Poslovni broj: Gž-584/2022-4

1

U    I M E    R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Sisku u vijeću sastavljenom od sudaca Martine Budinski Modronja, predsjednice vijeća, Zlatane Bihar, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Renate Košir Skračić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. R., OIB: …, iz S., L. S., koju zastupa punomoćnik I. L., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-662/18-43 od 22. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 18. siječnja 2024.

p r e s u d i o    j e

              I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-662/18-43 od 22. travnja 2022.

              II. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

              1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici 107.235,24 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 22. travnja 2022. do isplate, kao i naknaditi joj parnične troškove u iznosu od 37.898,00 kn (točka I. izreke), dok je zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti odbijen (točka II. izreke).

              2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela tuženica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08., 96/08. - odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 43/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22. – dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud prvostupanjsku presudu preinači, a podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak sastava žalbe.

              3. Na žalbu nije odgovoreno.

              4. Iako žaliteljica navodi kako prvostupanjsku presudu pobija zbog bitnih povreda odredaba paničnog postupka, ista ne navodi određeno o kojoj bi se povredi radilo odnosno u čemu bi se ista sastojala, a ovaj sud ne nalazi da bi u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud, u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, pazi po službenoj dužnosti.

              5. Predmet spora u ovom stupnju postupka je zahtjev za naknadu štete koja je tužiteljici, kao vlasnici stana, počinjena zbog povrede Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenog prava vlasništva.

              6. U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

- da je tužiteljica vlasnica stana u Z., površine 82,15 m2,

- da je tužiteljica 20. siječnja 1999. s K. P., kao zaštićenim najmoprimcem, sklopila ugovor o najmu predmetnog stana sa zaštićenom najamninom na neodređeno vrijeme,

- da zaštićena najamnina za predmetni stan iznosi 165,21 kn mjesečno,

- da se tužiteljica tuženici sa zahtjevom za mirno rješenje spora obratila 20. listopada 2017.,

- da razlika iznosa tržišne najamnine i zaštićene najamnine umanjena za izdatke, poreze i prireze u razdoblju od studenog 2014. do listopada 2017., iznosi  107.235,24 kn.

              7. Polazeći od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud zaključuje da je Zakonom o najmu stanova ("Narodne novine", broj: 91/96. i 48/98. – dalje: ZNS) vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nametnut nerazmjeran i pretjeran teret te da je uvođenjem ograničenja za takve vlasnike, u čijim stanovima žive zaštićeni najmoprimci, došlo do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva. Upravo zbog utvrđene povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, postoji obveza tuženice da tužiteljici, kao vlasnici stana u kojem živi zaštićeni najmoprimac, naknadi imovinsku štetu u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine, umanjenu za izdatke, poreze i prireze.

              8. Navodi tuženice o načinu na koji je tužiteljica stekla pravo vlasništva predmetne nekretnine te s tim u vezi o isključenju odgovornosti za štetu zbog pristanka tužiteljice (oštećenika) na štetu koja joj je prekomjernim ograničenjem prava vlasništva nastala nisu uzeti u obzir (članak 352. stavak 2. ZPP), jer se isti svode na isticanje materijalnopravnog prigovora o pitanju na koji prvostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti, pa tuženica taj prigovor ne može prvi puta iznijeti u žalbi.

              9. Kako se u žalbi ne mogu iznositi ni nove činjenice (članak 352. stavak 1. ZPP), ovaj sud neće posebno cijeniti žalbene navode kojima tuženica prvi puta u ovom stupnju postupka dovodi u pitanje jesu li na strani zaštićenog najmoprimca u trenutku sklapanja ugovora o najmu stana (21. siječnja 1999.) bile ispunjene sve pretpostavke iz članka 30. i 31. ZNS, odnosno je li tužiteljica, kao vlasnica stana, bila dužna sklopiti takav ugovor.

              10. U odnosu na prigovor tuženice utvrđenoj visini naknade štete, ovaj sud prihvaća shvaćanje prvostupanjskog suda da vlasnici stanova u slučaju kao što je ovaj imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, jer je odgovor na to pravno pitanje dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-2364/2016-3 od 19. prosinca 2018., kada je naveo da bi primjerena naknada za takvu imovinsku štetu trebala pokriti upravo razliku između zaštićene najamnine i odgovarajuće tržišne najamnine.

              11. S tim u vezi treba naglasiti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući o prijedlogu Republike Hrvatske za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1223/2021-2 od 28. listopada 2021., koja je utemeljena na identičnom pravnom shvaćanju o načinu određivanja visine imovinske štete, taj prijedlog odbacio rješenjem poslovni broj Revd-1164/2022-2 od 22. ožujka 2022., uz obrazloženje da pobijana odluka ne odstupa od shvaćanja koje je revizijski sud o tom pravnom pitanju već zauzeo, pri čemu nema potrebe da se u odnosu na to pitanje preispita sudska praksa budući da nije došlo do promjene u pravnom sustavu uvjetovane odlukom Europskog suda za ljudska prava.

              11.1. Kako se tuženica, pravdajući shvaćanje da bi vlasnicima stanova pripadalo pravo na naknadu štete samo do onog iznosa do kojeg je razumno ograničiti njihovo vlasništvo u korist zaštićenih najmoprimaca, i u tom predmetu pozivala na shvaćanje Europskog suda u ljudska prava u predmetu S.-H. i Đ. protiv Hrvatske, ovaj sud, prihvaćajući stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne nalazi potrebnim odstupiti od ustaljene prakse tog suda o tome da se naknada imovinske štete u konkretnom slučaju dosuđuje u visini razlike između tržišne i zaštićene najamnine.

              12. Slijedom navedenoga, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, valjalo je odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude te na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

              13. S obzirom na to da tuženica nije uspjela sa žalbom, na temelju odredbe članka 166. stavak 1. ZPP u vezi članka 154. stavak 1. ZPP, odbijen je njezin zahtjev za naknadu troška sastava žalbe, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

                                                                 Sisak, 18. siječnja 2024.

                                                                                                         Predsjednica vijeća

                                                                                                     Martina Budinski Modronja, v.r.