Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-820/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u [adresa] protiv tuženika UniCredit Leasing Croatia d.o.o., Zagreb, Samoborska cesta 145, OIB: 18736141210, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7175/2022-26 od 30. travnja 2025. i rješenja istog suda poslovni broj P-7175/2022-28 od 6. svibnja 2025., na sjednici vijeća 2. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7175/2022-26 od 30. travnja 2025. pod točkama I., II. i IV. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7175/2022-26 od 30. travnja 2025.:

- potvrđuje pod točkom III. izreke (odluci o trošku) u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.933,16 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama,

- preinačuje pod točkom III. izreke (odluci o trošku) u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 686,20 EUR -a s pripadajućim zateznim kamatama na način da se u tom dijelu odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan.

II. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7175/2022-28 od 6. svibnja 2025. u cijelosti.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o operativnom leasingu broj 22901/08, sklopljenog 24. travnja 2008. između tuženika UniCredit Leasing Croatia d.o.o. kao davatelja leasinga i tužiteljice ĆC kao primatelja leasinga (dalje: ugovor o leasingu), kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, dakle točke VI. Ugovora povezano sa točkom 6.10. Općih uvjeta Ugovora o operativnom leasingu verzija 02-2008 koji su sastavni dio Ugovora, u dijelu u kojem se tužiteljica obvezala otplaćivati mjesečni leasing obrok u kunskoj protuvrijednosti 261,15 CHF (bez PDV) obračunatoj prema prodajnom tečaju CHF Zagrebačke banke d.d. na dan uplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.725,64 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose opisane u toj točki od dospijeća do isplate. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.619,36 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od 30. travnja 2025. Pod točkom IV. izreke utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika u iznosu od 775,35 EUR-a.

1.1. Rješenjem poslovni broj P-7175/2022-28 od 6. svibnja 2025. naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici daljnji parnični trošak u iznosu od 187,50 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od 30. travnja 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu i rješenje pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženik u cijelosti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu da preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, podredno da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana u odnosu na odluku o trošku.

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi ugovora o leasingu kojima je ugovorena valuta obveze plaćanja mjesečnih rata leasinga u švicarskim francima (dalje: CHF), te zahtjev za isplatu iznosa od 2.725,64 EUR-a.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih činjeničnih utvrđenja:

- da je nesporno između tužiteljice kao primateljice leasinga i tuženika kao davatelja leasinga zaključen 24. travnja 2008. Ugovor o operativnom leasingu broj 22091/08 u kunskoj protuvrijednosti 16.534,28 CHF (bez PDV-a) prema prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d. na dan plaćanja radi financiranja kupnje vozila Opel Corsa sa rokom otplate 60 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima,

- da iz iskaza tužiteljice u bitnome proizlazi da joj je agentica u Auto kući Opel Mitrović, gdje je dogovorila kupnju osobnog automobila, rekla da je kredit u valuti CHF najpovoljniji, da sa tuženikom nije pregovarala o sadržaju ugovornih odredbi, da joj je mjesečna rata sa početnih 1.420,00 kn došla do 2.100,00 kn , te da ne bi sigurno sklopila predmetni ugovor o leasingu da je bila upoznata sa uvjetima istoga,

- da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje: ZZP/03), jer je ugovor o leasingu sklopila kao fizička osoba radi kupnje vozila koje joj je bilo potrebno i korišteno za privatne svrhe,

- da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o leasingu unaprijed formuliranom od strane tuženika odnosno o standardnom ugovoru kojega je tuženik zaključivao, za koji se u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03 smatra da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što je u svom iskazu navela i tužiteljica, dok tuženik u postupku nije dokazao da je s tužiteljicom doista i pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi,

- da tuženik prije sklapanja predmetnog ugovora o leasingu tužiteljicu kao potrošača nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno nije tužiteljicu kao korisnicu leasinga jasno obavijestio o činjenici da se sklapajući ugovor o leasingu u stranoj valuti izlaže tečajnom riziku koji će teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak u odnosu na valutu u kojoj je nominiran leasing, niti joj je iznio moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma odnosno leasinga u stranoj valuti,

- da je financijska vještakinja Petra Blašković u svom nalazu i mišljenju utvrdila ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast leasing obroka zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o leasingu u iznosu od 2.725,64 EUR-a

- da niti tužiteljica nije dužna, a niti sud ovlašten i dužan umanjivati potraživanje tužiteljice s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan sklapanja ugovora o leasingu obzirom da tužiteljica plaćanjem otplatnih obroka nije ništa primila niti stekla bez osnove jer je cijelu uplatu primio tuženik, već je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nezakonitom postupanjem ostvario korist tzv. pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF , uračunavši u takvo postupanje i tzv. negativnu razliku računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama ako do njih dođe,

- da je iz istih razloga zbog kojih se potraživanje tužiteljice ne umanjuje za tzv. negativnu razliku neosnovan istaknuti prigovor radi prijeboja s osnove razlike u jamčevini koja je u trenutku kada je isplaćena tužiteljici iznosila 775,35 EUR-a više nego u trenutku kada je zaključen ugovor o leasingu,

- da je neosnovan prigovor zastare tuženika jer prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su - IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako u ovom konkretnom slučaju odluka o ništetnosti iz točke I. izreke još nije pravomoćna, to nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok,

pozivajući se na odredbe čl. 81., 83., 84. ZZP/03, te čl. 3. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (''Službeni list EZ 1993, L95/29, dalje: Direktiva)

utvrdio je ništetnom ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze u valuti CHF. Prihvaćajući nalaz i mišljenje financijske vještakinje, prvostupanjski sud je, primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO) prihvatio zahtjev tužiteljice te obvezao tuženika da joj isplati iznos od 2.725,64 EUR-a, a koji iznos predstavlja razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule, u kojoj razlici je obuhvaćen i trošak poreza na dodanu vrijednosti (PDV) jer iz nalaza vještaka proizlazi da je tuženik tužiteljici na utvrđeni leasing obrok obračunavao PDV-a za cijelo razdoblje plaćanja te je tužiteljica plaćala ugovoreni leasing obrok uvećan za iznos PDV -a, zaključivši da je u takvim okolnostima neodlučno predstavlja li PDV prihod proračuna jer je imovina tužiteljice koja je prešla u imovinu tuženika plaćanjem svakog pojedinog obroka umanjena i za iznos PDV-a koji je ona platila. Prvostupanjski sud je tužiteljici na dosuđeni iznos primjenom odredbe čl. 1115. i čl. 29. st. 2. ZOO-a dosudio zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinačnog iznosa zaključivši da je tuženik nesavjestan stjecatelj koji je navedeni iznos stekao na temelju ništetne ugovorne odredbe.

7. U žalbi tuženik prvenstveno sadržajno ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju obrazlaže tvrdnjom da su potpuno nejasni navodi prvostupanjskog suda da se u predmetnom ugovornom odnosu radi o ugovoru o kreditu obzirom da tuženik nije banka, a predmet spora nije ugovor o kreditu već ugovor o leasingu, dok navod prvostupanjskog suda da je tuženik ''visoko specijalizirana kreditna ustanova'' dodatno pokazuje nerazumijevanje predmetnog ugovornog odnosa te čini izreku i obrazloženje oprečno s činjenicama u spisu obzirom tuženik nije kreditna ustanova.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženika, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi da je prvostupanjski sud u cijelom obrazloženju navodio da se radi o ugovoru o leasingu, a to što je ugovor o leasingu povremeno u obrazloženju označio ugovorom o kreditu i tuženika kao visokospecijaliziranu kreditnu instituciju, protivno žalbenim tvrdnjama tuženika ne čini prvostupanjsku presudu nerazumljivom niti oprečnom utvrđenom činjeničnom stanju. Prvostupanjski sud nije počinio niti jednu drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede ovaj sud na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

9. Tuženik u žalbi osporava tužiteljici status potrošača tvrdnjom da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje te pogrešno primijenio materijalno pravo kada je iskaz tužiteljice cijenio kao relevantan za dokazivanje činjenice da je vozilo koristila za osobne potrebe, te je istovremeno počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 221.a ZPP-a, koja je utjecala na donošenje zakonite i pravilne odluke jer nije, sukladno pravilima o teretu dokazivanja, utvrdio da tužiteljica nije dokazala da je vozilo koje je predmet leasinga koristila za osobne potrebe.

10. Odredbom čl. 3. toč. 9. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014, dalje:

ZZP/07, a koji se Zakon primjenjuje u ovom konkretnom slučaju obzirom je ugovor o leasingu sklopljen 24. travnja 2008., a ne ZZP/03 na koji se kao mjerodavan pozvao prvostupanjski sud u prvostupanjskoj presudi, no međutim isto nije od utjecaja na pravilnost primjene materijalnog prava jer je čl. 3. ZZP/03 sadržajno istovjetan čl. 3. ZZP/07) propisano je da je »potrošač« fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Obzirom da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu, odnosno u ovom konkretnom slučaju ugovora o leasingu, kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tužiteljica treba dokazati svoj status potrošača u smislu citirane zakonske odredbe, a što je tužiteljica dokazala svojim iskazom (ugovor sklopila kao fizička osoba, a predmetni automobil kupila za osobne potrebe, u koju ga je svrhu i koristila), pa u situaciji kada tuženik to osporava, tada je tuženik dužan dokazati da tužiteljica nema status potrošača. Kako tuženik u žalbi samo ističe da je teret dokazivanja da ima svojstvo potrošača na tužiteljici, dok niti tvrdi niti dokazuje da tužiteljica nema status potrošača, to tuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljica ima status potrošača kako je definiran u čl. 3. toč. 9. ZZP/07.

11. Daljnjim navodima žalbe tuženik tvrdi da je obrazloženje prvostupanjskog suda vezano za valutnu klauzulu manjkavo, nedostatno i promašeno jer da nije jasno temeljem čega je prvostupanjski sud zaključio da se odredba o valutnoj klauzuli ima smatrati nepoštenom odnosno ništetnom obzirom je odraz zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a i stoga isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te isključena iz primjene Direktive, a kako je to u svojim odlukama C-81/19, C-243/20 i C-593/22 pojasnio i Sud Europske unije. Navodi da u smislu čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jasne, lako razumljive i lako uočljive odredbe, pa kako je predmetna odredba iz ugovora o leasingu o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada ju je utvrdio ništetnom jer nije primjenjivao odredbe materijalnog prava koje je bio dužan primijeniti, zatim je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer nije proveo tzv. test poštenosti, a kao pravno relevantne ocijenio je pogrešne činjenice, te počinio i bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

12. Protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se radi o ugovornim odredbama sadržanim u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF za tužiteljicu kao prosječnog potrošača bile nerazumljive te da tuženik nije dokazao da je pojedinačno pregovarao s tužiteljicom i da ju je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o leasingu na valjani način obavijestio u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF ili joj valjani način objasnio doseg i posljedice takve odredbe (a koje činjenice je bio dužan dokazati tuženik), koja je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, pa se zbog toga i po ocjeni ovog suda radi o ništetnoj odredbi u smislu mjerodavnih odredaba čl. 96. do 102. ZZP/07, pri čemu valja istaknuti da iako se prvostupanjski sud u materijalno pravnom smislu pogrešno pozvao na ZZP/03, isto nije bilo od utjecaja na pravilnost odluke o ništetnosti obzirom da su odredbe čl. 81. do 88. ZZP/03 sadržajno identične odredbama čl. 96. do 102. ZZP/07.

13. Osim toga, pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača imaju svi potrošači, a ne samo oni koji se mogu smatrati ''prosječnim potrošačem'', jer zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena obvezuje tuženika (a ne tužiteljicu kako to pogrešno tumači tuženik u žalbi) da korisniku leasinga pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U konkretnom slučaju taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega u smislu da prosječan potrošač koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen, već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Obzirom na opseg informiranosti koji je opisala tužiteljica u svom iskazu, u ovom konkretnom slučaju taj zahtjev transparentnosti nije zadovoljen.

14. Točno navodi tuženik da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer je tako propisano u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a, pa ovaj sud prihvaća tuženikov stav da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije drugačije riješeno. Međutim, ugovorna odredba čl. VI. ugovora o leasingu, prema čijem sadržaju je tužiteljica pristala na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa po ocjeni ovog suda nije u pravom smislu odraz zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a pa se može isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti u smislu Direktive. Sud Europske unije doista je presudio kako izraz iz čl. 1. st. 2. Direktive o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredbi koje su odraz ''obaveznim zakonskih ili regulatornih odredaba'' ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele, a kako to navodi i tuženik u žalbi pozivajući se na odluke Suda Europske unije u predmetima C-81/91, C-243/20 i C-593/22. Sud Europske unije je, također, u više navrata presudio i da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.

15. Kako odredba čl. VI. ugovora o leasingu, kojom je ugovoreno da se novčane obveze koje proizlaze iz ugovora izražene u CHF ispunjavaju u hrvatskim kunama koristeći tečaj CHF Zagrebačke banke d.d. na dan plaćanja, ima učinak da valutni rizik snosi isključivo korisnik leasinga bez ograničenja, to je jasno da takva ugovorna odredba stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika leasinga ovdje tužiteljice, pa je i prema shvaćanju ovog suda riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi iz čl. 96. st. 1. ZZP-a, koja je primjenom čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetna.

16. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare i osporava početak tijeka zastare, jer se prvostupanjski sud pri ocjeni neosnovanosti prigovora zastare pravilno pozvao na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, pa imajući u vidu da je zahtjev za isplatu podnesen prije nego što je u ovom postupku utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, to u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO - a nije ni počeo teći.

17. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava tijek zateznih kamata, jer je tuženik nepošteni stjecatelj obzirom je utužene iznose primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, te se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, slijedom čega tužitelj ici primjenom čl. 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog leasing anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

18. Tuženik u žalbi, a vezano za prigovor radi prebijanja, navodi da je nejasan i promašen stav prvostupanjskog suda prema kojem nije trebalo obračunati i umanjiti eventualno dosuđeni iznos za manje plaćene iznose koji su bili niži od početno ugovorenih, jer je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u jamčevini, a ne manje plaćenih iznosa koji su bili niži od početno ugovorenih odnosno tzv. negativnih razlika, obzirom da je tužiteljica prilikom isplate (vraćanja) jamčevine primila veći iznos nego da nije bila ugovorena valutna klauzula CHF , pa je iznos od 775,35 EUR-a posljedica povećanja tečaja CHF i utjecaj valutne klauzule, radi čega je prvostupanjska presuda u tom dijelu nerazumljiva i kontradiktorna, pa je ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a. Pozivajući se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023., tuženik navodi da je, a budući je postavio određeni zahtjev tj. procesnopravni prigovor radi prebijanja, prvostupanjski sud bio dužan utvrditi i postojanje tražbine tuženika te izvršiti međusobni prijeboj potraživanja tužiteljice i tuženika, pa kako je propustio odlučiti na taj način, pogrešno je primijenio materijalno pravo i počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

19. Protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pod točkom 30.4. obrazloženja obrazložio odbijanje prigovora radi prebijanja s osnove razlike u jamčevini koja je u trenutku kada je isplaćena tužiteljici iznosila 775,35 EUR-a više nego u trenutku kada je zaključen ugovor o leasingu (odbijanje prigovora radi prebijanja s osnova tzv. negativne razlike obrazložen je pod točkom 30.3. obrazloženja), pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju obrazlaže tuženik u žalbi. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 775,35 EUR-a iz razloga navedenih pod točkom 30.4. u vezi točke 30.3. obrazloženja prvostupanjske odluke, time da ovdje valja istaknuti da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije priložio nikakve dokaze za svoje tvrdnje da je tužiteljica ugovorenu jamčevinu od 20% u iznosu od 3.306,86 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju Zagrebačke banke d.d. na dan uplate (jamčevina je plaćena 24. travnja 2008. na koji je dan je iznos od 3.306,86 CHF u kunskoj protuvrijednosti iznosio 15.037,72 kn) platila protivno toj ugovornoj odredbi u valuti CHF, niti je dokazao da bi joj nakon ispunjenja ugovora o leasingu isplatio iznos od 20.879,62 kn (kunska protuvrijednost iznosa jamčevine od 3.306,86 CHF na dan vraćanja 23. travnja 2013. po prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d.), zbog čega bi tužiteljici zbog tečajne razlike u jamčevini u trenutku plaćanja jamčevine i onog u vrijeme isplate više isplatio 775,35 EUR-a.

20. Osporavajući visinu tužbenog zahtjeva tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje te počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka kada je mu je naložio platiti tužiteljici iznos od 2.725,64 EUR-a obzirom se isti iznos odnosi na bruto visinu rate (leasing anuitet uvećan za trošak poreza na dodanu vrijednost/PDV) jer je on dužni PDV platio državi po osnovi izdanih računa za leasing rate i nije ga zadržao kao svoj prihod.

21. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi da je iznos preplate trebalo umanjiti za iznos PDV-a jer iz nalaza vještaka jasno proizlazi da mu je tužiteljica cijelo vrijeme plaćanja plaćala ugovoreni leasing obrok uvećan za iznos PDV-a te je imovina tužiteljice koja je prešla u imovinu tuženika plaćanjem svakog pojedinog leasing obroka umanjena za iznos PDV-a koji je ona platila, a kako je to obrazložio i prvostupanjski sud. Osim toga, tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdio niti dokazao da nije koristio pravo na odbitak pretporeza (što je uobičajeno jer je PDV prolazna stavka obveznika PDV te se radi o porezu koji na kraju plaća krajnji potrošač). Također, tuženik je kao trgovac kriv za sklapanje ugovora s ništetnim odredbama, pa je, uz to što je odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora u skladu s odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a, dužan snositi i vlastitu štetu koja bi eventualno nastala u vezi plaćanja PDV-a. Stoga, i prema ocjeni ovog suda tužiteljica ima pravo na punu restituciju, odnosno vraćanje svih preplaćenih iznosa koje ne bi platila da nije bilo nepoštene pa time ni ništetne odredbe.

22. Prvostupanjski sud je odluku o trošku donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP - a, te je tužiteljici priznao trošak zastupanja za radnje navedene pod točkom 34. obrazloženja, čija je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023, 107/2025, dalje: Tarifa) u ukupnom iznosu od 1.562,50 EUR-a (uključen trošak PDV-a), zatim trošak vještačenja te trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu, te naložio tuženiku da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 2.619,36 EUR-a u cijelosti.

22.1. Rješenjem poslovni broj P-7175/2022-28 od 6. svibnja 2025. prvostupanjski sud je naložio tuženiku naknaditi tužiteljici i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 187,50 EUR-a, a koji se odnosi na trošak pristupa na ročište za objavu presude uvećan za trošak PDV-a u iznosu od 125,00 EUR-a, te trošak podneska od 30. travnja 2025. u iznosu od 62,50 EUR-a (uključen i trošak PDV-a).

23. Tuženik, osporavajući odluku o trošku, navodi da je prvostupanjski sud vezano za zastupanje tužiteljice na ročištu 21. studenoga 2023. pogrešno priznao trošak prema Tbr. 50. Tarife u iznosu od 336,20 EUR-a i trošak prema Tbr. 39. Tarife u iznosu od 350,00 EUR-a jer je trošak pristupa na ročište radi zamolbenog saslušanja tužiteljice pred sudom u Benkovcu nastao isključivo krivnjom tužiteljice pa tužiteljici ne pripada pravo na takav trošak. Osporava tužiteljici pravo na trošak pristupa na ročište za objavu presude navodeći da se ne radi o potrebnom trošku u smislu čl. 155. st. 1. ZPP -a.

24. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima osporava tužiteljici pravo na trošak pristupa na ročište za objavu presude, jer tužiteljici, a koja je prema stanju spisa, pristupila na ročište za objavu presude, pripada pravo na naknadu troška zastupanja na tom ročištu. Navedeno je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev-832/2022, Rev-935/2022, Rev- 559/2023, Rev-1222/2022, Rev-772/2023.

25. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešnom primjenom materijalnog prava priznao tužiteljici trošak izbivanja iz pisarnice radi pristupa na ročište pred zamolbenim sudom po Tbr. 39. Tarife i trošak prijevoza do zamolbenog suda po Tbr. 50. Tarife jer u takvoj situaciji trošak zastupanja odvjetnika može iznositi samo toliko koliko bi iznosio i trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu zamolbenog suda, dakle ne obuhvaća trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja niti trošak putovanja. Navedeno je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u nizu odluka, primjerice Rev-501/2023, Rev-652/2023, Rev-145/2024, Rev-1040/2023, Rev- 1037/2023, Rev-143/2024, Rev-1292/2024).

26. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je djelomično odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu pod točkama I., II. i IV. izreke presude, te dijelu točke III. izreke presude kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.933,16 EUR-a, te potvrditi rješenje poslovni broj P-7175/2022-28 od 6. svibnja 2025. Primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a žalbu tuženika valjalo je djelomično uvažiti te preinačiti točku III. izreke presude u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 686,20 EUR-a i u tom dijelu odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troška kao neosnovan.

27. Obzirom da tuženik u odnosu na glavnu stvar nije uspio sa svojom žalbom, već je uspio samo u odnosu na trošak postupka koji sukladno odredbi čl. 35. st. 2. ZPP -a nije mjerodavan za ocjenu uspjeha u žalbenom postupku, to mu sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

U Varaždinu 2. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun