Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-972/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Bađun kao predsjednice vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Hani Lukić Hob, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika OTP banka d.d. iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Otoku, poslovni broj P-17/2025-11 od 18. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Otoku, poslovni broj P-17/2025-11 od 18. lipnja 2025. pod točkom I., II. i III. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika na točku IV. izreke presude Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Otoku, poslovni broj P-17/2025-11 od 18. lipnja 2025. odbacuje se kao nedopuštena.

II. Trošak žalbe tuženiku se ne dosuđuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka odredba točke 7. Ugovora o kreditu broj 56993/07 od 7. rujna 2007. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i Societe generale – Splitske banke d.d. Split kao pravnog prednika tuženika pod nazivom NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA koja glasi: "Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2 % od ukupnog iznosa odobrenog kredita, a najmanje 200,00 kn. Naplaćuje se jednokratno, odmah, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.“ Istom točkom utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka odredba točke 7.1. i 7.4. Ugovora o kreditu br. 61483/07 od 5. studenog 2007. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i Societe generale- Splitske banke d.d. Split, pravnog prednika tuženika pod nazivom NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA , koja glasi: „7.1. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,50% od ukupnog iznosa odobrenog kredita - a najmanje 200,00 kn.

7.4. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu iz točke 7.1. neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.“. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 521,00 EUR-a zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom preciziranom kao u izreci, a koje teku na iznos od 416,00 EUR-a počevši od 10. rujna 2007. do isplate te na iznos od 105,00 EUR-a počevši od 7. studenog 2007. do isplate. Ujedno je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku da tužitelju naknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 500,00 EUR-a s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. lipnja 2025. do isplate, dok je pod točkom IV. izreke odbijen tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa od 500,00 EUR-a kao neosnovanim.

2. Navedenu presudu u cijelosti pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženik iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud istu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan te da tužitelja obveže na naknadu prouzročenog parničnog troška uvećanog za trošak sastava žalbe, a podredno da istu ukine u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbene navode.

4. Žalba tuženika je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

5. Između stranaka je nesporno da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika kao davateljem kredita zaključio Ugovore o kreditu broj 56993/07 od 7. rujna 2007. i Ugovor o kreditu broj 61483/07 od 5. studenog 2007. radi adaptacije kuće, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 20.800,00 CHF i 4.200,00 EUR-a.

6. Isto tako nije sporno da je točkom 7. Ugovora o kreditu broj 56993/07 ugovorena jednokratna naknada od 2% od iznosa kredita, a točkom 7.1. i 7.4. Ugovora o kreditu broj 61483/07 ugovorena jednokratna naknada od 2,50% od iznosa kredita, koje se naplaćuju jednokratno odmah po potpisu ugovora, da je tužitelju prilikom isplate odnosno korištenjem kredita broj 56993/07 10. rujna 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 416,00 EUR-a, a za korištenje kredita broj 61483/07 7. studenog 2007. 105,00 EUR-a, dok je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi Ugovora u dijelu koji se odnosi na tzv. ulaznu naknadu te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

7. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a nakon provedenog dokaznog postupka, sud navodi da je na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima – spornoj naknadi za obradu kredita i visini iste te zaključuje da se o sadržaju istih odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj obaviješten na koje pružene usluge i na koje nastala troškove su se iste naknade odnosile, smatrajući da s obzirom na navedeno tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača obzirom da namjena navedenih kredita nije bila ni poslovna ni obrtnička.

8. Polazeći od odredbe čl. 81. st. 1. i 4., čl. 83., čl. 84. i čl. 87. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 – dalje: ZZP/03) prvostupanjski sud prije svega navodi da uzimajući u obzir prirodu predmetnih ugovora te njihov pravni i činjenični kontekst, a obzirom da je riječ o kreditima s promjenjivom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom prvog korištenja, da sporne ugovorne odredne nisu odredbe koje utvrđuju bitnu činidbu korisnika kredita , niti da je riječ o elementu ugovora o kreditima koji definiraju bit tog ugovornog odnosa te da navedene sporne ugovorne odredbe nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

9. Imajući na umu da ugovorne odredbe točke 7. Ugovora o kreditu broj 56993/07 i točke 7.1. i 7.4. Ugovora o kreditu broj 61483/07 ne sadrže nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose, a posebice imajući na umu da je za iznos naknada tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, sud tvrdi da se ne može zaključiti da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima, jer značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnih ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

10. Imajući u vidu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, sud zaključuje da je očito da je tuženik na tužitelja točkom 7. Ugovora o kreditu broj 56993/07 i točkom 7.1. i 7.4. Ugovora o kreditu broj 61483/07 prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Navedena ugovorna obveza koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 dokazivati da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 2,00 % i 2,50 % njegove visine, utječe prema stajalištu prvostupanjskog suda na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

11. Nadalje, provedenim dokaznim postupkom sud je utvrdio da tužitelj kao korisnik oba kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz točke 7. Ugovora o kreditu broj 56993/07 i točke 7.1. i 7.4. Ugovora o kreditu broj 61483/07, budući da je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te kroz to povredu odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Stoga je ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita prema mišljenju suda nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe čl. 102. u svezi s čl. 96. ZZP/03, slijedom čega je odlučio kao pod točkom I. izreke presude.

12. U odnosu na visinu zahtjeva sud navodi da je točkom 7. Ugovora o kreditu broj 56993/07 i točkom 7.1. i 7.4. Ugovora o kreditu broj 61483/07 ugovorena naknada u visini od 2,00% od iznosa kredita, odnosno u visini od 2,50% od iznosa kredita, a naplaćuje se jednokratno, unaprijed. Ukupan iznos ulazne naknade prema odredbama iz točke 7. predmetnog Ugovora o kreditu broj 56993/07 utvrđen je u visini od 2,00 % na odobreni iznos kredita (20.800,00 CHF), odnosno 416,00 EUR-a na dan plaćanja naknade 10. rujna 2007., a ukupan iznos ulazne naknade prema odredbama iz točke 7.1. i 7.4. Ugovora o kreditu broj 61483/07 utvrđen je u visini od 2,50 % na odobreni iznos kredita (4.200,00 EUR-a), odnosno 105,00 EUR-a na dan plaćanja naknade 7. studenog 2007.

13. Pozivajući se na odredbu čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje: ZOO), sud zaključuje da je po osnovi ništetne odredbe točke 7. Ugovora o kreditu broj 56993/07 i točke 7.1. i 7.4. Ugovora o kreditu broj 61483/07, tužen ik dužan stečeno s pripadajućim kamatama vratiti temeljem čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja, te da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO- a (5 godina), slijedom čega prigovor zastare nije osnovan, pozivajući se pri tom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) iz kojeg proizlazi da zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora , pa kako odluka iz točke I. prvostupanjske presude još nije pravomoćna, da nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok.

14. U žalbi tuženik ističe da je prvostupanjska presuda protivna zakonu prvenstveno zbog pogrešnog pravnog pristupa u rješavanju pravnih stvari, braneći tezu da su sporne odredbe bile jasne te da je u odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva iznos ulazne naknade točno određen, a da isti ima pravo na navedenu naknadu iz razloga što je on kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita. Osim toga tuženik se poziva na odredbu čl. 1112. st. 1. ZOO-a navodeći da sve kada bi se i uzelo da su ugovorne odredbe ništetne, da je potpuno razvidno da tužitelj ne bi imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove, ponavljajući istaknuti prigovor zastare. Ukazuje da odredbe o naknadi ugovora o kreditu nisu protivne Ustavu Republike Hrvatske, niti prisilnim zakonskim propisima, niti su protivne moralu društva te da ne postoje drugi razlozi ništetnosti, a da je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditima i naplate ulazne naknade dobro znao da je ista ugovorena i koji će mu iznos biti naplaćen.

15. Ispitujući pobijanu presudu sukladno žalbenim navodima , a i primjenom odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23– dalje: ZPP) obzirom da tuženik sadržajno ne ukazuje niti ne konkretizira ijednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, ovaj sud nije našao da bi ista bila opterećena ijednom bitnom povredom na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

16. Nadalje, valja istači, a imajući u vidu da su ugovorni odnosi nastali 7. rujna 2007. i 15. studenog 2007. da je o ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva trebalo primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj: 79/07 – dalje: ZZP/07) a ne ZZP/03 kako je to pogrešno primijenio prvostupanjski sud, ali je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

17. Naime, sukladno odredbi čl. 96. ZZP/07 na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetn ih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koje sadrže odredbe prema kojoj se tužitelj obvezuje tuženiku platiti troškove obrade kredita u visini od 2,00 % odnosno 2,50 % od visine kredita te se radi o odredbama Ugovora koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da su sporne odredbe ugovora nepoštene u smislu odredbe čl. 96. ZZP/07, te ništetne u smislu odredbe čl. 102. st. 1. ZZP/07.

18. Posljedica ništetnosti je na temelju čl. 323. ZOO-a obveza vraćanja od strane tuženika iznosa koji je tužitelj preplatio na temelju neosnovane naplate jednokratne naknade od strane tuženika, a na štetu tužitelja (pri čemu visina u konkretnom slučaju nije sporna), odnosno u konkretnom slučaju je tuženik sukladno čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a, u obvezi vratiti tako stečeno zajedno sa zateznim kamatama.

19. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkim Ugovorima o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena naknada za odobravanje kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, to rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO - a mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja.

20. Osim toga tuženik, koji je nesporno sastavio predmetne ugovorne odredbe o troškovima odobravanja kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što također rezultira time da su te ugovorna odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

21. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim sporne odredbe Ugovora o kreditu.

22. Ovdje valja naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

23. Žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi Ugovora te činjenice da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za obradu kredita ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer je tužitelju kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o njezinoj visini, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020 .

24. Isto tako valja istači da je pogrešan žalbeni navod tuženika da u ovoj pravnoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1112. st. 1. ZOO-a, obzirom da je utvrđeno da tužitelju nije bilo omogućeno pregovaranje o spornim odredbama Ugovora te da isti ne bi bili zaključeni da tužitelj nije pristao na sadržaj obrasca ugovora koje je sastavio samo tuženik, slijedom čega u konkretnoj situaciji ne konkurira pravni institut iz kojeg proizlazi da tužitelj nema pravo na povrat jer je znao da spornu naknadu nije bio dužan platiti.

25. Slijedom svega iznijetog, cijeneći činjenicu da visinu kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava, valjalo je žalbu tuženika trebalo odbiti kao neosnovanu primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u točkama I., II. i III izreke, obzirom da tuženik odluku o troškovima postupka pobija samo kroz odluku o glavnoj stvari, a sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u pogledu odluke o troškovima sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP- a.

26. Nadalje, kako u žalbi tuženik ističe da prvostupanjsku presudu pobija u cijelosti, iako nema pravni interes za pobijanje točke IV. izreke jer je u tom dijelu uspio u sporu, valjalo je sukladno odredbi čl. 358. st. 1. i 3. u svezi s čl. 367. st. 1. ZPP -a žalbu tuženika u tom dijelu odbaciti kao nedopuštenu.

27. Trošak žalbe tuženiku nije dosuđen jer nije uspio s istom.

U Varaždinu 2. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun