Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27, Split

Poslovni broj: P-1417/2022-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji Ivani Jukić, u pravnoj stvari tužiteljice LĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Srđan Kalebota, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika OTP Banka d.d., Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, kojega zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Anić & Anić d.o.o. u Splitu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 28. svibnja 2026., u nazočnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Srđana Kalebote i zamjenika punomoćnika tuženica FĐ, na ročištu za objavu odluke, dana 2. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 86846/05 od 19.8.2005. godine, kojeg su zaključili PĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i HVB Splitska Banka d.d., R. Boškovića 16, OIB 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako se odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti 77.320,00 CHF te se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, u članku 2. u dijelu u kojem se sve obveze iz ugovora obračunavaju i iskazuju u izabranoj stranoj valuti (CHF – kao valuta ugovora), u članku 2. u dijelu u kojem se sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na ugovoru vrše u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF), vrijedećeg na dan plaćanja, članak 2., podtočke 5. 6. u cijelosti, članak 10., a), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u valuti CHF, članak 10., d), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se mjesečni anuiteti izraženi u CHF – valuti ugovora podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, d), 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako će u ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta kreditora na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad je kreditoru omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, d), 3., u kojem je ugovoreno kako će se na prijevremene uplate će se primijeniti tečaj koji vrijedi na dan redovnog dospijeća, d), 4., u dijelu u kojem kreditor zadržava pravo obračuna i naplate iznosa nastalog uslijed razlike tečajeva zbog izvršenih prijevremenih ili zakašnjelih uplata.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 11. Ugovora o kreditu broj 86846/05 od 19.8.2005., kojeg su zaključili PĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i HVB Splitska Banka d.d., R. Boškovića 16, OIB: 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom kreditora.

III. Nalaže se tuženiku OTP Banka d.d., OIB: 52508873833, da tužiteljici LĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana isplati iznos od 3.895,97 EUR sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 31. svibnja 2019., kao dana podnošenja tužbe, do isplate, po stopi koja se do 31.12.2022.god. određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Za više traženo, preko dosuđenog iznosa od 3.895,97 EUR sa zateznim kamatama do iznosa od 12.999,33 EUR sa zateznim kamatama (za iznos od 9.103,36 EUR) kao i u dijelu sporednog potraživanja zateznih kamata tekućih na dosuđeni iznos od 3.895,97 EUR od dana plaćanja pojedinog anuiteta priznatog konverzijom do 30. svibnja 2019., tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku OTP Banka d.d., OIB: 52508873833, da tužiteljici LĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 2.474,80 EUR, sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 2. srpnja 2026., kao dana donošenja odluke, do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 31. svibnja 2019. navodi se u bitnome da je tužitelj dana 19. kolovoza 2005. sa tuženikom kao kreditorom , konkretno sa tuženiku pripojenim društvom Splitska banka d.d., zaključio Ugovor o kreditu broj 86846/05, temeljem kojega je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 77.320,00 CHF, isplaćen u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju tuženika te dana 19. veljače 2026. Dodatak br 1. Ugovora o kreditu. Banka da je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru , i to u članku 2., ugovorila valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita da je u članku 10. vezala uz ovu klauzulu te je u članku 5. navela visinu kamatne stope u iznosu od 4,89 % godišnje ugovorivši u članku 11. da je ista promjenjiva, i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („odlukom kreditora“), bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati.

1.2. Postupajući na ovakav način i to na način da je ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a ra prije IU vrijeme zaključenja ugovora nije se tužila je pojedinačno pregovaralo niti utvrdio egzaktne parametre metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama zakona o zaštiti potrošača, zakona o obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja kao temeljno načelo obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u zakon o zaštiti potrošača, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.

1.3. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika, protiv istog je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud RH je dana 13.6.2014., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13-4, u točki II, potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je Splitska banka d.d. (kao sedmotuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Splitska banka d.d. (kao sedmotuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.4. Na temelju dokumentacije iz ovog kredita, da je tužitelj dao izraditi financijski izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa, kako s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak, tako i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatnim stopama, te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način , a prema rekapitulaciji na dan 11. siječnja 2016., iznosi s osnova razlike anuiteta 82.388,75 kn, s osnova razlike glavnice 14.321,67 kn, ukupno 96.660,42 kn.

1.5. Slijedom navedenog, činjenice utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, da tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak odnosno da ima pravo temeljem članka 138. a. Zakona o zaštiti potrošača, članka 502. c. ZPP te članka 1111. Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite, radi povrata sredstava što ih je banke neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora pravni interes te je predložio da sud donese presudu kojom će utvrditi da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe ugovora o kreditu sadržane u članku 2. i članku 10. istoga, zatim u članku 11. te da mu tuženik isplati iznos od 96.660,42 kn sa pripadajućim zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose kako je navedeno u točki III petita, kao i da mu naknadi troškove postupka.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom pred ovim sudom dana 17. studenoga 2020., tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu te poriče navode tužbe ukoliko su isti u suprotnosti sa navodima iz odgovora na tužbu, ističe prigovor zastare te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan, uz obvezu tužitelja da mu naknadi troškove postupka. Nadalje, ističe prigovor radi prebijanja.

2.2. Nadalje, tuženik navodi kako tužitelj nema pravni interes za vođenje ove parnice budući da je predmetni kredit, na koji se tuženik poziva, u skladu sa odredbama ZID ZPK („Narodne novine“, broj: 102/15), koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., konvertiran u eurski kredit, slijedom čega da su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor i to sa važenjem ex tunc.

2.3. Kada je tužitelj prihvatio ponudu tuženika i konvertirao CHF kredit, da je ugovor o kreditu sa valutnom kaluzulom u EUR prestao postojati pravno te kao da ga nikada nije ni bilo, a da je nastao novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR sa važenjem ex tunc, dakle kao da je takav bio od samog početka. Stoga da tužitelj nema pravni interes i pravni osnov za vođenje ove parnice jer da je kredit sa valutnom kaluzulom u CHF u skladu sa odredbama ZID ZPK konvertiran u eurski kredit, slijedom čega da su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i promijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc, i načina promjene kamatnih stopa nakon provedene konverzije, tako da sporne ugovorne odredbe suglasnom voljom ugovornih strana više nisu na snazi i da ne proizvode nikakve pravne učinke jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama.

2.4. Samo zato što konverzija kredita djeluje od trenutka sklapanja ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF i to ex tunc i samo zato što je sklapanjem Dodatka br 1 konverzija kredita dosljedno provedena, da je kod tužitelja rezultat ukupnosti svih ovih promjena utvrđena pretplata u iznosu od 24.737,59 kn, koja je u skladu sa odredbom članka 19. c. st. 1. alineja 1. i 2. ZID ZPK i Sporazumom o korištenju pretplate u cijelosti iskorištena, i to za umanjenje 50 % anuiteta nakon konverzije kredita zaključno s danom 10. travnja 2017., i utvrđen je novi iznos glavnice iskazan u valuti EUR.

2.5. Također, da u prilog tome da je tužitelj bio dobro informiran o načinu na koji će se konverzija provesti, da treba navesti činjenicu da je tuženik prije sklapanja Dodatka br 2 , dopisom od 9. studenoga 2015. predočio tužitelju sve informacije i objašnjenja o tome što je konverzija, na koji način će se Ugovor o kreditu konvertirati , informativni izračun konverzije, kontakt telefon banke te pregled uplata po originalnom CHF kreditu i simulirani otplatni plan kredita u valuti EUR na dan 30. rujna 2015., iz kojega je vidljiva kako se mijenjala kamatna stopa za vrijeme cijelog otplatnog razdoblja, odnosno na koji će se način mijenjati prihvaćanjem konverzije, i to sve u skladu sa odredbom članka 19. d. ZID ZPK, kojom je propisan postupak informiranja potrošača prije konačnog prihvaćanja konverzije ugovora o kreditu.

2.6. Nadalje, kada je tužitelj svojom voljom prihvatio ponudu tuženika i sklopio dodatak ugovoru o kreditu kojim je konverzija dosljedno provedena, onda se prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Dodatkom br 1 Ugovoru o kreditu, te da je postupak koji je prethodio tome sklapanju Dodatka br 1 proveo u skladu sa odredbama ZID ZPK i da je sklapanjem ugovora konverzija provedena u skladu sa Zakonom , sukladno članku 19. b., po kojemu je položaj potrošača – ovdje tužitelja kao korisnika kredita, izjednačen sa položajem u kojemu bi bio da je od početka koristio kredit sa valutnom klauzulom u EUR.

2.7. Zaključno, tuženik ističe i prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) svoje tražbine, po osnovu utvrđene i za podmiru dospjelih obroka kredita iskorištene pretplate u iznosu od 24.737,59 kn, uvećano za zatezne kamate koje na navedeni iznos teku od 11. travnja 2017. do isplate.

3. Rješenjem ovog suda broj P-1417/2022 od 1. veljače 2023., utvrđeno je da je nastupio prekid postupka u ovoj pravnoj stvari radi smrti tužitelja PĐ te je istim rješenjem postupak nastavljen u odnosu na njegovu zakonsku nasljednicu, ovdje tužiteljicu LĐ.

4. Podneskom zaprimljenim pred ovim sudom 21. svibnja 2026., nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 12.999,33 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama, tekućima na pojedine iznose kako je navedeno u tome podnesku (točka III petita), kao glavni postavljeni tužbeni zahtjev te je istim podneskom postavio i podredni tužbeni zahtjev, kojim je predložio sudu donošenje presude kojom će utvrditi ništetnim i bez pravnog učinka nepoštenim ugovorne odredbe članka 2., članka 10. i članka 11. Ugovora (točka I i II petita) te naložiti tuženiku da mu isplati iznos od 3.895,97 EUR sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 22. veljače 2016. do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.

5. Radi utvrđenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica te radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je pročitao cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu, i to: računovodstveno-financijsko vještačenje izrađeno od strane stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Beusa, Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 86846/05 od 19. kolovoza 2025., Dodatak broj 1. Ugovora o kreditu broj 86846/05 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 19.veljače 2016., otplatni plan, potvrde o uplatama, izračun konverzije, Sporazum o korištenju pretplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu od 19.veljače 2016.. Nadalje, izveden je dokaz stranačkim iskazom tužiteljice te knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Ines Lozić (Centra za vještačenja), koja je u spis predmeta dana 26. studenoga 2025. dostavila pisani nalaz i mišljenje.

5. Punomoćnici stranaka su podnijeli zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka.

6. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupnog provedenog postupka, u skladu s člankom 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25. ; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je glavni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7. Predmet spora predstavlja deklaratorni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu zaključenog među strankama dana 19. kolovoza 2005., u kojima je sadržana valutna klauzula u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi (dijelovi članka 2., 10. i 11. Ugovora) te restitucijski zahtjev tužitelja za isplatom ukupnog iznosa od 12.999,33 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama (glavni postavljeni tužbeni zahtjev) odnosno za isplatom iznosa od 3.895,97 EUR sa zateznim kamatama (eventualno postavljeni tužbeni zahtjev), i to na ime vraćanja stečenog bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

8. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da je između prednika tuženika kao kreditora, i prednika tužiteljice, kao korisnika kredita, dana 19. kolovoza 2005. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj 86846/05 s valutnom klauzulom u CHF na iznos od 77.329,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita, za namjenu kupnje nekretnine, sa rokom otplate u 160 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima, koji iznosi se podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća.

8.2. Nije bilo sporno niti da je među strankama dana 19. veljače 2016. zaključen Dodatak br. 1. Ugovoru u kreditu, kojim je izvršena konvezija kredita, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15.), a kojim je tužitelju utvrđen iznos pretplate od 3.226,08 EUR te je ugovoreno da će se iznos pretplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR.

9. Među strankama je sporno jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu od 19. kolovoza 2005. o ugovaranju valutne klauzule u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi, nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatom stečenog bez osnove, i to u visini razlike zbog promjene tečaja CHF i kamatne stope tijekom otplatnog perioda (do konverzije). Sporno je ima li tužitelj, unatoč sklopljenom sporazumu o konverziji pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu odnosno posljedično ima li isti pravo na isplatu pretplaćenih mjesečnih anuiteta te je li nastupila zastara potraživanja.

10. U odnosu na sporno pitanje, ima li tužitelj, unatoč sklopljenom sporazumu o konverziji, pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, upravo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-1096/2022 od 8. studenoga 2022., prilikom odgovora na pravno pitanje: "Da li se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu ili korisnik kredita i dalje zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu?", zauzeo potvrdan odgovor.

10.2. Dosljedno, u toj je odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

10.3. Stoga su neosnovani prigovori te pravna argumentacija tuženika tumačenjem odredbi ZID ZPK/15, da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF radi isplate pretplaćenih mjesečnih anuiteta, samo zbog činjenice da je sklopljen sporazum o konverziji, odnosno da ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu više ne egzistiraju, s tim da sud kao prethodno pitanje treba utvrditi jesu li ništetne odredbe u dijelu o švicarskom franku kao valuti uz koju je vezana glavnica (čl. 2 i članak 10. Ugovora), odnosno o ugovaranju promjenjive kamatne stope (članak 11. Ugovora), a potom utvrditi pripada li tužitelju na ime stečenog bez osnove iznos pretplaćenih mjesečnih anuiteta sa osnova ništetnih ugovornih odredbi.

11. Čitanjem Ugovora o kreditu broj 86846/05 od 19. kolovoza 2005., zaključenog među strankama te saslušanjem tužiteljice, sud je utvrdio kao pravnorelevantne slijedeće činjenice:

-da se Ugovorom o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva banka (prednik tuženika) obvezuje korisniku kredita (predniku tužiteljice) staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 77.320,00 CHF, po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita (članak 2.);

-da se kredit odobrava za namjenu kupnje nekretnine (članak 3);

-da je rok otplate 160 mjeseci, a da se kredit otplaćuje u jednakim vremenskim razmacima, te da se mjesečni iznosi izraženi u CHF- valuti ugovora podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća;

-da je ugovor o kreditu zaključen na unaprijed pripremljenom tipskom obrascu;

-da je tužiteljica u stranačkom iskazu u bitnome navela da je njezin pokojni tata PĐ bio klijent Splitske banke na [adresa], da je u to vrijeme odlučio da će joj kupiti stan u [adresa], bila je trudna i želio joj je pomoći, podigao je kredit 2005. godine u tadašnjoj Splitskoj banci za kupnju njenog stana. Kako se radi o malom mjestu u kojemu se svi međusobno poznaju, da su razgovarali i da im je preporučeno od strane djelatnika banke da je valuta CHF najpovoljnija valuta za kredit, najstabilnija, da neće rasti te da je za tatu, koji je tada imao 56 godina, ta opcija najpovoljnija. Radi se o stanu u kojemu ona živi, nikada se nije iznajmljivao, a nakon što je tata umro, da ga je naslijedila i da je tako stupila u ovaj postupak. Sjeća se da je taj ugovor o kreditu iz 2005. zaključen na obrascu koji je pripremila banka, tati je obrazloženo da su tu najpovoljniji uvjeti, a nije mu bilo pojašnjeno od strane službenika banke da će, za slučaj porasta valute CHF, i mjesečne rate rasti. Vezano za Aneks ugovora o kreditu koji je zaključen 2015. godine, tužiteljica je navela da je do tog razdoblja mjesečna rata kredita bila tolika da je cijela tatina mirovina i pola mamine mirovine odlazilo na tu ratu, a tada se pojavila mogućnost da se zaključi aneks, smatrali su da je to jedina opcija da se snize te mjesečne rate. Posebno upitana, tužiteljica je navela da joj nije poznato je li tati objašnjeno na koji način i po kojim parametrima je sačinjen izračun konverzije, u to vrijeme da su bili u telefonskom kontaktu jer je ona živjela u [adresa], pa ne zna sve detalje, a da je na sklapanje Aneksa pristao jer im je to bilo jedina opcija da se smanje mjesečne rate.

12. Čitanjem Dodatka broj 1 Ugovora o kreditu broj 86846/05 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, zaključenog dana 19. veljače 2016., između prednika tuženika te pok. tužitelja PĐ kao korisnika kredita i založnog dužnika i JĐ i ŽĐ kao sudužnika, u bitnome proizlazi:

-da su stranke suglasno utvrdile da je korisnik kredita temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15), pristao na konverziju kredita radi promjene valute (kredit denominiran u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR), i to na način da se izjednači s položajem u kojemu bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR te da je slijedom toga došlo do promjene valute ugovora, visine kamatne stope , EKS-a , iznosa anuiteta i načina osiguranja već postojeće nekretnine;

-da su stranke suglasno utvrdile da će se način korištenja pretplate nastale temeljem konverzije definirati posebnim sporazumom koji će se zaključiti sa Dužnikom, a sve u skladu sa člankom 19.c.st.1.toč.5.podtočka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju;

-da ostatak glavnice nakon konverzije valute na dan 22.veljače 2016. iznosi 15.234,06 EUR te da se otplaćuje u jednakim vremenskim razmacima, odnosno u 35 jednakih mjesečnih anuiteta.

12.2. Čitanjem Sporazuma o korištenju pretplate po konverziji kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu, zaključenog dana 19. veljače 2016., između prednika tužiteljice PĐ i prednika tuženika Societe Generale – Splitska banka, proizlazi slijedeće:

- da su stranke sporazumno utvrdile da je korisnik kredita temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", 102/15), prihvatio izračun konverzije radi promjene valutne klauzule iz CHF u EUR po Ugovoru o kreditu broj 058849 (86846/05), te da postoji pretplata u iznosu od 24.737,59 kn , koja je manja od 50 % u odnosu na ukupni zbroj preostalih anuiteta do kraja otplate kredita;

- da će se iznos pretplate iz točke 1. koristiti isključivo za podmirenje budućih anuiteta, i to u iznosu ½ mjesečnog anuiteta, sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi;

- da će sve uplate na račun za plaćanje kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu nastale nakon potpisa ovog Sporazuma biti prenesene na novi račun za plaćanje kredita otvorenog kroz proces konverzije koji je naveden u potpisanom dodatku Ugovora.

13. Tužitelj se u tužbi ispravno pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda pod posl. br. 6632/2017 koja je donesena u predmetu "Franak". Tuženik nije osporavao tužitelju status potrošača niti je tvrdio da je sa tužiteljem u trenutku sklapanja ugovora o kreditu o odredbama ugovora pojedinačno pregovarao, niti je predložio dokaze na okolnost informiranja tužitelja kao potrošača o svim rizicima ugovaranja kredita s promjenljivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom.

13.2. Kolektivnu tužbu u predmetu "Franak" podnio je 4. travnja 2012. Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. koja se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

13.3. Tom presudom utvrđena je ništetnost valutne klauzule u slučaju kredita u švicarskim francima koje su banke davale od 2004. do kraja 2008., odnosno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovore o kreditima koristile „ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima“ tako što su ugovorile švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora „nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti“ a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na takav način tužene banke (među kojima i tužena iz ovog postupka) su postupale suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

13.4. Nadalje, u presudi Pž-6632/2017 se navodi kako je sud utvrdio da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

14. Nadalje, tužitelj se u historijatu tužbe pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. g., kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31.prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatsje je svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9.travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane. Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a.

14.2. Prema ovoj odredbi, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

14.3. U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g., između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila određena, a niti odrediva.

14.4. Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

15. Navedena utvrđenja pravomoćnih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa u predmetu "Franak" obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite potrošača, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, na koji način su proširene subjektivne granice pravomoćnosti, kako je obrazloženo u presudi Pž-7129/13.

16. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19., 19/22., dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16.2. Odredbom članka 502. c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. U ovom postupku je utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenom 19. kolovoza 2005., dakle, u relevantnom razdoblju prema presudi u predmetu "Franak", a u postupku nije utvrđeno da je tuženik na odgovarajući način informirao tužitelja kao prosječnog potrošača o rizicima ugovaranja kredita s valutnom klauzulom. Ugovor o kreditu broj 86846/05 uistinu sadrži odredbe kojim kreditor upozorava sudionike ugovora sa mogućnosti promjene tečaja izabrane valute ugovora, koja se primjenjuje na izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po Ugovoru i kojom isti pristaju na moguće posljedice izbora valute ugovora, neovisno o veličini tih promjena u odnosu na HRK, ali to ne znači da su tužitelju na odgovarajući način prezentirani svi rizici ugovaranja takvog kredita, uključujući i rizik istovremenog ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom i promjenljivom kamatnom stopom, prema tumačenju suda iz presude Pž-6632/2017.

18. S obzirom na navedeno, ovaj sud je, kao prethodno pitanje, utvrdio da je ništetna odredbe Ugovora o kreditu broj 86846/05 zaključenog dana 19. kolovoza 2005., o valutnoj klauzuli u CHF (pojedine odredbe članka 2. i članka 10.) i o promjenjivoj kamatnoj stopi (pojedine odredbe članka 11.) .

19. U odnosu na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, ističe se da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, u kojem pravnom shvaćanju je zaključeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

20. Pozivajući se na gore navedeno shvaćanje te imajući u vidu da je pravomoćno okončan spor pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. (ovo glede kamate) te presude Pž- 6632/2017 dana 14. lipnja 2018. (ovo glede valute), kao i to da je zastarni rok po stjecanju bez osnove pet (5) godina, dok je tužba u ovom predmetu podnesena 31. svibnja 2019., to je jasno da nije nastupila zastara potraživanja radi čega je tuženikov prigovor zastare u odnosu na restitucijski zahtjev s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, neosnovan.

21. Odredbom članka 323. ZOO, propisane su posljedice ništetnosti te je određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

22. Tužitelj, temeljem izvršenih isplata s osnove vezane za promjenjivost valute CHF i promjenjive kamatne stope, koja odredba Ugovora su u ovom postupku utvrđene ništetnima, potražuje povrat stečenog bez osnove (članak 1111., odnosno 1115. ZOO).

23. Kada je sud, dakle, kao prethodno utvrdio da su ništetni dijelovi odredaba ugovora u članku 1. Ugovora, valjalo je odlučiti o osnovanosti potraživanja isplate utuženih iznosa po osnovi stjecanja bez osnove onoga što je isplaćeno po utvrđenim ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u CHF.

24. U svezi s pitanjem valjanosti i pravnim učincima sporazuma o konverziji prema ZID ZPK-a, ističe se, da se izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 4. ožujka 2020., navodeći:

„Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

23. Vrhovni sud RH u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ističe da je ZID ZPK- a poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno ZOO-a, te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, kao i da ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK-a o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji pod pretpostavkom da je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK-a.

23.2. Sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka - aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (rješenje Ustavnog suda RH broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.).

24. Slijedom iznesenog, kao odlučno u ovom postupku je trebalo utvrditi je li dodatak ugovora o kreditu sklopljen između stranaka, u skladu s uvjetima iz ZID ZPK, jer ako jest, radilo bi se o valjanom sporazumu o konverziji koji proizvodi pravne učinke i kojim je uspostavljena nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih strana.

24.2. Pritom je navesti da je pitanje valjanosti sporazuma o konverziji bilo ocjenjivano u oglednom postupku koji se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, a koje pitanje je glasilo:

„Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?“,

Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020. dao je sljedeći odgovor:

„Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“.

25. Nadalje, i Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U- I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15) te je ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom.

25.2. U navedenom je rješenju Ustavni sud Republike Hrvatske, pored dane ocjene formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

26. Prema shvaćanju ovog prvostupanjskog suda, sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice.

26.2. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Aneksa Ugovora proučiti njegove odredbe.

26.3. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15.

26.4. Mišljenje je ovog suda da nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju, u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnost i zakonitost nije dovedena u pitanje.

27. Stoga je ovaj sud stava da tužitelju nema pravo na isplatu glavnice iznosa koje potražuje na ime preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženice. Međutim, tužitelju pripadaju zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu. Ovo stoga što, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15 pa je u tom dijelu osnovan zahtjev tužitelja na temelju općeg propisa iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

28. Konačno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Rev-475/2025- 21 od 27. svibnja 2026., odgovarajući na postavljeno pravno pitanje:

"Ima li potrošač korisnik kredita koji je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) ugovaranjem aneksa ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom CHF, ako konverzijom vjerovnik nije vratio sve neosnovane stečene koristi koje je stekao primjenom ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora?".

dao slijedeći odgovor:

"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

29. Radi utvrđenja visine tužbenog traženja, tijekom postupka je izveden dokaz financijsko – knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo Ines Lozić (Centar za vještačenja d.o.o.).

30. Tako iz pisanog nalaza i mišljenja imenovanog stalnog sudskog vještaka zaprimljenog pred ovim sudom dana 26. studenoga 2025., koji je izrađen u više varijanti (parametri vještačenja određeni rješenjem suda poslovni broj P-1417/2022-11 od 23. rujna 2025. razlikuju se ovisno o pravnom shvaćanju stranaka u postupku) na koje stranke nisu imale primjedbi, a ovaj sud ga u cijelosti prihvaća kao stručno, argumentirano i izrađeno u skladu sa pravilima struke, u bitnome proizlazi da, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije, nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj te uz pretpostavku da se od 10. siječnja 2014. primjenjuje zakonska kamatna stopa od 3,23 %:

-ukupan iznos pretplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita, iznose 11.057,62 EUR, od čega je tužitelj pretplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 2.383,97 EUR te je pretplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznos od 8.673,65 EUR;

-ukupan iznos koji je tužitelj manje platio, zbog pada tečaja ispod tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 675,47 EUR, slijedom čega je sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj manje i više plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 10.382,15 EUR, i to na ime ukupno više plaćenog zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije iznosi ukupno 2.383,97 EUR, a ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF , uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije, iznosi ukupno 7.998,18 EUR.

30.2. Nadalje, glavnica po kreditu u CHF, temeljem prilagođenog inicijalnog otplatnog plana, uzevši u obzir početnu kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, bi na dan konverzije (22. veljače 2016.), iznosila 102.230,63 kn dok je konverzijom utvrđena nedospjela glavnica u iznosu od 116.860,47 kn. Slijedom navedenog, razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem prilagođenog početnog otplatnog plana i tečaja iznosi 1.941,71 EUR.

Prilikom izračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c., te priznao preplatu tužitelja u iznosu od 24.737,59 kn, odnosno 3.226,08 EUR.

30.3. Nadalje, zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu rasta kamatne stope i rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana provođenja konverzije kredita, ukupno iznose 3.895,97 EUR.

30.4. Pod pretpostavkom da se primjenjuje čl. 171. i članak 172. ZOO, tada bi preostali iznos zateznih kamata na preplaćene mjesečne iznose obračunate do dana provođenja konverzije iznosio 669,89 EUR.

31. Kako je već ranije navedeno, tužitelju, prema mišljenju ovog prvostupanjskog suda, nakon sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, sa osnova restitucije temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi, pripada upravo iznos zateznih kamata koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZIDZPK/15, odnosno pripada mu obeštećenje na ime zakonske zatezne kamate na razliku pretplate (obuhvaćenu konverzijom) koja je uračunata u buduće pojedine mjesečne anuitete, a koja kamata u konverziju nije uračunata.

32. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ines Lozić proizlazi da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu rasta kamatne stope i rasta tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplaet kredita, obračunate do dana provođenja konverzije kredita, (tzv. zatezne kamate na pojedinačne iznose "konverzijske pretplate", odnosno na višeplaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu sa člankom 19.c. ZID ZPK, obračunatih u skladu sa člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije), ukupno iznose 3.895,97 EUR, koji iznos je tužitelju i dosuđen.

32.2. Naime, tužitelj je tužbenim zahtjevom postavljenim na isplatu iznosa od 12.999,33 EUR na ime restitucije temeljem ništetnih ugovornih odredbi, zatražio i zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu, a visina tako obračunatih zateznih kamata provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem utvrđena je upravo u iznosu od 3.895,97 EUR.

33. Na navedeni iznos tužitelju je dosuđena i procesna kamata, primjenom članka 31. st. 1. i st. 2. ZOO, tekuća od dana podnošenja tužbe (31. svibnja 2019.), kao dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.

34. Za više traženo, preko dosuđenog iznosa od 3.895,97 EUR sa zateznim kamatama do traženog iznosa od 12.999,33 EUR sa zateznim kamatama (za iznos od 9.103,36 EUR sa zateznim kamatama), kao i glede višetraženih kamata na dosuđeni iznos, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.

35. Sud nije odlučivao o eventualno postavljenom tužbenom zahtjevu jer je smatrao da je glavni tužbeni zahtjev djelomično osnovan (arg.a.contrario čl. 188. ZPP).

36. Slijedom iznesenoga, odlučeno je kao u točkama I , II i III izreke presude.

37. Nakon što je odlučeno o glavnoj stvari, valjalo je donijeti odluku i o troškovima postupka.

38. U ovoj pravnoj stvari radi se o sporu iz potrošačkog ugovora, koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu, obzirom da je tužitelj , potrošač, u sporu uspio djelomično, narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača) koji nije dao povoda za parnicu.

Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi moglo odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1014/18. od 20. listopada 2021., Odluka suda EU C-224/19. i C-259/19., odluka Ustavnog suda RH broj U-III-4029/13. od 19. prosinca 2017.).

41. Stoga, tužitelj, prema stavu ovog suda, ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka.

42. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 12.999,33 EUR (kao konačno postavljenog tužbenog zahtjeva) te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23.; dalje: Tarifa) prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR (Tbr. 54 Tarife).

43. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužitelju su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

- sastav tužbe od 31. svibnja 2019. (Tbr. 7/1 Tarife) iznos od 200,00 EUR;

- sastav žalbe protiv rješenja od 24. siječnja 2020. (Tbr 10/4 Tarife), iznos od 100,00 EUR;

-sastav podneska od 23. siječnja 2023. (Tbr. 8/1 Tarife) iznos od 200,00 EUR;

- zastupanje na ročištu od 1. veljače 2023. na kojemu se raspravljalo o procesnim pitanjima (Tbr 9/2 Tarife), iznos od 100,00 EUR;

-zastupanje na ročištu od 4. rujna 2023. (Tbr. 9/1 Tarife), iznos od 200,00 EUR;

- sastav podneska od 19. svibnja 2026. (Tbr. 8/1 Tarife ) iznos od 200,00 EUR;

-zastupanje na ročištu od 28. svibnja 2026. (Tbr. 9/1 Tarife), iznos od 200,00 EUR,

-pristup na ročište radi objave presude (Tbr 9/3 Tarife), iznos od 100,00 EUR, dakle ukupni iznos od 1.300,00 EUR, što uvećano za PDV po stopi od 25 % (325,00 EUR), daje iznos od 1.625,00 EUR.

44. Navedenom je iznosu valjalo pribrojiti iznos od 675,00 EUR na ime predujma za financijsko-knjigovodstveno vještačenje. Nadalje, tužiteljici je priznat i iznos od 1.317,00 kn / 174,80 EUR na ime plaćene sudske pristojbe na tužbu (potvrda o uplati na listu 67) čime se došlo do iznosa od 2.474,80 EUR na ime troškova postupka, na koji iznos je tužiteljici dosuđena i tražena zatezna kamata tekuća od 2. srpnja 2026., kao dana donošenja odluke, do isplate (članak 151. st. 3. ZPP u vezi sa člankom 29. ZOO).

45. Stoga je odlučeno kao u točki IV izreke presude.

U Splitu, 2. srpnja 2026.

Sutkinja

Ivana Jukić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- tužitelju po punomoćniku

- tuženiku po punomoćniku

- u spis