REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ĐAKOVU
Trg dr. Franje Tuđmana 2
31400 Đakovo
Poslovni broj: P-120/2025-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Đakovu, po sucu Petru Grguru, u pravnoj stvari tužitelja RZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Hrvoju Škaliću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska Avenija 6, zastupana po punomoćniku Toniju Smrčeku, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 1. srpnja 2026., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, te uz javnu objavu presude, 2. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnim članak 6. stavak 1. Ugovora o kreditu broj: 514003020- 60010424162/2003 od 13. svibnja 2003. sklopljenog između tužitelja RZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877 kao banke koji glasi „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,5% jednokratno, unaprijed.“
II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, da tužitelju RZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 301,32 eura (tristo jedan euro i trideset dva centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na navedeni iznos tekućom od 13. svibnja 2003. do isplate po stopi koja se određuje do 30. lipnja 2013. za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. po referentnoj stopi uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana.
III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., OIB: 14036333877 da tužitelju RZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 589,04 eura (petsto osamdeset devet eura i četiri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. srpnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 15. ožujka 2023. navodi kako su parnične stranke 13. svibnja 2003. sklopile Ugovor o kreditu broj: 514003020- 60010424162/2003. Ugovorom o kreditu ugovoreno je da će tuženik staviti na raspolaganje tužitelju iznos od 20.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti. Nadalje, Ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 7,55 % godišnje, a koja se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom tuženika.
1.1. U bitnome navodi kako je predmetna ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje troškova za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena i ništetna. Ukazuje da je presudama suda EU u predmetu C-84/19 i u predmetu C-224/19 odlučeno je kako i pod kojim okolnostima je nacionalan sud dužan utvrditi da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna.
1.2. Test nepoštenosti preuzet je iz članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ i u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio je sadržan u članku 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03). Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. U ovom konkretnom slučaju tuženik nije tužitelju iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi. Nije mu niti objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u Ugovoru nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan.
1.3. Tužitelj ukazuje na odredbu članka 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) te navodi kako se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da bi ista se smatrala nepoštenom treba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Navodi kako polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, a o kojim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za dodatnim profitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Zaključno, predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.
2. U odgovoru na tužbu tuženik prvotno ističe prigovor zastare te navodi kako iz tužbe proizlazi da je tuženik tužitelju navodno naplatio naknadu za obradu kredita 13. svibnja 2003., dok je tužbu u navedenom predmetu podnio dana 15. ožujka 2023., dakle više od devetnaest godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. S obzirom da tuženik jedino može pretpostaviti da je pravna osnova tužbe stjecanje bez osnove, zastarni je rok 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla.
2.1. Ističe kako se tužitelj nepravilno poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03). Ugovor o kreditu sklopljen je 13. svibnja 2003., a ZZP/03 stupio je na snagu 18. lipnja 2003., dakle, više od mjesec dana od dana sklapanja Ugovora o kreditu. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o trgovini ("Službeni list SFRJ" br. 46/90., "Narodne novine" br. 53/91., 71/91., 77/92., 19/93., 25/93., 26/93., 29/94., 37/94., 48/95., 11/96., 96/03., dalje: ''Zakon o trgovini'') i Zakon o obveznim odnosima 4 ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05., dalje: ''ZOO/01''). Tužitelj se dalje poziva na direktive i presude suda Europske Unije za koje navodi kako su obvezujuće za sudove u Republici Hrvatskoj, što nije točno. Naime, direktive nemaju izravan (neposredan) učinak u zemljama članicama Europske Unije, već je potrebno da ih zakonodavno tijelo pojedine države članice implementira u svoje zakonodavstvo i donese odgovarajuće propise kojima će se direktiva preuzeti u nacionalno zakonodavstvo. Republika Hrvatska potpisala je 2001. godine Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju čime je započela proces pridruživanja Europskoj Uniji te je tada preuzela obvezu postepeno uskladiti svoje zakonodavstvo sa zakonodavstvom i propisima Europske Unije. Tako je 2003. godine stupio na snagu prvi Zakon o zaštiti potrošača kojim je detaljnije regulirana materija zaštite potrošača koja je dotada bila regulirana Zakonom o trgovini i tada važećim Zakonom o obveznim odnosima. Republika Hrvatska tek je 1. srpnja 2013. godine pristupila Europskoj Uniji te se zakonodavstvo i ostali propisi EU otada primjenjuju i na Republiku Hrvatsku kao punopravnu članicu.
2.2. Ističe kako je tužitelj je u tužbi propustio napomenuti da je vlasnik obrta [obrt]. [obrt] vl. RZ, [adresa]. Prema tome, ni jedna odredba Ugovora o kreditu ne može biti ništetna na temelju neprimjenjivog ZZP/03, Zakona o trgovini ni Zakona o obveznim odnosima. Čak i kada bi se u ovome slučaju primjenjivali propisi koji su kasnije doneseni u svrhu zaštite potrošača, tužitelj kao trgovac nije dokazao da bi uživao zaštitu propisa kojima se uređuju prava potrošača, budući da se isti niti prema tim propisima ne može smatrati potrošačem.
2.3. Tuženik tvrdi da ne postoji niti jedan razlog koji bi upućivao na ništetnost odredbe članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu, a pogotovo zato što je takva ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi obrade kredita smisleno sadržana u važećim propisima, o svim odredbama Ugovora o kreditu se pojedinačno pregovaralo (pa tako i o odredbi članka 6.), zato što su prvo zaposlenik banke, a kasnije i javni bilježnik protumačili tužitelju sve odredbe Ugovora o kreditu te je tužitelj na iste pristao što je potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu. Ističe kako čak i da se utvrdi da su utužene odredbe Ugovora o kreditu ništetne, tužitelj nije ovlašten zahtijevati isplatu zateznih kamata od dana stjecanja s obzirom da tuženik nije bio nepošten stjecatelj. Tuženik ističe da u ovom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Zaključno, predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.
3. Prvotno valja ukazati kako je presudom ovoga suda od 23. prosinca 2024., poslovni broj: P-605/2023-22 donesena odluka u ovome predmetu, ali je ista ukinuta rješenjem Županijskog suda u Varaždinu od 2. travnja 2025., poslovni broj: Gž- 207/2025-2.
4. Da bi pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice, sud je u dokaznom postupku pročitao zaključak na datum 1. srpnja 2015. (list 6 spisa), početni otplatni plan (list 7-10 spisa), Ugovor o kreditu broj: 514003020-60010424162/2003 (list 11-21 spisa), otplatni plan (list 22-26 spisa), specifikaciju uplata (list 27-32 spisa), obavijest tuženika o promjenama kamatnih stopa po kreditu (list 33-34 spisa), priloge uz odgovor na tužbu (list 54-56 spisa), priloge uz podnesak tuženika od 27. ožujka 2024. (list 82- 91 spisa), izvod iz zapisnika Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 22. svibnja 2023. (list 101 spisa) te je saslušan tužitelj.
4.1. Valja ukazati kako su se na ročištu 1. srpnja 2026. prisutne stranke suglasile da se na temelju odredbe članka 315. stavak 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP), pročita zapisnik kojim je saslušan tužitelj.
4.2. Isto tako, za naglasiti je kako sud nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje jer tuženik na ročištu 20. studenog 2024. nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, a isti je dokazni prijedlog prema shvaćanju suda i postavljen od strane tužitelja ukoliko tuženik bude osporavao visinu tužbenog zahtjeva.
5. Cijeneći provedene dokaze zasebno kao i u njihovoj ukupnosti, sukladno članku 8. ZPP-a, sud ocjenjuje da je tužbeni zahtjev osnovan.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 301,32 eura, a koji iznos je isplatio tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.
7. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog iznosa.
8. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva (tuženik je na ročištu održanom 20. studenog 2024. naveo da ne spori visinu), te nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio predmetni Ugovor o kreditu.
9. Iz Ugovora o kreditu broj: 514003020-60014424162/2003 proizlazi da je odredbom članka 6. stavak 1. Ugovora ugovoreno sljedeće: Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,5% jednokratno, unaprijed.“
10. Iz iskaza tužitelja proizlazi kako je s prednikom tuženika, Slavonskom bankom d.d., sklopio Ugovor o kreditu u iznosu od 20.000,00 eura za adaptiranje kuće. Prilikom sklapanja kredita naplaćena mu je naknada za sklapanje kredita. Službenik banke rekao mu je koji su sve troškovi koje treba platiti, a među njima bili su i troškovi obrade kredita. Tom prilikom nije mu rečeno što znače ti troškovi i u čemu se sastoje. Navodi kako je pročitao Ugovor o kreditu i to osnovne odredbe o visini, rati, a pojedinosti nije čitao. Nije tražio pojašnjenje neke ugovorne odredbe jer je bio zadovoljan uvjetima ugovora. Nije mu bila jasna odredba ugovora o naknadi, a na nju nije ni obraćao pozornost, nije prigovorio navedenoj odredbi jer je bio zadovoljan iznosom kredita, te je znao da navedeni iznos mora platiti. Ističe kako je isplata kredita bila umanjena za iznos naknade. Ne sjeća se točno godine, ali jedno vrijeme imao je u najmu fotografsku radnju u [adresa] – obrt. Ne zna je li je to bilo u vrijeme sačinjavanja ugovora, a kredit je podigao za adaptiranje obiteljske kuće.
10.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.
11. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada za obradu kredita odnosi, te o predmetnoj naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, te zašto istu mora platiti. Tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknade, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora.
12. Odredbom članka 12. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. – dalje: ZOO), propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.
12.1. Prema članku 103. stavku 1. ZOO-a ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
12.2. Nadalje, prema članku 104. stavku 1. ZOO-a, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stavkom 2. istog članka propisano je da ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojem sadržaju ili cilju protivan Ustavu Republike Hrvatske i prisilnim propisima, sud može odbiti, u cjelini ili djelomično, zahtjev nesavjesne, strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovi zabranjenog ugovora preda općini na čijem području ona ima sjedište odnosno prebivalište. Konačno, stavkom 3. istog članka propisano je da pri odlučivanju sud će voditi računa o savjesnosti jedne odnosno obiju strana, o značenju društvenih interesa koji se ugrožavaju te o moralnim shvaćanjima društva.
12.3. Odredbom članka 210. stavak 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
13. U pravu je tuženik kada navodi da se na konkretan obvezno pravni odnos ne primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) slijedom činjenice što je stupio na snagu 18. lipnja 2003. (njegova je primjena počela 9. rujna 2003.), a predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 13. svibnja 2003.
14. Valja ukazati kako iz iskaza tužitelja, ali i dokumentacije u spisu, proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopio za osobne potrebe, odnosno za potrebe adaptacije kuće. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita kao i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti mu je ponuđeno da pregovara.
14.1. Obzirom na mnogobrojnu dosadašnju sudsku praksu u sličnim predmetima, sud zaključuje kako se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, stoga se može zaključiti da banka- tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima tužitelja, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora. Sve navedeno upućuje na jasan zaključak da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, konkretno članku 12. ZOO-a.
15. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužitelja.
16. Dakle, s obzirom na to da je tužitelj bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, djelatnici tuženika nisu tužitelju obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje, nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz te odredbe proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njihovu poziciju u kreditnom odnosu.
17. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena odnosno protivna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nepoštena odredba iz članka 6. stavak 1. Ugovora o kreditu broj: 514003020- 60010424162/2003 od 13. svibnja 2003. koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,5% jednokratno, unaprijed.“ te da je na temelju odredbe članka 103. stavak 1. ZOO-a ništetna, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.
18. Budući da je predmetna odredba članka 6. stavak 1. Ugovora o kreditu ništetna ta odredba među strankama ne može se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno članku 104. ZOO-a tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je predmetna naknada naplaćena 12. svibnja 2003. u iznosu od 301,32 eura.
19. Na iznos od 301,32 eura tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno članku 214. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je naplatom tzv. ulazne naknade postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je povrijedio interese i prava tužitelja, odnosno jer je u ugovoru o kreditu koristio ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je time ništetna. Naknada je naplaćena 12. svibnja 2003., a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.), pa je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke.
20. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom članka 110. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.
21. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a u vezi člankom 155. stavkom 1. ZPP-a.
22. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23. i 107/25. – dalje: Tarifa), trošak zastupanja na ročištima 7. veljače 2024., 18. ožujka 2024., 28. listopada 2024., 21. studenog 2024., 1. srpnja 2026. u iznosu od 50,00 eura za svako ročište sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 10. ožujka 2024. te 21. listopada 2024. u iznosu od 50,00 eura za svaki podnesak, trošak pristupa ročištu za objavu presude 23. prosinca 2024. u iznosu od 25,00 eura te trošak pristupa ročištu za objavu presude 2. srpnja 2026. u iznosu od 25,00 eura, što je ukupno 450,00 eura, odnosno 562,50 eura s PDV-om.
22.1. Navedenom trošku pridodan je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura, što sveukupno iznosi 589,04 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. srpnja 2026. pa do isplate sukladno članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a u vezi člankom 30. stavak 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20., 114/22. i 6/24. – dalje: OZ).
22.2. Stoga je odlučeno kao pod točkom III. izreke.
23. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, tuženiku ne pripada naknada troška postupka.
Đakovo, 2. srpnja 2026.
Sudac
Petar Grgur
Uputa o pravu na žalbu:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Punomoćniku tužitelja
2. Punomoćniku tuženika
