Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Stalna služba u Glini

Glina, Trg bana Josipa Jelačića 5

Poslovni broj: P-118/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Glini, po sucu toga suda Zoranu Pleše, u pravnoj stvari tužitelja UĆ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Vanji Jakšiću, odvjetniku u Sisku, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupana po punomoćniku Anamariji Udiljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave 18. lipnja 2026., u prisutnosti punomoćnika tužitelja, tužitelja i punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 43/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25.-dalje ZPP), dana 2. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

l. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o nenamjenskom kreditu broj: 9012468345, sklopljenog između tužiteljice i tuženika dana 03.05.2007. godine, sadržana u t. 12.3. Ugovora o nenamjenskom kreditu, a koja glasi:

„12.3. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu s osnove odobravanja kredita i obrade kreditnog zahtjeva u visini od 2,75% (slovima: dva cijelih sedamdesetpet posto) od iznosa kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, isplatiti tužiteljici UĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 122,64 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 04. svibnja 2007. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 31. prosinca 2022. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, naknaditi UĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1595,00 eura (tisućupetstodevedesetpeteura) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 2. srpnja 2026. kao dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj UĆ podnio je ovom sudu tužbu protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe i isplate.

2. U tužbi navodi da je tužiteljica je s tuženikom dana 03.05.2007. godine u [adresa] sklopila Ugovor o nenamjenskom kreditu broj: 9012468345 u iznosu od 33.600,00 kn.

Odredbom t. 12.3. Ugovora o kreditu propisano je da se tužiteljica kao korisnica kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,75% od iznosa kredita, bez da joj je prethodno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, te zašto je naknada određena u visini od 2,75% od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima.

Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe Zakona o zaštiti potrošača, s obzirom na to da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Tužiteljici je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku – trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava.

Također, u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Nadalje, tuženik je tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktično joj isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ju 04.05.2007. godine za iznos od 924,00 HRK što preračunato po fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 iznosi 122,64 EUR, s troškovima za obradu kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao i tužiteljici zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle s uračunatom ulaznom naknadom, iako joj je isplatio drugi, manji iznos kredita. U svakom slučaju, takva djelatnost svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora – tuženika.

Pritom tužiteljica ističe da su se o ovom pitanju na isti način izjasnili i viši sudovi RH, primjerice Županijski sud u Zadru u presudi posl. br. Gž-358/2023 od 23. svibnja 2023. godine koji ističe da je „prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odredio ništetnom odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita 1,25% jednokratno na iznos odobrenog kredita te kada je naloženo tuženici isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe“, navodeći za takvu odluku isto obrazloženje kakvo je izloženo u t. 4. ove Tužbe.

3. U svom odgovoru na tužbu, tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti budući da su isti neosnovani.

Tuženik prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Radi se o sporu za isplatu iznosa od 122,64 EUR, a tužitelj u tužbi označava VPS u iznosu od 1.449,86 EUR.

Zakon o parničnom postupku određuje da je vrijednost predmeta spora vrijednost glavnog zahtjeva, pa ukoliko isti glasi na isplatu, radi se o vrijednosti koja se traži isplatom.

Budući da tužitelj potražuje isplatu od 122,64 EUR to bi sukladno ZPP trebala biti i naznačena vrijednost spora.

Tuženik prigovara statusu tužitelja kao potrošača.

Ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu broj 9012468345 izrijekom je bilo dopušteno odnosno uređeno zakonskim odredbama.

Zakon o zaštiti potrošača (nadalje u tekstu: „ZZP“) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao je pretpostavke valjanosti ugovora o potrošačkom zajmu, pa je tako odredbama članaka 56., 59., 61. ZZP izrijekom propisano da se ugovorom o potrošačkom zajmu zajmodavac obvezuje potrošaču staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a potrošač se obvezuje da mu plaća određenu kamatu i dobiveni iznos vrati u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Nadalje, da takav ugovor mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, a poglavito među ostalim i odredbu o ukupnom trošku zajma, a da su ukupni troškovi zajma svi troškovi, uključujući kamate i sva druga davanja koja je potrošač dužan platiti za odobreni zajam.

Nadalje i propisi koji su na snazi u trenutku sastava ovog podneska također izrijekom dopuštaju ugovaranje naknade u poslovima kreditiranja potrošača. Tako Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (nadalje u tekstu: „Pravilnik“) propisuje vrste naknada koje vjerovnik zaračunava za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača. Odredbama članka 3. Pravilnika propisano je cit.: „Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“

Nadalje, Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju (nadalje u tekstu: „ZPK“) uređuje pitanje naknada koje čine ukupne troškove kredita za potrošača, točnije dopušta ugovaranje naknada (izuzev naknade za obradu i/ili odobravanje-stupio na snagu nakon sklapanja ugovora o kreditu) uz uvjet da naknade ne smiju biti veće od stvarnog troška koji je nastao kreditnoj instituciji.

I Direktiva 2008/48/EZ Europskoga Parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkom kreditu propisuje da se ukupni troškovi kredita sastoje od ukupnih troškova kredita za potrošača, a što znači svi troškovi, uključujući kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku.

Dakle ugovaranje naknada za pojedine troškove koje kreditnoj instituciji nastaju uslijed kreditiranja potrošača bilo je dopušteno i uređeno u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a i nadalje jest dopušteno i uređeno nacionalnim i europskim zakonodavstvom (uz smanjenje opsega naknada koje se mogu ugovoriti). Dodatno se ističe da Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju kao posljedicu kršenja odredbi o naplati predmetnih naknada odredbama članka 41. propisuje prekršajnu odgovornost vjerovnika, a ne ništetnost odredbi.

Iz svega navedenog razvidno je da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, gore citiranim odredbama bilo izrijekom dopušteno ugovoriti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a da je intencija zakonodavca, kako je to vidljivo iz trenutno važećeg zakonodavstva, da posljedica u slučaju kršenja odredbi (do čega u ovom slučaju nije niti došlo) nije ništetnost već prekršajna odgovornost vjerovnika, ovdje tuženika.

Usprkos gore citiranim odredbama koje predstavljaju lex specialis u odnosu na druge odredbe koje na općenit način uređuju zaštitu potrošača, ističe se da sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

Odredbom članka 12.3 predmetnog Ugovora o kreditu jasno je i nedvosmisleno ugovoreno da će ovdje tužitelj kao korisnik kredita platiti tuženiku fiksno određeni iznos u postotku, za određene protučinidbe.

Službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit tužitelju je jasno iskomunicirao predmetnu odredbu o naknadi i to tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu, a isto mu je pojašnjeno i prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

Pa tako uzimajući u obzir sve gore navedeno, kao i činjenicu da su zaposlenici tuženika tužitelju tijekom pregovora ali i naknadno pojasnili na što se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva, iako je isto razvidno već i iz samog naziva naknade, nejasno je kako je tužitelju i dalje navodno nepoznato koje je troškove platio tim iznosom.

Predmetna odredba ispunjena je od strane ovdje tužitelja kao obveznika točno na način kako je bila i ugovorena, dakle nije došlo do nikakvih naknadnih izmjena opsega naknade koju je potrebno platiti, a niti do izmjene same visine naknade. Iz svega navedenog proizlazi da je predmetna odredba jasna, uočljiva i razumljiva i da je omogućavala tužitelju da precizno odredi njene ekonomske posljedice, iz čega proizlazi da je odredba transparentna pa nije dopušteno ocjenjivati je li takva odredba poštena.

Također i brojne pravomoćne presude sudova u Republici Hrvatskoj u pravno i činjenično istovjetnim postupcima utvrđuju da su „odredbe Ugovora kojima je tužiteljica tuženici dužna platiti naknadu u određenom postotku od iznosa kredita su vrlo razumljive i jasne, te ih je tužiteljica jednostavnim iščitavanjem mogla uočiti i shvatiti, jer je bilo jasno i precizno navedeno, to nema mjesta ocjeni te odredbe u smislu Direktive i ZZP-a.“

Navedeno stajalište i u pravomoćnim presudama: Presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. 35 Gž-633/19-2 od 14. siječnja 2020. god., Presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-3325/17 od 09. studenog 2018. god., Presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-4583/2018-2 od 03. rujna 2019. god., Presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-3326/2017-8 od 17. svibnja 2018. godine, Presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-3322/17 od 26. ožujka 2021. godine.

I iz Presude Suda EU C-621/17 proizlazi da članak 4. st. 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

Usprkos obvezujućem tumačenju i pojašnjenju Suda EU, te brojnim pravomoćnim presudama sudova u Republici Hrvatskoj tuženik još jednom pojašnjava koje je troškove imao u smislu obrade kreditnog zahtjeva te za koje je to troškove odnosno protučinidbe ugovorio spornu naknadu.

Troškovi obrade kreditnog zahtjeva, a što bi zapravo trebalo u većem dijelu biti općepoznato primjerice predstavljaju:

- operativne troškove (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.),

- materijalne troškove (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.),

- troškove trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine),

- povezane regulatorne troškove (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

Sve su to radnje koje je tuženik bio dužan izvršiti odnosno troškovi koje je tuženik imao. Nisu ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke da bi se odredba članka 12.3 predmetnog Ugovora o kreditu imala smatrati nepoštenom.

Sukladno odredbama mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača:

„(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“

Prvenstveno se ističe da je nejasno u kojem dijelu i temeljem kojih kriterija je tužitelj ocijenio da bi predmetne odredbe bile ugovorene suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

Ako je ugovaranje naknade bilo izrijekom dopušteno i uređeno zakonom, plaćanjem naknade plaćena je protučinidba ugovorne strane, a tužitelj je znao koja je visina i svrha plaćanja naknade i na takvu odredbu je pristao odnosno istu je svojom voljom ugovorio, tada se postupanje tuženika ne može okarakterizirati kao postupanje suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

Suprotno navodima tužitelja, predmetna odredba ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Činjenica da se o pojedinoj odredbi eventualno nije pojedinačno pregovaralo ne dovodi samim time do znatne neravnoteže u pravima i obvezama.

Eventualna znatna neravnoteža utvrđuje se u svakom pojedinom slučaju uzimajući u obzir sve okolnosti (priroda robe i usluga odnosno predmet ugovora, popratne okolnosti vezano za njegovo sklapanje, nacionalno zakonodavstvo, druge odredbe tog ugovora).

Navedeno potvrđuje i Sud EU u Presudi od **.**.2013., U, C-415/11 kojom je pojašnjeno da pojam „znatnija neravnoteža” na štetu potrošača, u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13, treba ocijeniti na temelju analize nacionalnih pravila primjenjivih u slučaju nepostojanja sporazuma između stranaka kako bi se moglo ocijeniti stavlja li ugovor, i ako je tako, u kojoj mjeri, potrošača u nepovoljniji pravni položaj u odnosu na onaj predviđen nacionalnim pravom koje je na snazi. Također, Sud EU i u Presudi od 16.01.2014., Constructora Principado, C- 226/12 pojašnjava da da je na sudu koji je uputio zahtjev da, kako bi ocijenio postoji li eventualna znatnija neravnoteža, vodi računa o prirodi robe ili usluge na koju se dotični ugovor odnosi, oslanjajući se na sve popratne okolnosti vezane za njegovo sklapanje kao i na sve druge odredbe tog ugovora (izreka).

U ovom konkretnom slučaju nacionalnim zakonodavstvom izrijekom je bilo predviđeno, dopušteno odnosno uređeno ugovaranje predmetne naknade, tužitelj je znao koju će tuženik protučinidbu izvršiti za tu naknadu (pojašnjeno mu je od strane službenika tuženika, jasno je iz samog naziva naknade, pojašnjeno i u općim uvjetima tuženika koje je tužitelj prihvatio), naknada je određena fiksno i nepromjenjivo. Slijedom navedenog, u predmetnom ugovornom odnosu ne postoji element koji bi uzrokovao znatnu neravnotežu polazeći prvenstveno od činjenice da je sam zakonodavac uredio ugovaranje naknade, a ista naknada ugovorena je sukladno zakonskim odredbama.

Ugovaranje takve naknade na ime naknade za protučinidbu kreditne institucije, banke, uobičajeno je već dugi niz godina.

Tužitelj je zasigurno prilikom ugovaranja kredita razmotrio i opće uvjete drugih kreditnih institucija te je odlučio sklopiti ugovor o kreditu upravo s tuženikom.

Uz sve navedeno, razvidno je i da sporna odredba ne uzrokuje niti značajniju ekonomsku neravnotežu između ugovornih strana budući da je riječ o postotku od 2,75 % od vrijednosti cjelokupnog predmeta ugovora.

Kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva je u zastari, a posljedično ne postoji niti pravni interes za utvrđenjem ništetnosti.

Tužitelj navodi da je naknadu u iznosu od 924,00 HRK navodno platio dana 04.05.2007.

Dakle, još je u 2012. godini protekao opći zastarni rok te je nastupila zastara kondemnatornog zahtjeva.

Navedeno stajalište potvrđuju i presude sudova primjerice pravomoćna presuda Općinskog suda u Splitu od 26. ožujka 2021. godine, posl.br. P-3322/17 i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 09.04.2024., posl.br. Pž-2623/2023.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o nenamjenskom kreditu zaključen između Privredne banke Zagreb d.d. i UĆ te solidarnog jamca PĆ od 3. svibnja 2007., u dopis Privredne banke Zagreb od 14. ožujka 2025. godine, u Otplatne tablice Privredne banke Zagreb d.d. od 6. ožujka 2025. godine te je saslušao tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja.

5. Uvidom u Ugovor o nenamjenskom kreditu od 3. svibnja 2007. godine vidljivo je da su Privredna banka Zagreb d.d. i UĆ kao korisnik kredita uz sudjelovanje solidarnog jamca PĆ zaključili ugovor o nenamjenskom kreditu, kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos od 33600,00 kuna. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu u visini od 2,75% od iznosa kredita.

6. Uvidom u Dopis Privredne banke Zagreb od 14. ožujka 2025. proizlazi da naplata naknade je evidentirana na kontu 1240074400, a kamatna stopa je iznosila 8,00%. Priložen je plan otplate prije konverzije do 31. prosinca 2022. i nakon konverzije eura od 1. siječnja 2023. godine.

7. Spisu prileži i Otplatne tablica Privredne banke Zagreb od 6. ožujka 2025. s priloženim otplatama.

8. Saslušana kao stranka tužiteljica je navela da je ugovor o nenamjenskom kreditu iz svinja 2007. mogla zaključiti samo u kunama, a isti je zaključen na iznos od 3000,00 kuna. Kredit je isplatila u predviđenom roku te je naknada za obradu kredita iznosila oko 1000,00 kuna. Pročitala je ugovor, ali ne sve točke ugovora i ugovor je razumjela, ali joj u banci nisu rekli da će dobiti manju isplatu od ugovorene. Rečeno joj je na koliko godina se ugovor zaključuje i kolika će joj biti rata u odnosu na plaću, a kako je dobila manju isplatu od ugovorene, odlučila je ustati tužbom kod ovoga suda. Nitko joj u banci nije rekao da će joj naplatiti naknadu za obradu kredita i tužiteljica nije mogla pregovarati niti o jednoj ugovornoj odredbi niti izmijeniti sadržaj ugovora. U vrijeme sklapanja ugovora nije bila vlasnik OPG-a niti bilo kakvog obrta. Iznos od 1000,00 kuna predstavljao joj je teret za njezinu plaću koja je iznosila oko 3200,00 kuna. Kredit je utrošen na uređenje kuće te joj je prvi puta rečeno koliko bi iznosila rata kredita, a drugi puta je otišla potpisati kredit.

9. Sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 43/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25.-dalje ZPP), koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

10. Na temelju provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud je došao do zaključka da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan. Ovo proizlazi nakon ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza u njihovoj međusobnoj povezanosti.

11. Odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem slučaju je sud vezan za ta utvrđenja u parnici te se tužitelj poziva na pravno utvrđenje iz presude. Budući je navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valuti ništetna i nepoštena, tužitelj je plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete uz napomenu da je ugovor sklopljen samo na hrvatske kune te nije mogao biti zaključen ni u jednoj drugoj valuti.

Zbog toga je ustao tužbom kod ovoga suda. U ovom postupku nije provedeno knjigovodstveno vještačenje, budući da tuženik u točki 14. Odgovora na tužbu nije osporio da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu naznačenom u tužbi, a nije ni osporio visinu naplaćene naknade za obradu kredita.

12. Iz sudske prakse proizlazi da je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Time je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. U razdoblju od sklapanja ugovora tuženik je svojevoljno u više navrata mijenjao kamatnu stopu uslijed čega je došlo do promjene iznosa mjesečnih anuiteta, a ovo proizlazi iz priložene dokumentacije. Kamatne stope nisu se mogle mijenjati jednostranom odlukom banke bez ugovorenih parametara. Prema tome, tuženik nije mogao svojevoljno mijenjati kamatnu stopu, a što je isti učinio, uslijed čega je došlo do promjene iznosa mjesečnih anuiteta. Odredbom članka 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, u kojem slučaju je sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. U konkretnom slučaju, tužitelj se pozvao na pravno utvrđenje iz presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-358/2023 od 23. svibnja 2023. koji ističe da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kod je odredbu članka 5. ugovora o kreditu, kojom se tužitelj obvezao tuženiku platiti naknadu za odobrenje kredita 1,25 proglasio ništetnom. Budući je ugovorena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna i nepoštena, tužitelj je plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju na dan korištenja kredita. Dakle, utvrđeno je da je ovakvim ponašanjem tuženika došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita. Pored toga, tuženik nije objasnio tužitelju od čega se sastoje troškovi.

13. U pogledu zastare navodi se da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, imajući u vidu pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

14. S obzirom da punomoćnik tuženika nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, nije provedeno knjigovodstveno vještačenje, na okolnost visine naplaćene naknade za troškove obrade po ugovoru o kreditu.

15. U smislu odredbe članka 154. ZPP-a, stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove. Tužitelju pripadaju troškovi na ime sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, koliko iznose i troškovi sastava podneska od 30. travnja 2025. i 2. travnja 2026., te pristupa na ročišta od 26. svibnja 2026. i 18. lipnja 2026. što zajedno sa troškom pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura i troškovima PDV-a i sudskih pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od 220,00 eura, daje ukupan iznos od 1595,00 eura.

16. Iz naprijed navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

U Glini 2. srpnja 2026.

Sudac

Zoran Pleše

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno, u 3 (tri) primjerka, u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave ove presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku na Vaš znak: 109.45