Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Daruvaru

Stjepana Radića 27

43500 Daruvar

Poslovni broj: P-157/2023-52

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Daruvaru po sucu Damiru Palatinuš, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja SZ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Odvjetničko društvo Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o., protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, nakon 17. lipnja 2026. godine održane i zaključene usmene glavne rasprave u nazočnosti punomoćnika tužitelja odv. IZ i zamjenika punomoćnika tuženika odv. vježbenika ZZ, temeljem odredbe članka 335. Zakona o parničnom postupku, dana 02. srpnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 31, OIB: 23057039320 da tužitelju PZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati zatezne kamate:

na iznos od 0,01 od dana 25.10.2006. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 0,01 od dana 23.11.2006. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 0,01 od dana 26.2.2007. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 0,01 od dana 23.3.2007. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 0,01 od dana 27.4.2007. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 0,01 od dana 24.5.2007. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 0,01 od dana 24.8.2007. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 0,01 od dana 22.11.2007. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 0,01 od dana 21.12.2007. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 0,01 od dana 28.1.2008. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 15,70 od dana 22.2.2008. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 15,68 od dana 21.3.2008. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 15,66 od dana 25.4.2008. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 15,64 od dana 30.5.2008. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 15,62 od dana 27.6.2008. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 15,59 od dana 30.7.2008. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 15,57 od dana 26.8.2008. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 15,55 od dana 25.9.2008. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 15,53 od dana 27.10.2008. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 15,50 od dana 28.11.2008. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 15,48 od dana 29.12.2008. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 15,45 od dana 30.1.2009. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 15,42 od dana 27.2.2009. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 15,41 od dana 26.3.2009. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 15,37 od dana 30.4.2009. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 24,93 od dana 29.5.2009. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 24,89 od dana 30.6.2009. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 24,85 od dana 29.7.2009. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 24,80 od dana 26.8.2009. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 24,76 od dana 25.9.2009. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 24,72 od dana 23.10.2009. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 24,68 od dana 25.11.2009. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 24,63 od dana 23.12.2009. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 24,59 eura od dana 29.1.2010. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 24,55 eura od dana 26.2.2010. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 24,51 eura od dana 8.3.2010. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 24,46 eura od dana 26.4.2010. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 24,42 eura od dana 26.5.2010. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 24,37 eura od dana 28.6.2010. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 24,33 eura od dana 28.7.2010. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 24,28 eura od dana 27.8.2010. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 24,23 eura od dana 24.9.2010. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 24,19 eura od dana 29.10.2010. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 17,67 eura od dana 26.11.2010. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 17,63 eura od dana 23.12.2010. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 17,60 eura od dana 25.1.2011. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 17,56 eura od dana 25.2.2011. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 17,52 eura od dana 30.3.2011. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 17,48 eura od dana 28.4.2011. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 17,44 eura od dana 30.5.2011. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 9,84 eura od dana 24.6.2011. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 9,81 eura od dana 1.7.2011. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 9,79 eura od dana 1.8.2011. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 9,76 eura od dana 1.9.2011. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 9,74 eura od dana 1.10.2011. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 1,05 eura od dana 1.11.2011. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 1,04 eura od dana 1.12.2011. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 1,03 eura od dana 1.1.2012. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 1,03 eura od dana 1.2.2012. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 1,03 eura od dana 1.3.2012. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 1,02 eura od dana 1.4.2012. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 1,02 eura od dana 1.5.2012. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 1,02 eura od dana 1.6.2012. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 1,01 eura od dana 1.7.2012. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 1,00 eura od dana 1.8.2012. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 1,00 eura od dana 1.9.2012. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 1,00 eura od dana 1.10.2012. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 0,99 eura od dana 1.11.2012. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 0,99 eura od dana 1.12.2012. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 0,98 eura od dana 1.1.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 0,98 eura od dana 1.2.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 0,98 eura od dana 1.3.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 0,97 eura od dana 1.4.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 0,97 eura od dana 1.5.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 0,97 eura od dana 21.5.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 0,95 eura od dana 21.6.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 0,96 eura od dana 22.7.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 0,95 eura od dana 21.8.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 0,95 eura od dana 21.9.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 0,94 eura od dana 21.10.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 0,94 eura od dana 21.11.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 0,93 eura od dana 21.12.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, sve po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, Za svako polugodište, uvećanjem stope Hrvatske narodne banke koja je rijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, eskontne po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za trì postotna poena, sve u roku 15 dana.

Tužitelj se odbija s tužbenim zahtjevom kao neosnovanim koji glasi:

" Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 31, OIB: 23057039320 da tužitelju PZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 874,00 EUR sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 31, OIB: 23057039320 da tužitelju PZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati zatezne kamate:

na iznos od 0,05 eura od dana 1.8.2006. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 2,2 eura od dana 1.9.2006. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 1,58 eura od dana 1.10.2006. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 1,69 eura od dana 1.11.2006. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 0,81 eura od dana 1.12.2006. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 0,88 eura od dana 1.4.2008. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 14,38 eura od dana 1.11.2008. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 17,08 eura od dana 1.1.2009. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 18,18 eura od dana 1.2.2009. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 19,29 eura od dana 1.3.2009. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 15,98 eura od dana 1.4.2009. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 16,16 eura od dana 1.5.2009. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 12,45 eura od dana 1.6.2009. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 8,09 eura od dana 1.7.2009. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 9,89 eura od dana 1.8.2009. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 13,04 eura od dana 1.9.2009. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 9,97 eura od dana 1.10.2009. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 9,67 eura od dana 1.11.2009. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 13,32 eura od dana 1.12.2009. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 16,25 eura od dana 1.1.2010. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 20,08 eura od dana 1.2.2010. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 19,15 eura od dana 1.3.2010. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 25,74 eura od dana 1.4.2010. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 24,31 eura od dana 1.5.2010. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 25,88 eura od dana 1.6.2010. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 43,4 eura od dana 1.7.2010. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 39,52 eura od dana 1.8.2010. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 53,79 eura od dana 1.9.2010. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 46,72 eura od dana 1.10.2010. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 39,92 eura od dana 1.11.2010. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 57,85 eura od dana 1.12.2010. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 66,99 eura od dana 1.1.2011. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 60,15 eura od dana 1.2.2011. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 62,26 eura od dana 1.3.2011. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 56,53 eura od dana 1.4.2011. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 57,17 eura od dana 1.5.2011. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 73,84 eura od dana 1.6.2011. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 76,79 eura od dana 1.7.2011. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 97,07 eura od dana 1.8.2011. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 94,2 eura od dana 1.9.2011. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 78,28 eura od dana 1.10.2011. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 76,12 eura od dana 1.11.2011. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 75,03 eura od dana 1.12.2011. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 79,06 eura od dana 1.1.2012. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 83,56 eura od dana 1.2.2012. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 83,66 eura od dana 1.3.2012. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 80,85 eura od dana 1.4.2012. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 81,78 eura od dana 1.5.2012. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 83,51 eura od dana 1.6.2012. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 81,86 eura od dana 1.7.2012. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 81,98 eura od dana 1.8.2012. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 79,92 eura od dana 1.9.2012. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 0,46 eura od dana 20.9.2012. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 76,01 eura od dana 1.10.2012. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 1,32 eura od dana 19.10.2012. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 77,21 eura od dana 1.11.2012. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 3,73 eura od dana 20.11.2012. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 75,5 eura od dana 1.12.2012. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 6,35 eura od dana 19.12.2012. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 73,17 eura od dana 1.1.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 7,91 eura od dana 21.1.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 0,16 eura od dana 1.2.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 76,6 eura od dana 1.2.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 41,71 eura od dana 1.3.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 37,98 eura od dana 4.3.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 37,88 eura od dana 1.4.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 43,89 eura od dana 5.4.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 33,5 eura od dana 1.5.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 38,24 eura od dana 16.5.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 3,52 eura od dana 21.5.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 38,42 eura od dana 3.6.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 34,99 eura od dana 21.6.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 37,25 eura od dana 3.7.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 34,39 eura od dana 22.7.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 18,93 eura od dana 16.8.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 13,79 eura od dana 21.8.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 41,69 eura od dana 21.8.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 39,6 eura od dana 3.9.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 37,53 eura od dana 21.9.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 41 eura od dana 9.10.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 37,81 eura od dana 21.10.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 36,87 eura od dana 4.11.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 41,84 eura od dana 21.11.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 33,82 eura od dana 3.12.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 0,73 eura od dana 21.12.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 45,61 eura od dana 21.12.2013. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 33,77 eura od dana 7.1.2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 0,6 eura od dana 21.1.2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 44,49 eura od dana 21.1.2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 34,82 eura od dana 3.2.2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 42,13 eura od dana 21.2.2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 35,5 eura od dana 4.3.2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 42,54 eura od dana 21.3.2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 34,74 eura od dana 8.4.2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 41,19 eura od dana 22.4.2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 34,24 eura od dana 7.5.2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 40,81 eura od dana 21.5.2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 23,8 eura od dana 6.6.2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 10,3 eura od dana 11.6.2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 34,51 eura od dana 16.6.2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 5,95 eura od dana 21.6.2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 34,49 eura od dana 2.7.2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 33,48 eura od dana 14.7.2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 8,18 eura od dana 21.7.2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 35,08 eura od dana 1.8.2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 32,03 eura od dana 11.8.2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 10,51 eura od dana 21.8.2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 60,36 eura od dana 11.9.2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 17,86 eura od dana 22.9.2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 36,03 eura od dana 3.10.2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 32,43 eura od dana 13.10.2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 11,06 eura od dana 21.10.2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 36,72 eura od dana 7.11.2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 33,04 eura od dana 11.11.2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 11,61 eura od dana 12.11.2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 10,77 eura od dana 1.12.2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 36,91 eura od dana 9.12.2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 33,2 eura od dana 11.12.2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 1,12 eura od dana 12.12.2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 21,08 eura od dana 1.1.2015. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 60,96 eura od dana 12.1.2015. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 19,97 eura od dana 1.2.2015. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 49,63 eura od dana 2.2.2015. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 40,86 eura od dana 12.2.2015. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 8,49 eura od dana 1.3.2015. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 47,92 eura od dana 2.3.2015. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 42,95 eura od dana 13.3.2015. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 7,13 eura od dana 21.3.2015. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 43,41 eura od dana 10.4.2015. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 66,08 eura od dana 21.4.2015. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 53,38 eura od dana 7.5.2015. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 54,7 eura od dana 21.5.2015. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 48,14 eura od dana 3.6.2015. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 59,47 eura od dana 23.6.2015. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 42,85 eura od dana 14.7.2015. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 64,76 eura od dana 21.7.2015. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 46,76 eura od dana 3.8.2015. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 56,14 eura od dana 21.8.2015. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 44,69 eura od dana 2.9.2015. godine pa do 30. rujna 2015. godine, na iznos od 56,03 eura od dana 21.9.2015. godine pa do 30. rujna 2015. godine,

sve po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, Za svako polugodište, uvećanjem stope Hrvatske narodne banke koja je rijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, eskontne po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za trì postotna poena, sve u roku 15 dana.

Tužitelj se odbija s tužbenim zahtjevom kao neosnovanim koji glasi:

" Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 31, OIB: 23057039320 da tužitelju PZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 5.247,01 EUR, sve u roku od 15 dana."

III. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 1.081,98 kn / 143,60 eur s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta, te u pogledu iznosa od 3.915,02 kn / 519,61 eur s osnove primjene početne kamatne stope, sa zakonskom zateznom kamatom, te se odbija prigovor tuženika radi prijeboja, kao neosnovan.

IV. Svaka stranka nosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Kod ovog suda tužitelj PZ protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, podnio je tužbu, radi isplate.

2. U tužbi se navodi da je tužitelj s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu dana 19. srpnja 2006. godine, broj 5103070478. Tim ugovorom je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 58.700,00 CHF, sve u protuvrijednosti u kunama. Navedenim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 240 mjeseci (20 godina). Za trajanja otplate kredita po Ugovoru broj 5103070478 kamatna stopa je više puta mijenjana na štetu tužitelja, i to sve sukladno odredbi članka 8. Ugovora o kreditu, u kojoj je navedeno da je godišnja kamatna stopa promjenjiva, a koja odredba je utvrđena nepoštenom i ništetnom. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki Il. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P - 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, medu inim, tuženik, odnosno njegovi pravni prednici, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-02 od 9. travnja 2015. Predmetni ugovor je osim sa promjenjivom kamatnom stopom zaključen i sa valutnom klauzulom u švicarskim francima (dalje: CHF). Odlukom VTS RH od 14. lipnja 2018. broj Pž-6632/17) utvrđeno da su nepoštene i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. O ugovaranju valutne klauzule svoje tumačenje dao je Ustavni sud u svojoj odluci U-111-2521/2015 i dr., kao i u Rješenju U-l-3685Q015 i dr, a temeljem navedenih tumačenja donijeta je i odluka VTS RH od 14. lipnja 2018. godine. Tako Ustavni sud RH navodi kako slijedi: "Ustavni sud opetovano utvrđuje da citirana stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, a na koju su se pozvali nižestupanjski sudovi i Vrhovni sud, jasno naglašavaju važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama. Praksa Suda EU navedena u osporenim odlukama sudova (broj: C-26/13 od 30. travnja 2014.) odraz je ustaljenog sta jališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke), kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena. Slijedom svega navedenog, ostaje nejasno kojim kriterijima se rukovodio Vrhovni sud kada je utvrdio da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, za razliku od ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne podliježe testu poštenosti. Pri tome Ustavni sud polazi od činjenica (utvrđenih, a djelom i nespornih u postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku) da ni u odnosu na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli službenici banaka nisu objasnili potrošačima prirodu navedene klauzule i njezino značenje, odnosno nisu im uopće, a kamoli na primjeren, to jest jasan, razumljiv, pregledan i nedvosmislen način, objasnili značenje i posljedice ugovaranja te zaštitne klauzule. Ustavni sud može se suglasiti s utvrđenjima Vrhovnog suda da je institut valutne klauzule općeprihvaćen od svih subjekata i da je njegovo ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova. Međutim, to ne znači da je taj institut potrošačima, ako ih se promatra kao prosječne građane koji ne raspolažu stručnim znanjima, samim time što je taj institut ”apsolutno prepoznat u, bio razumljiv onako kako se tumači i primjenjuje 'I u duhu prava EU 'I . Drugim riječima, da potrošač, bez prethodno predočenih točnih, jasnih i razumljivih kriterija, može razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz takvog ugovaranja. Ovo tim više što su predmetni ugovori bili 'l opterećeni” s dva promjenjiva bitna elementa - valutnom klauzulom i ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi pa je u tom svjetlu trebalo ocijeniti jesu li potrošači, ako i na načelnoj razini znaju za institut valutne klauzule, bili odnosno mogli biti svjesni ekonomskih posljedica istodobnog ugovaranja i valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Propust banaka da potrošače upoznaju s ekonomskim posljedicama sklapanja ugovora o kreditu predstavljao je odlučujuću okolnost za ocjenu Vrhovnog suda da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nerazumljive pa posljedično podliježu testu nepoštenosti. Istu tu okolnost, međutim, u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli Vrhovni sud nije uzeo u obzir. Ustavni sud ne dovodi u pitanje pravo Vrhovnog suda da, ovisno o činjenicama konkretnog slučaja, utvrdi postojanje razloga za različiti pristup u tumačenju određenog pravnog standarda pa tako i razlike zbog kojih je upoznavanje potrošača s ekonomskim posljedicama bilo bitno kod ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nebitno kod valutne klauzule. Međutim, dužan je te razloge, odnosno razlike obrazložiti, što je u konkretnom slučaju izostalo.” — završeno citiranje.

Citiranje dijela Rješenja Ustavnoga suda U-1-3685/2015 i dr.:

Ustavni sud, prije svega, primjećuje da nužnost posezanja za osporenom zakonskom mjerom konverzije na zahtjev potrošača CHF kredita proizlazi iz, s jedne strane, sistemskog nedostatka koji izvire iz manjkavosti pravnog okvira i opsega normativnog zahvata u materiju valutne klauzule i, s druge strane, regulatornog propusta. U odnosu na doseg normiranosti instituta valutne klauzule, Ustavni sud primjećuje da u Republici Hrvatskoj u vrijeme ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima za kredite zahvaćene osporenom zakonskom mjerom, doista, nije postojao adekvatan zakonski okvir u smislu prikladnog normativnog rješenja kojim bi se neutralizirao odnosno limitirao nerazmjerni (ekscesni) valutni (tečajni) rizik koji je ugovaranjem valutne klauzule prevaljen na potrošače CHF kredita kao dužnike ugovornog odnosa. lako potrošač u modelu ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, neovisno o svojem znanju odnosno informiranosti o uslugama kreditnih institucija, naprosto mora biti svjestan da s time preuzima valutni rizik (koji u modelu monetarnog nominalizma leži na vjerovniku), takva ugovorna klauzula, međutim, ne bi smjela ugovor o kreditu pretvoriti u rizičnu spekulacijsku transakciju kao aleatorni pravni posao čija pravna narav isključuje primjenu osnovnih načela općeg ugovornog prava, posebice načela ekvivalentnosti međusobnih činidaba, ugovorne ravnoteže i stranačke ravnopravnosti. Utoliko potrošač i u modelu monetarnog valorizma (iz kojeg proizlazi valutna klauzula) ima legitimno očekivanje da će i u fazi realizacije ugovora međusobni odnos ugovornih strana biti uravnotežen te da ga primjena valutne (kao zaštitne, a ne profitne) klauzule pri ispunjavanju ugovorne obveze otplate kredita neće odvesti u osiromašenje i bankrot uslijed drastičnog povećanja glavnice kredita i otplatnih anuiteta, unatoč prethodnog dugogodišnjeg urednog podmirivanja ugovornih obveza. Temeljna funkcija i ratio legis (članka 22. stavka 1. ZOO-a) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti vjerovnikove novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti ugovornih činidbi odnosno općenito održavanje ugovorne ravnoteže. Načelo monetarnog valorizma ide ka sprječavanju da se zbog inflacije domaće valute (kao valute plaćanja - money of payment) u intervalu između ugovaranja novčane obveze i njezina ispunjenja ne bi narušilo načelo ekvivalentnosti činidaba na štetu vjerovnika. Cilj mu je, dakle, zaštitni a ne profitni, pa valutna klauzula ni u kojem slučaju - s obzirom na specifičnu konstelaciju ekonomskih i monetarnih komešanja koja rezultiraju izraženom aprecijacijom valute ugovora (valorimetra - unit of account), a uz stabilnu domaću valutu kao valutu plaćanja - ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Takva situacija nedvojbeno predstavlja "iskliznuće" valutne klauzule iz sustava i funkcionalnog okvira instituta valutne klauzule s obzirom na njegovu pravnu narav i temeljnu svrhu. U izloženim okolnostima konkretnog slučaja kredita indeksiranih na švicarske franke kao zaštitne valute ugovora, zbog nepostojanja specijalnog normativnog rješenja (poput npr. onog iz članka 627. stavka 1. ZOO-a za ugovor o građenju s klauzulom fiksne cijene) u općem ugovornom pravu (ZOO), odnosno u pravu zaštite potrošača, a u povezanosti s drugim uzrocima činjenične naravi, zaštitna klauzula je očigledno 'l iskliznula” i izašla iz svojih funkcionalnih limita određenih razumnim smislom koji proizlazi iz pravne naravi i dosega ovog instituta ugovornog prava. Bitne činjenične osobitosti realizacije obveza dužnika - potrošača u otplati CHF kredita upućuju na zaključak da je kuna kao načelno 'I slabija" valuta na koju ugovor glasi kao na valutu plaćanja zadržala svoju realnu vrijednost (kupovnu moć), dok je švicarski franak kao zaštitna i načelno Iljača” valuta snažno aprecirala, pa su kreditne institucije, suprotno zaštitnoj svrsi valutne klauzule, primanjem ispunjenja ishodili veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja. Time su kreditne institucije nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti ugovornih strana. Kako to proizlazi iz iscrpne analize sadržane u očitovanju Ministarstva financija, kreditne institucije se, naime, nisu same izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, zadužujući se u toj valuti na inozemnim trzłstłma, nego su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima CHF kredita pribavljale iz vlastitih kunskih i euro depozita ili zaduživanja u eurima. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88101., 117/03., 88105., 2107., 8408., 57/11. i 25/13., dalje: ZPP) propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. istoga Zakona da su određenim postupanje, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07. i 79/09, dalje: ZZP) koji određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača...obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. 6. Tužitelj je sa tuženikom zaključio i aneks uz ugovor o kreditu, koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju, no međutim tužitelj potpisom tog ugovora, te provedbom konverzije nije obeštećen za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF. Naime, u vrijeme zaključenja Aneksa Ugovoru nije još bila donesena odluka VTS RH, broj: PŽ6632/2017-10 od dana 14.06.2018. godine, kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Ova činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije, jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio u bitnome drugačiji. Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u predmetu „Franak”, odnosno utvrđenje ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jest ta da se u konkretnom slučaju ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita i to na kunsku protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF (kunski iznos koji je tužitelju stavljen na raspolaganje). Prema okvirnom izračunu sačinjenom za potrebe ovog postupka utvrđeno je da tužitelj u postupku konverzije nije obeštećen za više plaćene iznose s temelja promjene kamatnih stopa i primjene valutne klauzule, te je tuženik tužitelju sa tih osnova do 30. rujna 2015. godine ostao dužan iznos od 7.452,14 kuna sa naslova preplaćenih iznosa po osnovi promjene kamatne stope, te iznosa od 35.866,46 kuna sa naslova preplaćenih iznosa po osnovi primjene valutne klauzule. S obzirom da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008., kao što su nepoštenim određene i odredbe o ugovaranju valutne klauzule, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05., 41/08., 125/11 ., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi s čl. 1111., čl. 1115 te čl. 1046. ZOO. Slijedom svega prethodno navedenog tužitelj podnosi ovu tužbu, te predlaže da se usvoji tužba i tužbeni zahtjev tužitelja.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti. Tužitelj i tuženik sklopili su 25. siječnja 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu br. 5103070478, kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/ 15. Tim Aneksom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Aneksom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu u čl. 6. Aneksa), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Dakle, potpisivanju Aneksa je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Sukladno odredbi čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a sukladno odredbi čl. 19. c stavku 1. točki 3. ZIDZPK/15 ("sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana”) pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit. Tuženik je prilikom konverzije predmetnog kredita, sukladno ZIDZPK/15, početno utvrđeni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog Ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog Otplatnog plana i anuiteta odnosno nesporno je da je tuženik prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio i glavnicu i kamate koje su sastavni dio otplatnog plana kredita.

Dakle, ukratko, postupak konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 proveden je na sljedeći način:

1. utvrđen je iznos glavnice kredita s valutnom klauzulom u eurima na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita;

2. definirana je kamatna stopa koja je vrijedila za kredit s valutnom klauzulom u eurima iste namjene, roka i iznosa, na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Također su uzete u obzir i promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja koje su primijenjene na korisnike kredita s valutnom klauzulom u eurima.

3. kreiran je otplatni plan za novi EURski kredit na način da su rok i dinamika otplate preuzeti iz ugovorenog kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima 4. iznosi koji su uplaćivani u korist partije kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima preračunati su u eure po tečaju na dan uplate te su se iz navedenih iznosa zatvarale dospjele obveze sukladno otplatnom planu za EURski kredit.

Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a navode tužitelja da bi Aneks bio ništetan u cijelosti promašenim. Tuženik zaključno ističe da je stajalište kako recentne sudske prakse, tako i pravne teorije da su potrošači sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu u CHF kojim je taj kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR ugovorno riješili pitanje iznosa koje su možebitno preplatili radi eventualno neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate i promjena u tečaju na način da su ti iznosi njima priznati i uračunati u povrat kredita, sada s valutnom klauzulom u EUR, pa su stoga takvi tužbeni zahtjevi u cijelosti neosnovani. Stoga, tuženik u prilogu ovoga odgovora na tužbu dostavlja više pravomoćnih presuda županijskih sudova iz kojih je razvidno gore navedeno stajalište. Tuženik također dostavlja i stručni članak prof.dr.sc. HZ i doc.dr.sc. AZ s Pravnog fakulteta u Zagrebu (objavljen u ”Pravo i porezi”, izdanje ožujak 2019. godine), a gdje autori upravo problematiziraju učinak provedene konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 na zahtjeve potrošača u pojedinačnim sudskim postupcima. Podredno, ukoliko sud ne odbije tužbeni zahtjev tužitelja iz gore navedenih razloga, tuženik ističe da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan i zbog sljedećih razloga. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka l. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka l. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Stoga, tuženik ističe da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe. Stoga, uzimajući u obzir da je tužitelj utužio razdoblje od 01.10.2006 do 01.09.2015. to tuženik ističe kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari s obzirom na okolnost da je tužba podnesena dana 07.06.2019. godine. Dakle, prošlo je više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima. U odnosu na navode tužitelja iznesene u tužbi vezano za valutnu klauzulu, tuženik ukazuje kako je primjena valutne klauzule u konkretnom slučaju ugovorena u skladu sa svim važećim zakonskim propisima te kako su tvrdnje tužitelja o korištenju valutne klauzule protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi u cijelosti neosnovane. Tužitelj se u tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesenu u kolektivnom sporu koji je radi zaštite potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv banaka, a koju je Visoki trgovački sud RH (dalje: VTS) 14. lipnja 2018. presudom posl. br. Pž-6632/2017 potvrdio. Međutim, protiv navedene presude VTS-a tuženik je uložio izvanredni pravni lijek — reviziju osporavajući pravilnost i zakonitost takve odluke VTS-a, a o kojoj reviziji još uvijek nije odlučeno. Stoga tuženik predlaže prekid ovoga postupka do odluke Vrhovnog suda RH u pogledu tuženikove revizije, koji postupak se pred Vrhovnim sudom vodi pod posl.br. Rev-2221/2018. Tuženik naglašava da je sam VTS istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenj ivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vri jeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik navodi iz kojih razloga smatra odluku VTS-a RH posl. br. PŽ6632/2017 nepravilnom i nezakonitom i to iz više razloga:

VTS nije postupio sukladno odluci Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 575/16 od dana 03.10.2017. godine, a kojom odlukom je VSRH vratio predmet na ponovno odlučivanje te jasno naznačio da je u postupku potrebno utvrditi da li su potrošači bili u dovoljnoj mjeri informirani prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora. VTS dolazi do pogrešnog zaključka da je odredba o valutnoj klauzuli uzrokovala znatnu neravnotežu između banaka i potrošača na teret potrošača, jer su po stajalištu suda banke znale za posebni valutni rizik valute švicarski franak i to nisu iskomunicirale potrošačima. Pri tome VTS, a kao niti tužitelj, nigdje ne navodi koji bi to rizik bio, koje su karakteristike toga rizika i iz čega proizlazi da su banke znale da će doći do nepredvidivih okolnosti koje su uzrokovale rast tečaja švicarskog franka. Stav VTS - a temelji se na informacijama koje on sada posjeduje odnosno sve zaključke je izveo na temelju zbivanja koja su se dogodila nekoliko godina nakon što su potrošači sklopili predmetne ugovore. Postavlja se pitanje kakvu bi odluku VTS donio kada su se prvi ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku sklapali (2004., 2005. itd.). Upravo nastavno na gore navedeno, u ovom postupku je potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze.

U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima:

> u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF);

> ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude;

> težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca;

> isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan;

> na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004;

Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada. ..) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr.

Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina:

i. Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.

ii. Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753 ,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja.

Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja.

iii. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz ”Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. iv. Tuženik je u ponudi imao više vrsta kredita, koji su se razlikovali po namjeni, valuti, ročnosti, instrumentima osiguranja, kamatnim stopama, te je upravo klijent odnosno u konkretnom slučaju tužitelj bio taj koji je donosio odluku o izboru vrste proizvoda koji u najboljoj mjeri pokriva njegove potrebe za financiranjem. - Ova okolnost jasno proizlazi iz Izvatka iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe.

Osim toga, obzirom da je tužitelj kao potrošač imao pravo izbora valute za koju će biti vezane obveze iz ugovora o kreditu, jasno je da se ne može smatrati da se nije pregovaralo o bitnim sastojcima ugovora, konkretno valutnoj klauzuli.

v. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do I CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje gđe. ŠZ (voditelja Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te gosp. ŽZ, voditelja poslovnice u kojoj je ugovoren ovaj kredit. Predloženim svjedocima tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome govori i činjenica da je gđa. ŠZ svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja.

Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Naravno, tuženik je imao na stotine različitih kredita vezanih uz CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Samim time tijekom perioda otplate moguće da se Banci otvori devizna pozicija, ali zbog valutnog rizika tuženik ju uvijek zatvarao, pri čemu je iz podataka koji se dostavljaju razvidno u kojoj mjeri je bila otvorena devizna pozicija tuženika.

Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu val otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB- a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice:

- promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a) banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a)

- tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije

Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama.

Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svako j razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik ističe da je prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti.

Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno.

Tuženik isto tako ističe, a što tužitelj propušta uopće spomenuti, kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu dana 01.01.2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013. s primjenom od 01.01.2014. Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Visoki prekršajni sud RH, Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt-294/2014, str. 35.). Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite ko ji je ustanovljen ZPK. ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.l l.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi čl.138.a UP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.). Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti prema. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe čl. 11a st.5. ZPK, te u vezi s njome odredba čl. 16. Ustava Republike Hrvatske.

Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi , što je uostalom i stav recentne pravne teorije Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,50% godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti - do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične strane su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva ”sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (NZ, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.

Naime, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira.

Pored svega navedenog, a budući da tužitelj u ovom postupku zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik ističe da bi tužitelj, ukoliko bi naslovni sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio odredbu o valutnoj klauzuli, bio dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od kn 1.083,06 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- kn 12,84 od 02.01.2007. godine pa do isplate,

- kn 25,55 od 02.02.2007. godine pa do isplate,

- kn 19,65 od 02.03.2007. godine pa do isplate,

- kn 23,10 od 02.04.2007. godine pa do isplate,

- kn 55,30 od 02.05.2007. godine pa do isplate,

- kn 63,21 od 02.06.2007. godine pa do isplate,

- kn 73,65 od 02.07.2007. godine pa do isplate,

- kn 73,57 od 02.08.2007. godine pa do isplate,

- kn 59,27 od 02.09.2007. godine pa do isplate,

- kn 80,55 od 02.10.2007. godine pa do isplate,

- kn 81,07 od 02.11.2007. godine pa do isplate,

- kn 66,15 od 02.12.2007. godine pa do isplate,

- kn 67,78 od 02.01.2008. godine pa do isplate,

- kn 37,40 od 02.02.2008. godine pa do isplate,

- kn 15,25 od 02.03.2008. godine pa do isplate,

- kn 44,70 od 02.05.2008. godine pa do isplate,

- kn 58,95 od 02.06.2008. godine pa do isplate,

- kn 43,38 od 02.07.2008. godine pa do isplate,

- kn 74,41 od 02.08.2008. godine pa do isplate,

- kn 67,44 od 02.09.2008. godine pa do isplate,

- kn 36,78 od 02.10.2008. godine pa do isplate,

- kn 2,06 od 02.10.2008. godine pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja.

U odnosu na dio tužbenog zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbu o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope (a što se osporava u cijelosti), tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,50% (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). U tom slučaju tužitelj više ne bi uživao zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23% iz razloga što se navedena kamatna stopa primjenjivala samo na ugovore s promjenjivom kamatnom stopom. Naime, deklaratornom pravnom zaštitom suda koja djeluje ex tunc tužitelj bi izašao iz režima pravne zaštite ustanovljenim odredbom čl. I l .a ZPK i imalo bi se smatrati kako je korisnik kredita s ugovorenom fiksnom kamatnom stopom, pa prema tome i nema pravo na povlašteni anuitet u smislu cit. zakonske odredbe.

S obzirom na navedeno tuženik predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi CHF 850,02 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose:

- CHF 44,16 od 02.02.2014. do isplate,

- CHF 44,00 od 02.03.2014. do isplate,

- CHF 43,82 od 02.04.2014. do isplate,

- CHF 43,66 od 02.05.2014. do isplate,

- CHF 43,49 od 02.06.2014. do isplate,

- CHF 43,31 od 02.07.2014. do isplate,

- CHF 43,14 od 02.08.2014. do isplate,

- CHF 42,97 od 02.09.2014. do isplate,

- CHF 42,79 od 02.10.2014.do isplate,

- CHF 42,61 od 02.11.2014. do isplate,

- CHF 42,43 od 02.12.2014. do isplate,

- CHF 42,26 od 02.01.2015.do isplate,

- CHF 42,07 od 02.02.2015.do isplate,

- CHF 41,89 od 02.03.2015.do isplate,

- CHF 41,71 od 02.04.2015.do isplate,

- CHF 41,52 od 02.05.2015. do isplate,

- CHF 41,33 od 02.06.2015. do isplate,

- CHF 41,14 od 02.07.2015.do isplate,

- CHF 40,96 od 02.08.2015. do isplate,

- CHF 40,76 od 02.09.2015. do isplate,

i to do dana 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

4. U pogledu prigovora tuženika mjesne nenadležnosti, sud je donesao rješenje broj P-672/2019-7 od 07. studenog 2019. godine (list 265-268) kojim je odbio prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan, a koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1347/2020-2 od 3. lipnja 2020. godine (list 295- 298).

5. Tijekom postupka tuženik je naveo da ističe prigovor prijeboja u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope u slučaju da sud utvrdi ništetnom navedenu odredbu.

6. Prijebojni zahtjev je preciziran podneskom od 1. ožujka 2024. godine (list 564- 570), te se na ime istog potražuje novčani iznos od 1.081,98 kn / 143,60 eur s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i novčani iznos od 3.915,02 kn / 519,61 eura s osnove primjene početne kamatne stope, uz odgovarajuće zakonske zatezne kamate.

7. Nakon provedene dopune knjigovodstveno-financijskog vještačenja (list 653- 672) tužitelj je podneskom zaprimljenim 20. travnja 2026. godine (list 680-685) uredio tužbeni zahtjev, a sve na način naveden u točkama I i II izreke ove presude.

8. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu s prilozima (list 7-22), plan otplate (list 23-26, 53-54), otplatna tablica (list 27-34), aneks broj 1 ugovora o kreditu (list 35-37), potvrada privatne isprave (list 38, 44), izračun konverzije kredita (list 39-43), otplatni plan (list 45-48, 58-60, 63-65, 68-70, 73-75), dopis tuženika (list 49), obavijest o promjeni uvjeta po kreditu (list 50 -51), obavijest o povećanju kamatne stope (list 52), obavijest o promjeni kamatne stope (list 55-57, 61-62, 66-67, 71-72), pregled prometa po partiji kredita (list 76-83), račun (list 84-85), tablicu (list 86-87), obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita (list 99-100), sudsku praksu (list 101-112,118-140, 185-186, 193-218, 272-276, 279-292, 315-253, 367- 382, 399-409, 423-433, 477-484, 488-494, 571-606), članke iz publikacije Pravo i porezi (list 113-117, 354-366, 383-391), brošuru tuženika (list 141-163), e-mail prepisku (list 164), uputu tuženika (list 167), dopis Trgovačkom sudu u Zagrebu (list 168-169), priopćenje za javnost (list 170-176, 181-184), metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračuna ugovorna kamata (list 177-180), presliku presuda s lista 193-258, presliku odluka i sudske prakse (list 315-391), presliku sudske prakse (list 399-409), uz suglasnost stranaka pročitan je iskaz svjedoka VZ (list 412), uz suglasnost stranaka pročitan je nalaz i mišljenje sudskog vještaka Sanje Radoš (list 503-551), uz suglasnost stranaka pročitan je iskaz tužitelja SZ (list 647-648), te dopuna nalaza i mišljenja vještak Sanje Radoš (list 653-672).

9. Koje će činjenice uzeti kao dokazane sud je u smislu odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23 - dalje: ZPP), odlučio prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu svega što je pretplaćeno po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba u pogledu kamatne stope i valutne klauzule sadržanih u ugovoru o kreditu od 19. srpnja 2006. godine, te osnovanost kondikcijskog zahtjeva tužitelja nakon sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu.

11. Sporno je da li se na predmetni postupak mogu primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze švicarski franak. Sporni su pravni učinci konverzije kredita, odnosno ništetnosti ugovornih odredaba, obzirom da je tužitelj prihvatio konverziju kredita, te je sporno da li je potraživanje tužitelja u zastari. Sporan je i prijebojni zahtjev istaknut od strane tuženika.

12. Uvidom u Ugovor o kreditu od 19. srpnja 2006. godine (list 7-14) utvrđeno je da su isti zaključili tuženik, kao banka, i tužitelj, kao korisnik kredita, za iznos 58.700,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita. U točki 7. određeno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan odobrenja žiro-računa, dok je točkom 8. navedenog Ugovora ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,500 % godišnje.

13. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača, kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, podnijela tužbu Trgovačkom sudu u Zagrebu protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te da je tom presudom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženici, kao trgovci, s korisnicima kreditnih usluga, kao potrošačima, nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik, kao i ostale tužene banke, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., potvrđena.

15. Nadalje, uvidom u javno objavljenu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je o tužbi Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka među kojima je i ovdje tuženik, odlučeno na način da je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" b roj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Uvidom u javno objavljenu presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je u navedenom dijelu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena.

17. Odredbom članka 64. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/09, dalje ZZP/09) dodan je članak 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. U smislu odredbe članka 502.c ZPP fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete i isplatu, što, po ocjeni ovoga suda, uključuje i parnice zbog stjecanja bez osnove, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz članka 502.a. stavak 1. ZPP-a, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

20. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. jasno je izrazio stav kako je odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe članka 502.c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Navedeno iz razloga, jer je svrha odredbe članka 118. ZZP/14 da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđeno da je došlo do povrede propisa o zaštiti potrošača, obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu kako bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači ne bi svoja subjektivna prava mogli ostvariti u pojedinačnim postupcima.

21. Navedeni direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji obvezuje sudove proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

22. Tužitelj saslušan kao stranka, u svom iskazu je naveo (list 647-648) da se obratio djelatnicima tuženika radi podizanja kredita koji je faktično iskoristio za isplatu njegove bivše supruge iako je isti kredit podignut kao stambeni kredit uz hipoteku. Tom prilikom kontaktirao je djelatnicu banke koja mu je preporučila da uzme kredit u CHF uz obrazloženje da se radi o kreditu koji ima najmanju kamatu, te mu nije nuđena nikakva druga opcija. Nije bio posebno upozoravan u odnosu na odredbe kredita koji se odnose na promjenu tečaja i visine kamate, a kredit nije koristio za nikakvu poslovnu djelatnost, obrt ili sl. Djelomično je pročitao ugovor o kreditu, te je bio kod javnog bilježnika radi solemnizacije istog. Iz iskaza svjedoka VZ (list 412-413), proizlazi da je isti zaposlen kod tuženika, ali se konkretnog odobravanja kredita tuženiku ne sjeća, već samo može općenito reći da su strankama predočavali letke vezane za kredite koji se nude u eurima, u CHF i u kunama. Tekst ugovora je bio sastavljen u pravnoj službi, te kao takav ovjeren kod javnog bilježnika.

23. Uzimajući u obzir iskaz tužitelja, te svjedoka VZ, te predmetni ugovor iz kojeg proizlazi da se je radilo o stambenom kreditu , te da isti nije iskorišten za nikakvu poslovnu djelatnost, obrt ili sl., proizlazi da je u predmetnom postupku tužitelj imao status potrošača sukladno odredbi članka 3. točka 1. ZPP/03, kojom je određeno, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

24. Sud smatra da iz svega navedenog proizlazi da je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, tuženik svjesno propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, te promjenjivom kamatnom stopom koja se je mijenjala odlukama tuženika. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje su tužitelja stavile u neravnopravan položaj, a koje odredbe stvaraju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, što je suprotno osnovnim načelima obveznog odnosa, savjesnosti i poštenja, te se radi o ništetnim odredbama. Dakle, tužitelj bi imao pravo na povrat u dijelu u kojem je njegova obveza preplaćena i to kao razlika između iznosa obračunatog po tečaju za valutu CHF primijenjenu kod otplate i tečaja na dan isplate kredita, kao i razliku plaćenu po osnovi promjene kamatne stope u odnosu na onu koja je određena kao početno ugovorena.

25. Međutim, nakon izvršene konverzije sa stanjem na dan 30. rujna 2015. pravni odnos između stranaka uređen je Aneksom Ugovora o kreditu od 25. siječnja 2016. godine (list 35-38), kojim je utvrđena obveza korisnika kredita na dan 30. rujna 2015. na ime nedospjele glavnice nakon provedbe konverzije.

26. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora, te eventualno do tada sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji na način kako je to propisano tim zakonom.

27. Odredbama ZID ZPK-a, a niti dodacima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona, izrijekom se ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja sa potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu te u ugovorima o kreditu ugovarale nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF.

28. U svezi navedenog pravnog pitanja osnovanosti kondikcijskog zahtjeva tužitelja na isplatu potraživanja za osnovanog na nepoštenim i ništetnim odredbama temeljnog ugovora u radu nakon sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio je svoj stav u odluci Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. godine.

28.1. Vrhovni sud smatra da je ZID ZPK/15 donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u posebnom razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i obzirom da je tečaj CHF izrazito jačao s vremenom te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je dovelo u izrazito težak položaj korisnike kredita i potrošača. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15.

28.2. Sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Aneksa Ugovora proučiti njegove odredbe.

28.3. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15. Kod toga nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnost i zakonitost nije dovedena u pitanje. Stoga nema nejednakosti tužitelja pred zakonom i sudovima jer na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje se specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka zaključen Aneks ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji.

28.4. U ovakvim okolnostima valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

28.5. Slijedom navedenog, Vrhovni sud smatra da nisu osnovani tužbeni zahtjevi tužitelja u dijelu kojim isti potražuju glavnice preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika. Međutim, u situaciji kada tužitelj tužbenim zahtjevom zatraži i zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do sklapan ja Aneksa Ugovora o kreditu, taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15 pa je u tom dijelu osnovan zahtjev tužitelja na temelju općeg propisa iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO. Dakle, tužitelju pripadaju od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.) zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli u CHF, što znači na sve one iznose koje je tužitelj plaćao više od početnog tečaja i od početne kamatne stope. Kod toga je također potrebno dodati da tužitelju te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15.

28.6. Sukladno svemu prethodno izloženom Vrhovni sud RH u svojoj odluci broj Rev- 457/2025-21 od 27. svibnja 2026. godine zauzima pravno shvaćanje koje glasi:

"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

29. Uvažavajući prethodno navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te uzimajući u obzir utvrđeno činjenično stanje, proizlazi da tužitelj kao korisnik kredita i potrošač u svezi podnesene tužbe u ovom predmetu nakon što je konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u CHF-u i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredbi iz temeljenog ugovora o kreditu, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose i to u pogledu svakog pojedinačnog iznosa od dana sklapanja temeljnog ugovora o kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita odnosno do 30. rujna 2015. godine.

30. Provedenim vještačenjem koje je povjereno stalnom sudskom vještaku Sanji Radoš iz Bjelovara (list 503-535), kao i dopunama njenog nalaza i mišljenja (list 653- 672), utvrđeno je da ukupne tečajne razlike za preplaćene anuitete za valutnu klauzulu i kamatnu stopu iznose 6.121,01 eura (5.247,01 eura + 874,00 eura), zakonske zatezne kamate za preplaćene anuitete do 30.rujna 2015. iznose 2.270,39 eura, a pri tome su pojedinačni iznos zateznih kamata za preplaćene anuitete utvrđeni na način kako je to navedeno u točkama I i II izreke ove presude.

31. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i njegove dopune, a sve s obzirom da se vještak očitovao o svim spornim okolnostima sukladno pravilima struke i znanosti, te je nalaz i mišljenje vještaka u skladu s ostalim provedenim dokazima i ni na koji način nije doveden u sumnju.

32. Slijedom navedenog usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim se potražuju zatezne kamate za preplaćene anuitete u pogledu pojedinačnih iznosa na način kako je to navedeno u točkama I i II izreke ove presude, dok je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje novčane iznose od 874,00 eur i 5.247,01 eur na ime iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredbi iz temeljnog ugovora o kreditu, a sve na način kako je to navedeno u točkama I i II izreke ove presude.

33. U odnosu na prigovor zastare tuženika, sud je uzeo u obzir pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

34. Stoga, u predmetima u kojima se primjenjuje pravno shvaćanje iz presude o kolektivnoj tužbi na temelju članka 502.c ZPP, a u ovoj pravnoj parnici se kako je naprijed obrazloženo primjenjuje, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu, odnosno zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i to odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope od 13. lipnja 2014., a odredbe o valutnoj klauzuli u CHF od 14. lipnja 2018. S obzirom da je tužba predana na sud 07. lipnja 2019. godine, zastara nije nastupila, te stoga prigovor zastare sud smatra neosnovan.

35. Po ocjeni ovoga suda, istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja u iznosu od 1.081,98 kn / 143,60 eur s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta, te u pogledu iznosa od 3.915,02 kn / 519,61 eur s osnove primjene početne kamatne stope, sve sa zakonskom zateznom kamatom, nije osnovan.

36. Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom člankom 323. st. 1. ZOO-a, te je određeno da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. S obzirom da u spornom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tuženika, već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja pa da bi na taj način tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja, sud slijedom navedenog prijebojni zahtjev tuženika nije utvrdio osnovanim.

37. Osim toga, odredbom članka 323. stavak 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

38. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju

– ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Uzimajući u obzir navedeno, tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe članka 323. stavak 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužiteljica, a ne i tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uzimajući u obzir sve navedeno u pogledu prijebojnog zahtjeva tuženika, sud je odlučio kao u točki III izreke presude.

39. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 4. Zakona o parničnom postupku. Prilikom donošenja odluke uzeto je u obzir da tuženik nije uspio s prigovorom radi prijeboja, dok tužitelj nije uspio sa zahtjevom za isplatu (izuzev zateznih kamata) uvažavajući pri tome činjenicu da je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije kredita podložno tumačenju sudova iz razloga što u trenutku podnošenja tužbe, pa niti kasnije, ne postoji ustaljena i jedinstvena sudska praksa o tom pravnom pitanju. Stoga, tužba s restitucijskim zahtjevom za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u skladu s odredbama ZID ZPK-a očito nije bila neosnovana niti lišena svakog izgleda za uspjeh, pa bi u konkretnoj situaciji obvezivanjem na plaćanje troškova postupka tužitelju bio nametnut znatan financijski teret koji nije spojiv s pravom na pristup sudu kao sastavnicom ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje. S druge strane, ne postoji niti osnova da se tuženika obveže na snašanje troškova parničnog postupka tužitelju iz razloga što je cjelokupni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredbi odbijen, a usvojen je samo dio koji se odnosi na zateznu kamatu. Radi prethodno navedenog odlučeno je kao u točki IV. izreke ove presude na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

40. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Daruvaru, 02. srpnja 2026. godine

Sudac

Damir Palatinuš

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. Odvjetničko društvo Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o., Garešnica

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, vaš znak: EP 247