REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-411/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Leani Modrušan, odvjetnici u Puli, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene u prisutnosti punomoćnice tužitelja te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 2. srpnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj 9012030236, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 16. listopada 2006., a koja glasi:

"Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (jedan posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10% (dva cijelih deset posto) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.",

pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB: 02535697732, da tužitelju EU, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 295,49 eura sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 18. listopada 2006. do isplate, po stopi od 15 % godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 298,18 eura sa zateznim kamatama od 2. srpnja 2026. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

V Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su on kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 16. listopada 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012030236 kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.578,97 CHF. Ističe da je čl. 11.3. Ugovora ugovorena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1 % od iznosa odobrenog kredita te naknada za osiguranje kredita u visini od 2,10 %, pri čemu predmetna ugovorna odredba ne određuje na koje se konkretne usluge odnosno troškove te naknade odnose niti po kojim su kriterijima određene. Navodi da su navedene naknade jednostrano određene od strane tuženika, da o njima nije pojedinačno pregovarano te da je riječ o odredbi unaprijed pripremljenog tipskog ugovora na čiji sadržaj nije mogao utjecati. Smatra da je takva ugovorna odredba nepoštena, netransparentna i ništetna jer uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pozivajući se pritom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, Direktivu Vijeća 93/13/EEZ te praksu Suda Europske unije. Na temelju predmetne ugovorne odredbe tužitelj je 18. listopada 2006. platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 632,49 kuna i naknadu za osiguranje kredita u iznosu od 1.593,87 kuna, odnosno ukupno 2.226,36 kuna / sada 295,49 eura. Budući da ništetnost ugovorne odredbe za posljedicu ima obvezu vraćanja svega što je na temelju nje primljeno, predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 11.3. Ugovora o kreditu te da naloži tuženiku isplatu iznosa od 295,49 eura sa zateznim kamatama od 18. listopada 2006. do isplate, uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev te ističe prigovor zastare. Navodi da je naknada za obradu kredita naplaćena 18. listopada 2006. u iznosu od 631,30 kuna te smatra da je potraživanje tužitelja zastarjelo jer je tužitelj najkasnije pravomoćnošću presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača mogao biti svjestan eventualne nepoštenosti sporne ugovorne odredbe i prava koja iz toga proizlaze. Nadalje ističe da je ugovaranje naknade za obradu kredita bilo dopušteno važećim propisima, kako Zakonom o obveznim odnosima, tako i posebnim propisima koji uređuju potrošačko kreditiranje, te da je takva naknada predstavljala redoviti trošak kreditiranja priznat i u domaćem zakonodavstvu i u pravu Europske unije. Smatra da predmetna ugovorna odredba nije nepoštena niti ništetna jer je jasno i razumljivo sastavljena, naknada je određena u fiksnom postotku od iznosa kredita te je tužitelju njezina visina bila poznata u trenutku sklapanja ugovora. Ističe da nije postojala obveza u ugovoru posebno navoditi koje se konkretne usluge financiraju predmetnom naknadom te se u prilog svojim navodima poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, relevantne direktive Europske unije te praksu Suda Europske unije. Također osporava vrijednost predmeta spora, smatrajući da se deklaratorni zahtjev ne uračunava u vrijednost predmeta spora kada služi samo kao osnova za odlučivanje o kondemnatornom zahtjevu. Slijedom navedenoga, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te obveže tužitelja na naknadu parničnog troška.

3. U dokaznom postupku pročitana je dokumentacija sadržana u spisu te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja, najprije za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj 9012030236 od 16. listopada 2006., sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, kojom odredbom je određena obveza tužitelja platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za osiguranje kredita, te zahtjev za isplatu iznosa od 295,49 eura s pripadajućim zateznim kamatama, na ime iznosa plaćenog na temelju navedene ugovorne odredbe koju predlaže utvrditi ništetnim.

6. Među strankama nije sporno da je između tužite lja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 16. listopada 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 9012030236, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 13.578,97 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju tečajne liste tuženika važećem na dan korištenja kredita.

6.1. Odredbom čl. 11.3. Ugovora određeno je da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10 % sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

6.2. Nije sporno da je tužitelju na ime naknade za obradu kredita 18. listopada 2006. naplaćen iznos od 632,49 kuna, a na ime naknadu za osiguranje kredita iznos od 1.593,87 kuna, odnosno ukupno 2.226,36 kuna / sada 295,49 eura.

7. Sporno je radi li se o valjanoj ili ništetnoj odredbi ugovora, a posljedično tome, ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik od njega naplatio na temelju takve odredbe. Osim toga, sporna je osnovanost prigovora zastare.

7.1. Visina tužbenog zahtjeva nije sporna.

8. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je predmetni Ugovor o kreditu zaključio 2006. radi kupnje motornog vozila. Ugovor je sastavila banka pri čemu su mu bili predočeni iznos kredita, rok otplate i početna rata, dok o ostalim ugovornim odredbama nije pregovarao niti je mogao utjecati na njihov sadržaj, već mu je kredit bio ponuđen po načelu "uzmi ili ostavi". Glede naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za osiguranje kredita, nije dobio posebna objašnjenja o tome na što se te naknade odnose, koje usluge obuhvaćaju niti zbog čega su određene upravo u ugovorenom iznosu. Rečeno mu je da je riječ o uvjetu za odobrenje kredita. Dodao je da misli kako mu je u banci bila pokazana odluka na temelju koje se naplaćuje ulazna naknada, ali zbog proteka vremena u to nije siguran. Osim Ugovora o kreditu i početnog otplatnog plana od banke nije dobio drugu dokumentaciju.

8.1. Sud je iskaz tužitelja ocijenio istinitim jer je iskazivao logično i uvjerljivo, u skladu s dokumentacijom sadržanom u spisu, a ni tuženik nije osporio istinitost njegovog iskaza.

9. U odnosu na ugovornu odredbu kojom je određena naknada za obradu kredita i naknada za osiguranje kredita, stav je ovoga suda da je navedena ugovorna odredba nepoštena, odnosno ništetna.

9.1. Na temelju rezultata dokaznog postupka, a napose iskaza tužitelja, sud je utvrdio da tužitelju nije posebno obrazloženo iz kojeg razloga se naplaćuju naknada za obradu i naknada za osiguranje kredita, na što se one odnose i koji su točno troškovi obrade i osiguranja kredita, ali je u konačnici te naknade prihvatio jer je to bio uvjet za sklapanje ugovora. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja u dijelu u kojem proizlazi da se o ugovornoj odredbi o naplati naknade za obradu i osiguranje kredita nije posebno pregovaralo, niti mu je objašnjeno na što se te naknade odnose, koje troškove pokrivaju i zašto su odmjerene u postotku iznosa kredita te da je plaćanje predmetnih naknada bio uvjet za odobrenje i plasman kredita. To posebno stoga što ni tuženik u tijeku postupka nije pojasnio o kojim točno troškovima je riječ, nije dokazao da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo niti je u tom smislu ponudio dokaze, uz napomenu da informacije o predmetnim naknadama koje je tužitelj dobio prije sklapanja ugovora o kreditu po stavu ovoga suda nemaju značaj pojedinačnog pregovaranja.

9.2. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da potrošaču moraju na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma određivanja i obračuna naknade za odobravanje kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

9.3. Stajališta suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

9.4. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

9.5. Tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom su određeni troškovi jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za osiguranje kredita. Navedena odredba bila je unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njen sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

9.6. U čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/03, dalj u tekstu: ZZP/03) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostalog, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

9.7. Iz čl. 11.3. predmetnog Ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita, ovdje tužitelj, prije ili istovremeno s korištenjem kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10 %. Ugovor o kreditu reguliran je odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO/05), kojom je propisano da banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kredita, koji su to konkretni troškovi obrade kreditnog zahtjeva te zašto je naknada određena u visini od 1,00 % od iznosa kredita. Navedena je odredba netransparentna i apstraktna te se iz nje ne može zaključiti zašto i radi čega tužitelj za ostvarenje kredita mora uopće tuženiku platiti nekakvu naknadu i radi čega upravo u postotku iznosa kredita. Isto tako, nije navedeno (niti je utvrđeno u tijeku postupka) na koji način je naknadom za osiguranje kredita predmetni kredit osiguran, odnosno koji je konkretno instrument osiguranja navedenom naknadom podmiren, niti je tuženik obrazložio potrebu ugovaranja dodatnog osiguranja iz čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu uz već ugovorene instrumente osiguranja iz čl. 7. Ugovora o kreditu (suglasnost o zapljeni plaće, zadužnica, fiducijarni prijenos vlasništva, klauzula exequendi i dr.) kojima je tuženik osigurao svoju tražbinu iz Ugovora. Osim toga, tuženik je u odgovoru na tužbu obje naknade podveo pod pojam "ulazne naknade" te ni u tom podnesku, niti tijekom postupka nije ni pokušao pojasniti značenje naknade za osiguranje kredita.

9.8. Iz rezultata dokaznog postupka očito proizlazi da je taj ugovor pripremio tuženik, da se radi o tipskom ugovoru te da se o istome nije pojedinačno pregovaralo, već je tužitelj na unaprijed postavljene uvjete po tuženiku morao pristati da bi uopće bio u mogućnosti ishoditi kredit, a što proizlazi iz njegovog iskaza. S obzirom na to da je tužitelj platio naknadu za obradu i osiguranje u visini određenoj ugovorom, točnije u ukupnom iznosu od 295,49 eura, to je očito da je osporena ugovorna odreda prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, te je navedena odredba u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 nepoštena i u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništetna.

9.9. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetnih naknada. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade kreditnog zahtjeva i troškovima osiguranja kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknada u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

10. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

10.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenog na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO/05 kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedene ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba nepoštena, posljedično ništetna i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorene odredbe bude primio, ne pripada.

10.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

11. Nesporno je da je tužitelj na ime naknade za obradu i osiguranje kredita 18. listopada 2006. platio ukupni iznos od 295,49 eura . Stoga je tuženiku valjalo naložiti da navedeni iznos vrati tužitelju sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja.

12. Konačno, prigovor zastare nije osnovan.

12.1. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je ugovorna odredba čl. 11.3. Ugovora preispitivana i utvrđena ništetnom tek u ovom postupku, zastarni rok za taj dio restitucijskog zahtjeva, prema izraženom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020., još nije počeo ni teći te nije nastupila zastara predmetne tražbine.

13. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi sa čl. 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP). Tužitelj je s tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti pa mu je tuženik dužan naknaditi trošak, i to po vrijednosti predmeta spora od 295,49 eura. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka (Revt-156/13 od 7. svibnja 2014., Rev-1605/2017- 3 od 2. veljače 2021. i Rev-1927/2017-2 od 18. siječnja 2022.) deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se tada vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu. Također, na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 23. travnja 2026. usvojen je zaključak prema kojem u slučaju postojanja i deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva u kojem osnovanost kondemnatornog zahtjeva ovisi o osnovanosti deklaratornog zahtjeva, vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva.

13.1. Tužitelju, koji je tijekom postupka bio zastupan po punomoćniku odvjetniku pripada iznos od po 25 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – "Narodne novine", broj: 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa), sastav podneska od 1. listopada 2025. (Tbr. 8.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 2. prosinca 2025. i 20. siječnja 2026. (Tbr. 9.1. Tarife), ukupno 100 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 200,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 50,00 eura, iznosi 250,00 eura. Također, tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 15,00 eura (odnosno u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom, koliko iznosi obveza tužitelja ako pristojbu uplati u roku od tri dana od dana elektroničke dostave odluke). Stoga, ukupan parnični trošak koji je dosuđen tužitelju iznosi 298,18 eura. Tužitelju pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP.

13.2. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška je odbijen kao previsoko postavljen (zbog previsoko naznačene vrijednosti predmeta spora) i time neosnovan. Također, tužitelju nije priznat sastav podneska od 12. rujna 2025. jer navedeni podnesak u smislu čl. 155. ZPP nije bio potreban za vođenje parnice.

13.3. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u cijelosti odbijen kao neosnovan (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Puli 2. srpnja 2026.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćnici, uz sudsku pristojbu za presudu

2. Tuženiku po punomoćnicima