REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-51/2026-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice Vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog TA zbog kaznenog djela iz članka 274. stavka 1. u vezi s člankom 52. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. - ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019., 84/2021, 114/2022. i 114/2023. - dalje: KZ-23.), odlučujući o zahtjevu osuđenog TA za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu od 24. prosinca 2024. broj K - 339/2024-63 i presuda Županijskog suda u Rijeci od 27. lipnja 2025. broj Kž-105/2025- 19, u sjednici održanoj 2. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog TA za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu od 24. prosinca 2024. broj K-339/2024-63 i presuda Županijskog suda u Rijeci od 27. lipnja 2025. broj Kž-105/2025-19 TA proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela krivotvorenja - krivotvorenjem novca iz članka 274. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ-23. te je potom, na temelju članka 274. stavka 1. KZ-23., osuđen na kaznu zatvora u trajanju tri godine.

2. Protiv te pravomoćne presude osuđeni TA je po branitelju, odvjetniku Rafaelu Krešiću podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) iz osnove u članku 517. stavku 1. točki 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024. i 72/2025. - dalje: ZKP-25.) i to zbog prekoračenja optužbe (članak 468. stavak 1. točka 9. ZKP -25.) i zbog teške povrede prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (članak 468. stavak 2. ZKP-25.) te iz osnove u članku 517. stavku 1. točki 3. ZKP-25. i to zbog povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi i povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, ako je ta povreda mogla utjecati na presudu.

2.1. Predlaže se Vrhovnom sudu Republike Hrvatske zahtjev u cijelosti usvojiti te pobijane presude ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, pred drugog predsjednika vijeća odnosno podredno ukinuti drugostupanjsku presudu i naložiti drugostupanjskom sudu ponovno odlučivanje o žalbi podnositelja TA, uz odgovarajuću uputu.

3. Prvostupanjski sud je, prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, postupio u skladu s odredbom članka 518. stavka 4. ZKP-25., a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je svojim dopisom od 18. ožujka 2026. pod brojem Ksm -DO- 53/2026. izrazilo mišljenje da zahtjev osuđenika nije osnovan.

4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je osuđeniku i njegovom branitelju.

5. Zahtjev osuđenika nije osnovan.

6. Nije u pravu osuđenik kada tvrdi da je u odnosu na kazneno djelo krivotvorenja novca iz članka 274. stavka 1. KZ-23. intervencijom prvostupanjskog suda u činjenični opis izreke optužnice navedeni sud, postupajući na navedeni način, u konkretnom slučaju prekoračio optužbu (članak 468. stavak 1. točka 9. ZKP-25.).

6.1. Obrazlažući navedeni razlog osuđenik ističe kako je intervencijom suda prvog stupnja kojom je izmijenjen činjenični opis izreke optužnice, po njegovoj ocjeni, njemu na teret dodana i stavljena veća količina protupravne aktivnosti pa je uslijed toga povrijeđen identitet podignute optužnice odnosno na taj način optužba je prekoračena jer bez ovih učinjenih izmjena optužba za terećeno kazneno djelo ne bi mogla opstati i on ne bi mogao biti niti osuđen za to kazneno djelo.

6.2. Međutim, u navedenom podnositelj zahtjeva nije u pravu.

6.3. Naime, uslijed toga što je prvostupanjski sud u dijelu preambule, na vlastitu inicijativu, izmijenio činjenični opis kaznenog djela krivotvorenja novca iz članka 274. stavka 1. u vezi s člankom 52. KZ. -23., na način da je ispustio dio činjeničnog opisa koji glasi: „... dovezli se osobnim automobilom marke „Peugeot 308“, registarske oznake [registarska oznaka], do trgovačkog centra „Arena“ te nakon što je I okr. TA na prethodno neutvrđeni način pribavio veću količinu krivotvorenih novčanica u apoenu od 200,00 EUR-a i iste dao II okr. IA...“, pri čemu su pravna oznaka i pravna kvalifikacija utuženog kaznenog djela ostale nepromijenjene, ni na koji način nije povrijeđen identitet podignute optužnice, a niti je time prekoračena optužba. Prvenstveno treba istaknuti da je odnosu na ovo kazneno djelo prvostupanjski sud, a što je kasnije prihvatio i sud drugog stupnja, pravilno zaključio da je za ostvarenje zakonskih obilježja ovog kaznenog djela jedino odlučno jesu li obojica optuženika znali da je novac s kojim su raspolagali i koji su stavili u optjecaj krivotvoren te jesu li u konkretnoj situaciji oni postupali s ciljem stavljanja krivotvorenog novca u optjecaj kao pravog, pri čemu uopće nije odlučno i pravno relevantno kako i na koji način je taj novac pribavljen te na koji način i kojim prijevoznim sredstvom su se počinitelji dovezli do mjesta gdje je taj novac stavljen u optjecaj, budući da to nisu odlučne činjenice za počinjenje ovog kaznenog djela. Dakle, u situaciji kada je sud prvog stupnja korigirao i precizirao činjenični opis sukladno rezultatima dokaznog postupka na način da je ispustio dijelove činjeničnog opisa koji su suvišni i nebitni za ostvarenje zakonskih obilježja ovog kaznenog djela na taj način, po ocjeni ovog Suda, nije došlo do povrede identiteta podnesene optužnice jer je osuđenik u konačnici proglašen krivim i osuđen za ono istovjetno kazneno djelo za koje je prethodno podnesena i potvrđena optužnica, a ne za neko drugo kazneno djelo. Stoga se korekcije koje su učinjene u činjeničnom opisu izreke pravomoćne presude, suprotno tvrdnjama osuđenika, ne mogu smatrati prekoračenjem optužbe, a niti je uslijed ovih izmjena istom „dodana veća protupravna količina na teret“. Čak što više, ispuštanjem dijela činjeničnog opisa iz optužnice gdje se navodilo da je osuđenik „...na prethodno neutvrđeni način pribavio veću količinu krivotvorenih novčanica...“, kriminalna količina u njegovom protupravnom postupanju je time smanjena, a ne povećana, kako to neosnovano ističe osuđenik.

6.4. Slijedom navedenog, nije ostvarena povreda iz članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 468. stavkom 1. točkom 9. ZKP-25., kako to pogrešno tvrdi osuđenik u ovom dijelu zahtjeva.

7. Povredu odredaba kaznenog postupka odnosno zakonsku osnovu iz članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 468. stavkom 2. ZKP-25. podnositelj zahtjeva vidi u tvrdnji da se presuda temelji na nezakonitom dokazu. Obrazlažući ovaj dio zahtjeva osuđenik ističe kako se pravomoćna presuda temelji na preliminarnom nalazu i mišljenju Hrvatske narodne banke, a u odnosu na ukupno devet novčanica u apoenima od po 200,00 eura. Smatra da to preliminarno vještačenje Hrvatske narodne banke predstavlja službenu zabilješku koju je upravo zbog toga trebalo izdvojiti iz spisa predmeta kao nezakoniti dokaz i potom, sukladno članku 309. ZKP -25., pisanim nalogom je trebalo naknadno naložiti vještačenje tih spornih novčanica.

7.1. No, niti u navedenom osuđenik nije u pravu.

7.2. Uvidom u sadržaj spisa predmeta Općinskog suda u Novom Zagrebu broj K - 339/2024. utvrđeno je da je tijekom prethodnog postupka Hrvatska narodna banka izvršila tehničku analizu sumnjivih primjeraka novčanica te je dostavila više Izvještaja o tehničkoj analizi sumnjivih novčanica (listovi 17, 34, 47, 55, 66, 76 i 82 spisa predmeta), a iz kojih proizlazi da se u konkretnom slučaju radilo o krivotvorenim novčanicama u apoenima od po 200,00 eura. Kada se ima u vidu odredba članka 76.a Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci („Narodne novine“ broj 75/2008., 54/2013. i 47/2020.), gdje je stavkom 1. tog članka propisano da je upravo Hrvatska narodna banka nacionalno tijelo nadležno za zaštitu eura od krivotvorenja u smislu Uredbe Vijeća (EZ) broj 1338/2001. i Uredbe Vijeća (EZ) broj 1339/2001., dok je stavkom 3. tog istog članka propisano kako je Hrvatska narodna banka nadležna za tehničku analizu sumnjivih primjeraka novčanica i kovanog novca koji glase na euro te za poduzimanje i provođenje mjera za suzbijanje krivotvorenja novčanica i kovanog novca koji glase na euro, a u čemu surađuje s nadležnim nacionalnim tijelima i institucijama u zemlji i inozemstvu, tada su, i po ocjeni ovog Suda, pravilni zaključci nižestupan jskih sudova da navedena izvješća, u smislu članka 10. stavka 2. ZKP -25., nisu nezakoniti dokazi jer je, sukladno odredbi članka 76.a Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci, upravo ta banka ovlaštena provoditi tehničku analizu sumnjivih primjeraka novčanica i tako dana analiza predstavlja, suprotno tvrdnjama podnositelja zahtjeva, zakoniti dokaz i na tom se dokazu može temeljiti sudska odluka.

8. Kada ističe povredu prava na pravično suđenje odnosno osnovu iz članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 468. stavkom 2. ZKP -25. osuđenik navodi kako odbijanje dokaznih prijedloga obrane od strane prvostupanjskog suda za provođenje telekomunikacijskog vještačenja telefona, ispitivanja u svojstvu svjedoka ČA i MA te prijedloga da se u dokaznom postupku pročita optužnica protiv ČA i njegova izjava ovjerena kod javnog bilježnika, uz nedostatno obrazloženje razloga kojima se rukovodio sud kada je donio takvu odluku, po njegovoj ocjeni, predstavlja povredu prava okrivljenika na jednakost oružje u ovom kaznenom postupku. Smatra da je prvostupanjski sud na taj način podnositelju zahtjeva onemogućio da utvrdi važne činjenice koje inicijalno pobijaju optužnicu općinskog državnog odvjetništva.

8.1. Međutim, niti u navedenom osuđenik nije u pravu.

8.2. Uvodno treba napomenuti, imajući u vidu ovakav sadržaj podnesenog zahtjeva u kojem podnositelj tvrdi da je prvostupanjski sud ignorirao sve njegove dokazne prijedloge koje je on predložio, a što je i drugostupanjski sud prihvatio kao osnovano, da se može zaključiti kako se u konkretnoj situaciji radi o prigovorima kojima se upire na povredu prava na pravično suđenje, a koja se očituje u povredi načela jednakosti oružja iz članka 29. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/1990., 135/1997., 8/1998. - pročišćeni tekst, 113/2000., 124/2000. - pročišćeni tekst, 28/2001., 41/2001. - pročišćeni tekst, 55/2001. - ispravak, 76/2010., 85/2010. - pročišćeni tekst i 5/2014. - dalje: Ustav) i članka 6. stavka 3. alineje d) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/1997., 6/1999. - pročišćeni tekst, 8/1999. - ispravak, 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010. i 13/2017. - dalje: Konvencija). No, s tim u vezi potrebno je istaknuti, a što osuđenik u potpunosti zanemaruje, kako sud tijekom kaznenog postupka nije u obvezi izvesti baš sve one dokaze koje stranke predlože, jer ukoliko oc ijeni da neka činjenica koju bi izvođenjem dokaza trebalo utvrditi nije važna za odlučivanje tada može, na temelju članka 421. stavka 1. točke 2. ZKP-25., odbiti izvođenje pojedinog predloženog dokaza. S tim u vezi treba također imati u vidu i činjenicu da prema standardima koji su ustanovljeni u nizu odluka Europskog suda za ljudska prava (na primjer: Topić ver. Croatia i Horvatić ver. Croatia i dr.) do povrede načela pravičnosti, a koje sadržajno, između ostalog, obuhvaća i načelo jednakosti oružja, može doći samo u situacijama ukoliko se radi o dokaznim prijedlozima koji su u dovoljnoj mjeri obrazloženi, ako su važni za konkretan predmet, ako pritom mogu pojačati poziciju obrane ili dovesti do oslobođenja optuženika te ako njihovo odbijanje sud nije na dostatan način obrazložio, a što u ovoj konkretnoj situaciji nije bio slučaj.

8.3. Slijedom navedenog, kada se ima u vidu činjenica da je optuženiku i njegovom branitelju tijekom prvostupanjskog postupka bilo omogućeno da neposredno ispitaju predložene svjedoke optužbe (ukupno devet svjedoka za koje je uvodno bilo predloženo čitanje njihovih iskaza iz istrage) pa da na taj način ospori vjerodostojnost iskaza svjedoka optužbe, da je isti tijekom prvostupanjskog postupka predlagao izvođenje dokaza u vidu pribavljanja njegovog medicinskog kartona, podatka od hotela „Europa“ vezano za boravak ČA u navedenom hotelu u razdoblju od 6. do 7. veljače 2024., provođenje psihijatrijskog vještačenja na okolnost njegove ubrojivosti (zapisnik od 11. srpnja 2024. - list 490-499 spisa predmeta) odnosno neposredno ispitivanje vještaka toksikologa dipl. ing. Zdravka Kovačića (zapisnik od 20. prosinca 2024. - list 603-617 spisa predmeta), koje dokazne prijedloge je sud prvog stupnja i prihvatio te je navedene dokaze obrane i izveo na raspravi, dok je samo na zadnjoj raspravi prije njezina zaključenja odbio prijedlog obrane za ispitivanje dvoje svjedoka te prijedlog za čitanje optužnice i ovjerene izjave ČA, a što je potom na dostatan način i argumentirano obrazložio, tada nema govora o tome da bi tijekom prvostupanjskog dokaznog postupka podnositelj zahtjeva bio doveden u nepovoljniji položaj u odnosu na državnog odvjetnika kao protivnu stranku u ovom kaznenom predmetu. Pritom također treba naglasiti kako je sud prvog stupnja svoju odluku o odbijanju dokaznih prijedloga obrane obrazložio valjanim, jasnim i iscrpnim argumentima (točke 51., 52. i 54. obrazloženja), dovodeći u vezu značenje tih dokaza sa do tada već izvedenim dokazima, nakon čega je i sud drugog stupnja, u povodu izjavljene žalbe, odgovorio na žalbene navode obrane u odnosu na odbijene dokazne prijedloge, također za ovaj Sud prihvatljivim, jasnim i dostatnim razlozima (točka 7. obrazloženja). Stoga je, i po ocjeni ovog Suda, prvostupanjski sud, a što je u cijelosti prihvatio i drugostupanjski sud, suprotno tvrdnjama osuđenika, u kontradiktornom postupku objema strankama osigurao jednake mogućnosti dokazivanja odlučnih činjenica pa iz navedenog nedvojbeno proizlazi kako osuđeniku tijekom dokaznog postupka koji je izveden pred sudom prvog stupnja nije bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje odnosno pravo na jednakost oružja, kao jedne od bitnih sastavnica prava na pravično suđenje.

8.4. Stoga, imajući u vidu prethodno izneseno, nasuprot tvrdnjama podnositelja zahtjeva, nema govora o tome da bi osuđenik u ovom kaznenom postupku, po pitanju dokazivanja odlučnih činjenica, bio doveden u neravnopravan položaj u odnosu na državnog odvjetnika odnosno da bi na bilo koji način načelo jednakosti oružja, kao bitnog i sastavnog dijela prava na pravično suđenje, bilo ugroženo tijekom prvostupanjskog dokaznog postupka.

9. Kada tvrdi da je ostvarena povreda iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP -25., a koja se sastoji u povredi prava okrivljenika na obranu na raspravi osuđenik ističe kako se osuđujuća presuda temelji na jednom jedinom personalnom i nevjerodostojnom dokazu u vidu obrane optuženog IA, pri čemu isti na raspravi nije htio odgovarati na pitanja drugih sudionika u postupku, već jedino na pitanja svoga branitelja. Smatra da je time njemu bilo povrijeđeno pravo na obranu na raspravi jer zbog navedene odluke optuženog IA nije mogao ostvariti niti minimum svojih prava na efektivnu obranu u ovom kaznenom postupku. Osim toga pravo na obranu mu je povrijeđeno i iz razloga što je prilikom ocjene izvedenih dokaza prvostupanjski sud u potpunosti zanemario pravilo in dubio pro reo, tumačeći sve sporne činjenice na štetu osuđenika.

9.1. No, niti ovi navodi osuđenika nisu osnovani.

9.2. Iako je u pravu osuđenik kada tvrdi da optuženi IA na održanoj raspravi nije htio odgovarati na pitanja drugih sudionika u postupku, osim na pitanja svog branitelja, a što je njegovo zakonsko pravo, uslijed navedenog njemu kao suoptuženiku time nije bilo povrijeđeno pravo na obranu na raspravi koje je moglo utjecati na presudu s obzirom da se pobijana presuda, osim na iskazu ovog suoptuženika, temelji i na mnogobrojnim drugim izvedenim dokazima, kako materijalnim, tako i personalnim (svi izvedeni dokazi precizirani u točki 5. obrazloženja prvostupanjske presude). Stoga, nije osnovana tvrdnja podnositelja zahtjeva da se osuđujuća presuda isključivo i jedino temelji na jednom jedinom personalnom dokazu odnosno obrani drugog suoptuženika u ovom kaznenom postupku, a koji tijekom dokaznog postupka nije htio odgovarati na njegova pitanja i pitanja njegovog branitelja jer iz spisa predmeta proizlazi da se ista, osim na toj obrani, temelji i na brojnim drugim personalnim i materijalnim dokazima koje su sudovi cijenili zasebno, ali i u međusobnoj povezanosti te su upravo na tim sveukupno izvedenim dokazima temeljili svoja utvrđenja i svoje zaključke u pogledu kazneno-pravne odgovornosti osuđenika.

9.3. U odnosu na daljnju tvrdnju osuđenika da mu je prvostupanjski sud povrijedio pravo na obranu na raspravi, time što je pogrešno primijenio pravilo in dubio pro reo u odnosu na ocjenu spornih činjenica, valja istaknuti kako na ovaj način isti, kao i u žalbi izjavljenoj protiv presude prvog stupnja, u biti problematizira pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, smatrajući da je odlučne činjenice trebalo na drugačiji, za njega povoljniji način, utvrditi te se na taj način, mimo uvjeta predviđenih u zakonu, pokušava ishodi njegova naknadna preocjena u trećem stupnju. To što osuđenik podnoseći ovaj izvanredni pravni lijek i nadalje izražava svoje nezadovoljstvo s činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova i ponovno osporava njihovu ocjenu izvedenih dokaza, ne predstavlja povredu prava okrivljenika na obranu na raspravi koja je mogla utjecati na presudu, već se sadržajno radi o prigovorima činjenične naravi zbog kojih se ovaj izvanredni pravni lijek, sukladno članku 515. i članku 517. stavku 1. ZKP -25., ne može podnositi.

10. Obrazlažući povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, a koja je bila od utjecaja na presudu iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-25. osuđenik tvrdi kako drugostupanjski sud u svojoj presudi, iako je na to dužan paziti i po službenoj dužnosti, nije dao razloge u odnosu na žalbene navode koji su se odnosili na izostanak obrazloženja odbijenih dokaznih prijedloga, ne nalaganja vještačenja i prekoračenja optužbe, zbog čega u drugostupanjskoj odluci izostaju razlozi o odlučnim činjenicama, a uslijed toga takvu presudu u ključnim dijelovima nije moguće ispitati, čime je ostvarena povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-25.

10.1. Međutim, niti u navedenom osuđenik nije u pravu.

10.2. Naime, uvodno treba istaknuti kako se sud drugog stupnja u svojoj odluci očitovao u odnosu na sve istaknute žalbene osnove te je na jasan, argumentiran i dostatan način odgovorio na sve bitne žalbene razloge, pa tako i na prigovore koji se odnose na odbijanje dokaznih prijedloga obrane (točka 8.2. obrazloženja), čime je u potpunosti postupio u skladu s odredbom članka 487. stavka 1. ZKP-25. U odnosu na daljnju tvrdnju podnositelja zahtjeva da u drugostupanjskoj presudi izostaju razlozi o odlučnim činjenicama, zbog čega istu nije moguće ispitati u ključnim dijelovima treba istaknuti kako ističući navedeni prigovor osuđenik zanemaruje činjenicu da se u odnosu na zakonsku osnovu pobijanja pravomoćne presude iz članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP-25. ne može pozivati na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-25. jer ta povreda odredaba kaznenog postupka ne ulazi u krug taksativno propisanih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka zbog kojih se može podnijeti ovaj izvanredni pravni lijek, bez obzira radi li se o prvostupanjskom ili drugostupanjskom postupku. Shodno navedenom, iz ovog razloga nije moguće niti podnositi ovaj zahtjev.

11. Slijedom svega iznesenog trebalo je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024., 72/2025. i 13/2026.), odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 2. srpnja 2026.

Predsjednica Vijeća:

Ileana Vinja