REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-150/2026-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Z B O G  O G L U H E

Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirkoviću, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja SŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po opunomoćeniku Velimiru Galiću, odvjetniku u Požegi, Dragutina Lermana 6, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB 53056966535, radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove, v.r. p. s. 554,40EUR, dana 2. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se, da su ništetne odredbe glave 3. Ugovora o kreditu broj 029-50- 3619793 koji je tužitelj SŽ, [adresa], zaključio sa tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Zagreb, Magazinska cesta 69, 23.08.2006 godine, a koje glasi:

„3./treće/ NAKNADA, 3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita."

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB 53056966535, da tužitelju SŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], sa osnova stjecanja bez osnove, isplati iznos 554,40 EUR (petstopedesetčetirieuračetrdesetcenti), sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj: 153/24), počev od 1. studenog 2006. do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 % poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnja banke, (u daljnjem tekstu: zatezna kamata),a u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, da tužitelju SŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 139,14 EUR (stotridesetdeveteuračetrnaestcenti), a u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj SŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], podnio je tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu broj: 029- 50-3619793, te su stranke zatim, tako sačinjenu privatnu ispravu, dana 4. rujna 2006., podnijeli na potvrdu kod Javnog bilježnika Ante Brekala, iz [adresa], pod brojem ovjere OU 589/06. Na osnovu tog ugovora, tužitelj je od tuženika ishodio kredit u iznosu od 26.662 CHF u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate kredita od 84 mjeseca.

Tužitelj ističe kako se radi o tipskom ugovoru o kreditu u kojem je u točki 3. ugovoreno da je u obvezi isplatiti tuženiku 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Ugovorne odredbe iz točke 3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade tzv.“ulazne naknade“ kredita su nepoštene i ništetne. Tužitelj se na pravnu osnovu svog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorene naknade za obradu kredita, poziva na presude Suda EU, koja je obvezujuća za sudove u Republici Hrvatskoj, te pozitivne hrvatske propise. Presudama Suda EU u predmetima C-84/19 i C-244/19 odlučeno je kako i pod kojim okolnostima je nacionalni sud dužan utvrditi, da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. ;U navedenim predmetima u vezi problematike naknada za obradu kredita (Sud EU) koristi termin („naknada za otvaranje“), utvrđeno je da čl.2., čl.4., st.2. i čl.5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način, da se kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takvog određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak zajma nije njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora i to neovisno o prenošenju čl.4 st.2 navedene direktive u pravni poredak te države članice. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način, da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Stoga nije sporno kako u govorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjenjivosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Test nepoštenosti preuzet je iz čl.3.st.1. Direktive 93/13/EEZ i u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio je sadržan u članku 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03). Činjenica da je visina naknade za ,odobrenje kredita bila potpisana ugovorom o kreditu nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. U ovoj poravnoj stvari, tuženik nije tužitelju iskazao koji su to troškovi u vezi postupka odobravanja kredita, pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi, niti mu je objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u ugovoru o kreditu nije navedeno, po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada, (kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano, da li se obračunava na tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita, ili na neki treći dan. Sporna odredba ugovora, suprotna je načelu savjesnosti i poštenja, pa u konkretnom slučaju treba uvažiti interese obiju strana, glede tumačenja predmetne odredbe ugovora, jer postoji očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja, kao suugovaratelja, što ugrožava postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, budu i da se istom odredbom gubi smisao ugovora o kreditu. Sve navedeno opravdana upućuje na zaključak da se o odredbi točke 3. predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, te da se ista ima smatrati nepoštenom, jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, svakako prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Dodatno tužitelj ističe, kako je u čl.81., tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) propisano: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. dok je u st.2.istog članka propisano: (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovaca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Slijedom navedenog, a budući je nesporno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom Ugovoru o kreditu, dakle unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženika na koji tužitelj nije imao utjecaja, o predmetnoj naknadi se nije pojedinačno pregovaralo. Kako se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da bi se ista smatrala nepoštenom treba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Nadalje, čl. 87. st.1. istog Zakona o zaštiti potrošača je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosila na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljen od tuženika, a o kojim se odredbama se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza tužitelju; Iz gore kreditne dokumentacije navedene potvrde proizlazi, da je gore navedena ulazna naknada naplaćena 1.11.2006. a srednji tečaj Hrvatske narodne banke za CHF iznosio je 4,631329 kuna pa 3,3% isplaćenog kredita iznosi 4.177,12 kuna, a što preračunavanjem na valutu euro po fiksnom tečaju 1,00 EUR = 7,53450 HRK iznosi 554,40 EUR. Tužitelju je na taj način protivno zakonu zaračunata naknada za obradu kredita u visini od 3,30 % što iznosi 879,84 CHF, a što iznosi 4.177,12 kn ili 554,40, EUR. Navedeni iznos je tuženik prilikom isplate kredita, tužitelju neosnovano uskratio od glavnice kredita što ga je tuženik kao nepošten stjecatelj, obvezan vratiti sa zakonskom zateznom kamatom, od dana stjecanja. Stoga je tužitelj predložio sudu da prihvati tužbeni zahtjev, kako stoji u izreci presude.

2. Ovaj sud je tužbu tužitelja i poziv tuženiku da na tužbu odgovori u roku od 30 dana, dostavio uz dopis od 5. svibnja 2026. tuženiku, a tuženik je tužbu tužitelja i poziv suda na podnošenje pisanog odgovora na tužbu primio 15. svibnja 2026. i kako tuženik na tužbu nije odgovorio u roku od 30 dana tada je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti jer je u smislu odredbe članka 331. stavak 1. točka 1. – 4. ZPP-a sud utvrdio da su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni, da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, da činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su opće poznate, a ne postoje opće poznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu.

3. Imajući u vidu vrijednost predmeta spora (554,40 EUR) sud je tužitelju priznao trošak koji se sastoji od izdatka radi plaćanja nagrade opunomoćeniku – odvjetniku temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 - u daljnjem tekstu: OT), za sastav tužbe temeljem Tbr. 7. točka 1. OT u iznosu od 50 bodova odnosno 100,00 EUR jer je vrijednost boda 2,00 EUR. Opunomoćenik tužitelja je kao odvjetnik obveznik plaćanja PDV-a po stopi od 25 % (Tbr. 46. OT) pa na osnovicu od 100,00 EUR plaća PDV u iznosu od 25,00 EUR tako da je sud odvjetnički trošak utvrdio iznosom od 125,00 EUR, u kojem iznosu je odvjetnik i zahtijevao utvrđeni iznos nagrade.

Tužitelj je imao mogućnost platiti sudsku pristojbu na tužbu u smislu odredbe članka 7. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18, 51/23 – dalje u tekstu: ZSP/18) i Tbr. 2. stavak 1. Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 37/23) u honoriranom iznosu od 6,64 EUR, budući da je tužba podnesena u elektroničnom obliku. Međutim, kako je tužitelj pristojbu platio izvan roka predviđenog u Zakonu tada će biti u obvezi platiti razliku do punog iznosa tj. do 13,27 EUR, ali taj novčani iznos ne može biti stavljen na teret tuženiku. Tužitelj je u obvezi nakon primitka presude zbog ogluhe platiti i pristojbu za donesenu presudu i to u iznosu od 7,50 EUR, sukladno odredbi članka 7. stavak 2. ZSP/18 i sukladno Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" boj 50/26), a jer je ova Tarifa sudskih pristojbi u primjeni od 1. lipnja 2026., ako sudsku pristojbu plati u roku od 3 dana po primitku ove presude, koju sud strankama – opunomoćenicima dostavlja u elektroničkom obliku. Dakle, ukupan trošak sudskih pristojbi iznosi 14,14 EUR i nakon što se ovaj iznos pribroji utvrđenom iznosu nagrade radi zastupanja (125,00 EUR), taj novčani iznos je tužitelju dosuđen bez zatezne kamate jer zateznu kamatu na trošak tužitelj nije zahtijevao.

4. Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

U Požegi, 2. srpnja 2026.

Sudac:

Ljubomir Mirković

Pouka o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka ovom sudu, računajući od dana pismenog primitka presude.

O žalbi odlučuje županijski sud.

Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 353. ZPP-a).

Dna:

1. Odvjetnik Velimir Galić, Dragutina Lermana 6, [adresa] Požega

2. Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, [adresa] Zagreb