REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Ps-16/2025-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Ivanu Bešliću, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, protiv tuženice ĐUU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik ĐU, radi iseljenja i predaje u posjed, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 26. svibnja 2026. u prisutnosti zakonskog zastupnika tužiteljice, tuženice i punomoćnika tuženice, 2. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici u roku 15 dana iseliti iz stana na IV. (četvrtom) katu ukupne površine 36,81 m², koji je kao poseban dio broj 10., suvlasnički dio s neodređenim omjerom, ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-10), neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelovima nekretnine opisane kao STAMBENA ZGRADA [adresa] DVORIŠTE, ukupne površine 256,00 m², izgrađene na k. č. br. [katastarska čestica], a upisane u zk. uložak broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], te isti predati tužiteljici slobodnim od osoba i stvari.

II. Nalaže se tuženici u roku 15 dana naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 500,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. srpnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je u zemljišnim knjigama uknjižena kao vlasnica stana na IV. (četvrtom) katu ukupne površine 36,81 m², koji je kao poseban dio broj 10., suvlasnički dio s neodređenim omjerom, etažno vlasništvo (E-10), neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelovima nekretnine opisane kao Stambena zgrada [adresa] i dvorište, ukupne površine 256,00 m², izgrađene na k. č. br. [katastarska čestica], a upisane u zk. uložak broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] (dalje: stan). Predmetnim stanom upravlja društvo Državne nekretnine d.o.o. na temelju Ugovora o poslovno - tehničkoj suradnji od 21. svibnja 2018. sklopljenog između tužiteljice i Državnih nekretnina d.o.o. Tužiteljica pojašnjava kako stan bez pravne osnove koristi tuženica i to na način da krši kućni red, jer je društvo Državne nekretnine d.o.o. više puta zaprimilo pritužbe upravitelja zgrade te predstavnika stanara zbog nedoličnog ponašanja tuženice. Naime, tužiteljica navodi da je društvo zaprimilo informacije od strane upravitelja zgrade kako tuženica baca smeće, hranu i emulzije na vrata stana na 3. katu, te da jakim lupanjem vrata i izlijevanjem velikih količina vode, kao i agresivnim ispadima, uznemirava i ugrožava ostale stanare. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže donijeti presudu kojom će se tuženici naložiti iseljenje iz stana i predaja istoga slobodnog od osoba i stvari.

2. U odgovoru na tužbu i kasnijem tijeku postupka tuženica navodi da je tužbeni zahtjev neosnovan. U bitnome navodi kako u predmetnom stanu stanuje od 1987., da se u stan uselila kao članica obiteljskog domaćinstva svoje tete prof. JU, koja je bila nositeljica stanarskog prava, te da je nakon tetinog odlaska nastavila živjeti u stanu. Tuženica ističe da je po samom zakonu stekla položaj najmoprimca, sukladno čl. 30. Zakona o najmu stanova. Ističe da se nalazi u teškoj socijalnoj situaciji, da prima mirovinu u iznosu od 381,51 eura, da nije kreditno sposobna za stambeni kredit te da nema drugih mogućnosti za stanovanje. Navodi kako je za predmetni stan plaćala stanarinu i sve režijske troškove, te da je o svom trošku izvršila nužna ulaganja u stan. Osporava navode o kršenju kućnog reda, ističući da je do spornog ponašanja došlo uslijed dugotrajnog uznemiravanja od strane obitelji TU, te da je njezino postupanje predstavljalo krajnje sredstvo nužne samopomoći. Tuženica ističe prigovor prava na dom iz čl. 34. Ustava RH i čl. 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3.1. Tužiteljica se u podnescima od 16. travnja 2025. i 23. prosinca 2025. očitovala na odgovor na tužbu, osporavajući navode tuženice u pogledu pravne osnove korištenja stana, međutim navodeći kako tuženica uredno podmiruje naknadu za korištenje stana bez pravne osnove. Tužiteljica ističe da se, u skladu s odredbom čl. 12. Zakona o stambenim odnosima, tuženica kao nećakinja ne smatra članicom obiteljskog domaćinstva stanara, te da tuženica nije dokazala ni ti to da je njena teta bila nositeljica stanarskog prava niti da je tuženica bila upisana u ugovor o korištenju stana kao članica obiteljskog domaćinstva. Tužiteljica nadalje ističe da je ometanje stanara od strane tuženice potvrđeno od strane GSKG-a, susjeda te Policijske uprave zagrebačke.

3.2. Tuženica je podneskom od 27. veljače 2026. istaknula prigovor prava zadržanja predmetnog stana, navodeći da je u stan ulagala vlastita financijska sredstva u ukupnoj vrijednosti od najmanje 13.200,00 eura (ugradnja centralnog grijanja, ličenje i uređivanje, zamjena bojlera, vodovodnih instalacija i sanitarija, renovacija kupaonice i kuhinje, podne obloge), te je predložila provedbu očevida uz vještaka. Ulaganja u gore navedenoj visini smatra nužnim i korisnim te je navela da u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev predlaže donijeti odluku kojom će se utvrditi da ona ima pravo zadržanja stana dok joj se na ime nužnih i korisnih ulaganja u stan ne isplati 13.200,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

3.3. Tužiteljica je u daljnjem tijeku postupka osporila navode tuženice o izvršenim ulaganjima u stan te je dodatno navela kako se navedena ulaganja ne mogu smatrati nužnima, s time da je naglasila kako je tuženica nepošteni posjednik stana pa je provođene očevida nepotrebno.

4. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u: zahtjev za mirno rješenje spisa (list 4-7 spisa), zk. izvadak za stan (list 10-11 spisa), zapisnike o izvršenom očevidu s fotografijama (list 12-27 spisa), e-mail korespondenciju (list 28-31 spisa), dopise GSKG-a i tuženice (list 32-35 spisa), dopise Državnih nekretnina d.o.o. (list 36-39 spisa), izvadak mirovinskih primanja za tuženicu (list 51 spisa), dopis tuženice (list 52-54 spisa), rješenje HZMO-a o priznanju prava na prijevremenu starosnu mirovinu tuženice (list 90-95 spisa), uplatnice za korištenje stana bez pravne osnove (list 95 - 97 spisa), dopis Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i imovine vezano uz zahtjev za otkup stana od 23.3.2024. (list 178 spisa), zamolbu za dodjelu stanarskog prava od 26. siječnja 1996. (list 179 spisa), potvrdu kućnog savjeta od 3. veljače 1996. i potvrdu GSKG-a da je tuženica podnijela zahtjev za otkup stana (list 180 -181 spisa), račune, ponude i troškovnik za izvršene radove (list 192-201 spisa) te proveden dokaz saslušanjem tuženice (list 227-228 spisa), svjedoka TU (list 229 spisa), svjedoka SU (list 230 spisa) i svjedoka BU (list 231 spisa).

5. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sud je utvrdio da tužbeni zahtjev osnovan, a prigovor zadržanja neosnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za iseljenje tuženice i predaju slobodnog od osoba i stvari stana opisanog u izreci presude.

7. Među strankama nije sporno da je tužiteljica vlasnica stana i da je tuženica u stan uselila 1987. dok je u tom stanu živjela njezina teta te da je tuženica nastavila živjeti u tom stanu i nakon tetine smrti (1990.) sve do danas. Nesporna je i činjenica da je tuženica uredno podmirivala naknadu za korištenje stana bez pravne osnove.

8. Sporno je ima li tuženica pravnu osnovu za posjedovanje stana, ima li pravo odbiti predaju stana u posjed tužiteljici pozivajući se na pravo na dom te je li osnovan prigovor prava zadržanja.

9.1. Tuženica je u svom iskazu navela da u predmetnom stanu živi od 1987. te da je u tom stanu tada živjela i njezina teta JU, koja je na stanu imala stanarsko pravo. Navela je da je teta umrla 1990. te da je ona nakon toga nastavila živjeti u predmetnom stanu sve do danas. U drugoj polovici 1990-ih podnijela je zahtjev za otkup predmetnog stana, ali je s tim zahtjevom odbijena s obrazloženjem da nije nositeljica stanarskog prava. Istaknula je da je uredno plaćala naknadu za korištenje stana i sve režijske troškove te da je prije podnošenja ove tužbe nitko nije pozivao na iseljenje. Na uplatnicama koje je podmirivala pisalo je "koriš tenje stana bez pravne osnove". U pogledu imovinskih prilika tuženica je navela da je suvlasnica u 1/2 stana od 100 m² koji se nalazi na Bukovačkoj cesti 105 u Zagrebu, a u kojemu stanuju njezine dvije kćeri, od kojih je jedna vlasnica druge polovine stana. Također, ima u suvlasništvu kuću u [adresa] na adresi [adresa], površine oko 60 m², s dvorištem čiju površinu nije mogla procijeniti. U pogledu te kuće navela je da u njoj trenutno nitko ne živi, da datira s početka 20. stoljeća, da nema izolaciju te da nije u mogućnosti procijeniti je li useljiva. Navedene nekretnine stekla je 1993. nasljeđivanjem na temelju oporuke njezine pokojne majke. Istaknula je da želi na neki način regulirati svoj status vezan uz preostale dvije nekretnine koje su u njezinom suvlasništvu, ali da se ne može dogovoriti s kćerima oko toga. Kao jedini prihod navela je mirovinu u iznosu od 550,00 eura. U pogledu odnosa sa susjedima tuženica je navela da su odnosi s ostalim suvlasnicima u predmetnoj zgradi bili dobri i korektni do 2022. kada je obitelj TU unijela razdor. Navela je da je iz stana obitelji TU dolazila buka koja ju je uznemiravala, a da su joj oni rekli da je uzrokovana starim instalacijama. Istaknula je da ju nije zanimao razlog buke, nego da je htjela samo da prestane, te da je o tome obavijestila i predstavnicu stanara i policiju. Ponašanje obitelji TU okarakterizirala je riječju "nasilje". Navela je da su se stvaranju buke pridružile još dvije obitelji te da je kao odgovor na navedeno ponašanje pustila vodu u kadi da neprekidno curi, s ciljem spr ječavanja buke u svom stanu, a voda je neprekidno tekla tri do četiri mjeseca. S obzirom na to da je obitelj TU okarakterizirala kao nasilnike te da isti nisu ulagali napore radi otklanjanja problema, tuženica je navela da je "racionalno zaključila da je prema njima jedini odgovor nasilje", što se konkretno očitovalo u tome da je jednom prigodom, vidjevši smeće pred njihovim vratima, i ona svoje smeće ostavila pred istim vratima. U pogledu ulaganja u stan tuženica je navela da je sredila pod u kuhinji i kupaonici te da je redovito održavala instalacije. Navela je da se ne sjeća točno kada je ugrađeno centralno grijanje u stanu, ali da zna da je ona to platila.

9.2. Svjedok TU naveo je u svom iskazu kako poznaje tuženicu od kada je ona došla u predmetnu zgradu, dakle oko 40 godina, te da su odnosi b ili korektni sve do 2023. Naveo je da je tuženica 43 dana neprekidno stavljala smeće ispred njegova stana, bacala ostatke jaja i kave na njegova vrata te puštala vodu u svom stanu, iako je znala da majstori moraju doći popraviti taj dio. Na taj je način, prema njegovu iskazu, nanijela štetu i u svom stanu i u stropnom dijelu njegova stana koji se nalazi ispod stana tuženice. Svaki dan je zvao policiju kada je tuženica postupala na opisani način. Istaknuo je da mu tuženica nikada nije navodila da ima prigovore na njegovo ponašanje u zgradi te da ne može objasniti zašto je tuženica tako postupala, navodeći da mu to "graniči s ludošću". Zbog ponašanja tuženice obratio se Centru za socijalnu skrb i policiji, a cijeli strop njegova stana bio je oštećen uslijed protjecanja vode iz stana tuženice.

9.3. Svjedokinja SU navela je u svom iskazu da je predstavnica stanara zgrade u [adresa] od 2020. te da je stanje u predmetnoj zgradi bilo mirno do određenog razdoblja. Navela je da joj se stanar TU potužio da mu iz stana tuženice curi voda koja mu uništava strop. Zbog toga su od strane zgrade angažirali majstora koji je došao u stan tuženice. Majstor je utvrdio da je došlo do napuknuća cijevi te je zamolio tuženicu da ne pušta vodu do njegova ponovnog dolaska jer tada nije imao sav alat za rad. Idućeg je dana susjed TU u jutarnjim satima javio da mu je cijela kupaonica poplavljena, a majstor je pri dolasku u stan tuženice utvrdio da su sve pipe u stanu otvorene i da iz njih curi voda. Svjedokinja je nadalje navela da su nakon navedenog majstora angažirali još jednog koji je trebao sve izbetonirati, te da su ukupno tri majstora odbila izvršiti radove, navodeći da je tuženica neugodna. Istaknula je da se i tuženica njoj obraćala i imala prigovore na ponašanje svjedoka TU, konkretno joj je navela da se g. TU zajedno sa svojom jedva pokretnom suprugom "skriva ispod njezina kreveta i da joj ulazi u stan" te da buka iz njegova stana dopire u njezin stan, no da nijedan vodoinstalater kojega su angažirali radi provjere instalacija g. TU nije utvrdio nikakvu nepravilnost. Svjedokinja je nadalje navela da je tuženica nastavila s nedoličnim ponašanjem na način da je bacala smeće i ostatke hrane, ulja, soka od kave i jaja na vrata stanara Jurišića, da je lupala vratima te neovlašteno snimala čistačice s kojima je zgrada imala ugovor o čišćenju. Istaknula je da je najveću štetu svim stanarima tuženica nanijela time što je neprestano puštala vodu, a da tada nisu imali ugrađene vodomjere pa su svi participirali u plaćanju navedenog troška, zbog čega su 2023. ugradili vodomjer jer su po stanaru u jednom mjesecu imali trošak vode od 630,00 kn. Navela je i da je tuženica nakon toga pokušala nasilno ući u stan susjede Đ smatrajući da i iz njezina stana dolazi buka u njezin stan. Na kraju iskaza istaknula je da se iskreno boji kakvo će biti ponašanje tuženice nakon što je vidjela nju i ostale stanare na ročištu.

9.4. Svjedok BU naveo je u svom iskazu da nikada nije živio na adresi [adresa] u [adresa] te da tuženicu poznaje isključivo poslovno, jer mu je to stranka. Naveo je da je njegov obrt u proteklih 10 godina održavao plinske instalacije u stanu tuženice te da su njegovi djelatnici u tom razdoblju oko 10 -ak puta bili u predmetnom stanu. U pogledu radova svjedok je naveo da ne zna je li njegov obrt uvodio centralno grijanje u zgradi i stanu na predmetnoj adresi, ali da su servisirali bojler tuženice. Istaknuo je kako misli da je te radove platila tuženica te da je ukupni iznos radova u proteklih 10 godina iznosio oko 500,00 eura. Naveo je da je naslijedio obrt od oca, ali da u pisanoj dokumentaciji nema podataka niti bi se mogli pronaći podaci vezani uz ugradnju centralnog grijanja u predmetnoj zgradi te da se otac time nije bavio, ali da se tvrtka bavila.

10. Neosnovan je prigovor tuženice da je stekla položaj najmoprimca po sili zakona nakon smrti svoje tete. Iz iskaza tuženice proizlazi da je u drugoj polovici 1990-ih podnijela zahtjev za otkup stana koji joj je odbijen upravo zbog toga što nije bila nositeljica stanarskog prava. Nadalje, tuženica nije dokazala da je bila upisana kao član obiteljskog domaćinstva, a prema čl. 12. Zakona o stambenim odnosima (Narodne novine br. 51/85., 42/86., 37/88., 47/89., 12/90., 22/90., 51/90., 22/92., 58/93., 70/93., 91/96., 99/96., 99/96., 91/96., dalje:ZSO) nećakinja se ne smatra članicom obiteljskog domaćinstva stanara, pa tuženica nije ni mogla steći pravni položaj člana obiteljskog domaćinstva na temelju kojeg bi sukladno čl. 30. st. 2. Zakona o najmu stanova (Narodne novine br. 91/96., dalje:ZNS) bila upisana u ugovor o najmu i stekla prava najmoprimca. Slijedom navedenog, ovaj sud je zaključio da tuženica nije bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu pa samim time nije stekla niti prava i obveze najmoprimca stupanjem na snagu ZNS.

11.1. Čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, dalje: Konvencija) propisano je da svatko ima pravo na poštovanje svog privatnog i obiteljskog života (st.1.), a u skladu sa stavkom 2. – javna vlast neće se miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu to nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Prema odredbi čl. 34. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) dom je nepovrediv, a prema odredbi čl. 16. Ustava Republike Hrvatske slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje te svako ograničenje slobode i prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

11.2. S obzirom na predmet spora u ovoj pravnoj stvari te s obzirom na to da je tuženica istaknula prigovor prava na dom, u konkretnoj pravnoj stvari su razmotrena pitanja da li je predmetna nekretnina dom tuženice, da li bi nalog za njezino iseljenje predstavljalo miješanje u pravo na poštivanje njezina doma te da li je takvo miješanje odnosno prisilno iseljenje tuženice u skladu sa zakonom, ima li legitimni cilj i je li nužno u demokratskom društvu. Može li neka od propisanih iznimki iz članka 8. stavka 2. Konvencije opravdati miješanje javne vlasti u pravo na dom, prosuđuje se primjenom testa razmjernosti na okolnosti konkretnog slučaja. Sud je obvezan, neovisno o formalnom vlasničkopravnom položaju stranaka, ocijeniti je li naloženo iseljenje razmjerno legitimnom cilju koji se njime želi ostvariti. Test razmjernosti provodi se pomoću tri eliminacijska pitanja, prvo pitanje je slijedeće: "Da li je miješanje utemeljeno na zakonu?", drugo pitanje je: "Da li je miješanje usmjereno na postizanje ˮlegitimnog ciljaˮ? i treće pitanje je: "Je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu?, a negativan odgovor na bilo koje znači da je iseljenje protivno Konvenciji, odnosno da je neopravdano.

11.3. Iz iskaza tuženice sud je utvrdio da tuženica u predmetnom stanu živi od 1987. te da je kroz cijelo to vrijeme uredno plaćala naknadu za korištenje stana. Razdoblje korištenja stana od strane tuženice u trajanju od četrdeset godina je razdoblje u kojem se mogla razviti dovoljna i kontinuirana veza s predmetnom nekretninom na način da tuženica upravo istu može smatrati svojim domom , slijedom čega bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva predstavljalo miješanje u njezino pravo na poštivanje doma. Ovdje valja nadodati da zakonitost posjeda stana nije uvjet za postojanje "doma" u konvencijskom smislu. Navedeni dio iskaza tuženice sud je ocijenio kao istinit i uvjerljiv s obzirom na to da je u skladu s pisanom dokumentacijom u spisu (potvrda kućnog savjeta zgrade [adresa] od 3. veljače 1996. kako tuženica u stanu živi od 1987.) kao i s navodima same tužiteljice (u odnosu na plaćanje naknade za korištenje nekretnine).

11.4. Međutim, takvo miješanje je u skladu s zakonom i proizlazi iz odredbe čl. 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15) ZVDSP s obzirom na to da tuženica ničim nije dokazala da bi imala pravo na posjed predmetne nekretnine, a navedeno je moralo bilo poznato i samoj tuženici jer iz njezinog iskaza proizlazi kako je na uplatnicama koje je podmirivala pisalo "plaćanje naknade za korištenje stana bez pravne osnove".

10.5. U odnosu pak na pitanje da li je miješanje odnosno prisilno iseljenje tuženice nužno u demokratskom društvu i postoji li dovoljan stupanj razmjernosti između mjere koja se traži (iseljenje) i legitimnog cilja koji bi se tom mjerom ostvario va lja istaknuti da tužiteljica sukladno odredbi čl. 30. ZVDSP ima pravo posjedovanja, uprave, korištenja i raspolaganja svojom stvari, a time i pravo tražiti iseljenje i predaju u posjed od osobe koja taj stan koristi bez pravne osnove. Međutim, tužiteljica nije privatna osoba pa se ovdje ne suprotstavljaju dva privatna prava iste snage, već pravo vlasništva države i pravo na dom fizičke osobe. Međutim, tužiteljica ima legitiman cilj koji se ogleda u tome da kao vlasnica povrati posjed nekretnine i njome raspolaže zakonito, što uključuje i dodjelu stana osobama koje ispunjavaju zakonom propisane kriterije, kao i u potrebi zaštite javnog reda i mira te prava i sloboda ostalih stanara u zgradi s obzirom na dokumentirano nedolično ponašanje tuženice, što je jedna od dozvoljenih svrha ograničenja prava na dom iz čl. 8. st. 2. Konvencije. Naime, ovaj sud je iskaze svjedoka TU i SU ocijenio kao istinite i vjerodostojne u cijelosti te u skladu s pisanom dokumentacijom u spisu, prije sve zapisnicima o izvršenim očevidima stana od 17. svibnja 2019.,19. listopada 2023., 23. listopada 2023., 26. listopada 2023. i 6. veljače 2024. i dopisom GSKG-a od 13. listopada 2023., a na temelju kojih je utvrdio postupanje tuženice prema ostalim susjedima u zgradi. Svjedokinja SU je ujedno kao predstavnica stanara zgrade imala neposredna saznanja o svim relevantnim događajima te je iskazala na temelju osobnog iskustva u vođenju poslova zgrade. S druge strane, ovaj sud ne prihvaća kao istinit iskaz tuženice u dijelu koji se odnosi odnosi na razloge i narav njezinog ponašanja prema susjedima u zgradi. Tuženica je iskazala da su njezini postupci bili odgovor na buku koja je dolazila iz stana obitelji TU i da je ona „racionalno zaključila da je prema njima jedini odgovor nasilje", iako niti jedan saslušan svjedok nije potvrdio navedene tvrdnje tuženice. Također, tuženica je sama iskazala da je vodu pustila da neprekidno teče tri do četiri mjeseca, što je razmjer ponašanja koji se nikakvom razumnom logikom ne može opravdati ili tumačiti kao obrambena reakcija na buku iz susjednog stana. Navedeni vremenski raspon i opseg štete kategorički isključuju mogućnost spontanog, nesvjesnog ili opravdanog postupanja. Slijedom navedene ocjene iskaza, ovaj sud utvrđuje kao dokazanu činjenicu da je tuženica u razdoblju od 2023. svjesno i produljeno uznemiravala ostale stanare zgrade [adresa] u [adresa], i to neprekidnim puštanjem vode u trajanju od 43 dana uzrokujući poplave i materijalnu štetu u stanu susjeda TU, bacanjem otpadaka, ulja, soka od kave i ostataka jaja na vrata stanara TU te pokušajem nasilnog ulaska u stan susjede Đ. Navedene radnje u svojoj ukupnosti i trajanju znatno premašuju svaku mjeru koja bi mogla biti opravdana bilo kakvim susjedskim nesporazumom.

10.6. Uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, pa tako i činjenicu da je tužiteljica tolike godine bila pasivna u pokretanju bilo kakvih postupaka protiv tuženice, kao i nespornu činjenicu da je tuženica uredno podmirivala naknadu za korištenje stana, ovaj sud zaključuje da je iseljenje tuženice razmjerno i nužno iz sljedećih razloga. Naime, iz iskaza tuženice utvrđeno je da je ona suvlasnica u 1/2 stana od oko 100 m² na Bukovačkoj cesti 105 u Zagrebu, koj i stan koriste njezine kćeri, kao i da je suvlasnica kuće površine oko 60 m² s dvorištem na adresi [adresa] u [adresa] te da je obje nekretnine stekla nasljeđivanjem 1993. Iz navedenog proizlazi kako ukupno imovinsko stanje tuženice omogućuje rješavanje njezinog stambenog pitanja na drugom mjestu. Tuženica ima suvlasnički udio na dvjema nekretninama na kojima može pokrenuti postupak razvrgnuća suvlasničke zajednice ili postizanja dogovora s ostalim suvlasnicima, što su instrumenti pravnog poretka upravo namijenjeni takvim situacijama. Navod tuženice da se s kćerima ne može dogovoriti nije okolnost koja pada na teret tužiteljice i ne može biti razlog za uskratu vlasničke zaštite. Teškoće u postizanju dogovora između suvlasnika o korištenju nekretnine ne isključuju imovinsku mogućnost rješavanja stambenog pitanja s obzirom na to da tuženica ima na raspolaganju zakonske mehanizme. Također, valja reći i to da ponašanje tuženice prema susjedima nije izolirani incident niti obična susjedska netrpeljivost, već se radi o sustavnom i svjesnom uznemiravanju koje je tuženica sama opisala kao „racionalni zaključak", što znači da ga nije vršila nekontrolirano ili nesvjesno. Takvo ponašanje nije zaštićeno niti jednim konvencijskim jamstvom i izravno ulazi u krug okolnosti koji opravdavaju miješanje radi zaštite prava i sloboda drugih (čl. 8. st. 2. Konvencije). Nije moguće zaključiti da bi manje intenzivna mjera od iseljenja mogla adekvatno zaštititi prava ostalih stanara s obzirom na trajanje i narav opisanih postupaka.

10.7. Slijedom navedenog, uzevši u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, ovaj sud je stava da pravo vlasništva tužiteljice preteže nad pravom tuženice koja nekretninu posjeduje bez valjane pravne osnove te da se legitimni cilj tužiteljice ne može ostvariti na drugi način, pa je miješanje u pravo tuženice na dom razmjerno, utemeljeno na zakonu i nužno u demokratskom društvu.

11.1. Tuženica je tijekom trajanja ovoga postupka istakla i prigovor prava zadržanja stana ako sud usvoji tužbeni zahtjev. Odredbom čl. 165. st. 1. ZVDSP propisano je da nepošteni posjednik tuđe stvari mora stvar predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario. S obzirom na to da je tuženica u svom iskazu navela kako je na uplatnicama koje je uredno podmirivala pisalo naknada za "korištenje stana bez pravne osnove", njoj je već tada moralo biti poznato da nema valjani pravni temelj posjeda u odnosu na vlasnika stana. Međutim, iz dokumentacije u spisu jasno je vidljivo da je tuženica tijekom 1996. podnijela zamolbu za dodjelu stanarskog prava, kao i tijekom 1995. zahtjev za otkup stana, pa je i iz navedenog postupanja tuženice jasno kako je ista bila svjesna da nema valjani pravni temelj za posjedovanje stana, tj. da je nepošteni posjednik. Pritom valja reći da tuženica tijekom postupka nije istaknula protutužbeni zahtjev u smislu odredbe članka 189. ZPP-a kojim bi potraživala uloženo u nekretninu, već je istaknula upravo prigovor retencije u smislu odredbe članka 163. ZV-a, o kojemu je sud i odlučio. Pravo zadržanja ili retencije (ius retentionis) jedan je od prigovora koji zaustavlja reivindikacijski zahtjev vlasnika stvari, ali na taj prigovor ima pravo samo pošteni posjednik radi osiguranja svoje tražbine prema tužitelju na ime nužnih i korisnih troškova koje je imao za tužiteljevu stvar (čl. 164. st. 2. ZVDSP). Slijedom navedenog, nepošteni posjednik je od tog prava isključen (tako i VSRH u odluci poslovni broj Rev-2979/2017-2 od 9. lipnja 2021. s obzirom na odredbu čl. 165. st. 4. ZVSDP) što ne isključuje pravo tuženice da u posebnoj parnici zahtijeva od tužiteljice naknadu nužnih troškova s obzirom na to da navedeni zahtjev zastarijeva u roku tri godine od predaje posjeda stana tužiteljici.

11.2. S obzirom na to da je stanje stvari dovoljno utvrđeno izvedenim dokazima , to se kao nepotrebno ukazalo izvođenje dokaza građevinskim vještačenjem i očevidom na licu mjesta.

12.1. Odluka o parničnom trošku donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje Tarifa). Tužiteljici je trošak postupka odmjeren prema Tbr. 7. toč. 2. Tarife i to u iznosu jednokratne nagrade od 250 bodova što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura iznosi 500,00 EUR.

12.2. Slijedom navedenog, tužiteljici je dosuđen trošak postupka u ukupnom iznosu od 500,00 EUR te je odlučeno kao u toč. II izreke presude.

12.3. Tužiteljici nije priznat trošak preko dosuđenog s obzirom na to da je trošak parničnog postupka određen prema Tbr. 7. toč. 2. Tarife.

U Zagrebu 2. srpnja 2026.

Sudac:

Ivan Bešlić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana primitka. Žalba se podnosi putem ovog suda na Županijski sud pisanim putem u 4 primjerka.

DNA:

1. tužitelj po OGDO

2. pun. tuženice