Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Križevcima

L 14

48260 Križevci

Poslovni broj: P-287/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima po sucu Marijanu Vrbančić, kao sucu pojedincu, rješavajući u pravnoj stvari tužiteljice LU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po UU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] protiv tuženika Svea Ekonomi d.o.o., D. T. Gavrana 11, Zagreb, OIB: 17863542417, zastupanog po OD Nadramija i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, na održanoj glavnoj i javnoj raspravi dana 9. lipnja 2026. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika tužiteljice, a u odsutnosti tuženika i objavljenoj dana 2. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ovrha – zahtjev za izravnu naplatu pred FINA-Financijska agencija, koju je podnio tuženik Svea Ekonomi d.o.o., OIB: 17863542417, U 11, Zagreb protiv tužiteljice LU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], nedopuštena.

II

Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnične troškove ovog postupka u iznosu od 672,90 € u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.

Tužiteljica je je protiv tuženika podnijela tužbu 7. 4. 2026. u kojoj navodi da je dana 16. 12. 2010. sklopila kao korisnik kredita, sa Zagrebačkom bankom d.d. kao kreditorom, Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu u iznosu kunske protuvrijednosti 30.000,00 €, sa rokom otplate 84 mjeseca, odnosno sa datumom dospijeća 1. 1. 2018.

1.1.

Kao jamstvo za otplatu kredita tužiteljica je sklopila policu životnog osiguranja, koju je vinkulirala u korist kreditora, a izdala je i zadužnicu u korist kreditora na iznos od 30.000,00 € koja je ovjerena kod javnog bilježnika Višnje Tušek iz Križevaca dana 16. 12. 2010.

1.2.

Temeljem Ugovora iz toč. 1. kreditor je 2012. preko FINA-Financijske agencije izvršio naplatu iznosa od 1.564,80 €, iznosa koji je bio u tom trenutku dospio, nakon čega je FINA provela i isknjižila navedenu naplatu. Kreditor iz toč. 1. ove tužbe prodao je svoje potraživanje prema tužiteljici nepoznatog dana i godine tuženiku, a kreditor kao ni novi vjerovnik nikada nisu javili tužiteljici i obavijestili je o učinjenoj transakciji.

1.3.

Novi vjerovnik tužiteljice pokušao je naplatiti stečeno potraživanje, pa je dana 25. 7. 2024. podnio FINA-i zahtjev za izravnu naplatu sa specifikacijom potraživanja, a kao pravni osnov naveo je i predao zadužnicu koju je tužiteljica izdala , na Zagrebačku banku d.d. dana 16. 12. 2010.

1.4.

Tužiteljica u tužbi navodi da je potraživanje koje tuženik pokušava protupravno naplatiti od tužiteljice zastarjelo, jer je prošlo više od 10 godina od izdavanja zadužnice koja predstavlja tuženiku pravni osnov za pokušaj naplate svog navodnog potraživanja, a apsolutna zastara je nastupila temeljem čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

2.

U odgovoru na tužbu tuženik prije upuštanja u raspravljanje ističe kako je predmetna tužba nedopuštena zbog nedostatka pravnog interesa.

2.1.

Iz same tužbe proizlazi kako tužiteljica predlaže Naslovnom sudu donijeti presudu kojom se utvrđuje nedopuštenom ovrha povodom zahtjeva za izravnu naplatu kojeg je tuženi podnio Financijskoj agenciji (bez navođenja osnove za plaćanja ili datuma zahtjeva za izravnu naplatu). Međutim, tužiteljica je evidentno predmetnu tužbu podnijela bez zaključka ovršnog suda kojim se upućuje na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, budući da takav zaključak nije priložen uz samu tužbu. Teret dokaza o suprotnom leži na tužiteljici.

2.2.

Odredbom čl. 284. st. 5. Ovršnog zakona propisano je da tijekom izvansudske ovrhe ovršenik može nadležnom sudu protiv rješenja o ovrsi podnijeti žalbu nakon proteka roka, zatražiti od toga suda da odgodi ovrhu, odnosno pred njime poduzimati druge radnje na koje bi inače bio ovlašten tijekom sudske ovrhe. 2.3.

Tužba radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u konkretnom slučaju predviđena je čl. 53. i 55. Ovršnog zakona kao put pravne zaštite isključivo u slučaju kad ovršni sud u ovršnom postupku zaključkom odluči da ovršenika upućuje na parnicu, dok u slučaju kada takva uputa ovršnog suda izostane, a što je ovdje slučaj, takav put pravne zaštite nije dopušten. Osim što bez donošenja takvog zaključka ovršnog suda ovršenik (tužitelj) nema pravni interes za podnošenje tužbe radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, time bi se omogućilo i zaobilaženje prisilne odredbe čl. 55. st. 3. Ovršnog zakona, kojom je propisano da tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi (u konkretnom slučaju prijedlogu za proglašenje ovrhe nedopuštenom) u povodu koje je upućen na parnicu. Identičan pravni stav izražen je u rješenju Županijskog suda u Šibeniku posl.br. Gž-1081/2021 od 25. studenog 2021. godine.

2.4.

Tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da je predmetna tužba također i podnesena izvan roka. Prilaže odluku Ustavnog suda RH broj U-III/879/2020 od 16. lipnja 2021. godine, u kojoj je zauzet sljedeći stav: „Imajući u vidu sadržaj mjerodavnih odredaba OZ-a (navedenih pod t. 6. obrazloženja ove odluke) kao i njihovu primjenjivost na konkretan slučaj, Ustavni sud zaključuje da dozvoljena pravna sredstva iz članka 210. OZ-a predviđena za postupak izravne naplate pred FINA-om dosljedno prate uređenje standardnih pravnih lijekova u ovršnom postupku (žalba i žalba nakon proteka roka).“

Iz citirane odluke nesporno proizlazi kako Ustavni sud RH smatra da se prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa može podnijeti u subjektivnom i prekluzivnom roku od 8 dana, računajući od dana primitka zahtjeva za izravnu naplatu (dostavljenog ovršeniku od strane FINA-e). Pritom se ne dira u pravo ovršenika da takav prijedlog (analogno žalbi izvan protek roka) podnese do završetka ovršnog postupka (sukladno čl. 53. st. 2. Ovršnog zakona), a što ima značaj objektivnog roka.

2.5.

U konkretnom slučaju tuženik je predmetni zahtjev za izravnu naplatu podnio Financijskoj agenciji dana 25. srpnja 2024. godine (što u tužbi potvrđuje i sama tužiteljica), dok je sama tužba podnesena tek 7. travnja 2025. godine. Sukladno odredbi čl. 210. st. 5. Ovršnog zakona, Financijska agencija će primjerak zahtjeva za izravnu naplatu sa svim podacima o ispravi na temelju koje se provodi izravna naplata otpremiti ovršeniku na adresu iz članka 8. stavka 1. do 5. ovoga istog zakona, odmah po upisu osnove za plaćanje u Očevidnik redoslijeda osnova za plaćanje. Prema tome, tužiteljica je o predmetnom ovrhovoditeljevom zahtjevu za izravnu naplatu trebala po redovnom tijeku stvari saznati tijekom srpnja ili kolovoza 2024. godine pa je stoga predmetna tužba očigledno podnesena izvan prekluzivnog roka od 8 dana. Teret o suprotnom leži na samoj tužiteljici.

2.6.

Podredno, a samo ukoliko Naslovni sud ne odbaci predmetnu tužbu zbog razloga iznesenih pod točkama I/ i II/ ovog podneska, tuženik osporava prigovore zastare i promašene aktivne legitimacije kao neosnovane i ničim dokazane . 2.7.

S obzirom na sve navedeno, tuženik predlaže Naslovnom sudu da tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, a tužiteljici naloži da tuženiku naknadi parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja na dosuđeni iznos troška teče od prvog dana nakon donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

3.

U tijeku postupka provedeni su dokazi uvidom u presliku zadužnice (4), zahtjev za naplatu tražbine (list 5), izjava o izvanbračnoj zajednici list (39), dopis Zagrebačke banke od 16.1.2012.g. (list 45), potvrda o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje od 13.5.2026.g. (list 46), specifikacija o nemogućnosti izvršenja osnove za plaćanje (47-48), a preslušana je tužiteljica na glavnoj raspravi 9. lipnja 2026. (49). 4.

Iz iskaza same tužiteljice proizlazi daje ona imala kredit u Zagrebačkoj banci te je firma kod koje je radila prestala poslovati i kredit nije mogla vraćati, a zadnji povrat duga je bio 2012. Nakon toga nije bila nikakovim pisanim putem obaviještena da bi se radilo o dugovanju niti da bi banka prenijela tražbinu na tuženika. Nikakav primjerak ugovora o cesiji njoj nije dostavljen.

5.

Vidljivo je iz zadužnice Zagrebačke banke od 16. 12. 2010. da je tužiteljica LU dala suglasnost Zagrebačkoj banci kao vjerovniku, da se vjerovnikova tražbina po ugovoru o kreditu kojeg je ona sklopila 16. 12. 2010., vjerovnik kao kreditor i LU kao korisnik kredita, a radi se o iznosu kunske protuvrijednosti od 30.000,00 € po dospijeću prema obračunu vjerovnika u zahtjevu za naplatu tražbine sa zateznim kamatama od podnošenja zadužnice na naplatu pa do namirenja te da se vjerovnik iz ove zadužnice može naplatiti danom dostave zadužnice banci koja obavlja poslove platnog prometa dužnika.

6.

Iz preslike zahtjeva za naplatu tražbine proizlazi da je Zagrebačka banka podnijela zahtjev za naplatu tražbine FINA, Regionalni centar Zagreb. Ovaj zahtjev podnesen je 16. 1. 2012., a sama tužiteljica tvrdi da potraživanje koje tuženik pokušava naplatiti od tužiteljice je zastarjelo, jer je prošlo više od 10 godina. Poziva se na odredbu čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

7.

Tuženik u ovom postupku ničim nije dokazao činjenice vezane za prijenos tražbine niti dokaz o tome da se bilo vjerovnik Zagrebačka banka, bilo novi vjerovnik na kojeg je navodno prenesena tražbina, pokušali se naplatiti od dužnika, ovdje tužiteljice.

8.

Člankom 233. st. 1. ZOO-a propisano je sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom, odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom zastarijevaju za deset godina pa i one za koje Zakon inače predviđa kraći rok zastare. 9.

Kako ovdje tuženik ničim ne dokazuje da bi poduzimao bilo kakove radnje o pokušaju naplate tražbine vezane za kredit tužiteljice u Zagrebačkoj banci i vezano za zadužnicu, koje je tužiteljica nedvojbeno potpisala, osim što je dostavio primjerak zahtjeva za naplatu tražbine od 16. 1. 2012., očito da se radi o zastarjelom potraživanju tako da je sud u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice.

10.

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Isti se sastoje od troškova sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 336,45 € i presudu u iznosu od 336,45 €, a što je ukupno 672,90 €.

11.

Iz svih iznesenih razloga presuđeno je kao u izreci.

Križevci, 2. srpnja 2026.

Sudac: Marijan Vrbančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).