- 1 -              III Kr 109/2023-5

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 109/2023-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog A. C. zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Karlovcu od 26. svibnja 2022. broj K-16/2021-25 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 7. ožujka 2023. broj I Kž-350/2022-8, u sjednici vijeća održanoj 18. siječnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Zahtjev osuđenog A. C. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

 

 

 

Obrazloženje

 

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Županijskog suda u Karlovcu od 26. svibnja 2022. broj K-16/2021-25, potvrđena presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 7. ožujka 2023. broj I Kž-350/2022-8, A. C. je zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 153. st. 1. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora od jedne godine, u koju mu je, na temelju čl. 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 22. listopada 2020. do 24. listopada 2020.

 

2. Osuđenik je po svom branitelju Č. P., odvjetniku iz Z., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog:  „…povreda odredaba kaznenog postupka (čl. 468. st. 2. ZKP-a); povreda prava okrivljenika na obranu na raspravi (čl. 29. Ustava RH i čl. 6. Konvencije); povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku (čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-a); kršenja temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom (čl. 29. Ustava RH i čl. 6. Konvencije). …“, s prijedlogom da se pravomoćna presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ujedno je zatraženo, u skladu s odredbom čl. 518. st. 5. ZKP/08., da se odgodi izvršenje pravomoćne presude.

 

3. Na temelju čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,  126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22. - dalje: ZKP/08.), Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske je odgovorio na zahtjev osuđenika, predlažući da se zahtjev odbije kao neosnovan. Odgovor državnog odvjetnika dostavljen je na znanje osuđeniku i njegovom branitelju.

 

4. Zahtjev nije osnovan.

 

5. Osuđenik u zahtjevu tvrdi da je „…pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom, te mu je na raspravi povrijeđeno pravo na obranu, i to pravo zajamčeno u čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. Konvencije. Iz istih razloga, a kako se radi o grubom kršenju osuđenikovih prava, počinjena je i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP-a jer je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom u čl. 29. i Konvencijom u čl. 6.“.

 

5.1. U odnosu na povredu iz čl. 468. st. 2. ZKP/08., u zahtjevu se ističe da su osuđeniku odbijena dva ključna dokaza obrane, čime je doveden u znatno nepovoljniji položaj u odnosu na državnog odvjetnika, kojemu su prihvaćeni svi dokazni prijedlozi, na koji način da je osuđeniku povrijeđeno pravo na obranu. Osim toga, osuđenik u svom zahtjevu smatra da su, kako prvostupanjski, tako i drugostupanjski sud,  „arbitrarno“ i „nevaljano“ obrazložili svoje odluke, temeljeći odluku o njegovoj odgovornosti „isključivo na iskazu oštećenice“, a da pritom, pogrešno, nisu primijenili pravilo in dubio pro reo. Zbog toga je osuđeniku uskraćeno pravo na obrazloženu odluku, pri čemu se posebno ističe da je „…Visoki kazneni sud Republike Hrvatske … u pobijanoj presudi zaključivao potpuno arbitrarno, na isti način kako je to činio i prvostupanjski sud i ponavljajući njegove razloge, zbog čega je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-a.“.

 

5.2. Budući da se u zahtjevu iznose povrede zbog kojih se zahtjev može podnijeti, kao i one zbog kojih ga nije dopušteno podnositi, treba istaknuti prvenstveno da se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može podnijeti samo zbog taksativno navedenih razloga u čl. 517. st. 1. toč. 1. (točno određene povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika), toč. 2. (točno određene povrede odredaba kaznenog postupka) i toč. 3. ZKP/08. (povreda prava okrivljenika na obranu na raspravi ili zbog povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, ako je ta povreda mogla utjecati na presudu). Pritom se, u skladu s odredbom čl. 517. st. 2. ZKP/08., povrede iz st. 1. toč. 2. i 3. tog članka ZKP/08. mogu isticati samo ako su bile istaknute u žalbi protiv prvostupanjske presude ili su počinjenje u drugostupanjskom postupku. Zahtjev se može podnijeti i iz razloga u čl. 515. st. 1. ZKP/08. te se zbog drugih povreda ne može podnositi.

 

5.3. Osuđenik se u tijeku postupka žalio protiv prvostupanjske presude po dva branitelja i to po odvjetniku Č. P., po kojem je podnio i ovaj zahtjev, i po odvjetniku Ž. S.. U obje žalbe su kao osnove pobijanja navedene bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08., povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08., pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i odluka o kazni. Pritom niti u jednoj od te dvije žalbe, bilo zakonskom odredbom, bilo sadržajno, osuđenik nije isticao povredu iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. i to niti u jednom od zahtjevom sada istaknutih aspekata. Stoga, u skladu sa spomenutom odredbom iz čl. 517. st. 2. ZKP/08., ovu povredu ne može isticati niti u povodu ovog izvanrednog pravnog lijeka. Slijedom toga, u tom dijelu zahtjeva navedena povreda uopće nije razmatrana. Drugačija je situacija u odnosu na ovu povredu eventualno učinjenu u drugostupanjskom postupku, no, o tome će više riječi biti u nastavku.

 

6. Budući da je osuđenik uvodno istaknuo i da je „…pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom, te mu je na raspravi povrijeđeno pravo na obranu, i to pravo zajamčeno u čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. Konvencije…“, a što bi sadržajno moglo predstavljati povredu iz čl. 515. st. 1. ZKP/08., to je u zahtjevu istaknuta povreda načela jednakosti oružje razmotrena u tom kontekstu.

 

6.1. Međutim, protivno navodima zahtjeva, unatoč tome što je Županijski sud u Karlovcu odbio dva osuđenikova dokazna prijedloga i to jedan kao nevažan, a drugi kao odugovlačeći, zbog toga nije došlo do povrede prava osuđenika na pravično suđenje. Naime, prema standardima ustanovljenima u nizu odluka Europskog suda za ljudska prava (primjerice Topić v. Croatia i Horvatić v. Croatia) do povrede ovog aspekta načela pravičnosti (koje sadržajno obuhvaća načela jednakosti oružja i kontradiktornosti), a koje je propisano u čl. 6. st. 1. i 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 2/10. - dalje: Konvencija) i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. - pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - pročišćeni  tekst, 55/01. - ispravak, 76/10. i 85/10. - pročišćeni tekst i 5/14. - dalje: Ustav), može doći samo ako su dokazni prijedlozi dovoljno obrazloženi, ako su važni za predmet, ako mogu pojačati poziciju obrane ili čak dovesti do oslobođenja te ako njihovo odbijanje sud nije dostatno obrazložio. U konkretnoj situaciji, premda su odbijeni dokazni prijedlozi bili dostatno obrazloženi, nije se radilo o dokaznim prijedlozima koji su bili važni u kaznenom postupku na način da bi mogli pojačati osuđenikovu poziciju u tijeku kaznenog postupka. Zbog toga u ovom dijelu nije došlo do povrede čl. 515. st. 1. ZKP/08. jer osuđenik, gledano u cjelini, nije osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom.

 

6.2. Naime, pravo na pravično suđenje podrazumijeva i vođenje postupka na način da se svakoj stranci omogući zastupati svoje interese i prava pod jednakim uvjetima, odnosno na način da se ne stavlja u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Vodeći računa o navedenom, kao i o odredbi čl. 418. st. 1. ZKP/08. prema kojoj dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje, ocjena je ovog suda da čitanjem izlista i provođenjem telekomunikacijskog vještačenja Viber poruka između osuđenikovog brata A. C. i oštećenice te provođenjem psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja oštećenice ne bilo došlo do drugačijeg presuđenja. Naime, sud nije obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje su stranke predlože, već je ovlašten odbiti izvođenje dokaza pod uvjetima iz čl. 421. st. 1. ZKP/08. pa je stoga i pitanje potrebe prihvaćanja prijedloga stranaka oko izvođenja nekog dokaza podložno ocjeni suda u svakom pojedinačnom slučaju. Stoga, okolnost da su odbijena samo dva dokazna prijedloga obrane, uz činjenicu da su ostali dokazni prijedlozi obrane prihvaćeni (ispitano više svjedoka i provedeno ginekološko vještačenje medicinske dokumentacije), sama za sebe, bez temeljitog razmatranja načina na koji je vođen cjelokupni postupak i kako je prvostupanjski sud ocijenio preostali dokazni materijal, ne znači da je povrijeđeno pravo na obranu i jednakost oružja kao bitne komponente prava na pravično suđenje.

 

6.3. Budući da je prvostupanjski sud u tijeku postupka proveo i druge dokaze i to, kako one predložene od strane državnog odvjetnika, tako i one predložene od strane osuđenika, te je sve te dokaze pravilno vrednovao i na temelju njihove sveobuhvatne ocjene utvrdio osuđenikovu krivnju, ocjena je ovog suda da provođenjem još i ova dva od strane obrane predložena dokaza, ne bi došlo do povoljnije osuđenikove pozicije u ovom postupku, odnosno do drugačijeg presuđenja.

 

6.4. S obzirom na to da u okviru ove povrede osuđenik u zahtjevu sadržajno, ustvari, pobija pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, treba navesti da, u skladu s naprijed spomenutim odredbama čl. 517. st. 1. ZKP/08., tu povredu nije dopušteno isticati u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka. Dopustiti preispitivanje činjeničnog stanja u okviru ovog zahtjeva značilo bi dopustiti trećestupanjsko odlučivanje tamo gdje ono zakonom nije predviđeno. Slijedom toga, niti ta povreda nije razmatrana.

 

7. Drugačija je situacija s povredom iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. počinjenom u drugostupanjskom postupku, koja je također istaknuta u zahtjevu, a za koju zahtjev smatra da je ostvarena kroz povredu prava na obrazloženu odluke te povredom odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku koje zahtjev opisuje kao povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. No, iz sadržaja zahtjeva, proizlazi da osuđenik, zapravo, smatra da mu drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode, što bi predstavljalo povredu čl. 487. st. 1. ZKP/08.  Međutim, u navedenom osuđenik nije u pravu.

 

7.1. Prije svega treba navesti da je kod ocjene povrede prava na pravično suđenje sadržaj ustavnog prava iz čl. 29. st. 1. Ustava, a koje je pravo, kao što je to već navedeno u ovoj odluci, sadržano i u čl. 6. st. 1. i 3. Konvencije, ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje stoga obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.). U tom smislu pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Veliko vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.).

 

7.2. Nadalje, prema praksi navedenih sudova, povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda uopće nema razloga, ako su ti razlozi proizvoljni ili očito nerazumni. Prema tome, treba biti riječ o nedvojbenoj pogrešci, odnosno takvoj pogrešci koja je očita i vidljiva na prvi pogled (v. navedeno rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske). Međutim, u konkretnoj situaciji to nije ostvareno.

 

7.3. Naime, drugostupanjski sud je dao razloge za svoju odluku, oni su dostatni i razumni, a iz analize proizlazi da nisu proizvoljni. Stoga su prigovori u osuđenikovom zahtjevu o povredi prava na pravično suđenje zbog arbitrarne odnosno neobrazložene drugostupanjske presude u cijelosti neosnovani.

 

7.4. Drugostupanjski sud je u obrazloženju presude najprije otklonio u žalbama istaknutu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08., koja se dijelom odnosila i na pogrešnu primjenu zakona pa se taj dio obrazloženja preklapa i s povredom kaznenog zakona (odlomci 7., 7.1. i 7.2.), vrlo detaljno se osvrnuo na prigovore u odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (odlomci 9., 9.1., 9.2., 9.3., 9.4., 9.5., 9.6., 9.7., 9.8., 9.9. i 9.10.), a u povodu podnesenih žalbi, ispitao je pobijanu presudu i po službenoj dužnosti (odlomci 7.1. i 8.), pri čemu nisu nađene niti druge bitne postupovne povrede pored onih istaknutih u žalbama ni povreda kaznenog zakona na štetu osuđenika. Pritom je taj sud odgovorio na žalbene navode obrane za ovaj sud prihvatljivim, jasnim i iscrpnim razlozima, detaljno raščlanjujući utvrđeno činjenično stanje, temeljeći ga, uz iskaz oštećenice, i na drugim izvedenim dokazima te ih dovodeći međusobno u vezu. Prihvaćanje jednim dijelom od strane drugostupanjskog suda argumentacije izložene u prvostupanjskoj presudi, nije rezultiralo proizvoljnom odlukom drugostupanjskog suda, posebno ne u mjeri koja bi dovela u pitanje pravičnost postupka gledano u cjelini. Prihvaćanje zaključaka danih u prvostupanjskoj presudi ne znači automatski da drugostupanjski sud ignorira navode žalbe, nego pokazuje da se žalbom, u stvari, ne iznosi ništa bitno i novo što bi zaključivanje prvostupanjskog suda dovelo u sumnju. Drukčija bi obveza žalbenog suda bila u situaciji da u prvostupanjskoj presudi postoje nedostaci ili nejasnoće u procesu zaključivanja ili utvrđivanja odlučnih činjenica, a o tome ovdje nije riječ. Međutim, u konkretnoj se je situaciji, suprotno navodima u zahtjevu, drugostupanjski sud samo u manjoj mjeri pozvao na argumentacije iz prvostupanjske presude, dok je u najvećoj mjeri na žalbene navode odgovarao iznoseći vrlo iscrpne i za ovaj sud sasvim prihvatljive argumente.

 

7.5. Pritom treba napomenuti i da se pravomoćna presuda temelji, uz iskaz oštećenice, i na drugim personalnim i materijalnim dokazima čija je vjerodostojnost pravilno cijenjena i koji su dovedeni u međusobnu vezu te su slijedom toga i zaključci o dokazanosti navoda optužbe pravilno izvedeni i valjano obrazloženi. Stoga nije u pravu osuđenik kada u svom zahtjevu tvrdi da je drugostupanjski sud povrijedio i njegovo pravo na obrazloženu sudsku odluku iz čl. 6. st. 1. Konvencije, jer je drugostupanjski sud dao jasne razloge za svoju odluku i detaljne odgovore na bitne žalbene prigovore, u potpunosti zadovoljivši kriterije nužne za valjano obrazloženu odluku. Slijedom toga, u drugostupanjskoj presudi nije ostvarena povreda iz čl. 468. st. 2. ZKP/08., kao niti povreda iz čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08. u vezi s čl. 487. st. 1. ZKP/08.

 

7.6. Osuđenikovo neslaganje s argumentima i zaključcima drugostupanjskog suda, u stvari se odnosi na njegovo neslaganje s činjeničnim utvrđenjima u pobijanoj pravomoćnoj presudi, a iz tih se razloga, kao što je to već navedeno u ovoj odluci, ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnositi.

 

8. Slijedom svega navedenog, u pravomoćnoj presudi nisu ostvarene povrede koje se ističu u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, zbog čega je trebalo osuđenikov zahtjev odbiti kao neosnovan i, na temelju čl. 519. u svezi s čl. 512. ZKP/08., odlučiti kao u izreci. S obzirom na ovakvu odluku, nije bilo mjesta za primjenu čl. 518. st. 5. ZKP/08., kako je to predloženo u zahtjevu.

 

Zagreb, 18. siječnja 2024.

 

 

Predsjednik vijeća:

              Ranko Marijan, v.r.