REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U POŽEGI
Sv. Florijana 2, POŽEGA
Poslovni broj: P-93/2026-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirković, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja PB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po opunomoćeniku Ani Čulo, odvjetnici u OD Hećimović i Partneri d.o.o., Ante Starčevića 40, 35000 Slavonski Brod, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB 14036333877, zastupan po opunomoćenicima iz OD Knezović & Partneri j.t.d., Radnička cesta 54, 10000 Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vr. p. s. 1.650,01 EUR, nakon javne glavne rasprave zaključene 8. lipnja 2026. u nazočnosti opunomoćenika tužitelja, na temelju članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 2. srpnja 2026.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnim odredba Ugovora o kreditu uz depozit broj [broj depozita]/2006 od 26. srpnja 2006. sklopljenog između Slavonske Banke d.d., Kapucinska br. 29, 31000 Osijek, kao pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB:14036333877, kao kreditora i tužitelja PB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu u kojem naknada za obavljanje bankarskih usluga iznosi 1,50 % od iznosa kredita (članak 7. Ugovora o kreditu uz depozit).
II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB 14036333877, da tužitelju PB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 1.650,01 EUR (tisućušestopedeseteurajedancent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 28. kolovoza 2006. do 31. srpnja. godine po stopi koja odgovara visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5 % poena, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, (u daljnjem tekstu: zatezna kamata), sve u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB 14036333877, da tužitelju PB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 875,00 EUR (osamstosedamdesetpeteura), sa zateznom kamatom počev od 2. srpnja 2026. pa do isplate, a u roku od 15 dana.
IV U preostalom dijelu, za iznos od 250,00 EUR (dvjestopedeseteura), sa zateznom kamatom počev od 2. srpnja 2026. pa do isplate, zahtjev za isplatom troška parničnog postupka, odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj PB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], u tužbi koju je podnio 17. ožujka 2026., istakao je kako je sa pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d., Kapucinska 29, 31000 Osijek, dana 26. srpnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu uz depozit broj: [broj depozita]/2006. Prema čl. 1. i 2. Ugovora o kreditu tuženik je kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu od 180.000 CHF. U čl. 7. Ugovora o kreditu uz depozit ugovorena je naknada za obavljanje bankarskih usluga u visini 1,50 % od iznosa kredita jednokratno, unaprijed. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 27.kolovoza 2006. naplatio tužitelju naknadu za obradu kredita u iznosu od 12.432,03 HRK odnosno 1.650,01 EUR.
1.1.Tužitelj ističe kako je samim sklapanjem Ugovora o kreditu koji sadrži predmetnu odredbu, a o kojoj se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbi u tipskim formuliranim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran, tužitelj nije raspolagao informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze i nije se odrekao pravne zaštite koju mu jamči Direktiva EU broj 93/13. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi st. 2. istog članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom su ugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kao lex specialis Zakon o zaštiti potrošača propisuje pojam nepoštene ugovorne odredbe gdje se između ostalog navodi da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Nepoštena odredba je ništetna. Tužitelj je tužbu podnio Općinskom sudu u Požegi kao mjesno nadležnom, temeljem članka 19.l stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojom odredbom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Navodi tužitelja u skladu su s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije u Luxemburgu izraženim u odluci donesenoj u spojenim predmetima br. C-240/98 do C-244/98, kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, koja Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav Zakonom o zaštiti potrošača, ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe kako osporava osnovu tužbenog zahtjeva. U pogledu visine naplaćene naknade tuženik ističe kako je naknada za obradu kredita naplaćena 27. kolovoza 2006. u iznosu od 12.432,03 HRK. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare. Ugovor o kreditu sklopljen je u srpnju 2006., a otplaćen u cijelosti u kolovozu 2009. Imajući na umu da je tužitelj Ugovorom o kreditu dobio na raspolaganje 180.000,00 CHF a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 1.650,01 EUR, tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu Zakona o obveznim odnosima. Tuženik također ističe kako tužitelju osporava status potrošača. U odnosu na članak 7. Ugovora o kreditu (troškovi obrade kredita) U članu 7. Ugovora jasno je navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kreda jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,50% jednokratno, unaprijed. Stoga je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Pitanje određenosti moglo bi se postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to sam ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba unosi. Onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada. Člankom 1022., stavkom 2. ZOO/05 propisano je: Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi obrade kredite jesu uvjeti davanja kredita. To je naknadno potvrdio i zakonodavac. Tako se u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle, nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu, kao što to smatra prvostupanjski sud. Citirana odredba Zakona dokazuje da tomu nije tako jer se izričito navode i druge naknade. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik na temelju članka 1022., stavka 2. imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove obrade kredita.
2.1. Uz navedeno, tuženik posebno ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Naime, prema članku 173. stavku 1. Zakona o bankama ("Narodne novine" broj: 84/02), Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U stavku 3., točki 5. tog članka, navedeno je da Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: (…) efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Nadalje, prema članku 174. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne stope iz članka 173. stavka 3. točke 5. i stavka 4. točke 5.). Na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (NN 74/03). Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita. Ako smatra da je potrebno, tuženik predlaže sudu da na temelju članka 12., stavka 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj: 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22.) zatraži očitovanje (pomoć) Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni.
2.2. Tuženik ističe kako je ulazna naknada, prema stavu Hrvatske narodne banke dio efektivne kamatne stope koja predstavlja cijenu u smislu članka 84. ZZP-a te se posljedično prema istom ne provode testovi transparentnosti i poštenosti. Također, u članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio. Slijedom navedenog, članak 7. Ugovora o kreditu ugovorna je odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj. Tuženik posebno ističe da se predmetna naknada izrijekom navodi u članku 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite ("Narodne novine" broj: 15/2014): Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.
2.3 U odnosu na tužiteljeve tvrdnje o navodnoj nepoštenosti i posljedično ništetnosti sporne ugovorne odredbe, tuženik ističe sljedeće. Naime, članak 7. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva jer je navedena u članku 7. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Naposljetku, graničilo bi s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 - dalje u tekstu: ZZP/03). Takva odredba kao što je već rečeno je jasna i nedvosmislena, u skladu s zakonom i nije podložna jednostranim promjenama od stranke Banke. U pogledu jasnosti i uočljivosti tuženik nadodaje kako su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužitelju odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženica postupala sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Nadovezujući se na prethodne tvrdnje za ukazati je kako je člankom 296. stavkom 3. ZOO/05 propisano da se odredba istog članka, stavka 1. ne primjenjuje na odredbe općih uvjeta čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja Ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga strana je pritom mogla utjecati na njihov sadržaj – stoga jasno je kako predmetna odredba nije i ne može biti ništetna. Osim činjenice da je tužitelju sve bilo jasno i da mu je prije potpisivanja ugovora iz prezentiran ugovor i njegovi učinci pa tako i u odnosu na predmetnu odredbu, tuženik ukazuje kako je Ugovor solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, stoga je tužitelj potpisivanjem Ugovora iskazao svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima. Tuženik posebno napominje da je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., i to u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. (Kiss protiv CIB Bank) i presudi C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi Credit Polska SA protiv QJ). U presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Tako se u toj odluci izričito navodi: Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
2.4. Nadalje, u točki 75. presude C-84/19 od 3. rujna 2020. (Profi cerdit Polska SA protiv QJ) Sud EU drugim je riječima ponovio stav koji je zauzeo u presudi C-621/17 od 3. listopada 2019.: Doduše, prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ i „početna naknada“. Međutim, kako bi se ispunila obveza transparentnosti, važno je da se priroda usluga koje su stvarno prižene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora.
Osobito je važno što je u toj presudi Sud EU zauzeo stav da je tzv. ulazna naknada ugovorna odredba koja je izuzeta iz tzv. testa poštenosti u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. Razlog za to izuzimanje je u tome što ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Tako je u točki 79. navedeno: Kao drugo, kad je riječ o provjeri „primjerenost[i] cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i rob[e], na drugoj”, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je ta kategorija ugovornih odredbi, prema kojima se ne može primijeniti provjera eventualne nepoštenosti, ograničena opsega, s obzirom na to da se odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti (vidjeti u tom smislu presude od **.**.2014., P i ZB, C-26/13, EU:C:2014:282, t. 55. i od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 34.). Sumirajući dosad navedeno, prema stavu Suda Europske unije, ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke. Naprijed navedeno potvrđuje zauzeti stav u spojenim predmetima C-224/19 i C 259/19, u kojem Sud EU navodi da se odredba članka 3., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Činjenica da je naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma ne može odrediti da je ona njegova bitna činidba. Također u presudi Suda EU C-565/21 zauzet stav da se odredba članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da je za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe kojom se predviđa da zajmoprimac plaća naknadu za obradu zahtjeva nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom i provjeri da ne postoji preklapanje među različitim troškovima predviđenim ugovorom ili među uslugama za koje se oni naplaćuju. Nadalje je u presudi Suda EU C-186/16 zauzet stav da se odredba članka 4. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena. Suprotan stav, stav da trgovci moraju potrošače obavještavati o svim svojim troškovima i mehanizmima kako su ih utvrdili, doveo bi do nesagledivih ekonomskih posljedica. Tako bi, primjerice, kupac automobila mogao tražiti trgovca da mu objasni koji su sve to troškovi proizvodnje i prodaje automobila i kako su oni alocirani upravo na onaj automobil koji mu se nudi. Dakle, tuženik je jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom. Ugovorena kamatna stopa predstavlja prihod od plasmana i ne obuhvaća troškove poslovanja, koji se mogu samostalno ugovoriti, kako je to učinjeno u članku 7. Ugovora o kreditu. Najbolja je praksa kreditnih institucija – i to ne samo u Republici Hrvatskoj – operativne troškove (troškovi osoblja, trošak razvoja IT sustava), regulatorne troškove, materijalne troškove (oprema, uredski materijal, informatička oprema, energenti), poštarine i slično, podmirivati kroz posebnu naknadu koja se naplaćuje u postotnom iznosu odobrenog kredita. Time one nisu primorane te troškove uključivati u ugovorenu kamatnu stopu, što bi to tužiteljevom nepotkrijepljenom stavu morale činiti, pa klijentima mogu ponuditi kreditne proizvode s nižom kamatnom stopom. Praksa je pokazala da su one banke koje nisu naplaćivale navedeni trošak obrade kredita u konačnici klijentima ponudile skuplji proizvod. Uostalom, u ovom je slučaju nejasno kako bi to eventualni prikaz strukture naplaćene naknade za troškove obrade kredita mogao utjecati na veći stupanj potrošačeve informiranosti. Naime, u hipotetskoj situaciji da je tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju detaljno prikazao strukturu svih troškova, primjerice da je tužitelj dobio tablicu u kojoj bi bilo prikazano koji iznos od troškova obrade kredita će biti utrošen na hladni pogon, koji na plaće zaposlenika, koji na uredski materijal itd., kako bi to točno utjecalo na stupanj tužiteljeve informiranosti glede Ugovora o kreditu koji je sklopio? Naknada za obradu troškova kredita standard je bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom. Dovoljno je pogledati godišnji izvještaj European Banking Authority (EBA) i uvjeriti se u navedeno. Nakon što je Vrhovni kasacioni sud Republike Srbije u rujnu 2021. godine dopunio svoj stav tako što je jasno kazao da banke imaju pravo naplatiti trošak obrade kredita i da pritom ne moraju prethodno objašnjavati potrošačima strukturu tog troška1, Republika Hrvatska ostaje jedina zemlja tržišnog gospodarstva u kojoj se masovno počela dovoditi u pitanje zakonitost predmetne naknade. S tim u vezi tuženik napominje da je austrijski Vrhovni sud, Oberste Gerichsthof (OGH) u presudi OGH br. 6ob13/16d od 30. ožujka 2016. preinačio odluke nižestupanjskih sudova koji su usvojili tužbeni zahtjev udruge potrošača i zabranili jednoj poslovnoj banci da u ugovorima o kreditu unosi odredbu o naknadi troškova kredita tako što je odbio taj tužbeni zahtjev i zauzeo stav da banka ima pravo naplaćivati tu naknadu. Isti stav zauzeli su i sudovi Češke Republike (Odluka Najvišeg suda Češke Republike CPJN 203/2013 i Odluka III. US – 3725/13 Ustavnog suda Češke Republike. Tuženik naglašava da je bankarski sektor jedan od reguliranijih sektora u gospodarstvu, vjerojatno i najreguliraniji. Tuženik je, naime, konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke, koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje – upravo zato što ta naknada predstavlja standard bankarskog poslovanja u cijelom svijetu. Ako sud unatoč dosad navedenome sud odluči provoditi tzv. poštenosti prema članku 81., stavku 1. ZZP-a 03, u kojemu je navedeno kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
2.5. Također, tuženik u spis dostavlja i dokument – odluku banke o naplati usluga banaka u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora. Drugo, tuženik ističe kako tuženik nije iznio nije jednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja. Naime, konkretizacija tih načela nije zamišljena tako da se ona samo prepišu iz zakona s „konstatacijom“ da je tome tako. Zaključno, tuženik ukazuje na sudsku praksu koja potvrđuje dosadašnje navode. Trgovački sud u Osijeku u presudi P-2/2021 28. travnja 2022. u točki 46. obrazloženja presude odbio je tuženi zahtjev za utvrđivanje „ulazne naknade“ ništetnom sa sljedećim obrazloženjem: „Sud je utvrdio kako se u konkretnom slučaju radi o jednokratnoj naknadi koja se na temelju čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zaračunavala korisniku kredita, a sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika, iz čega proizlazi kako čl. 7. ovdje spornog Ugovora nije ništetan.“ Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-2437/2022 od 24. svibnja 2023. potvrdio je spomenutu presudu Trgovačkog suda u Osijeku: „28. Naime, odredbom čl. 173. st. 1. Zakona o bankama („Narodne novine“ broj 84/02) propisano je kako je banka dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, dok je st. 3. t. 4. istog članka propisano kako pod informacijama iz st. 1. predmetnog članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se i podaci o naknadama, odnosno provizijama koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita. 29. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o jednokratnoj naknadi koja se na temelju odredbe čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zaračunavala korisniku kredita, a sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika.“ Nadalje, Županijski sud u Splitu je u presudi poslovni broj Gž-279/2023 od 8. ožujka 2023. preinačio prvostupanjsku presudu sa sljedećim obrazloženjem: „Međutim, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, s obzirom da su u spornoj odredbi čl. 6.1. ugovora odnosno aktima koji predstavljaju sastavni dio ugovora i tužitelju su uručeni te da su tužitelju predočeni razlozi i pojedinosti vezane za naknadu za obradu kredita, pa kako je ta odredba jasna, uočljiva, razumljiva i ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja odnosno nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja, to je pravilno pravilnom primjenom odredaba čl. 81. i čl. 87. ZZP/03 i odredaba čl. 96., čl. 97. i čl. 99. ZZP/07 te čl. 3-4., čl. 272. i čl. 323. ZOO-a tužbeni zahtjev trebalo u cijelosti odbiti kao neosnovan“. Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/04) održane 05. ožujka 2004., Su-IV-222/04 koji kaže da „ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva“. Što znači da čak i u slučaju kada bi bio opravdan zahtjev za povrat plaćenog (što tuženik osporava), tužitelju ne bi pripadale zatezne kamate od dana naplaćene naknade.
3. Podneskom od 6. svibnja 2026., tužitelj je očitujući se na tuženikov odgovor na tužbu istakao da, u cijelosti osporava sve navode tuženika kao pravno i činjenično neosnovane. Prije svega, tužitelj ostaje kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti. Suprotno navodima tuženika, predmetna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita predstavlja unaprijed formuliranu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je kao takva podložna kontroli poštenosti sukladno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Direktive 93/13/EEZ. Sama činjenica da je određeni iznos naknade brojčano iskazan ne znači da je takva odredba automatski poštena, dopuštena ili izuzeta od sudske kontrole. Tuženik tijekom cijelog odgovora na tužbu pogrešno poistovjećuje formalnu odredivost ugovorne odredbe s njezinom dopuštenošću i poštenošću. Međutim, predmet ovog postupka nije pitanje je li naknada matematički određena, nego pitanje postoji li valjana pravna osnova za njezinu naplatu te je li potrošaču na transparentan način objašnjena stvarna priroda i svrha predmetne naknade. U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da je predmetna naknada predstavljala stvarnu i individualiziranu protučinidbu za konkretnu uslugu pruženu tužitelju. Upravo suprotno, iz sadržaja ugovora proizlazi da se radi o tipskoj odredbi sadržanoj u unaprijed pripremljenom obrascu ugovora banke, bez mogućnosti utjecaja potrošača na njezin sadržaj. Nadalje, tuženik neosnovano tvrdi kako predmetna naknada predstavlja “uvjet davanja kredita” u smislu članka 1022. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima. Navedena zakonska odredba ne daje bankama neograničeno pravo ugovaranja bilo kakvih naknada, već samo propisuje da ugovor o kreditu mora sadržavati uvjete davanja i vraćanja kredita. Iz iste odredbe ni na koji način ne proizlazi automatska dopuštenost naplate zasebne naknade za obradu kredita bez stvarne, konkretne i transparentno prikazane protučinidbe. Tužitelj posebno osporava pozivanje tuženika na Zakon o potrošačkom kreditiranju i Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite, budući da isti propisi nisu bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora iz 2006. godine te se ne mogu retroaktivno primjenjivati na pravni odnos stranaka. Stoga su potpuno neosnovani navodi tuženika kojima pokušava naknadnim propisima opravdati zakonitost ranije ugovorene naknade. Jednako tako, okolnost da su troškovi obrade kredita uključeni u efektivnu kamatnu stopu ne znači da je time automatski isključena mogućnost sudske kontrole poštenosti predmetne odredbe. EKS predstavlja instrument informiranja potrošača o ukupnom trošku kredita, ali ne predstavlja pravni temelj za dopuštenost pojedine naknade niti isključuje primjenu pravila o nepoštenim ugovornim odredbama. Tuženik također neosnovano osporava status tužitelja kao potrošača, pri čemu tijekom cijelog odgovora na tužbu nije iznio niti jednu konkretnu činjenicu ni dokaz iz kojeg bi proizlazilo da predmetni kredit nije sklopljen izvan profesionalne ili poslovne djelatnosti tužitelja. Sukladno članku 3. Zakona o zaštiti potrošača, potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a teret dokazivanja suprotnog bio bi na tuženiku, koji takve dokaze nije dostavio. Nadalje, tuženik se poziva na navodnu transparentnost ugovorne odredbe tvrdeći da je ista bila “jasna, lako uočljiva i razumljiva”. Međutim, transparentnost u smislu prava Europske unije ne iscrpljuje se pukom gramatičkom razumljivošću odredbe. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda Europske unije, zahtjev transparentnosti podrazumijeva da prosječan potrošač mora biti u mogućnosti razumjeti stvarne ekonomske posljedice ugovorne odredbe za svoje financijske obveze. U predmetu C-26/13 P i ZB Sud Europske unije zauzeo je pravno shvaćanje da ugovorna odredba mora biti sastavljena ne samo formalno i gramatički razumljivo, nego i tako da prosječan potrošač može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovora. Upravo to u konkretnom slučaju nije ostvareno. Tuženik nikada nije objasnio koje konkretne usluge predstavljaju predmetnu naknadu, na temelju kojih parametara je ista određena, niti je dokazao postojanje stvarnog troška proporcionalnog naplaćenom iznosu. Pozivanje tuženika na presude Suda Europske unije C-621/17, C-84/19 i C- 565/21 ne ide u prilog tuženiku, već upravo potvrđuje obvezu nacionalnog suda da ispita je li potrošač bio u mogućnosti razumjeti ekonomsku narav i posljedice predmetne naknade te postoji li eventualno preklapanje troškova. U tim odlukama Sud Europske unije nije zauzeo stajalište da su naknade za obradu kredita automatski dopuštene ili izuzete od kontrole poštenosti, nego upravo suprotno – naglašena je potreba konkretne sudske ocjene transparentnosti i ravnoteže prava i obveza ugovornih strana. Tužitelj dodatno osporava navode tuženika da se o predmetnim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo. Sama činjenica solemnizacije ugovora kod javnog bilježnika ne dokazuje pojedinačno pregovaranje niti znači da je potrošač mogao utjecati na sadržaj tipskih ugovornih odredbi banke. Sudska praksa dosljedno razlikuje formalno upoznavanje s ugovorom od stvarne mogućnosti pregovaranja o njegovim bitnim elementima.
3.1. Tužitelj navodi kako je neosnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. godine, kod restitucijskih zahtjeva temeljenih na ništetnosti ugovornih odredbi zastarni rok počinje teći tek od trenutka pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, a ne od dana izvršenog plaćanja. Isto pravno shvaćanje potvrđeno je i u praksi Suda Europske unije, osobito u predmetima C 698/18 i C-699/18 te C-485/19, u kojima je naglašeno da nacionalna pravila zastare ne smiju učiniti ostvarivanje prava potrošača praktično nemogućim ili pretjerano otežanim. Stoga je prigovor zastare u cijelosti neosnovan. Nadalje, tuženik neosnovano navodi kako se radi o “zabrani manjeg značaja” u smislu Zakona o obveznim odnosima. Ništetnost nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima nije moguće relativizirati visinom naplaćenog iznosa niti ekonomskim značajem pojedine ugovorne klauzule. Sud Europske unije u svojoj praksi kontinuirano naglašava da zaštita potrošača proizlazi iz neravnopravnog položaja potrošača u odnosu na trgovca, a ne iz visine pojedinačne tražbine. Tužitelj posebno osporava i navode tuženika kojima pokušava opravdati zakonitost naknade pozivanjem na praksu drugih država i bankarskog sektora općenito. Predmet ovog postupka nije uobičajena poslovna praksa banaka, već usklađenost konkretne ugovorne odredbe s prisilnim propisima Republike Hrvatske i pravom Europske unije o zaštiti potrošača. Pritom valja istaknuti da sama činjenica postojanja određene poslovne prakse ne znači automatski i njezinu zakonitost. Sud je dužan u svakom konkretnom slučaju ocijeniti je li predmetna ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje li značajnu neravnotežu na štetu potrošača. Tužitelj nadalje osporava i pozivanje tuženika na pojedine presude domaćih sudova budući da sudska praksa po pitanju naknade za obradu kredita nije jedinstvena, dok su nacionalni sudovi istodobno obvezni tumačiti domaće pravo u skladu s Direktivom 93/13/EEZ i praksom Suda Europske unije. Slijedom svega navedenoga, razvidno je da odgovor na tužbu ne sadrži niti jednu odlučnu činjenicu ili dokaz koji bi doveo u pitanje osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja. Tuženik tijekom cijelog postupka pokušava apstraktnim i općenitim navodima opravdati naplatu predmetne naknade, pri čemu nije dokazao stvarnu protučinidbu, transparentnost ugovorne odredbe niti postojanje individualnog pregovaranja. Stoga tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev kako je postavljen tužbom te obveže tuženika na naknadu troškova parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
4. Dakle, predmet spora između parničnih stranaka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu uz depozit broj [broj depozita]/2006
od 26. srpnja 2006.., a koji su zaključili Slavonska Banka d.d., Kapucinska br. 29, 31000 Osijek, kao pravni prednik tuženika i korisnik kredita PB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], u dijelu u kojem naknada za obavljanje bankarskih usluga iznosi 1,50 % od iznosa kredita (članak 7. Ugovora o kreditu uz depozit), te i restitucijski zahtjev za isplatom iznosa od 1.650,01 EUR, a koji predstavlja protuvrijednost iznosa od 12.432,03 HRK, sukladno fiksnom tečaju konverzije 1,00 EUR = 7,53450 HRK sa zateznom kamatom od prvog dana poslije naplaćene naknade za obradu kredita i troškom parničnog postupka.
5. Na pripremnom ročištu održanom 8. lipnja 2026. između stranaka nije bilo moguće sklopiti sudsku nagodbu pa je sukladno odredbi članka 292.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP), sud po okončanju pripremnog ročišta rješenjem zaključio prethodni postupak i na istom ročištu održao i zaključio glavnu raspravu jer je ocijenio da je to moguće, s obzirom na okolnosti slučaja.
5.1. Nespornim je tuženik u podnesku od 25. svibnja 2026. (stranica 177 spisa) učinio visinu tužbenog zahtjeva jer je, kako tvrdi tuženik, naknada za obradu kredita naplaćena 27. kolovoza 2006., u iznosu od 12.432,03 HRK.
5.2. Sporno je između stranaka je li naprijed navedena odredba Ugovora o namjenskom kreditu od 26. srpnja 2006. ništetna, a ako je je li tužiteljev restitucijski zahtjev za isplatom iznosa od 1.650,01 EUR osnovan i to sa zateznom kamatom od dana naplaćene naknade za obradom kreditnog zahtjeva i je li osnovan tužiteljev zahtjev za isplatom troška parničnog postupka, a ako je, u kojem iznosu tuženik tužitelju treba isplatiti trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom.
5.3. Sud je na glavnoj raspravi od 8. lipnja 2026., izvršio uvid u Ugovor o kreditu uz depozit br.: [broj depozita]/2006 koji su zaključili Slavonska banka d.d. Osijek, Podružnica Požega, kao kreditor i PB, [adresa], kao korisnik kredita i založni dužnik, 26. srpnja 2006., a koji je potvrđen istoga dana kod Javnog bilježnika Nike Bagarića, u predmetu poslovni broj OU-392/06 i pročitao dio podneska tuženika u kojem tuženik ističe kako je navedena naknada za obradu kredita doista tužitelju naplaćena 27. kolovoza 2006., u iznosu od 12.432,03 HRK.
5.4. Na glavnoj raspravi od 8. lipnja 2026., sud nije saslušao u svrhu dokazivanja tužitelja jer je u podnesku od 25. svibnja 2026. tuženik istakao da odustaje od saslušanja tužitelja na okolnosti spoznaja i obavijesti koje je tužitelj dobio prilikom sklapanja Ugovora o kreditu.
6. Na temelju ovako izvedenih dokaza, uz pravilnu primjenu odredaba materijalnog prava sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.
7. U vrijeme zaključenja navedenog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 - dalje u tekstu: ZZP/03), a odredbom članka 81. stavak 1. i 2. propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca.
8. Obzirom da tuženik nije inzistirao na izvođenju dokaza saslušanjem tužitelja u svrhu dokazivanja, a na okolnosti spoznaja i obavijesti koje je navodno dobio tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, ovaj sud u cijelosti prihvaća stav tužitelja o tome da tuženik pogrešno poistovjećuje formalnu odredivost ugovorne odredbe s njezinom dopustivosti i poštenju. Predmet ovog spora nije pitanje je li naknada dovoljno matematički određena već je pitanje postoji li pravna osnova za njezinu naplatu, uz pitanje je li potrošaču tj. tužitelju na transparentan način objašnjena stvarna priroda i svrha predmetne naknade. Tuženik nije dokazao da je predmetna naknada predstavljala stvarnu i individualiziranu protučinidbu za učinjenu uslugu tužitelju. Naprotiv, iz sadržaja citiranog Ugovora proizlazi da se radi o tipskoj odredbi sadržanoj u unaprijed pripremljenom obrascu Ugovora trgovca tj. banke, bez mogućnosti utjecaja potrošača na njezin sadržaj. Tuženik neosnovano ističe kako predmetna naknada predstavlja "uvjet davanja kredita" a u smislu odredbe članka 1022. stavak 2. ZOO/05. Ova zakonska odredba ne daje bankama neograničeno pravo ugovaranja bilo kakvih naknada već samo propisuje da Ugovor o kreditu mora sadržavati uvjete davanja i vraćanja kredita, a na temelju iste odredbe ni na koji način ne proizlazi automatska dopuštenost naplate posebne naknade za obradu kredita bez stvarne, konkretne i transparentno prikazane protučinidbe.
9. Neosnovan je i prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao status potrošača jer iz odredbe članka 2. navedenog Ugovora proizlazi da tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrava stambeni kredit za kupovinu stana i adaptaciju kuće. Dakle, pravilno tužitelj ističe kako tuženik nije iznio ni jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da predmetni kredit nije sklopljen izvan profesionalne ili poslovne djelatnosti tužitelja pa sud utvrđuje da je tužitelj pri zaključenju navedenog Ugovora imao status potrošača jer se sukladno odredbi članka 3. ZZP/03 potrošačem smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tuženik nije dokazao suprotno i zbog toga je njegov prigovor neosnovan.
9.1. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako je navedena odredba o naknadi za obradu kredita bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. No, pravilno tužitelj zaključuje da se transparentnost u smislu prava Europske unije ne iscrpljuje pukom gramatičkom razumljivošću takve odredbe jer zahtjev transparentnosti podrazumijeva da prosječan potrošač mora biti u mogućnosti razumjeti stvarne i ekonomske posljedice ugovorne odredbe za njegove financijske obveze, a koje proizlaze iz Ugovora. Sud prihvaća stav tužitelja da mu tuženik nikada nije objasnio za koje konkretne tuženikove usluge on treba platiti navedenu naknadu, nije mu objasnio na temelju kojih parametara je naknada utvrđena, a niti je dokazao postojanje stvarnog troška u proporciji s naplaćenim iznosom. Sud prihvaća stav tužitelja iznesen tijekom postupka o tome da činjenica potvrđivanja samog Ugovora kod Javnog bilježnika ne dokazuje da se o navedenoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo niti da je tužitelj kao potrošač mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenih ugovornih odredbi tuženika.
9.2. Prigovor zastare nije osnovan.
9.3. Naime, pravilno se tužitelj poziva na pravno shvaćanje Građanskog odjela vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je zauzeto na sjednici održanoj 20. siječnja 2020., a koje znači da zastarni rok kod restitucijskih zahtjeva utemeljenih na ništetnosti ugovornih odredbi počinje teći tek od trenutka pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, a ne od dana učinjenog plaćanja. Dakle, zastara potraživanja u odnosu na tzv. ulaznu naknadu počinje teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost te odredbe. Kako je ništetnost djela odredbe vezano za tzv. ulaznu naknadu utvrđena tek u ovom postupku tada potraživanje tužitelja nije zastarjelo.
10. Prihvaćajući sve pravne stavove i činjenice iznesene od strane tužitelja ovaj sud utvrđuje, u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03 da je ugovorna odredba iz citiranog Ugovora, a u dijelu u kojem je naknada za obavljanje bankarskih usluga utvrđena da iznosi 1,50 % od iznosa kredita, nepoštena ugovorna odredba a time i ništetna pa slijedom toga, a sukladno odredbi članka 323. ZOO/05, sud zaključuje da je tuženik dužan vratiti tužitelju novčani iznos koji je primio po osnovi dijela ništetne odredbe rečenog Ugovora i to sa zateznom kamatom od prvog sljedećeg dana kada je ova naknada tužitelju naplaćena pa sve do isplate.
11. U smislu odredbe članka 1111. ZOO/05 tuženik neosnovano stekao navedeni novčani iznos i kako je tuženik nepošten stjecatelj tada u smislu odredbe članka 1115. ZOO/05 treba platiti i zateznu kamatu od prvog dana poslije stjecanja navedenog novčanog iznosa, a što znači da je nespornim utvrđeno da je dan stjecanja iznosa od 12.432,03 HRK bio 27. kolovoza 2006. i onda tuženik ima obvezu tužitelju isplatiti nesporni iznos od 1.650,01 EUR sa zateznom kamatom počev od 28. kolovoza 2006. pa sve do isplate, a sukladno odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO/05.
12. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, a kako ga je zastupao opunomoćenik – odvjetnik tada je u smislu odredbe članka 155. stavak 2. ZPP-a u ovom sporu sud u pogledu troškova primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 – dalje OT) i odmjerio tužitelju troškove prema toj Tarifi, a vodeći se stavkom 1. ove odredbe koja propisuje da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.
13. Odvjetnik je kao opunomoćenik tužitelja tužitelju sastavio tužbu i za sastav tužbe opunomoćenik osnovano zahtjeva 100 bodova ili 200, 00 EUR (Tbr. 7. točka 1. OT). Također osnovano zahtjeva za sastav obrazloženog podneska od 6. svibnja 2026. iznos od 200,00 EUR, a jer se tužitelj u tom podnesku očitovao na sve navode tuženika iz odgovora na tužbu pa mu zahtijevana nagrada pripada temeljem Tbr. 8. točka. 1. OT. Opunomoćenik tužitelja je istog zastupao na pripremnom ročištu od 8. lipnja 2026., a na kojem je održana i glavna rasprava kada su izvedeni predloženi dokazi. Po osnovi zastupanja na ročištu od 8. lipnja 2026., opunomoćeniku – odvjetniku pripada nagrada u iznosu od 200,00 EUR temeljem Tbr. 9. točka 1. OT, a kako je opunomoćenik – odvjetnik nazočio i ročištu za donošenje, objavu i uručenje pisanog sastava presude na dan 2. srpnja 2026., tada mu pripada nagrada u iznosu od 100,00 EUR, sukladno Tbr. 9. točka 3. OT. Dakle, kako je vrijednost boda 2,00 EUR ukupno priznata naknada radi zastupanja tužitelja utvrđena je iznosom od 875,00 EUR jer na osnovicu od 700,00 EUR odvjetnik plaća PDV po stopi od 25 % (Tbr. 46. OT), a što je iznos od 175,00 EUR.
Ovaj novčani iznos je sud tužitelju dosudio sa zateznom kamatom od donošenja presude pa do isplate, a jer je na trošak parničnog postupka tužitelj zahtijevao zateznu kamatu, a sukladno odredbi članka 151. stavak 3. ZPP-a, uz napomenu da zahtijevani iznos od 250,00 EUR po osnovi sastava podneska od 27. svibnja 2026. sud nije priznao kao opravdani trošak tužitelja jer je činjenične navode i pravne stavove iznesene u podnesku od 6. svibnja 2026. tužitelj po opunomoćeniku ponovio u podnesku od 27. svibnja 2026.
14. Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci.
U Požegi, 2. srpnja 2026.
Sudac:
Ljubomir Mirković
Uputa o pravu na žalbu:
Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Podnosi se ovome sudu pismeno u roku od 15 dana od dana primitka presude. O žalbi odlučuje županijski sud.
Dna:
1. Odvjetnica Ana Čulo, Ante Starčevića 40, [adresa] Slavonski Brod
2. OD Knezović & Partneri j.t.d., Radnička cesta 54, [adresa] Zagreb
