REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Garešnici

Garešnica, V. Nazora 22

Poslovni broj: P-771/2025-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici, po sucu toga suda Dajani Gabud Jandoš kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I. tužiteljice FL, OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. tužitelja ĐL, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], oboje zastupani po punomoćnici Mariji Petri Sokač, odvjetnici iz Križevaca, protiv tuženika Erste & Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 27. svibnja 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu presude dana 02. srpnja 2026. godine,

r j e š i o j e

Utvrđuje se djelomično povlačenje tužbe tužitelja u dijelu u kojemu potražuje isplatu iznosa preko 1.187,21 € do ukupno potraživanih 108.659,88 kn/14.421,64 € zajedno s potraživanim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos,

i

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da isplati solidarno 1. i 2. tužiteljima iznos od 1.187,21 Eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015. godine pa do naplate sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, a obračunava se po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da 1. i 2. tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 946,47 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude odnosno dana 02.07.2026. pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U pravnoj stvari pobliže opisanoj u uvodnom dijelu ove odluke podnesena je tužba dan 10.05.2019.

2. Tužitelji u tužbi navode da su dana 25. rujna 2006. godine I. tužiteljica kao korisnik kredita i II. tužitelj kao sudužnik i založni dužnik sklopili sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103165806 koji je dana 28. rujna 2006. godine potvrđen kod javnog bilježnika Nevenke Osmanović iz [adresa] pod brojem UO-590/2006, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 120.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Radi se o stambenom kreditu kojim su tužitelji kao bračni drugovi rješavali svoj stambeni problem. Gore navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 240 mjeseci od prijenosa kredita u otplatu. Prvotni mjesečni anuitet je iznosio 820,07 CHF u kunskoj protuvrijednosti no tijekom otplate kredita su se radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF obračunavan prema srednjem tečaju Banke na dan naplate u kunama anuiteti povećavali. Budući je ugovorena valutna klauzula za povrat obveza iz ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate na zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) koji se trebaju obračunavati po srednjem tečaju tuženika sa CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Kamatna stopa je ugovorena promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosila je 5,390 % godišnje. Ugovor je izmijenjen Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103165806 dana 24. prosinca 2015. godine te je dobio novi broj partije kredita koji glasi 5114178064, no i dalje se radi o istom pravnom poslu nastalom radi stupanja na snagu Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju NN/102/2015 te je tužena pozvala tužitelja na zaključenje aneksa radi utvrđenja promjene u načinu ispunjenja obveza iz ugovora o kreditu. Iako je prema obračunu konverzije tužiteljica po izračunu bila u pretplati, i nadalje je oštećena te ima pravni interes za potpunim obeštećenjem. Za trajanje otplate kredita po Ugovoru, redovna kamatna stopa je sa početnih 5,39 % godišnje više puta mijenjana tako da je od 01. veljače 2008. godine iznosila 5,55 %, a od 01. svibnja 2009. godine 5,90 % godišnje, zatim od 01. studenog 2010. godine 5,65 % sve do 01. svibnja 2011. godine. Takvom promjenom kamatne stope došlo je do povećanja otplatne rate na štetu tužitelja, a kako je ugovorena valutna klauzula to se mjesečna rata u kunama povećavala i radi rasta CHF na štetu tužitelja, no tužitelji od tuženika nisu zaprimili zatraženo izlistanje uplata iz kojeg bi bilo vidljivo koliki dio uplaćenog iznosa svakog anuiteta se odnosi na glavnicu, a koliki na kamatu, niti kolika je točno iznosila uplata u HRK i CHF, koliki je tečaj na dan uplate banka primjenjivala, niti kolika je u trenutku uplate bila kamatna stopa jer je tužiteljima na raspolaganje stavljena dokumentacija izlistanje uplata bez kamatne stope i tečaja, pa iz tog razloga tužitelji nisu u mogućnosti postaviti točno određen tj. specificiran tužbeni zahtjev, već je vrijednost predmeta spora postavio okvirno na temelju znanih mu podataka. Predlaže da sud od tuženika zatraži potrebnu dokumentaciju radi provođenja knjigovodstvenog vještačenja. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, I. -tuženik Zagrebačka banka d.d., kao i III.-tužena Erste banka, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/14-02 od 09. travnja 2015. godine, a i Vrhovni sud RH je dana 20. ožujka 2018. godine svojom revizijskom odlukom br. Rev 2245/17-2 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. godine (presuda VTS-a donesena 13. lipnja 2014.), kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe (str. 7. do 10.). Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih I.-VII. tuženik Zagrebačka banka d.d., u razdoblju od 01. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. godine, a III. tužena Erste & Steiermarkische bank d.d. u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a. Dana 24. prosinca 2015. godine tužitelji su sa tuženom sklopili i Aneks broj 1 ugovora o kreditu te je izvršen izračun konverzije sve iz razloga da se ugovor o kreditu uskladi sa ZID ZPK. Aneksom je dodan čl. 19.c točke 1. tako da otplatna obveza po kreditu iz Osnovnog ugovora u CHF je umjesto uz valutnu klauzulu CHF vezana uz valutnu klauzulu s EUR te se korisnik kredita obvezao obvezu podmirivati umjesto u CHF prema srednjem tečaju HNB-a za EUR na dan podmirenja. Time je promijenjena i odredba da umjesto ugovorene kamatne stope iz Osnovnog ugovora u CHF , primjenjuje se kamatna stopa koju Banka primjenjuje na kredite s valutnom klauzulom vezanom uz valutu EUR. Također je izrađen novi otplati plan za obveze iskazane s EUR-ima. Nedospjela glavnica prema izračunu iznosila je 80.805,82 CHF. Također je navedeno da je po provedbi konverzije više plaćeno 33.831,48 kn koji je uzet u obzir umanjivanjem budućih rata. Međutim, tužitelji drže da konverzijom nisu u potpunosti obeštećeni te da je pretplata veća od priznate te stoga imaju pravni interes da se utvrdi njena visina te traže povrat više plaćenog. Tužitelji drže da samim time što su sklopili Aneks ugovora br. 1. na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu, konverzije kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu od 25. rujna 2006. godine izmijenila u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da su korisnici kredita izgubili pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, te na bazi toga traži povrat preplaćenog iznosa. Tužitelji drže da im nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl.326. st. 1. ZOO). Tužitelji stoga drže da sukladno revizijskoj odluci Rev.2686/2018 i presuda Suda EU C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine imaju pravni temelj za traženje pretplaćenog iznosa po osnovi valutne klauzule kao i ništetne odluke o promjenjivoj kamatnoj stopi u periodu kada je bila veća od početno ugovorene visine kamatne stope. S obzirom da su pravomoćnim presudama VTS-a utvrđene ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. – 31. prosinca 2008. godine, kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01. lipnja 2004. – 31. prosinca 2008. godine, to je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a (NN 35/05, 41/08 i 125/11) dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046 ZOO-a. Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku propisano je: "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da se u određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati." Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača: "Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika." Kako tužitelji kao laici ne raspolažu dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavili točno specificirani tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog iznosa razlike preplaćene kamate i tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koji potražuje zakonsku zateznu kamatu, iznos VPS-a je postavio okvirno, a tek nakon provođenja knjigovodstveno – financijskog vještačenja te drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će specificirati tužbeni zahtjev, sve to sukladno odredbi čl. 186.b st. 3. ZPP-a uvažavajući i poštujući načelo "ravnopravnosti oružja", odnosno davanja mogućnosti i tuženiku da se očituje na predloženi dokaz provođenja vještačenja, a pogotovo radi načela ekonomičnosti i svrsihodnosti postupka. Za pojasniti je kako je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (i u spomenutim presudama VTS-a povodom kolektivnih tužbi, a i u ovom predmetu), de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja kamate, bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet izračunat u kunama nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da je početno ugovoreni anuitet (820,07 CHF) plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita (4,659400 kn) pomnožen s brojem plaćenih anuiteta + ostatak glavnice plaćen po istom tečaju upravo ovaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio je preplata i kamatne stope i tečajne razlike te mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Prema čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima propisano je kako je "svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti", a s obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelji predlažu da sud donese presudu kojoj prihvaća tužbu i tužbeni zahtjev. Nakon financijskog vještačenja tužitelj je po punomoćniku uskladio tužbeni zahtjev na način da je potraživao isplatu iznosa od 108.659,88 kn/14.421,64 €.

3. U odgovoru na tužbu od 14. lipnja 2019. godine i tijekom postupka tuženik je istakao prigovor mjesne nenadležnosti i prigovor zastare. Nadalje, tuženik je osporavao osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Poziva se na činjenicu kako su tužitelji i tuženik sklopili aneks broj 1 Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzije osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno ZID ZPK/15. Nadalje, ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te kako su tvrdnje tužitelja o korištenju valutne klauzule protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi u cijelosti neosnovane. Isto tako ističe kao je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima.

4. O prigovoru mjesne nenadležnosti odlučeno je posebnim rješenjem ovog suda i nadležnog županijskog suda po žalbi tužitelja.

5. Sud je dana 09.05.2023. donio presudu P-928/2021-16 kojom je utvrdio ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te dosudio potraživani iznos 108.659,88 kn/14.421,64 € kao preplaćeni iznos po ništetnim ugovornim odredbama, međutim povodom žalbe tuženika navedena presuda je odlukom Gž-4675/2023-3 Županijskog suda u Zagrebu od 29.04.2025. potvrđena u dijelu kojim su utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dok je ukinuta u dosuđujućem dijelu isplate i dijelu koji se odnosi na odluku o troškovima postupka te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno suđenje. Iz dijela obrazloženja navedene drugostupanjske odluke, koji se odnosi na ukinuti dio proizlazi, da je u ponovljenom postupku potrebno utvrditi zateznu kamatu tekuću na pojedinačne mjesečne iznose konverzijske preplate odnosno zatezne kamate na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.d ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.

6. U postupku izvođenja dokaza Sud je izvršio uvid u sve isprave priložene u spis predmeta, pročitao iskaz tužitelja ĐL, kao stranke i svjedoka AL te pročitao nalaz i mišljenje knjigovodstveno - financijskog vještaka Sanje Radoš iz tvrtke Lider Premium d.o.o. [adresa], te proveo dopunu financijskog vještačenja sukladno uputi iz odluke Gž-4675/2023-3 Županijskog suda u Zagrebu od 29.04.2025.

7. Po provedenoj dopuni financijskog vještačenja tužitelji su snizili tužbeni zahtjev i ostali kod potraživanja iznosa od 1.187,21 € zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 01. listopada 2015., a koji iznos se odnosi na zateznu kamatu tekuću na pojedinačne mjesečne iznose konverzijske preplate. Budući se sniženju tužbenog zahtjeva nije protivio tuženik, sud je utvrdio u tom dijelu povlačenje tužbe sukladno članku 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku.

8. Na temelju provedenih dokaza i njima utvrđenog činjeničnog stanja, a uvažavajući stav izražen u odluci Gž-4675/2023-3 Županijskog suda u Zagrebu od 29.04.2025., sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja ocijenivši ga osnovanim.

9. Naime, kako je već ranije navedeno Odlukom Gž-4675/2023-3 Županijskog suda u Zagrebu od 29.04.2025. potvrđena je presuda ovoga suda već ranije donesena pod brojem P-928/2021-16 od 09.05.2023., u dijelu kojim su utvrđene ništetne odredbe Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103165806 od 28. rujna 2006. godine, kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope kao i odredba o naknadi za obradu kredita i prijevremenog zatvaranja kredita jednostranom odlukom tuženika.

10. Među strankama nije bilo sporno, da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen 24. prosinca 2015. Aneks broj 1. Ugovora o kreditu, da je tim Aneksom suglasno regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, prema kojoj glavnica kredita 30. rujna 2015. iznosi 53.472,16 €, a pretplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 33.831,48 kn/4.490,21 €, te je u skladu s čl. 19.c st. 1. t. 3. otplatni plan iz Osnovnog ugovora u CHF zamijenjen novim otplatnim planom izrađenim u skladu s odredbama ZID ZPK-a (čl. 9. Aneksa). Prema tome, navedenim dodatkom ugovorne strane utvrdile su, da je isti akt kojim se na propisani način mijenjaju odredbe osnovnog ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 25. rujna 2006., u skladu sa od tužitelja prihvaćenim izračunom konverzije te se tim Aneksom, osnovni ugovor o kreditu mijenja u pogledu valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se ujedno postiže sporazum o raspolaganju preplatom. Na navedenu izmjenu tužitelji su pristali, tako da su sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu prestale u tom dijelu obveze parničnih stranaka iz osnovnog Ugovora o kreditu od 25. rujna 2006., odnosno zaključenjem tog Dodatka osnovni ugovor o kreditu je u tom dijelu prestao postojati, jer ga je u cijelosti zamijenio novi kreditni ugovorni odnos, sadržan u Aneksu ugovoru od 24. prosinca 2015. (kako proizlazi iz odredbe čl. 5. i 9. Aneksa uz Ugovor o kreditu). Sklapanjem tog Aneksa tužitelji su se suglasili s izračunom konverzije na dan 30. rujna 2015., te su parnične stranke ujedno ugovorile da se svi iznosi (pa tako i iznosi s osnove razlike između ugovorne i nezakonito mijenjane promjenjive kamatne stope), koje je tužitelj platio tuženiku u ispunjenju svoje obveze korisnika kredita prema ranijem Ugovoru o kreditu u CHF, uračunaju u ispunjenje obveze tuženika na način iz odredbe čl. 7.2. iz Aneksa uz Ugovor o kreditu u EUR koji je sklopljen 24. prosinca 2015. Stoga prema izloženom stavu Županijskog suda u Zagrebu u odluci Gž-4675/2023-3 od 29.04.2025., tužitelji nemaju pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene stope redovne (ugovorene) kamate i valute CHF iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, potrošač, koji je sklopio dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZIDZPK/15 (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta).

11. Međutim tužitelji su tužbom zatražili i zatezne kamate pozivom na odredbu čl. 1111. ZOO, a taj dio, nije obuhvaćen obračunom konverzije uređenim posebnim propisom, kao što nije uključen ni u iznose koje snose potrošači, a i sam tužitelj je u iskazu naveo da mu nisu plaćene zatezne kamate na iznos izračunate pretplate. Dakle, ostala je i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO. Odlučivanje o zateznim kamatama na "konverzijsku preplatu", umjesto na zatraženu kamatu nije odlučivanje izvan postavljenog tužbenog zahtjeva, jer se radi samo o drugačijim izračunima kamate na preplatu. Kamate na "konverzijsku preplatu" temelje se na pravnoj osnovi koja nije bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo, te na istom činjeničnom supstratu, dakle, radi se o kamati koja nije obuhvaćena obračunom konverzije i računa se od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do konverzije, a koje je banka potrošaču uračunala prilikom izračuna konverzije. Slijedom navedenog, tužitelji imaju pravo na zateznu kamatu tekuću na pojedinačne mjesečne iznose konverzijske preplate odnosno zatezne kamate na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije (Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 586/2019 od 21. prosinca 2022.).

12. Prema provedenoj dopuni financijskog vještačenja od 12.01.2026. (list 723-731) zatezne kamate na više plaćene uplate priznate u konverziji do 30.09. 2015. iznose 1.187,21 €. Na matematički izračun iz dopune financijskog vještačenja stranke nisu imale primjedbi, pa ju je sud u cijelosti prihvatio.

13. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije bilo moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome su ugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu zadržavanja preplaćenih iznosa koji su priznati u konverziji, a na koje nije priznao tužiteljima niti obračunao zakonske zatezne kamate, stoga je u obvezi platiti tužiteljima zatezne kamate na više plaćene uplate priznate u konverziji do 30.09. 2015., u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

14. Stoga, imajući u vidu sve ranije navedeno sud je usvoji tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu mu iznosa od 1.187,21 € zajedno s potraživanim zateznim kamatama u smislu čl. 29 Zakona o obveznim odnosima, sve kako je pobliže navedeno u toč. I. izreke ove odluke.

15. Tužitelji su s osnovom uspjeli 100 %, a sa visinom zahtjeva 8,23 %, što čini njihov prosječni uspjeh od 54,12 %, dok je prosječni uspjeh tuženika 45,88 %, pa nakon što se u smislu čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku, utvrdi razlika između postotaka prosječnog uspjeha stranaka, preostaje 8,24 %, te je dakle tuženik u obvezi tužiteljima naknaditi ovaj postotak njihovih opravdanih parničnih troškova, izuzev troškova vještačenja, koje je u cijelosti u obvezi tuženik naknaditi tužitelju, jer je tužitelj uspio u većem razmjeru od tuženika, a visina troškova vještačenja ne ovisi o razmjeru uspjeha. U opravdani trošak tužitelja ulaze nagrade njihovom punomoćniku odvjetniku prema Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika i to za: sastav tužbe i obrazloženog podneska od 09. listopada 2019. te za zastupanje na dva održana ročišta (18. listopada 2019. i 05. svibnja 2022.) u iznosu od 220,00 € po svakoj radnji, zatim sastav podneska / ispravka tužbe na traženje suda od 16. ožujka 2021. godine, žalbe tužitelja od 30. srpnja 2021. godine u iznosu od 110,00 € po radnji. Zatim trošak očitovanja na nalaz vještaka od 24. siječnja 2023. godine i zastupanje na ročištu od 21. ožujka 2023. godine u iznosu od 550,00 € po svakoj radnji. Za zastupanje na ročištu od 04.12.2025. nagrada iznosi 220,00 €, a za ročištu od 27.05.2026. 165,00 €. Za sastav podneska od 26.02.2026. kojim je snižen tužbeni zahtjev nagrada iznosi 165,00 €. Sud nije priznao zatraženu nagradu za ročište za objavu presude od 09.05.2023., jer punomoćnica tužitelja nije sudjelovala na takvom ročištu. Također niti za ročište od 02.07.2026., na kojemu je objavljena presuda, nije priznata nagrada punomoćniku tužiteljice, jer punomoćnica nije pristupila na to ročište. PDV od 25 % na priznate nagrade iznosi 687,50 €. Sudske pristojbe na tužbu i na presudu su iznosile u ukupnom iznosu 381,34 € / 2.873,20 kn. Dakle od ukupnog opravdanog troška tužitelja 3.818,84 € 8,24 % iznosi 314,67 € , te je uz taj trošak tuženik dužan tužiteljima u cijelosti naknaditi trošak za vještačenje u iznosu 331,80 € / 2.500,00, te dopune vještačenja u iznosu od 300,00 €, što iznosi ukupno 946,47 €.

16. Imajući u vidu sve ranije obrazloženo, odlučeno je kao u izreci ove odluke.

U Garešnici, 02. srpnja 2026.

Sutkinja:

Dajana Gabud Jandoš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pisano nadležnom županijskom sudu putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Tužitelju po pun. Mariji Petri Sokač, odvjetnici

2. Tuženiku po pun. iz OD Hanžeković & Partneri, odvjetnicima