REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2403/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Juraju Blažičku, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Andreju Šoošu Maceljskom, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 14. svibnja 2026. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika KK, odvjetničkog vježbenika, dana 1. srpnja 2026., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 11.3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila br. 9012272275 od 8. veljače 2007. sklopljenog između tužitelja MK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koja glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 % (slovima: dva posto) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornog vozila.“.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju MK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 668,68 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 10. veljače 2007. do 31. prosinca 2007. u visini stope određene čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i nadoknaditi mu prouzročeni parnični trošak u iznosu 649,05 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, od 1. srpnja 2026. do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 8. veljače 2007. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. 9012272275 kojim mu je tuženik odobrio kredit radi kupnje istog u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 32.597,22 CHF, uz rok otplate od 84 mjeseca (84 mjesečna anuiteta) te redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 5,10% godišnje, u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. ističe da mu je tuženik nezakonito i nepošteno naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za osiguranje kredita. Naime, odredbom članka 11.3. Ugovora ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 % (slovima: dva posto) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornog vozila.“ Navodi da mu je prilikom korištenja kredita, 9. veljače 2007., naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1.481,83 HRK odnosno 196,67 EUR. Premija za osiguranje tražbine po kreditu, kao instrument osiguranja tražbina po kreditu, naplaćena je 9. veljače 2007. u iznosu 3.556,37 HRK odnosno 472,01 EUR. Navodi da mu je predmetni Ugovor dan na potpis na unaprijed pripremljenom obrascu od strane tuženika i nije dobio bilo kakve informacije o troškovima obrade kredita i troškovima osiguranja kredita, tj. ugovorena odredba nije u cijelosti jasna jer nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi (naknade) odnose niti koja je njihova svrha, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita, slijedom čega se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Prijepornom ugovornom odredbom tuženik je sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade/troška za obradu kredita i osiguranje kredita, a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo i tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, slijedom čega je ona prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga ustaje s tužbom i tužbenim zahtjevom kojim traži utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe čl. (11.3. Ugovora) te isplatu naplaćenog iznosa naknade za obradu kredita i osiguranje u visini 668,68 EUR sa zateznim kamatama od dana naplate, 10. veljače 2007. do isplate, uz naknadu troška parničnog postupka.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom. Ističe prigovor zastare. Osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da je pozitivnim propisima dopušteno ugovaranje spornih naknada, te da one nisu nepoštene ni ništetne, kao i da ne uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ističe da su te odredbe transparentne jer su jasne, uočljive i lako razumljive. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene, Na pripremnom ročištu održanom 14. svibnja 2025. čini neprijepornom visinu tužbenog zahtjeva. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o kreditu od 8. veljače 2007. (stranica 7-10 spisa), otplatna tablica sa prikazom efektivne kamatne stope (stranica (11-12 spisa), dopis tuženika (stranica 19 spisa), Opći uvjeti poslovanja s građanima (stranica 31-39 spisa) te saslušao tužitelja (stranica 66 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su 8. veljače 2007. sklopili za kupnju motornog vozila br. 9012272275 kojim je tužitelju kao korisniku kredita stavljen na raspolaganje kredit u visini 32.597,22 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize iz tečajne liste Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita,

- da je čl. 11.3. Ugovora ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00%, sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornog vozila,

- da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva 9. veljače 2007. u visini 196,67 EUR, te naknada za osiguranje tražbine po kreditu, u visini 472,01 EUR,

- visina tužbenog zahtjeva.

6. Prijeporno je:

- jesu li ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,00% iznosa kredita, kao i naknada za osiguranje tražbine po kreditu u visini 2% (čl. 11.3. Ugovora o kreditu), ništetne, te posljedično tomu,

- ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji je naplaćeni na temelju tih odredbi o naknadama,

- je li tražbina tužitelja u zastari.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81., 82., 85., 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje u tekstu ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Tužitelj u svom iskazu navodi da je kupovao vozilo i nakon što je isto izabrao u auto kući tamo mu je ponuđen ugovor o kreditu, tako da nije ni išao u banku. Službenik u auto kući mu nije ništa rekao vezano za prijeporne naknade, ali je iste trebao platiti budući je trebao kredit radi kupnje vozila. Ugovor je bio unaprijed pripremljen i on nije bio u poziciji uopće prigovarati o bilo kojoj njegovoj odredbi, a kao što je rekao, službenik mu nije objasnio na temelju kojih parametara se naknada obračunava, kao i zašto se plaća. Po zanimanju je strojobravar i nije bio vlasnik trgovačkog društva niti obrta, a kupljeno vozilo je koristio za vlastite potrebe. Kredit je otplatio. Preko medija je saznao o svojim potrošačkim pravima i nepoštenim ugovornim odredbama radi čega je i ustao s tužbom radi utvrđenja ništetnosti valutne klauzule i kasnije ove ugovorne odredbe.

9. Sud prihvaća iskaz tužitelja jer je logičan i uvjerljiv, te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bio prosječan potrošač. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju prijeporne ugovorne odredbe.

10. U čl. 81. stavak 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Sukladno 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

12. Uvidom u Ugovor o kreditu od 8. veljače 2007. utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke. Ugovor sadrži odredbu čl. 11.3. kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknada za osiguranje kredita u visini od 2,00%, sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornog vozila. Međutim, u Ugovoru, nije navedeno od čega se sastoje navedene naknade, na što se iste odnose, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine tih naknada. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama Ugovora. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kada navodi da mu tuženik nije objasnio tužitelju prijeporne ugovorne odredbe, kao i na što se iste odnose.

13. Tužena niti ne poriče činjenicu da se s tužiteljem o spornim odredbama Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, već drži da je tužitelj, ako je bilo ikakvih nejasnoća vezano uz predmetni ugovor ili bilo koju njegovu odredbu, imao mogućnost zatražiti zaposlenike tužene za pojašnjenje tih odredbi, te ističe da su mu sve informacije o pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu bile dostupne i prije sklapanja ugovora te je u trenutku sklapanja ugovora bio u obvezi upotrijebiti dužnu pažnju i sam se informirati o svim uvjetima Ugovora.

14. Iz stipulacije spornih odredbi (čl. 11.3. Ugovora) koja su standardne, evidentno je da se o sadržaju spornih odredbi nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem niti je on obaviješten na koje pružene usluge banke i za koje nastale troškove se naknade odnose, a pri tome tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao suprotno da se s tužiteljem o spornim odredbama pregovaralo, niti je u tom pravcu predlagao dokaze, pa se stoga u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a radi o nepoštenim ugovornim odredbama koja su suprotne načelu savjesnosti i poštenja i koje stvaraju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja koji ima svojstvo potrošača.

15. Naime prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a što proizlazi u ovom konkretnom predmetu iz zaključenog Ugovora o kreditu pa je stoga takova odredba ništetna ugovorna odredba.

16. Pri tome se napominje da su predmetne odredbe jasne i razumljive, međutim, iste su iz svih naprijed navedenih razloga nepoštene, te se ne mogu podvesti u smislu odredbe čl. 84. ZZP pod kategoriju predmeta ugovora i cijene u pogledu kojih nije dopušteno ocjenjivanje poštenosti tih ugovornih odredbi ako su iste jasne i razumljive.

17. Naglašava se da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

18. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetnih naknada, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te osiguranje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

19. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, kao i naknada za osiguranje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te osiguranje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva, odobravanju i osiguranju kredita.

20. Kako među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužitelju dosuđen iznos naplaćenih naknada temeljem čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje ZOO.

21. Budući da je razlog ništetnosti prijepornih ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate u visini određenoj 29. st. 2. i 8. ZOO-a i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

22. Istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ovom odlukom utvrđena ništetnost prijeporne ugovorne odredbe, to će tek njezinom pravomoćnosti početi teći zastarni rok.

23. Sud je na pripremnom ročištu održanom 14. svibnja 2026. utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu 668,68 EUR budući je tuženik prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi u iznosu 1.400,00 EUR. Tužitelj je, pored zahtjeva za isplatu iznosa 668,68 EUR za naplaćene naknade, postavio i tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i naknadi za osiguranje kredita, a radi se zapravo o deklaratornom preambulu zahtjeva za isplatu, koji zahtjev se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već je za istu mjerodavna vrijednost zahtjeva za isplatu, sukladno čl. 35. st. 1. ZPP, jer isti u tom slučaju predstavlja glavni zahtjev. Stoga je sud utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu 668,68 EUR jer je mjerodavna vrijednost predmeta spora sadržana u zahtjevu za isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-x-479/2010-2 od 11. travnja 2011., Rev-1504/2024-2 od 7. svibnja 2025.).

24. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (668,68 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine br. 138/23).

25. Tužitelju zastupanom po odvjetniku je priznat trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 75 bodova), zastupanje na ročištu održanom dana 14.5.2026. (Tbr 9. toč. 1. OT 75 bodova), sastav podneska od 28.5.2025. (Tbr. 8. toč. 1. OT 75 bodova), odnosno ukupno 225 bodova ili 450,00 EUR, te trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 112,50 EUR, što ukupno iznosi 562,50 EUR. Tom iznosu je pribrojen trošak sudske pristojbe na tužbu 26,55 EUR i presudu 60,00 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 649,05 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

26. Budući da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud mu je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 1. srpnja 2026. do isplate.

27. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Zagrebu, 1. srpnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana objave ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja uz rj za sp za presudu

- pun. tuženika