REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1031/2025-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Saganić, predsjednice vijeća, Ružice Omazić, sutkinje izvjestiteljice i Danijele Uzelac Ljubić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MARCON d.o.o., OIB 43656987903, Rijeka, Zdravka Kučića 13, kojeg zastupa punomoćnica Maja Vukelić, odvjetnica u Rijeci, Žabica 2, protiv tuženika VLADIMIR GORTAN d.d., OIB 30162737179, Pazin, Dinka Trinajstića 10, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava nedopuštenim i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude zbog ogluhe Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-16/2024-3 od 20. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 1. srpnja 2026.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda zbog ogluhe Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-16/2024-3 od 20. prosinca 2024. i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

II. O naknadi troškova žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud svojom konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Presudom zbog ogluhe Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-16/2024-3 od 20. prosinca 2024. proglašena je nedopuštenim pljenidba i prijenos novčanih sredstava po računima tužitelja na temelju zadužnice javnog bilježnika Anđelke Smojver-Bašić iz Rijeke, poslovni broj OV-280/2021 od 8. veljače 2021. (točka I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 24.960,00 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke), te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 719,55 eura s pripadajućim zateznim kamatama (točka III. izreke).

2.1. Prema obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je utvrdio da su ispunjeni uvjeti iz čl. 331.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) za donošenje presude zbog ogluhe.

2.2. U obrazloženju pobijane presude sud iznosi navode iz tužbe koji se u bitnom svode na to da je protiv tužitelja zatražena izravna naplata 14. travnja 2023. na temelju bjanko zadužnice javnog bilježnika Anđelke Smojver-Bašić poslovni broj OV-280/2021 od 8. veljače 2021. i da je prilog zahtjevu za izravnu naplatu specifikacija tražbina po navedenoj zadužnici, u kojoj je naznačen iznos navodnog duga u iznosu od 24.051,10 EUR, te da su tužitelju 17. travnja 2023. neosnovano ustegnuta sredstva s računa u iznosu od 24.960,00 EUR iako je navodna tražbina tuženika u specifikaciji tražbine naznačena u iznosu od 24.051,10 EUR. Zatim , da je tužitelj osporio visinu i način obračuna koji je naveden u zahtjevu za izravnom naplatom jer su navedena visina i obračun duga nejasni i neosnovani budući da se baziraju na neispravnim i netransparentnim računima tuženika. Ističe da su tužitelj kao izvođač radova i tuženik kao naručitelj sklopili Ugovor br. 01/K-2021 o izvođenju radova strojarske instalacije na objektu 2. siječnja 2021. kojim je ugovoreno na ime manipulativnih troškova gradilišta, tuženik kao naručitelj tužitelju kao izvođaču u postupku konačnog obračuna fakturirati iznos u visini 5% vrijednosti sveukupno izvedenih radova, priznatih putem građevinske knjige (čl. 2. Ugovora), te da je ukupna vrijednost radova ugovorom utvrđena u visini od 279.225,16 EUR ; i da je sukladno čl. 7. ugovora, tužitelj blagovremeno dostavio tuženiku jamstvo za uredno izvršenje ugovora u obliku bjanko zadužnice u visini od 10% od ugovorene vrijednosti radova (bez poreza na dodanu vrijednost). Tužitelj tvrdi da je tuženik zloupotrijebio bjanko zadužnicu u namjeri da od tužitelja naplati tražbinu koja je neosnovana, budući se tražbina bazirana na paušalnim i netransparentnim računima tuženika br. 2-10-1 i br. 3-10-1 od 11. siječnja 2023. jer se račun br. 3-10-1 u iznosu od 5.979,50 EUR odnosi na troškove ishođenja jamstva za uredno izvršenje ugovora, jamstva za otklanjanje nedostataka u jamstvenom roku i troškova police osiguranja objekta u izgradnji, a koje troškove tužitelj uopće nije bio dužan snositi, jer to ugovorom nije određeno, te da je obračun tih troškova potpuno neobrazložen, budući da se iz računa ni na koji način ne može zaključiti da je sporni iznos iz računa proporcionalan udjelu tužitelja kao izvođača u ukupnoj vrijednosti radova. U odnosu na računu br. 2-10-1 navodi da je tuženik tužitelju fakturirao manipulativne troškove gradilišta u iznosu od 18.913,00 EUR ali ih nije obračunao u skladu s pravilima struke, nego ih je odredio paušalno i manipulativno, budući da pri formiranju navedenog računa tuženik nije odbio iznos razlike (...) pa je tražio od tuženika točan i transparentan izračun manipulativnih troškova, što tuženik nije učinio. Tužitelj je osporio račune tuženika nakon čega je tuženik izdao nove račune koje je tužitelj također osporio, jer tuženik nije mogao opravdati i objasniti iznose iz spornih računa, a zbog čega je upitna valjanost kako prvotnih, tako i potonje izdanih netransparentno i paušalno formiranih računa koje je tužitelj također vratio tuženiku, zbog čega smatra da je neosnovana i pravno nedopustiva ovrha na temelju zlouporabe bjanko zadužnice tužitelja. Naglašava da tuženik uz prijedlog za izravnu naplatu nije dostavio financijski dokument iz kojeg bi proizlazila visina potraživanja prema tužitelju, te da je specifikacija tražbine zasnovana isključivo na temelju jednostrano i netransparentno formiranih računa koje je tuženik prije toga već mijenjao , te da takvo raspolaganje ovršnom ispravom predstavlja nedopušteno raspolaganje, koje FINA nije smjela uvažiti, odnosno bila je dužna navedeni prijedlog za izravnu naplatu vratiti ovrhovoditelju, s obzirom na to da je isti nepotpun i nedopušten. Nakon navođenja sadržaja tužbe sud je naveo koje isprave je tužitelj priložio uz tužbu kao dokaz iznesenih tvrdnji.

2.3. Prvostupanjski sud je zaključio da iz činjeničnih navoda tužbe, za koje tužitelj predlaže odgovarajuće dokaze, proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva koji se sastoji u proglašenju pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava nedopuštenim iz razloga propisanih u čl. 50. st. 1., t. 7. i t. 9. u svezi s čl. 210. Ovršnog zakona i da stoga tužitelj ima pravo na povrat naplaćene glavnice sa zakonskom zateznom kamatom. Naime, utvrdio je da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, koje činjenice nisu u suprotnosti s dokazima koje je podnio odnosno općepoznatim činjenicama, i da su ispunjeni svi zakonom predviđeni uvjeti za donošenje presude zbog ogluhe primjenom odredbe čl. 331.b ZPP-a u vezi s čl. 338. st. 5. ZPP-a pa je prihvatio tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Tuženik je podnio pravovremenu žalbu protiv presude zbog ogluhe zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 5. i 11. ZPP-a. U bitnom navodi da nisu bile ispunjene pretpostavke iz čl. 331.b. st. 1. t. 2. i 3. ZPP-a za donošenje presude zbog ogluhe, budući da osnovanost tužbenog zahtjeva ne proizlazi iz navoda u tužbi i priloženih dokaza uz tužbu. Svoje shvaćanje o tome žalitelj opširno obrazlaže, te ističe da je sud bio dužan ispitati tužbene navode i da nikako nije mogao utvrditi da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za donošenje presude zbog ogluhe. Predlaže ovom sudu da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova žalbe u iznosu od 1.077,30 EUR.

4. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu tuženika u kojem je osporio žalbene navode tuženika i predložio žalbu kao neosnovanu odbiti. Zahtijeva trošak odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 EUR uvećano za PDV.

5. Žalba je osnovana.

6. Pobijana presuda zbog ogluhe ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 12. i 13. ZPP -a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava i vodeći računa o razlozima zbog kojih se presuda zbog ogluhe ne može pobijati (čl. 353. st. 2. ZPP-a).

7. Predmet ovog parničnog postupka je proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa zaplijenjenih novčanih sredstava u postupku izravne naplate koji je tuženik pokrenuo protiv tužitelja pred Financijskom agencijom na temelju bjanko zadužnice, te isplata iznosa od 24.960,00 EUR.

8. Odredbom čl. 331.b ZPP-a, propisan je procesni institut presude zbog ogluhe. Sud ovakvu presudu donosi kada tuženik propusti u određenom roku odgovoriti na tužbu i osporiti tužbeni zahtjev. U tom slučaju prvostupanjski sud donosi presudu kojom se prihvaća tužbeni zahtjev, ako bude udovoljeno ovim uvjetima:

1) ako su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni,

2) ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, 3) ako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate, 4) ako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu.

9. Presuda zbog ogluhe donosi se na temelju apsolutne presumpcije da je tuženik time što je propustio u određenom roku dati pisani odgovor na tužbu i u njemu osporiti tužbeni zahtjev, priznao činjenične navode tužitelja na kojima se temelji tužbeni zahtjev. Presuda zbog ogluhe zasniva se na tomu da tuženik svojom pasivnošću priznaje istinitost činjeničnih navoda tužitelja s kojima je prethodno bio upoznat, a ne na tezi da on priznaje osnovanost tužbenog zahtjeva. Kad bi pasivnost tuženika značila priznanje zahtjeva, sud ne bi bio ovlašten ispitivati proizlazi li iz činjenica navedenih u tužbi osnovanost tužbenog zahtjeva, a upravo je to jedna od zakonskih pretpostavki kojom je potrebno udovoljiti za izricanje takve presude.

10. Žalitelj ne osporava da je temeljni uvjet za donošenje presude zbog ogluhe ispunjen, odnosno da mu je uredno dostavljena tužba uz poziv za davanje odgovora na tužbu te da nije podnio odgovor na tužbu u roku određenom od strane suda. Također ne osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da nisu postojale općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da bi tuženika spriječili opravdani razlozi da ne podnese odgovor na tužbu u roku koji mu je odredio sud.

11. U pravu je žalitelj da je prvostupanjski sud nepravilno zaključio da su ispunjene pretpostavke iz čl. 331.a. st. 1. t. 2. i 3. ZPP -a, odnosno da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi koji nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio. Naime, iz tužbe i priloženih isprava, prvenstveno iz e-mail korespondencije vođene između stranaka u razdoblju od 12. siječnja 2023. do 6. travnja 2023., proizlazi da je tužitelj osporavao visinu tražbine po ispostavljenim računima, a ne i osnovanost te tražbine. Naime iz e-maila tužitelja upućenog nakon prethodne prepiske tuženiku 6. travnja 2023. proizlazi da tužitelj navodi da je prvi račun trebalo umanjiti za RUC i ispostaviti u točnom iznosu i da se može kompenzirati dio sa situacijom T, a ostatak moli plaćanje u minimalno šest rata, te da je drugi račun neprihvatljiv, jer nisu transparentno prikazani pojedini troškovi. Tužitelj je u tužbi naveo da uopće nije bio dužan snositi troškove ishođenja jamstva za uredno izvršenje ugovora, jamstva za otklanjanje nedostataka u jamstvenom roku i troškova police osiguranja objekta u izgradnji to ugovorom nije određeno. Međutim, iz odredbe čl. 16. st. 2. Ugovora proizlazi suprotno, odnosno da je izvođač suglasan da se dio tih troškova fakturira izvođaču proporcionalno vrijednosti izvedenih radova (...). Odredbom čl. 2. st. 3. ugovora stranke su se sporazumjele da će na ime manipulativnih troškova gradilišta naručitelj izvođaču fakturirati u postupku konačnog obračuna iznos u visini 5% (…). Sporna dva računa tuženik je izdao na temelju navedenih odredbi ugovora, a iz e-mail korespondencije proizlazi da je tuženik osporavao visinu obračunatih troškova.

12. Ako je tuženik imao dospjelu tražbinu prema tužitelju, a prema podacima u spisu je sporna visina tražbine, to ne upućuje na to da je aktiviranje bjanko zadužnice nedopušteno, već bi se u parnici utvrđivalo postoji li tražbina i u kojem iznosu. Ukoliko je tužitelju sporna specifikacija tražbine priložena uz zadužnicu, to nužno ne dovodi do proglašenja nedopuštenom cijele naplate po zadužnici, osobito stoga ako se u parnici može utvrditi stvarni iznos tuženikove tražbine prema tužitelju.

13. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane odluke samo iznio činjenične navode iz tužbe i pobrojao isprave dostavljene uz tužbu, te je zaključio da su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 331.b ZPP-a, a da pritom nije provjerio proizlazi i iz činjeničnih navoda i priloženih isprava osnovanost tužbenog zahtjeva. Prema shvaćanju ovog suda žalitelj s pravom ukazuje na to da je prema podacima u spisu sporna visina tražbine i da se stoga ne može zaključiti da je cijela naplata po zadužnici nedopuštena.

14. Na temelju navedenog proizlazi da je u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud donio presudu zbog ogluhe protivno odredbama Zakona o parničnom postupku, pa je time učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 5. ZPP-a na koju tuženik osnovano ukazuje u žalbi. Zato je na temelju odredbe čl . 369. st. 1. ZPP-a valjalo ukinuti pobijanu presudu zbog ogluhe i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

15. U ponovnom suđenju prvostupanjsku sud će odrediti pripremno ročište i provesti glavnu raspravu te na temelju provedenog dokaznog postupka donijeti odluku o tužbenom zahtjevu. U toj presudi će odlučiti o troškovima spora računajući i žalbeni trošak u skladu s odredbom čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 1. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Kristina Saganić