REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1321/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Saganić, predsjednice vijeća, Danijele Uzelac Ljubić, sutkinje izvjestiteljice i Ružice Omazić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SEDLIĆ d.o.o., Zagreb, Bukovačka cesta 265, OIB 31937776003, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Mladinić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Zlatko Gregurić, Tatjana Figač-Gregurić, Hrvoje Mladinić iz Bjelovara, protiv tuženika EKO KOTOR d.o.o., Kotoriba, Sajmišna 33, OIB 15641893226, kojeg zastupa punomoćnik Predrag Petričević, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate 11.262,53 eura, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-112/2024-31 od 24. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 1. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-112/2024-31 od 24. veljače 2025. u točki I. izreke i u dijelu točke III. izreke kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.963,37 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 24. veljače 2025. do isplate po stopi koja se primjenjuje u ostalim odnosima u roku od petnaest dana.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Varaždinu održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice Mirjane Zvonarek iz Čakovca, poslovni broj UPP/OS-Ovrv-286/2022 od 9. lipnja 2022., u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 11.262,53 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. svibnja 2019. do isplate po stopi koja se primjenjuje u trgovačkim ugovorima, u roku od petnaest dana (točka I. izreke), a u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 248,62 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 9. lipnja 2022. do isplate platni nalog je ukinut (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku platiti tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.963,37 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 24. veljače 2025. do isplate po stopi koja se primjenjuje u ostalim odnosima u roku od petnaest dana, dok je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 250,00 eura (točka III. izreke).

2. Tuženik je podnio žalbu kojom pobija presudu u točki I. i dijelu točke III. izreke kojim mu je naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o troškovima postupka. Predložio je preinačiti podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz naknadu troška žalbe.

3. Tužitelj je u odgovoru na žalbu predložio odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu pobijanu. Nije zahtijevao naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Tuženikova žalba nije osnovana.

5. Nakon što je ispitao presudu u pobijanom dijelu na temelju članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP) u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na odluku o troškovima postupka, ovaj sud je utvrdio da je presuda u pobijanom dijelu pravilna i zakonita.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 11.262,53 eura koji iznos tužitelj potražuje na temelju računa ispostavljenog za 52.220,00 kg mljevenog kukuruza tzv. „šrota“ koji je isporučio tuženiku.

7. Između parničnih stranaka je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva koji je tuženik osporio navodima da nikad ništa nije naručio od tužitelja i da s njim nije bio u poslovnom odnosu.

8. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude i u pobijanoj presudi nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 6. i 11. ZPP -a koje je tuženik istaknuo žalbi.

9. Žalbeni navodi kojima tuženik ukazuje da mu je onemogućen pristup sudu predstavljaju žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP -a koji nije osnovan. Iz spisa proizlazi da je prvostupanjski sud u ponovnom postupku odredio ročište za glavnu raspravu za 21. siječnja 2025. u 9,00 sati te je uz poziv na ročište istovremeno uputio i poziv za saslušanje zastupnicima po zakonu obiju stranaka TP i GP. Iako je tuženik poziv za glavnu raspravu zaprimio 29. studenoga 2024., dok je tuženikov zastupnik po zakonu GP poziv za saslušanje na toj raspravi zaprimio 5. prosinca 2024., tuženikov punomoćnik je na sam dan ročišta, telefonski i elektroničkom poštom poslanom u 8,55 sati zatražio odgodu ročišta navodeći da je neposredno prije ročišta angažiran kao punomoćnik u ovom predmetu (koji navod ponavlja u žalbi, ali istovremeno u žalbi tvrdi i da je telefonskim putem obavijestio sud o bolesti punomoćnika što nije naveo u elektroničkoj poruci niti je dostavio dokaz da zbog bolesti nije pristupio na ročište) te je ujedno predložio da se na novu glavnu raspravu pozivu tuženikov raniji zastupnik po zakonu EP i sadašnji zastupnik po zakonu GP (u odnosu na kojeg je u žalbi na stranici 2. navedeno da je novi direktor i vlasnik koji nema saznanja o događaju i sporu).

10. Slijedom navedenog, kako su i tuženik i tuženikov zastupnik po zakonu zaprimili pozive više od mjesec dana prije održavanja ročišta proizlazi da je tuženik imao na raspolaganju primjereno vremensko razdoblje u kojem je mogao angažirati punomoćnika (odvjetnika), tako da se u konkretnom slučaju radi o propustu samog tuženika, a ne o nezakonitom postupanju prvostupanjskog suda jer nije odgodio ročište.

11. Također, neosnovano tuženik smatra da je sud trebao odgoditi ročište jer je tužitelj podneskom zatražio mirno rješenje spora. Iz tužiteljevog podneska od 21. listopada 2024. proizlazi da je, između ostalog, predložio odrediti ročište za glavnu raspravu, a tuženiku je ponudio nagodbu da utuženi dug zajedno s troškovima postupka plati u dvije rate do kraja 2024. godine. Iako je tuženik tužiteljev podnesak zaprimio 28. listopada 2024. (dokaz na listu 135) nije se očitovao na navode iz tog podneska i prijedlog da dug podmiri do kraja 2024. godine, već je tek u elektroničkoj poruci poslanoj neposredno prije ročišta 21. siječnja 2025. naveo da je spreman razmotriti mirno rješenje spora čim prikupi potrebnu dokumentaciju. U takvoj situaciji nije postojala obveza suda odgoditi glavnu raspravu radi mirnog rješenja spora kako to smatra tuženik.

12. Činjenica da tuženik nije knjižio utuženi račun u svojim poslovnim knjigama i koristio pravo na odbitak pretporeza po tom računu ne znači automatizmom da je tužbeni zahtjev neosnovan. U slučaju kada tuženik nije koristio pravo na odbitak pretporeza po utuženom računu tada ne vrijedi zakonska presumpcija iz članka 221.b stavka 1. ZPP-a prema kojoj se smatra da tužiteljeva tražbina postoji, već se u pogledu dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenjuje odredba članaka 219. ZPP-a prema kojima je ako se radi o kupoprodaji, na tužitelju kao prodavatelju tereta dokaza da su se stranke nalazile u ugovornom odnosu iz ugovora o kupoprodaji i da je ispunio ugovornu obvezu iz tog ugovora.

13. Budući da je tužitelj, nakon što je tuženik osporio tužbeni zahtjev navodima da nikad nije ništa naručio od tužitelja i da s njim nije bio u poslovnom odnosu uz podnesak od 30. prosinca 2022. dostavio teretne listove i otpremnice iz kojih proizlazi da je roba, kukuruzni „šrot“ ukupne količine od 52.220,00 kg, kao što je to naznačeno u utuženom računu, isporučena u Kotoribi gdje su nalazi tuženikovo sjedište i da je tuženik potvrdio primitak robe pečatom i potpisom na otpremnicama od 20. i 23. travnja 2018. te pečatom i potpisom na teretnim listovima od 20. i 23. travnja 2018. te da je svjedok NP u iskazu, između ostalog, potvrdio da je kao zajednički poznanik tužiteljevog zastupnika po zakonu i ranijeg tuženikovog zastupnika doveo stranke u poslovnu vezu jer je tuženiku bila potrebna sirovina, kukuruzni „šrot“ za bioplinsko postrojenje što mu je tužitelj pristao prodati, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su se stranke nalazile u ugovornom odnosu i da je tužitelj isporučio tuženiku robu naznačenu u ispostavljenom računu čiji primitak je tuženik potvrdio pečatom i potpisom otpremnica i teretnih listova. Na pravilnost navedenog utvrđenja nije od utjecaja činjenica da je na teretnim listovima i otpremnicama na temelju kojih je ispostavljen račun, pored društva tuženika koji je potpisom i pečatom ovjerio primitak robe u Kotoribi, gdje mu se nalazi sjedište (koje se tamo nalazilo i u vrijeme isporuke robe), naznačena i tvrtka Archea Biogas d.o.o. sa sjedištem u [adresa] (koja je kako to proizlazi iz sudskog registra bila član društva tuženika u razdoblju od prosinca 2016. do 1. kolovoza 2018. i koja je imala sjedište u [adresa], a u međuvremenu je brisana iz sudskog registra kako to navodi tuženik u žalbi). Suprotno tuženikovom žalbenom navodu iz obrazloženja presude ne proizlazi da se radi o zaključku suda da je tadašnji zakonski zastupnik tuženika imao dva društva, društvo tuženika i Archea Biogas d.o.o.

14. Iz spisa proizlazi da tuženik, osim što nije osporavao primitak robe, cijenu i količinu isporučene robe, nije tvrdio da je robu vratio tužitelju te nije iznio činjenice i dostavio dokumentaciju koja bi eventualno sadržavala nekakve drukčije sporazume između Eko Kotor d.o.o. i Archea Biogas d.o.o. Tuženik pored tvrdnji da nikad ništa nije naručio od tužitelja i da s njim nije bio u poslovnom odnosu nije iznio nikakve druge činjenice ne samo do zaključenja prethodnog postupka, nego ni kasnije do zaključenja glavne rasprave u ponovnom postupku. To nije učinio niti u elektroničkoj poruci poslanoj prije ročišta u kojoj je, između ostalog, predložio pozvati na novu raspravu i ranijeg zastupnika po zakonu dužnika EP. U vezi s navedenim prijedlogom ističe se da se dokazi izvode radi utvrđenja činjenica koje stranka određeno iznese u tijeku postupka, a ne radi toga da bi stranke izvođenjem dokaza po prvi puta saznale za neku činjenicu u tijeku postupka, a u konkretnom slučaju sve do zaključenja glavne rasprave pored činjenica iznesenih u prigovoru, tuženik nije iznio druge činjenice iako je to mogao učiniti pa niti iz tog razloga nije počinjena bitna povreda odredaba postupka.

15. Iz spisa proizlazi da je tuženik mogao u prigovoru protiv rješenja o ovrsi te na pripremnom ročištu održanom 27. siječnja 2023. na kojem je zaključen prethodni postupak (iako je sud na kasnijem ročištu za glavnu raspravu održanom 24. travnja 2023. greškom ponovno zaključio prethodni postupak) iznositi činjenice i predložiti dokaze potrebne za utvrđenje iznesenih činjenica na što je upozoren pozivom za pripremno ročište od 2. prosinca 2022. koji zaprimio 6. prosinca 2022., ali to nije učinio. Čak se nije očitovao na činjenične navode sadržane u tužiteljevom podnesku od 30. prosinca 2022. i dostavljene dokaze (teretne listove i otpremnice) iako mu je podnesak dostavljen što niti ne osporava.

16. Zbog svega navedenog neosnovano tuženik tvrdi da je onemogućen u pristupu sudu i da su mu postupanjem suda povrijeđena ustavna prava.

17. Prvostupanjski sud je dao jasne i zakonite razloge o osnovanosti tužbenog zahtjeva koje prihvaća i ovaj sud te je pravilno utvrdio da su se stranke nalazile u ugovornom odnosu iz ugovora o kupoprodaji i da je tužitelj isporučio tuženiku robu 20. i 23. travnja 2018. što je tuženik potvrdio potpisom i pečatom, dok činjenica da tadašnji dužnikov zastupnik po zakonu nije potpisao narudžbenicu (pisane naružbenice niti nije bilo) i da račun nije knjižen u tuženikovim poslovnim knjigama u ovom slučaju nema utjecaja na postojanje samog obveznopravnog odnosa.

18. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud je pravilno primijenio materijalno pravo, odredbe članka 376. stavka 1., članka 262. stavka 2. i 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) u odnosu na glavnicu i u odnosu na zatezne kamate.

19. Iako tuženik pobija i odluku o parničnom trošku u dijelu sadržanom u točki II. izreke, u žalbi uopće ne obrazlaže razloge zbog kojih pobija tu odluku. Stoga ovaj sud nije utvrdio da su u odnosu na odluku o parničnom trošku ostvareni žalbeni razlozi na koje pazi

po službenoj dužnosti.

20. Slijedom navedenog, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP -a odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 1. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Kristina Saganić