Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1629/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Miletića kao predsjednika vijeća, Tihane Pivac kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ane Grbavac kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Maji Masnec, odvjetnici u Jastrebarskom, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Novom Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-463/2025-10 od 08. travnja 2026., dana 01. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje pobijana presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice, te je odlučeno sljedeće:

" I. Utvrđuje da je ništetna odredba i dio Ugovora o namjenskom kreditu br. 7102925865, koji je dana 07.11.2005.g., solemniziran kod Javnog bilježnika Stjepana Volarića iz [adresa] pod posl. brojem OU-247/05, sklopljen između tuženika ZAGREBAČKE BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473 i tužitelja LD iz [adresa], ranije iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i to dio odredbe čl. 2 kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor i to u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 853,10 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koje teku od donošenja presude do isplate, sve to roku od 15 dana."

2. Žali se tuženik i presudu pobija u cijelosti, kako iz sadržaja žalbe proizlazi, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – u daljnjem tekstu u tekstu: ZPP), uključujući i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbaci tužba, odnosno, odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan uz obvezivanje tužiteljice da tuženiku naknadi parnični trošak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru odredaba članka 365. ZPP-a, koje propisuju granice ispitivanja prvostupanjske presude, ovaj sud je utvrdio da donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 11. ZPP-a, na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6. Razlozi izneseni u obrazloženju pobijane presude o činjenicama koje su odlučne za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja utemeljeni su na rezultatima raspravljanja i dostatno obrazloženi i jasni.

7. Također, pobijana presuda sadrži pravno valjane i argumentirane razloge o otklanjanju osnovanosti svih prigovora tuženika pa u navedenom dijelu nisu ostvareni prigovori koje tuženik ističe u žalbi.

8. Predmet ovoga postupka je zahtjev tužiteljice LD iz [adresa] radi utvrđenja ništetnom dijela odredbe članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 36/25, sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, potvrđenog od Stjepana Volarića Javnog bilježnika u [adresa] dana 07. studenoga 2005. pod brojem OU-247/05 (u daljnjem tekstu: Ugovor o namjenskom kreditu), kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, i to u dijelu u kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

9. Prvostupanjski sud je prihvatio istaknuti zahtjev tužiteljice i utvrdio navedenu ugovornu odredbu u citiranom dijelu ništetnom, temeljeći odluku na nespornim i u postupku utvrđenim činjenicama:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o namjenskom kreditu temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 66.800,00 CHF, koji iznos se tužiteljica obvezala vratiti (uz valutnu klauzulu) sa pripadajućim kamatama,

- da je odredbama članka 2. Ugovora, među ostalim, ugovorena obveza tužiteljice prema tuženiku plaćanja svih troškova i naknada sukladno Odluci o Tarifi naknade za uslugu u poslovima koje obavlja kreditor, što uključuje i plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva,

- da je tužiteljica tuženiku isplatila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva prilikom isplate odobrenog kredita u iznosu od 296,33 EUR-a,

- da se o predmetnoj ugovornoj odredbi na koju je upravljen zahtjev tužiteljice nije pojedinačno pregovaralo jer je banka naknadu odredila i naplatila prema svojim bankarskim uvjetnima bez posebnog pojašnjenja i sukladno općim aktima banke,

- kao i da se radilo o tipiziranom Ugovoru o namjenskom kreditu te standardnoj stipulaciji ugovora, kojeg je unaprijed pripremila banka i na čiji sadržaj tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja niti je mogla ocijeniti zašto i temeljem čega je dužna platiti naknadu upravo u utvrđenoj visini.

10. Pri tome, prvostupanjski sud je ocijenio da tužiteljica ima pravni interes na podnošenje deklaratorne tužbe radi utvrđenja ugovorne odredbe ništetnom, neovisno o ne isticanju konematordnog zahtjeva radi isplate, s obzirom da pravo da isticanje ništetnosti ima svaka zainteresirana osoba, sukladno odredbama članka 327. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno, sukladno odredbama članka 109. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO/91).

11. Na osnovi citiranih odlučnih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski sud je ocijenio spornu ugovornu odredbu nepoštenom i time ništetnom, radi čega je prihvatio istaknuti tužbeni zahtjev tužiteljice, otklanjajući osnovanost prigovora koje je istaknuo tuženik, uključujući i prigovor zastare.

12. Žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje zakonitost pobijane presude jer su odlučni činjenični i pravni zaključci prvostupanjskog suda utemeljeni na rezultatima raspravljanja i pravilnoj ocjeni u postupku izvedenih dokaza.

13. Prvenstveno valja istaknuti da je prvostupanjski sud pravilno smatrao kako tužiteljica u ovome postupku ima pravni interes zahtijevati pravnu zaštitu podnošenjem deklaratorne tužbe radi utvrđenja ugovorne odredbe ništetnom, i to neovisno o tome što istodobno nije istakla i kondemnatorni zahtjev radi isplate.

14. U smislu odredaba članaka 187. ZPP-a, tužitelj u tužbi može tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave kada je to posebnim propisima predviđeno i, među ostalim, kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

15. U konkretnom slučaju, tužiteljica tvrdi da je temeljem Ugovorne odredbe u odnosu na koju ističe ništetnost, tuženiku isplatila novčani iznos koji bi joj tuženik, kao posljedicu utvrđenja ništetnosti, bio dužan vratiti.

16. Dakle, upravo o osnovanosti tužiteljičinog deklaratornog zahtjeva ovisi pravo tužiteljice da isticanjem restitucijskog zahtjeva ostvaruje isplatu od tuženika. Slijedom toga, tužiteljica nedvojbeno prihvaćanjem njezinog deklaratornog tužbenog zahtjeva ostvaruje konkretnu pravnu korist i stoga suprotno prigovorima tuženika, ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe.

17. S obzirom na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu na kojem je zasnovan pravozaštitni zahtjev u ovom postupku, za ocjenu osnovanosti istog mjerodavne su odredbe članka 59., 81., 83., 84., 85. i 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP), na koje se pravilno pozvao i prvostupanjski sud.

18. Pobijanom presudom utvrđena je ništetnom ugovorna odredba sadržana u članku 2. Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem je propisano da se tužiteljica kao potrošač (a tuženik nije dokazao da tužiteljica ne bi imala status potrošača) obvezuje tuženiku platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja tuženik kao kreditor, u djelu koji se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva jer u postupku nije utvrđeno da se o ovoj odredbi predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo, nego da se radi o standardnoj stipulaciji Ugovora banke koja sadrži označenu odredbu.

19. Tuženik, koji je nesporno sastavio ugovornu odredbu o troškovima obrade i naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost određivanja i visinu navedene naknade koja je naplaćena (osobito, u okolnostima kada se visina utvrđivala temeljem jednostrano donesene tuženikove Odluke o Tarifi naknade) pa je ista ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

20. Imajući na umu da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice (potrošača) jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu (koja nije ni jasna ni lako razumljiva, kako paušalno tvrdi tuženik) kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade koja uključuje i naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kako je naprijed utvrđeno, radi čega je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, može se zaključiti da je tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe jer je tu odredbu nametnuo tužiteljici bez mogućnosti pregovaranja.

21. Kako se dakle radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora, pa tako i odredbama općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da odredba članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu u spornom dijelu ugovorene naknade za obradu kredita predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavka 1. ZZP-a koja je prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a ništetna.

22. S obzirom na žalbene prigovore tuženika, osobito, prigovor zastare, a cijeneći sadržaj zahtjeva tužiteljice u ovom postupku koji je upravljen isključivo na utvrđenje ništenosti, tuženiku valja odgovoriti kako se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što je u skladu s odredbama 328. ZOO-a koje reguliraju neograničeno isticanje ništetnosti (što odgovara odredbama članka 110. ZOO/91).

22. U odnosu na paušalni prigovor tuženika istaknut u žalbi koji se odnosi na status tužiteljice kao potrošača, potrebno je naglasiti da je Ugovor o namjenskom kreditu tužiteljica sklopila kao fizička osoba u svrhu gradnje kuće (što je izrjekom ugovoreno u članku 6., a što i sam tuženik navodi u žalbi), time da tuženik, na kojem je u tim okolnostima teret dokaza, kako je već ranije navedeno, nije dokazao da pri sklapanju predmetnog ugovara tužiteljica nije postupala u svojstvu potrošača.

23. Također, tuženik neosnovano u žalbi ukazuje na pravo kreditnih institucija na, među ostalim, i naknadu za obradu kredita s obzirom da je u ovom postupku predmet razmatranja i ocjenjivanja bila pravna valjanost, točnije, ništetnst konkretne ugovorne odredbe kojom je tuženik kao kreditor i kreditna institucija nametnuo tužiteljici, korisnici kredita, obvezu plaćanja predmetne naknade u visini koju je odredio jednostranom odlukom i bez informiranja tužiteljice kao potrošača o svrsi naknade, usluzi koja se plaća i načinu utvrđivanja visine iste.

24. Utoliko, nije osnovano ukazivanje tuženika u žalbi na odluke suda u Republici Hrvatskoj i Europskog suda za ljudska prava koje ne odgovaraju relevantnim činjeničnim i pravnim okolnostima ovog postupka i nisu primjenjive kod odlučivanja o osnovanosti zahtjeva tužiteljice.

25. Konačno, nisu ostvareni niti žalbeni prigovori tuženika u dijelu protiv odluke o troškovima postupka.

26. Tužiteljica je u tužbi označila vrijednost predmeta spora u iznosu od 1324,22 eur-a, s obzirom da predmet tužbenog zahtjeva nije novčani iznos, kojoj vrijednosti tuženik tijekom postupka nije prigovorio niti je prvostupanjski sud po službenoj dužnosti smatrao potrebnim provjeriti točnost naznačene vrijednosti (članka 40. ZPP- a).

27. Stoga, tuženik ne može osnovano dovoditi u pitanje zakonitost odluke o troškovima postupka osporavajući vrijednost predmeta spora prvi put u žalbi.

28. U tom kontekstu , prvostupanjski sud zasigurno nije primijenio na štetu tuženika mjerodavne odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, te odredbe Tarifnog broja 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 i 107/25), kada je tuženiku naložio da tužiteljici isplati na ime naknade parničnih troškova iznos od ukupno 823,10 eura, što uključuje trošak sastava tužbe i trošak sastava jednog podneska te odvjetničkog zastupanja na dva ročišta (kao parničnih radnji potrebnih za vođenje postupka) odmjeren u visini od po 100 bodova za svaku radnju.

29. Iz iznesenih razloga, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a ni oni istaknuti u žalbi, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi u cijelosti, temeljem odredaba članka 368. stavka 1. ZPP-a

U Splitu, 01. srpnja 2026.

Predsjednik vijeća

Marijan Miletić