Republika Hrvatska

Županijski sud u

Splitu

Split, Gundulićeva

29a

Poslovni broj Gž-1599/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Mirjane Rubić predsjednice vijeća, Marka Pribisalića sudca izvjestitelja i člana vijeća te dr.sc. Lidije Vojković članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja MA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukušić, Bokan i partneri d.o.o., protiv tuženika OTP banka d.d. Split, OIB 52508873833, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Marinović i partneri u Zadru, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj 93 P-1486/21-30 od 17. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 1. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj 93 P-1486/21-30 od 17. ožujka 2023. u pobijanom dijelu pod točkama II. i III. izrijeke presude.

II. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj 93 P-1486/21-30 od 17. ožujka 2023. u pobijanom dijelu pod točkom III. izrijeke

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenoga postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. tužitelju ČA isplatiti iznos od 3.171.83 EUR (tritisućestosedamdesetjedaneuroiosamdesettricenta, što odgovara iznosu od 23.898,19 kuna), zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na dio tog iznosa, i to:

- 22,79 / 3,02 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 12.11.2007. do isplate,

- 4,58 / 0,61 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 12.12.2007. do isplate,

- 42,65 / 5,66 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 11.01.2008. do isplate,

- 55,37 / 7,35 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 12.02.2008. do isplate,

- 87,75 / 11,65 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 12.03.2008. do isplate,

- 80,01 / 10,62 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 11.04.2008. do isplate,

- 46,01 / 6,11 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 12.05.2008. do isplate,

- 43,42 / 5,76 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.06.2008. do isplate,

- 37,97 / 5,04 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.07.2008. do isplate,

- 16,66 / 2,21 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 08.08.2008. do isplate,

- 34,03 / 4,52 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.09.2008. do isplate,

- 80,21 / 10,65 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.10.2008. do isplate,

- 117,40 / 15,58 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.11.2008. do isplate,

- 103,57 / 13,75 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.12.2008. do isplate,

- 181,18 / 24,05 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 09.01.2009. do isplate,

- 212,69 / 28,23 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.02.2009. do isplate,

- 249,61 / 33,13 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.03.2009. do isplate,

- 184,78 / 24,52 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.04.2009. do isplate,

- 170,61 / 22,64 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 08.05.2009. do isplate,

- 171,57 / 22,77 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.06.2009. do isplate,

- 185,01 / 24,56 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.07.2009. do isplate,

- 158,16 / 20,99 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.08.2009. do isplate,

- 170,36 / 22,61 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.09.2009. do isplate,

- 155,84 / 20,68 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 09.10.2009. do isplate,

- 168,04 / 22,30 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.11.2009. do isplate,

- 157,37 / 20,89 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.12.2009. do isplate,

- 195,60 / 25,96 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 08.01.2010. do isplate,

- 229,09 / 30,41 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.02.2010. do isplate,

- 223,07 / 29,61 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.03.2010. do isplate,

- 251,64 / 33,40 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 09.04.2010. do isplate,

- 282,01 / 37,43 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.05.2010. do isplate,

- 313,01 / 41,54 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.06.2010. do isplate,

- 362,74 / 48,14 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 09.07.2010. do isplate,

- 314,32 / 41,72 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.08.2010. do isplate,

- 461,97 / 61,31 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.09.2010. do isplate,

- 397,20 / 52,72 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 07.10.2010. do isplate,

- 399,49 / 53,02 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.11.2010. do isplate,

- 463,73 / 61,55 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.12.2010. do isplate,

- 548,65 / 72,82 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.01.2011. do isplate,

- 453,17 / 60,15 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.02.2011. do isplate,

- 482,81 / 64,08 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.03.2011. do isplate,

- 440,87 / 58,51 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 11.04.2011. do isplate,

- 535,77 / 71,11 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.05.2011. do isplate,

- 600,81 / 79,74 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.06.2011. do isplate,

- 630,32 / 83,66 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 11.07.2011. do isplate,

- 958,29 / 127,19 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.08.2011. do isplate,

- 647,22 / 85,90 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 12.09.2011. do isplate,

- 600,81 / 79,74 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.10.2011. do isplate,

- 612,24 / 81,26 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.11.2011. do isplate,

- 608,01 / 80,70 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 12.12.2011. do isplate,

- 648,50 / 86,07 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.01.2012. do isplate,

- 676,79 / 89,83 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.02.2012. do isplate,

- 685,52 / 90,98 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 12.03.2012. do isplate,

- 664,95 / 88,25 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.04.2012. do isplate,

- 675,93 / 89,71 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.05.2012. do isplate,

- 687,25 / 91,21 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 11.06.2012. do isplate,

- 670,28 / 88,96 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.07.2012. do isplate,

- 668,69 / 88,75 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.08.2012. do isplate,

- 636,72 / 84,51 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.09.2012. do isplate,

- 647,63 / 85,96 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.10.2012. do isplate,

- 671,39 / 89,11 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 12.11.2012. do isplate,

- 663,84 / 88,11 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.12.2012. do isplate,

- 674,75 / 89,55 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 10.01.2013. do isplate,

- 643,75 / 85,44 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 11.02.2013. do isplate,

- 631,72 / 83,84 HRK / EUR počevši od dana koji slijedi danu: 11.03.2013. do isplate, po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. pa do 31. srpnja 2015. , a za razdoblje od 1.kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu, Broj ugovora: 60504/07 s nadnevkom 19. listopada 2007. god. ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. da tužitelju MA isplati iznos od 108,09 EUR, (stoosameuraidevetcenti, što odgovara iznosu od 814,42 kuna) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana koji slijedi danu: 24. listopada 2007. do isplate, po stopi od 15 % godišnje za razdoblje do 31. prosinca 2007., po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. pa do 31. srpnja 2015., a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.“

2.Prvostupanjskim rješenjem je odlučeno:

„I. Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor prijeboja.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.369,59 EUR (dvijetisućetristošezdesetdeveteuraipedesetdevetcenti, što odgovara iznosu od 17.853,68 kuna, tečaj konverzije 1 EUR=7,53450 HRK) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotnih poena, tekućom od dana donošenja odluke (17. ožujka 2023.), pa do isplate, sve u roku od 15 dana.“

3.Protiv navedene prvostupanjske presude i rješenja žali se tuženik, pobijajući presudu u dijelu pod točkama II. i III. izrijeke te pobijajući rješenje u dijelu pod točkom III. izrijeke, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, u daljnjem tekstu ZPP), predlažući presudu i rješenje u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti kao neutemeljen, a podredno predlažući ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4.Na žalbu nije odgovoreno.

5.Žalba nije utemeljena.

6.Predmet spora u ovom žalbenom stadiju postupka je deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim dijela odredaba Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj ugovora: 60504/07 od 19. listopada 2007., u dijelu u kojem je uglavljena naknada za obradu kreditnog zahtjeva te kondemnatorni zahtjev na isplatu iznosa od 108,09 EUR-a sa zateznim kamatama od 24. listopada 2007., kao dana plaćanja, do isplate, temeljem stjecanja bez osnove zbog izvršenih tužiteljevih isplata temeljem ništetnih odredbi Ugovora (dok se u preostalom dijelu citirana prvostupanjska odluka žalbom ne pobija).

7.Među strankama nije sporno kako su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 19. listopada 2007. sklopili predmetni ugovor o kreditu, zbog kupnje novoga motornog vozila, kako je navedeno u čl. 2. i 9.3 ugovora, kako je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.400,00 CHF-a, uz valutnu klauzulu i promjenljivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 6,50 % godišnje, a rok otplate kredita ugovoren na 65 mjeseci te je ugovoreno da se otplaćuje u mjesečnim ratama, s tim što je prvi iznos anuiteta ugovoren u iznosu od 336,58 CHF-a, kao i kako je ugovorena valutna klauzula te će se povrat obveza iz ugovora obračunati korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja koji vrijedi za valutu ugovora na dan ispunjena obveze. Sporna je osnova tužbenog zahtjeva, odnosno pitanje ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba i prava na povrat plaćene naknade koju je, na temelju navedene odredbe, tužitelj platio tuženiku, pitanje možebitne zastare tražbine kao i tijek zateznih kamata

8.U postupku koji je prethodio odlučivanju, prema stanju u spisu, prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

-kako je tužitelj u tužbi naveo da je s tuženikovim pravnim prednikom sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, broj ugovora: 60504/07 od 19. listopada 2007., koji Ugovor sadrži odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, s tim što prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi s zaključenjem ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je valutna klauzula ništetna, tuženik kako je teretio tužitelja s pozivom na valutnu klauzulu te je tužitelju po ugovoru zaračunao i naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva,

-kako tužitelj navodi i da tuženik nije imao pravo tužitelju zaračunati i naplatiti naknadu za obradu zahtjeva jer je Ugovor ništetan u dijelu u kojemu je uglavljeno pravo tuženika tužitelju zaračunati i naplatiti naknadu, kako je u tom dijelu ništetan Ugovor jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala Ugovor,

-kako je tuženik osporio tužbu i tužbeni zahtjev ističući i prigovor zastare potraživanja, navodeći kako tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje tužbe jer je obvezno pravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, a kredit isplaćen, tužitelj da je na njega pristao i sve njegove ugovorne odredbe, kako je ugovorena valutna klauzula u CHF-a pravno valjana te je tuženik po svojim aktima imao pravo naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom, koji je upravo iniciran zahtjevom tužitelja i u vrijeme sklapanja kredita 2007. godine tužitelj da je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi te ga potpuno informirao o rizicima ugovaranja valutne klauzule, ali i iznosu naknade,

-kako je analizom sadržaja predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj, kako je tuženik više puta mijenjao mjesečne anuitete temeljem ovlasti iz predmetnog ugovora, a takva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te je nepoštena,

-kako tužitelj ima svojstvo potrošača s obzirom da je u samom ugovoru o kreditu navedeno, i to od strane tuženika, da se namjenski kredit odobrava za kupnju novoga vozila, što proizlazi i iz iskaza tužitelja, a tuženik tijekom postupka suprotno nije dokazao i u spisu nema podataka o tomu da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti,

-kako odredba članka 4.b predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu glasi: "Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% od iznosa odobrenog kredita, plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita." te da tuženik tijekom postupka nije dokazao koje bi, objektivno nastale, troškove izravno pretrpio odobravanjem kredita tužitelju niti je dokazao na što se to točno odnosi visina troškova tzv. naknade za obradu kreditnog zahtjeva,

-kako iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka financijske struke Petra Bajla proizlazi da je na temelju cjelokupne financijske dokumentacije utvrdio kako su tuženik, kao kreditor, i tužitelj, kao korisnik kredita, sklopili ugovor o kreditu 19. listopada 2007., kojim je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.400,00 CHF-a prema prodajnom tečaju tuženika na dan isplate, s ugovorenim rokom otplate od 65 mjeseci, početnom promjenljivom kamatnom stopom koja je iznosila 6,50% godišnje, kako je prema otplatnoj tablici ugovoreni početni iznos anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 336,58 CHF te posljednji anuitet u iznosu od 337,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja, da preplata tužitelja u odnosu na predmetni kredit koja se odnosi na primijenjenu valutnu klauzulu, kad se računa razlika između plaćenih anuiteta po promjenjivom tečaju za CHF i projekcije anuiteta po fiksnom tečaju za CHF iznosi ukupno 3.171,85 EUR (23.898,19 kuna), a tuženik je tužitelju naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva 24. listopada 2007. u iznosu od 108,09 EUR, kako i kako je tužitelj 11. ožujka 2013. otplatio predmetni kredit u potpunosti redovnim putem,

-kako tužitelj nije imao prigovora ni primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je u skladu s istim uredio tužbeni zahtjev, dok je tuženik istakao prigovore na koje se vještak očitovao 11. prosinca 2022., navodeći i kako obračun koji predlaže tuženik u prigovoru nije osnovan, jer je način izračuna koji je prikazao u nalazu i mišljenju jedini mogući te da se radi o usporedbi primijenjenih anuiteta u CHF po tečaju za CHF-a na dan uplate, s primijenjenim anuitetima u CHF po fiksnom tečaju za CHF te kako u potpunosti ostaje pri svom nalazu i mišljenju.

9.Polazeći od navedenih utvrđenja, prihvaćajući kao vjerodostojan nalaz i mišljenje sudskog vještaka, prvostupanjski sud je zaključio kako se u ovom slučaju u svezi sa spornom odredom Ugovora o kreditu u pogledu jednokratnih troškova za obradu kredita nije moglo posebno pregovarati, a odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenih troškova (tzv. ulazne naknade) bila je sastavni dio tipskog ugovora kojeg su banke sklapale s potrošačima. Kako tužitelj, sve da mu je i bila pružena prilika pregovarati o uvjetima ugovora, ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja, takvi ugovori da su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Tuženik da je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik suprotne činjenice, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, nije dokazao. Prvostupanjski sud drži i kako je plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 1 % iznosa kredita, prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a s obzirom da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, ista je bila unaprijed formulirana od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj niti je mogao ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Kako je sporna ugovorna odredba uzrokovala i značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je ta odredba u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP/03) ništetna. Naposljetku, kako tužitelju pripada pravo i na isplatu iznosa kojeg je uplatio tuženiku, a temeljem članka 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05,41/08 i 103/15, dalje ZOO).

10.Nadalje prvostupanjski sud, obrazlažući pobijanu odluku, navodi i kako je visinu potraživanja utvrdio vještačenjem, da je o zahtjevu na isplatu iznosa s osnova tzv. ulazne naknade tek ovom presudom utvrđena ništetnost dotične ugovorne odredbe, kako je to navedeno u točki II. izrijeke presude i otkada teče zastarni rok za isplatu s te osnove pa je u odnosu na ovaj dio potraživanja tuženikov prigovor zastare neosnovan. Kako je prema odredbi članka 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, to se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO- a, a sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.

11.Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći o službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud drži kako u prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ukazuje žalba, kao niti koja druga bitna postupovna povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa se zakonitost i pravilnost te presude može ispitati.

12.Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnom imaju temelj u sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je prvostupanjski sud pravilno cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane razloge koje prihvaća i na koje radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje i ovaj drugostupanjski sud.

13.U ovom stadiju postupka valja, prije svega, istaknuti kako sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti pa ih je potrebno ispitati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, dalje ZZP/07) (odnosno za ugovore sklopljene u ranijem razdoblju s odredbama Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP/03), kao i utvrditi moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanja možebitne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

14.Člankom 96. ZZP/07 propisano je:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

(3) Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (5) Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

15.Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

16.Prema članku 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se kako članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17.Konačno, člankom 102. stavak 1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

18.Kako je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu očito bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu citirane odredbe članka 96. ZZP/07, smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Pritom nije od utjecaja to što je tužitelju bilo poznato kako je ugovorena predmetna naknada jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za tuženikovu Odluku. Naime, tužitelju je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, no nije bio upoznat s osnovnim parametrima o kojima ovisi iznos naknade, tako da predmetna naknada u ugovoru nije bila određena, niti odredljiva.

19.S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi s naknadom za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba te postoji tuženikova obveza vraćanja uplaćenog iznosa sa zateznim kamatama kako je to utvrdio i prvostupanjski sud, na ime naknade za obradu kredita. Tužitelju je, naime, trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe ugovora kao bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, pa je sud prihvaćenjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo. Ovdje, dakle, valja posebno naglasiti kako je predmetni Ugovor o kreditu dvostrani pravni posao te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

20.Budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to su ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira da tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbama 1115. ZOO-a, tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja naknade, kako to pravilno drži i prvostupanjski sud. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovara počinjene teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi kako zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

21.Tuženikovi žalbeni navodi glede ništetnih odredaba ugovora te činjenice kako je tužitelj bio upoznat da je dužan platiti naknadnu za obradu kredita nisu utemeljeni i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču je onemogućeno pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenoga 2020. Prema izraženom stavu Vrhovnog suda RH ugovorna odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. ZZP-a, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, što u kontekstu predmetnog slučaja također ukazuje na pravilan zaključak suda prvog stupnja, a što prihvaća i žalbeni sud. Prvostupanjski sud je saslušao tužitelja i pravilnom ocjenom svih dokaza izveo zaključke o navedenim odlučnim činjenicama. Osim toga, ne izovođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika ne dovodi do povrede postupka jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora s obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti odlučne parametre koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (Odluka Ustavnog suda poslovni broj U-III-4223/21 od 1. prosinca 2021.).

22.Naposljetku valja navesti i kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 673/2023-2 izrazio stav prema kojemu "sud ocjenu o tomu da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP."

23.No, u konkretnom slučaju, imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, odnosno cijeneći kako se radi o potrošačkom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz tuženikova ponude, ali i sagledavajući i ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli pa i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita (za koje odredbe je u mnoštvu drugih sudskih postupaka, u predmetima s istom ili sličnom činjeničnom osnovom, u sudskoj praksi utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti kako tužena banka nije postupala u dobroj vjeri i kako tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njezina ne/prihvaćanja, što je skupno prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

24.Iz navedenoga proizlazi kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih odredaba ZZP-a i odredaba ZOO-a kada je tužbeni zahtjev prihvatio. Na dosuđeni novčani iznos tužitelju je pravilno dosuđena i zatezna kamata od dospijeća do isplate temeljem članka 29. ZOO-a. To što se prvostupanjski sud nije izrijekom pozvao i na odredbe Zakona o Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine broj 53/20) ne utječe na pravilnost pobijane odluke u smislu primjene članka 7. tog Zakona. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti to je, postupajući temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

25.Prvostupanjska odluka o trošku postupka je donijeta pravilnom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. stavak 1. ZPP-a te primjenom odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 144/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23). Ovdje valja jasno navesti i kako u smislu članka 365. ZPP-a drugostupanjski sud u odluci o trošku postupka pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava isključivo u dijelu i u granicama razloga navedenih u žalbama stranaka, a tuženik u konkretnom slučaju određeno i ne ukazuje bi prvostupanjski sud pogrješno primijenio materijalno pravo u odluci o parničnom trošku.

26.Zbog navedenoga je, postupajući temeljem članka 380. točka 2. ZPP-a, valjalo odbiti tuženikovu žalbu i potvrditi prvostupanjsku odluku o trošku postupka.

27.Tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenoga postupka odbijen je kao neutemeljen jer tuženik nije uspio u žalbenom stadiju postupka.

28.Stoga je odlučeno kao u izrijeci ove presude i rješenja.

Split, 1. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Mirjana Rubić