REPUBLIKA HRVATSKA

P-1/2025

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Stalna služba u Starom Gradu

21 460 Stari Grad

Novo Riva 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, po sucu Ivanu Striniću, u pravnoj stvari tužitelja TF ž. AF, [adresa], T [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Željko Šćepanović, odvjetnik u Hvaru, protiv tuženika Grad Hvar, Milana Kukurina 2, OIB 01250166084, kojega zastupa zastupnik po zakonu gradonačelnik UF, radi utvrđenja prava vlasništva, 1. srpnja 2026. presudio je:

I. Utvrđuje se da je tužiteljica vlasnica za cijelo nekretnine označene kao kčbr. [katastarska čestica] VINOGRAD 206m2, zk ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina].

II. Ovlaštena je tužiteljica temeljem ove presude zatražiti i ishoditi uknjižbu prava vlasništva na svoje ime u cijelosti na nekretnini iz toč. I ove presude, a sve uz prethodni izbris istoga prava u cijelosti sa imena tuženika.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja prava vlasništva i usklađenja zemljišnoknjižnog stanja sa stvarnim stanjem, navodeći da je izvanknjižna vlasnica i posjednica nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica], vinograd, površine 206 m2, zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], dok je u zemljišnoj knjizi kao vlasnik navedene nekretnine upisan tuženik Grad Hvar. Tužiteljica tvrdi da predmetna nekretnina u naravi predstavlja dio zemljišnog kompleksa koji se nalazi uz nekretninu k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], a koja je zemljišnoknjižno upisana kao vlasništvo tužiteljice. Navodi da je predmetna nekretnina od davnina bila u posjedu njezina prednika FF zvanog A, potom njegove supruge, a nakon toga tužiteljice, te da je taj posjed bio miran, javan, samostalan i nesporan kroz razdoblje dulje od vremena potrebnog za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

2. Tuženik je osporio tužbeni zahtjev, ukazujući na zemljišnoknjižno stanje prema kojem je Grad Hvar upisan kao vlasnik predmetne nekretnine, te je predložio pribavu povijesnih podataka iz katastra i zemljišne knjige. Međutim, tuženik tijekom postupka nije ponudio dokaze iz kojih bi proizlazilo da je on ili njegov pravni prednik predmetnu nekretninu stvarno posjedovao, koristio, održavao ili da je osporavao posjed tužiteljice odnosno njezinih prednika.

3. Sud je izveo dokaz uvidom u tužbu, odgovor na tužbu, zemljišnoknjižne izvatke, posjedovni list, ugovor o doživotnom uzdržavanju, rješenje Narodnog odbora kotara Split iz 1956. godine, povijesne isprave, skicu/izmjeru i prikaz katastarskog stanja, te saslušanjem svjedoka DF, AF i KF.

Sud je odbio daljnje izvođenje dokaza saslušanjem tužiteljice, budući da je punomoćnik tužiteljice učinio vjerojatnim da je zbog starije životne dobi i zdravstvenog stanja njezin pristup sudu otežan, a izvedeni dokazi bili su dostatni za utvrđenje odlučnih činjenica. Sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a dokazivanje obuhvaća činjenice važne za donošenje odluke.

4. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio sljedeće odlučne činjenice. Prema zemljišnoknjižnom izvatku za zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], predmetna nekretnina k. č. br. [katastarska čestica], vinograd, površine 206 m2, upisana je kao vlasništvo tuženika Grada Hvara za cijelo. Prema zemljišnoknjižnom izvatku za zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] upisana je kao vlasništvo tužiteljice za cijelo. Iz posjedovnog lista proizlazi da je za predmetnu k. č. br. [katastarska čestica] kao posjednik evidentiran FF, prednik tužiteljice, što samo za sebe nije dokaz vlasništva, ali u vezi s ostalim izvedenim dokazima predstavlja važan pokazatelj stvarnog posjedovnog stanja.

5. Iz rješenja Narodnog odbora kotara Split iz 1956. godine proizlazi da je FF priznato vlasništvo na određenim česticama, uključujući česticu 136/2, u postupku razrješenja agrarnih odnosa. Iako to rješenje formalno ne glasi na sadašnju k. č. br. [katastarska čestica], ono potvrđuje povijesnu vezu prednika tužiteljice s neposrednim zemljišnim kompleksom u kojem se nalazi predmetna čestica, kao i činjenicu da je upravo FF bio osoba koja je taj kompleks obrađivala i posjedovala.

6. Iz iskaza svjedoka DF, diplomiranog inženjera geodezije i bivšeg voditelja ureda za katastar u [adresa], sud je utvrdio da mu je predmetna lokacija poznata, da je osobno sudjelovao u postupku izmjere, te da su stvarne granice posjeda prikazane na način koji odgovara skici priloženoj u spisu. Njegov iskaz sud prihvaća kao osobito vjerodostojan jer se radi o svjedoku koji posjeduje stručna geodetska znanja, neposredno poznaje predmetnu lokaciju i nije u srodstvu sa strankama.

7. Iz iskaza svjedoka AF i KF proizlazi da je predmetno zemljište od davnina bilo poznato kao zemlja FF zvanog A, da ga je on koristio, da je nakon njegove smrti prešlo na njegovu suprugu, a potom na tužiteljicu. Svjedoci su opisali da se zemljište nalazi uz cestu, da je gornji dio čestice obrastao šumom, dok je donji dio neobrađen, te da im nisu poznati sporovi oko vlasništva ili posjeda. Iako je svjedok ZF u srodničkoj vezi s tužiteljicom, njegov iskaz nije ostao osamljen, već je u bitnome potvrđen iskazom svjedokinje KF i iskazom geodetskog stručnjaka DF, kao i materijalnim dokazima u spisu.

8. Sud stoga utvrđuje da je predmetna nekretnina kroz dulje razdoblje bila u faktičnom, mirnom, javnom i samostalnom posjedu prednika tužiteljice, a potom i tužiteljice, te da taj posjed nije bio osporavan od strane tuženika ili trećih osoba.

9. Prema članku 187. Zakona o parničnom postupku, tužitelj može tužbom tražiti utvrđenje postojanja kakva prava ili pravnog odnosa kada za to ima pravni interes. U konkretnom slučaju pravni interes tužiteljice proizlazi iz nesklada između zemljišnoknjižnog stanja i stvarnog stanja vlasništva i posjeda, jer je u zemljišnoj knjizi kao vlasnik upisan tuženik, dok je sud utvrdio da je stvarni vlasnik tužiteljica.

10. Prema članku 114. stavku 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, vlasništvo se može steći na temelju pravnog posla, odluke suda odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona. Prema članku 129. stavku 1. istog Zakona, kada zakon određuje da će se vlasništvo steći ispunjenjem određenih pretpostavaka koje nisu pravni posao, odluka suda ili nasljeđivanje, pravo vlasništva stječe se samim ispunjenjem tih pretpostavaka.

11. U ovom predmetu odlučno je stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Prema članku 159. stavku 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako posjed ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme. Prema stavku 3. istog članka, samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja.

12. Prema članku 11. stavku 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, samostalni posjednik je onaj tko stvar posjeduje kao da je njezin vlasnik, a prema stavku 2. posjed se smatra samostalnim ako se ne dokaže suprotno. Prema članku 18. stavku 3. istog Zakona, posjed je pošten ako posjednik prilikom stjecanja posjeda nije znao niti je imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, dok se prema stavku 5. poštenje posjeda pretpostavlja ako se ne dokaže suprotno.

13. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi posjed tužiteljice ili njezinih prednika bio nepošten, nesamostalan, pribavljen silom, potajno, prijevarom ili zlouporabom povjerenja. Naprotiv, izvedeni dokazi upućuju upravo na suprotno: posjed je bio javan, miran, poznat okolini i nesporan.

14. Prema članku 160. stavku 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici.

15. Čak i kada bi se pošlo od toga da se vrijeme posjedovanja prije 8. listopada 1991. ne računa u rok dosjelosti, što je pravilo iz članka 388. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima za nekretnine koje su na taj dan bile u društvenom vlasništvu, od 8. listopada 1991. do podnošenja tužbe i zaključenja glavne rasprave proteklo je znatno više od dvadeset godina. Stoga je zakonski rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ispunjen i bez uračunavanja ranijeg posjedovanja prije 1991. godine.

16. Sud posebno ističe da u ovom predmetu tužiteljica ne stječe vlasništvo na temelju pravnog posla s tuženikom niti na temelju raspolaganja nekretninom od strane jedinice lokalne samouprave, nego se presudom deklaratorno utvrđuje da je pravo vlasništva već stečeno na temelju zakona, ispunjenjem pretpostavki dosjelosti. Stoga činjenica da je tuženik u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik nije zapreka za usvajanje tužbenog zahtjeva, jer je upravo svrha ove parnice otkloniti nesklad između zemljišnoknjižnog i stvarnog vlasničkog stanja.

17. Na temelju članka 130. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, osoba koja stekne pravo vlasništva nekretnine na temelju zakona ovlaštena je ishoditi upis stečenog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi.

18. Nadalje, prema člancima 48., 57. i 60. Zakona o zemljišnim knjigama, zemljišnoknjižni upis provodi se na temelju odgovarajuće isprave iz koje je vidljiv pravni temelj, a javne isprave prikladne za uknjižbu obuhvaćaju i odluke suda koje sadrže točnu oznaku zemljišta ili prava na koje se upis odnosi.

19. Budući da je u ovoj presudi nekretnina određena zemljišnoknjižnom oznakom, kulturom, površinom, zk.ul. i katastarskom općinom, presuda predstavlja prikladnu osnovu da tužiteljica po pravomoćnosti ishodi brisanje upisa prava vlasništva tuženika i uknjižbu prava vlasništva na svoje ime.

20. Sud je stoga, primjenom članka 187. ZPP-a te članaka 11., 18., 114., 129., 130., 159. i 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti.U Starom Gradu, 1. srpnja 2026.

Sudac

Ivan Strinić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe, u roku od petnaest dana, računajući od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi ovom sudu, za Županijski sud, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.

DOSTAVTI:

- tužiteljici po punomoćniku;

- tuženiku;

- u spis.