REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj. 15:P-690/2023

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23.

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji toga suda Jadranki Klečak, u pravnoj stvari tužitelja MI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku II, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po odvjetniku Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 26.svibnja 2026. godine, a presude javno objavljene dana 01.srpnja 2026. godine, istog dana,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje je da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 2 Ugovora o kreditu br. 266-168/2005 od 19. svibnja 2005.g. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, koji je potvrđen (solemniziran) pod brojem OU-425/2005 od 20. svibnja 2005. g. javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika, temeljem koje je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak ( valutna klauzula), a koja glasi:

„.... odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.400,00 € (slovima: četrdesetšesttisućačetristo švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita ....“““

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju iznos od 1.221,99€, sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, prema stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022. koju kamatnu stopu utvrđuje objavljuje HNB, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III.Odbija se tužbeni zahtjev preko dosuđenog od 1.221,99€, u točki II. izreke do zatraženog tužbom od 6.949,24€, kao neosnovan.

IV. U odnosu na troškove ovog postupka koji se odnose na zastupanje po punomoćnicima svaka strana snosi svoje troškove postupka.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju materijalni trošak ovog postupka u iznosu 500,00 € sa zateznim kamatama tekućim od 01. srpnja 2026. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj na ovaj sud dana 12.lipnja 2026.g., tužitelj navodi da je kao korisnik kredita sa prednikom tuženika, dana 19. svibnja 2005.g., sklopio Ugovor o kreditu br. 266-168/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, koji je potvrđen ( solemniziran) pod brojem OU-425/2005 od 20. svibnja 2005. g. javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika, a temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit u iznosu od 46.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za devize Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita, u svrhu dovršenja kuće. Predmetnim Ugovorom o kreditu tužitelj se obvezao otplatiti iznos kredita na način i pod uvjetima utvrđenim predmetnim Ugovorom o kreditu. Čl. 1 predmetnog Ugovora o kreditu parnične stranke su ugovorile valutu obveze na način da su glavnicu odobrenog iznosa kredita obračunali prema valuti CHF.

Anexom uz Ugovor o kreditu br. 266-168/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je potvrđen ( solemniziran) pod brojem OV-487/16 od 27. siječnja 2016. g. javnog bilježnika Iva Radovića iz Dubrovnika, parnične stranke su regulirale konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna od strane tužitelja, kao korisnika kredita. U predmetnom Ugovoru o kreditu tuženik je koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (čl. 2), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Gore navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu, u skoro identičnim formulacijama spominje se i u kreditima svih vodećih banaka u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 2003 -2008.godine, te su postale predmetom ispitivanja sudova nakon što je, zbog velike svjetske krize i velikog rasta tečaja švicarskog franka, dovelo do znatnog rasta mjesečnih anuiteta korisnika kredita, zbog čega je mnogima bila ugrožena egzistencija. Upravo zbog navedenog Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dana 4.travnja 2012.godine, je pokrenuo postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka (Zagrebačke banke d.d., Privredne banke Zagreb d.d.,).

Erste&Steiermarkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria banka d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale-Splitska banka d.d. i Sberbank d.d.) i potrošača uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima u razdoblju 2003. -2008. (ovisno o pojedinoj tuženoj banci), odnosno vezano za odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka i potrošača uz ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu u razdoblju 2003-2008. (ovisno o pojedinoj tuženoj banci). Gore navedeni postupak se prethodno vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.br.P - 1401/2012 i u istom je dana 4.srpnja 2013.godine donesena prvostupanjska presuda kojom je načelno presuđeno da su ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o kreditima tuženih banaka koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, te je naloženo tuženicima da prekinu s postupanjem po istima, kao i da u roku od 60 (šezdeset) dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru o kreditu, kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda, te je istodobno zabranjeno tuženim bankama takvo ili slično postupanje u buduće. Protiv prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/2012 izjavljene su žalbe o kojima je Visoki trgovački sud u Zagrebu donio odluku dana 13.lipnja 2014.godine posl.br.Pž-7129/13. Drugostupanjskom odlukom preinačena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P -1401/12 od 4. srpnja 2013.godine, te su odbijene žalbe tuženih (banaka) i potvrđena prvostupanjska presuda. Također su odbijene žalbe tuženika (banaka) u dijelu izreke kojom se u potrošačkim ugovorima o kreditima tuženicima (bankama) nalaže prekinuti s korištenjem odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće.

Protiv drugostupanjske odluke odnosno odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 13.lipnja 2014.godine posl.br.Pž-7129/13 i tužitelj i tuženici su pravodobno izjavili revizije Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, koje su odbijene odlukom od 9.travnja 2015.godine broj: Revt 249/14-2, a iz čega proizlazi da je prvostupanjski sud prihvatio, a drugostupanjski potvrdio odluku u dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja Potrošač, Zaključno, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH pod brojem Rev. 2221/18 od 3. rujna 2019.g., odbijena je, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.

Slijedom gore navedenog tužitelj zahtijeva povrat više uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u ukupnom iznosu od 6 .949,24 EUR a , iznos je tuženik stekao bez osnova, pa stoga predlaže sudu da, nakon provedenog postupka prihvati tužbeni zahtjev, naveden u izreci ove odluke, specificiran podneskom od 01.srpnja 2025. (list spisa 220-221)

2. U odgovoru na tužbu zaprimljenom na ovaj sud dana 26.rujna 2023.g., tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj: 266-168/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, 19. svibnja 2005. (dalje: ugovor o kreditu). Međutim, tužitelj je predmetni ugovor izmijenio, u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu (dalje: Aneks). Tuženik je bio obvezan ponuditi tuženiku sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15). Sklapanjem Aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 3. ugovora o kreditu u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno. Budući da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF, a koji su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. ista nije primjenjiva u ovom postupku.

Stoga, tužitelj potpuno pogrešno smatra kako je pravna osnova njegovog tužbenog zahtjeva odluka u kolektivnom sporu, a za koju bi sud trebao biti vezan prilikom donošenja odluke. Također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas, ne postoji veliki rizik tečajnih razlika. Također, tuženik i tužitelj su izmijenili valutu obveze iz CHF u EUR, Aneksom, prije donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. Stoga, tužitelj ne može isticati prigovor kako je Aneksom izmijenjena ništetna odredba. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten.

Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 20 godina. Tuženik predlaže saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a na okolnost da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i valuta obveze. Također i na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik posebno ističe da predmetnim Aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Konačno, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u presudi poslovni br. Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019. zauzet je stav kako se eventualno ništetne ugovorne odredbe mogu izmijeniti voljom stranaka. Odredbe o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj stopi izmijenjene su u skladu sa zakonom. Budući da je zakonodavac naložio predmetnu promjenu s retroaktivnim učinkom, tužitelj je stavljen u položaj kao da je od dana sklapanja ugovora iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu. Tako je tužitelj nakon konverzije ispunjavao svoju obvezu iz ugovora o kreditu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR valutu.

Pored toga, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/19, od 12. veljače 2019. nije utvrđeno pravo tužitelja na isplatu i kod konvertiranih kredita. Takav stav nigdje u tom rješenju nije iznesen, niti je takav stav izražen u bilo kojoj drugoj odluc i tog suda. Stoga Aneks treba promatrati kao konačno rješenje svih odnosa ugovornih strana po pitanju konverzije i ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, tuženik ističe kako je aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Pored toga, aneksom kojim je provedena konverzija duga utvrđena je preostala glavnica na dan sklapanja tog aneksa. Sklapanje takvih aneksa kojim je provedena konverzija i kojim se utvrđuje preostala glavnica predstavlja izričito priznanje duga te se poziva na istu odluku. Konačno, da se u ovom slučaju radi o retroaktivnoj primjeni aneksa, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u spojenim predmetima U-I-3685/2015 i dr., rješenjem od 4. travnja 2017.

Dodatno, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku Gos-1/2019, zauzeo stav da se pravni interes za podnošenje tužbe kod tzv. konvertiranih kredita odnosi na pravne situacije kada konverzija nije pravilno provedena, stoga je očito kako je sud odlukom u oglednom postupku pojasnio pravni stav zauzet u predmetu Rev-2868/18. Također, navedeni stav je zauzet i u odluci Županijskog suda u Varaždinu, stalna služba Koprivnica, posl. br. Gž -1172/18 od 30. lipnja 2020. Tuženik posebno ukazuje na obrazloženje presude VSRH Rev-2221/18. Stoga, kako je ovdje napravljena konverzija, i sporna odredba je zamijenjena novom, i to s retroaktivnim učinkom, tužitelj nema više interesa voditi ovaj postupak, niti ima pravo na bilo kakvo obeštećenje.

Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva te se protivi da se privatno izrađen nalaz koristi kao dokaz u ovom parničnom postupku. Stoga, ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“ to tuženik ističe kako bi se u tom slučaju izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu. Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana svakog pojedinačnog anuiteta pa do isplate. Tuženik ističe prigovor zastare. Stoga, tuženik ističe kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta te smatra da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva sud one potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule.

Tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. Podneskom od 21.svibnja 2024. tuženik ponovno ističe da ne postoji pravna osnova za isplatu nakon provedbe konverzije. U odnosu na primjenu tumačenja Direktive 93/13 EEZ, tuženik ističe kako je Sud Europske unije u predmetu C-567/20, A. H. protiv Zagrebačke Banke d.d. (ECLI:EU:C:2022:352) u postupku donošenja odluke po prethodnom pitanju upućenom od strane Općinskog građanskog suda Republike Hrvatske, a koje pitanje se odnosi na prava potrošača na puno obeštećenje i kod tzv. konvertiranih kredita, odnosno kredita u kojima je sklopljen Aneks o konverziji, utvrdio kako Direktiva 93/13 nije primjenjiva na originalni ugovor koji je doveden u pitanje u glavnom postupku, s obzirom na to da je sklopljen 15. listopada 2007., dakle prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, koje je stupilo na snagu 1. srpnja 2013. Slijedom navedenoga, na ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ne može se primijeniti Direktiva 93/13 budući da je isti sklopljen 19. svibnja 2005. Iako su Sud Europske unije i Vrhovni sud Republike Hrvatske predmetno utvrđenje temeljili na različitim pravnim tumačenjima, nesporno je da je zaključak isti te da se na ugovore o kreditu denominirane u CHF, a koji su nakladno sklapanjem Aneksa konvertirani u EUR, ne može primijeniti tumačenje o punom obeštećenju potrošača nakon provedbe konverzije. Stoga se na tumačenje Aneksa i njegove pravne posljedice primjenjuje Direktiva 93/13 i odluke Suda Europske unije, a što se svakako odnosi i na odluku C- 567/20, A. H. protiv Zagrebačke Banke d.d. Tuženik ističe kako u ovom predmetu ne bi trebalo biti sporno da je Aneks koji su sklopili tužitelj i tuženik u cijelosti odraz ZIDZPK-a. Iz otplatnog plana uz Aneks te izračuna konverzije očito je da se ugovorne odredbe Aneksa primjenjuju retroaktivno. Tako je očito da je Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio da ZIDZPK ima retroaktivnu primjenu te da je ista dopuštena budući da je legitimni cilj takve intervencije u postojeće ugovorne odnose suglasan s Ustavom i nije u neskladu sa zaštitom pravne sigurnosti kao jednog od aspekata vladavine prava. Stoga je potpuno nejasno kako tužitelj može ignorirati obvezujuće odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ustavnog suda Republike Hrvatske, pravna shvaćanja županijskih sudova te tumačenja Suda Europske unije, i ustrajati na zahtjevu za isplatom kao da korisnik nikada nije sklopio Aneks ugovora o kreditu.

Tuženik se ne protivi financijskom vještačenju.

4. U dokaznom je postupku sud pregledao cjelokupnu pravno relevantnu dokumentaciju u spisu i to Ugovor o kreditu br. 266-168/2005 od 19. svibnja 2005.g. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, koji je potvrđen ( solemniziran) pod brojem OU-425/2005 od 20. svibnja 2005. g. javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika, (list spisa 9 -23), preslik Anexa uz Ugovor o kreditu br. 266-168/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je potvrđen ( solemniziran) pod brojem OV-487/16 od 27. siječnja 2016. g. (list spisa 24-27, 125-128, 132-135), otplatni plan (list spisa 28-29, 111-113), specifikacija uplata (list spisa 30-33), Mišljenje Ručević vještačenja d.o.o. (list spisa 46), kamatne stope banaka na kunske kredite (list spisa 47-55), sudska praksa (list spisa 60-96), Obavijest o provedenoj konverziji od 28.siječnja 2016. (list spisa 109 - 110), Dopis s izračunom konverzije od dana 05.studenog 2015. (list spisa 114 -116, simulirani otplatni plan u EUR (list spisa 117-121), popis uplata za namirenje obveza po kreditu (list spisa 122-124), bitne informacije o konverziji kredita vezanih uz CHF (list spisa 130-131), sudska praksa (list spisa 139-164), saslušana je svjedokinja DI te tužitelj MI na ročištu dana 23.svibnja 2024. (list spisa 165-166), proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještakinji Stefani Gardašanić (list spisa 174-214), sudska praksa (list spisa 226-330), usmeno je saslušana vještakinja Stefani Gardašanić na ročištu 12.ožujka 2026 (list spisa 331- 332).

4.1. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata provedenog postupka, zaključak je suda da je tužbeni zahtjev, djelomično osnovan.

5.Predmet ovog spora je ništetnost odredbi ugovora o kreditu o primjeni valutne klauzule u CHF-u te vraćanje stečenoga na temelju tih odredbi.

6. Iz izvedenih dokaza te navoda stranaka u postupku proizlazi da je među strankama nesporno:

- da su dana 19. svibnja 2005. sklopile Ugovor o kreditu,

- da je prema navedenom ugovoru glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF,

- da su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu,

- da je ugovoreno pravo tuženice da svojom odlukom mijenja visinu kamatne stope,

- da je tuženica tijekom otplate kredita svojim odlukama povećavala kamatnu stopu,

- da je tijekom otplate došlo do znatnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu, te

- da su stranke dana 27. siječnja 2016. sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu broj 266- 168/2005, kojim su izvršile konverziju kredita promjenom valute i kamatne stope.

7. Sporno je između stranaka:

-postojanje pravnog intreresa tužitelja na podnošenje tužbe,

- može li se u konkretnom postupku primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora,

- jesu li ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na primjenu valutne klauzule u CHF nepoštene ugovorne odredbe, odnosno: je li se o tim odredbama pregovaralo, jesu li one nejasne, nerazumljive ili neuočljive, te je li tuženica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja,

- učinci sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu na prava tužitelja iz osnovnog Ugovora o kreditu,

- postojanje i visina potraživanja tužitelja,

- zastara potraživanja.

8. Iz sadržaja Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 19. svibnja 2005. proizlazi da su stranke istim ugovorile stambeni kredit i kunskoj protuvrijednosti CHF 46.400,00 uz redovnu kamatnu stopu 3,99%, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnoj stopi Kreditora, uz rok otplate do 31.05.2025 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važeće na dan dospijeća prema otplatnom planu.

9. Tužitelj MI iskazuje kako je uzeo kredit kod tuženika za dovršetak obiteljske kuće u [adresa].g. i to na iznos od 46.000,00 CHF. Odlučio se za CHF jer se nudilo kao najbolja opcija uz najpovoljniju kamatu. U to doba tužitelj je radio kao pomorac, međutim, ne konstantno, kao što je to danas. Što se tiče same procedure u banci, prilikom dobivanja kredita, tamo nisu ništa posebno objašnjavali vezano za tečaj i kamatu, nije ništa posebno pitao, dobio je ugovor od banke koji je pročitao, a iz kojeg mu je bilo jasno koliki kredit i na koliko godina dobio, te koja je početna kamatna stopa. Imao je saznanja što je valutna klauzula, ali nije mogao niti pretpostaviti rast tečaja. Kod javnog bilježnika je isto tako potvrdio ugovor, ali tamo se radilo o čistoj formi, bez ikakvih dodatnih objašnjenja. Početna rata je bilo oko 1.000,00 kn, a naknadno se udvostručila. Kada je došla prilika za konverziju, s bankom je sklopio taj ugovor, ali ne zna da li je to bilo na tužiteljevu ili njihovu inicijativu. Konverzijom je malo usporio rast kamate odnosno ustalila se mjesečna rata. Banka je uračunala u glavnicu i neki manji iznos, sada otprilike nekih 2-3.000,00 kn, tako da po sklapanju aneksa dva-tri mjeseca nisam morao plaćati ratu kredita. Konverzija je također bila na način "uzmi ili ostavi". Kredit je uspio isplatiti malo nakon sklapanja ugovora o konverziji. Ovo je prvi kredit koji je u životu imao. Nije pregovarao o odredbama ugovora o kreditu, niti je imao prigovora. Dodatna pojašnjenja od banke vezano za valutnu klauzulu i srednji tečaj valute nije tražio. U vrijeme kada je uzimao kredit obiteljska kuća u [adresa] se koristila za stanovanje i tako je trajalo desetak godina, a danas tu kuću u druge svrhe, povremeno u ljetnim mjesecima iznajmljuje turistima.

9.1. Svjedokinja DI iskazuje kako se sjeća prisutnog tužitelja kao klijenta iz banke, međutim, ne sjeća se kredita koji je on u banci ostvario, niti da li je radila na obradi tog kredita. Tijekom 2005.g. bila je zaposlena na radnom mjestu financijskog savjetnika, te je bilo uobičajeno da stranke koje su uzimale kredite obavijeste da je kredit ili uz promjenjivu ili uz fiksnu kamatnu stopu te da je valuta vezana za tečaj na dan dospijeća kredita. Ono o čemu bi ovisila promjena kamate ili tečaja nisu razgovarali s klijentima. U doba sklapanja ugovora o konverziji nije radila, obzirom da je u to doba koristila duži porodiljni dopust. Stranke nisu mogle pregovarati o uvjetima ugovora o kreditu. Banka je imala unaprijed sastavljen ugovor koji bi prilagođavala osobnim podacima i iznosima svakog pojedinog korisnika kredita. Što se tiče obavijesti o promjenama u kamati koji bi utjecali na promjenu rate kredita, službenici iz poslovnice nisu obavještavali klijente. Misli da su bili pisano obaviješteni od centrale u Zagrebu. Tijekom 2005.g. u ponudi je banka imala kredite i u EUR i u CHF. U eurima je kamatna stopa bila puno veća nego kamatna stopa za CHF. Klijent i su upućivani na koji način se plaća rata kredita koja je vezana za valutnu klauzulu. Klijentima su bile ponuđene sve usluge banke koje je poslovnica imala na raspolaganju vezano za kredit. Nije bilo naznaka niti su službenici banke imali saznanja da će doći do tolikog porasta tečaja.

10. Već iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, vremena njegova sklapanja te nesporne činjenice da je ugovoren uz valutnu klauzulu u CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom činjeničnom i pravnom interesu kao i zahtjev koji je bio predmet postupka vođenog po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika. U navedenom je postupku pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne u dijelu u kojem je promjena kamatne stope ugovorena isključivo odlukom banke, kao i u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane uz tečaj kune prema tečaju CHF, a da se o tim odredbama nije individualno pregovaralo, niti su korisnici kredita kao potrošači bili primjereno informirani o parametrima koji utječu na njihova prava i obveze.

11. Slijedom navedenoga, tužitelj je, sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku, ovlašten pozvati se na utvrđenja suda donesena u navedenom kolektivnom postupku.

12. U navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženica bila stranka u ulozi tuženika, a koji se odnosio na ugovore o kreditu sklopljene u istom razdoblju kao i ovdje predmetni ugovor, uz ugovaranje valutne klauzule u CHF te pravo banke da jednostranom odlukom, bez ugovorom određenih jasnih i objektivnih parametara, mijenja kamatnu stopu tijekom otplate kredita, u bitnome je utvrđeno da su ništetne one odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo, osobito u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a sve zbog izostanka potpunog informiranja potrošača o parametrima bitnima za donošenje valjane i svjesne odluke. Takve su odredbe, prema utvrđenju suda u tom postupku, dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Usporedbom tih utvrđenja s sadržajem predmetnog Ugovora o kreditu, u kojem je ugovoreno da tuženica može jednostrano određivati visinu kamatne stope, i to bez ugovorenog objektivnog kriterija, uz obvezu tužitelja da takvu odluku bezuvjetno prihvati, te uz činjenicu da je tužitelj tijekom otplate kredita, zbog jednostranog povećanja kamatne stope i porasta tečaja CHF, otplaćivao znatno uvećane anuitete, ovaj sud zaključuje da je tuženica, kao profesionalni trgovac, tužitelju nametnula sporne ugovorne odredbe kao „jača” ugovorna strana. Na taj je način banka ugovorila pravo da cijenu svoje usluge mijenja po vlastitom nahođenju, bez obveze da promjenu veže uz objektivne razloge, i bez mogućnosti potrošača da na to utječe, čime je tužitelj doveden u bitno nepovoljniji položaj.

14. Sud je ocijenio razumnim i životno uvjerljivim da tužitelj, kao prosječni potrošač, nije bio svjestan rizika vezanih uz otplatu kredita denominiranog u švicarskim francima (CHF). Za razliku od tuženice – banke, kao profesionalne financijske institucije koja raspolaže specifičnim znanjem o valutnim kretanjima – tužitelj nije mogao predvidjeti moguće posljedice takvog ugovornog aranžmana, osobito imajući u vidu da valuta CHF u vrijeme sklapanja ugovora nije bila uobičajeno platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, već je predstavljala relativno novu i složenu financijsku pojavu.

15. Iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja proizlazi da se o konkretnim ugovornim odredbama nije individualno pregovaralo te da nije bio informiran o svim bitnim parametrima potrebnima za donošenje valjane odluke. Tužitelju nije bila predočena niti jedna informacija iz koje bi mogao razumjeti da se anuitet može znatno povećavati tijekom otplate, već mu je kredit bio prikazan bez pojašnjena parametara, iako je bio vezan uz valutu koja nije bila u primjeni u Republici Hrvatskoj niti je predstavljala valutu u kojoj je ostvarivao prihode. Kad se dovede u vezu da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu s povjerenjem u profesionalnost tuženice, a da banka pri tome nije upozorila tužitelja na rizik rasta anuiteta niti na nepostojanje gornje granice rasta cijene kredita, proizlazi da tužitelj nije bio valjano i potpuno informiran o bitnim parametrima otplate kredita. Navedeno nedvojbeno proizlazi i iz iskaza svjedokinje DI.

15.1. Uzevši u obzir i činjenicu da je ugovor sklopljen s navedenom namjenom – stambeni kredit, te da je tužitelj zaista kupio stan u kojem je živio s obitelji, tužitelj je postupao kao potrošač.

16. Valja naglasiti da ugovor može predstavljati stvarni izraz volje ugovornih strana samo ako su njegove bitne odredbe jasno i nedvojbeno utvrđene, osobito one koje se odnose na način određivanja visine tražbine i kriterije njezine promjene. U predmetnom slučaju ti uvjeti nisu bili ispunjeni.

16.1. Tužitelj je, kao potrošač, bio svjestan osnovnih elemenata ugovora – iznosa kredita koji mu je isplaćen, visine kamatne stope, visine početne mjesečne rate i roka otplate – te je logično očekivao mogućnost manjih promjena uslijed promjene tečaja ili kamate. Međutim, sukladno načelima obveznog prava o ravnoteži činidbi te načelu savjesnosti i poštenja, legitimno je očekivanje potrošača da promjene tijekom trajanja ugovora neće dovesti do znatnog pogoršanja njegova položaja, odnosno do takvih promjena koje bi ugrozile mogućnost redovne otplate kredita. Tuženici je bilo, ili je moralo biti, poznato da preuzimanje takvih obveza od strane potrošača zahtijeva prethodno realno preispitivanje mogućnosti otplate, kao i da je kredit potrošaču bio prezentiran kao najpovoljniji, što je bio odlučujući razlog njegova prihvaćanja. Stoga sud ocjenjuje da je postupanje tuženice, koja tužitelja kao nestručnu osobu nije jasno i potpuno informirala o rizicima ugovora, te mu nije pojasnila da sporne ugovorne odredbe omogućuju neograničeno povećanje njezinih obveza, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj nije bio ničim zaštićen od znatnog umanjenja svoje imovine zbog takvih odredbi, dok je tuženica svoje potraživanje osigurala založnim pravom na nekretnini i zadržala mogućnost da jednostrano povećava cijenu kredita, odnosno obvezu potrošača.

17. Slijedom navedenoga, ocjena je ovog suda da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF te kojima je ugovoreno pravo tuženice da jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu, nepoštene u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03).

17.1.Obzirom na nepoštenje navedenih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnost istih odredbi, tužitelj bi sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imao pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

18. Kako proizlazi iz tvrdnji stranaka te samog Dodatka ugovora o kreditu, nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu koji sadrži predmetne ništetne odredbe ugovora, stranke su 27. siječnja 2016. proveli postupak konverzije osnovnog ugovora o kreditu.

19. Čitanjem Dodatka uz Ugovor o kreditu broj 266-168/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 27. siječnja 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15), pri čemu se u Dodatku konstatira stanje preostale neotplaćene glavnice i kamate na dan dospijeća, te je utvrđeno da preostala glavnica na dan 30. rujna 2015., denomirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR iznosi 19. 227.47 EUR, da je pretplata 3.065,16 kuna. Sadržaj Dodatka jasno pokazuje da se time mijenja dio odredbi Osnovnog ugovora, odnosno glavnica je denominirana u eurima, otplata vezana za tečaj EUR-a u odnosu na kunu, a kamatna stopa jasno ugovorena, dok sve ostale odredbe ugovora ostaju neizmijenjene, uključujući i sredstva osiguranja kredita. Iz Dodatka je razvidno da su prijašnje uplate po kreditu uračunate u novi izračun glavnice, ali se niti jednom odredbom ne uređuje pitanje odricanja izvanugovornih potraživanja u vezi s uplatama tužitelja tijekom otplate kredita prije sklapanja Dodatka.

20.Vrhovni sud RH je u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potvrdio pravno shvaćanje da korisnik kredita sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru nije izgubio pravni interes za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi, dok je u oglednom postupku Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. jasno navedeno da sporazum o konverziji sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15, u daljnjem testu ZID ZPK/15), ima pravne učinke i valjan je, iako se radi o ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

21. U ovom postupku nije sporna valjanost Dodatka, koji ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita, budući da predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta. Sporno je u ovom postupku ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF i rasta kamatne, stope, razlike u glavnici, sve temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopio Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su sve ranije uplate tužitelja uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužitelj pristao tzv. konverzijom.

22.Valja naglasiti da je ZID ZPK/15 donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u posebnom razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i obzirom da je tečaj CHF izrazito jačao s vremenom te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je dovelo u izrazito težak položaj korisnike kredita i potrošača. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF, odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR.

23. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15.

24. U odnosu na praksu Suda EU u određenim predmetima, valja ukazati na presudu Suda EU u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022. donesenu u povodu zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, i gdje je Sud EU dao tumačenje o području primjene ratione temporis i ratione materiae Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Tako je Sud EU odgovarajući na postavljeno pitanje izrazio pravno shvaćanje da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjene njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.

25.Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule u CHF, a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Dodatka Ugovora proučiti njegove odredbe.

25.1. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15. 25.2. Nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, radilo se o valjanom izboru koji je učinjen od strane korisnika kredita i potrošača i u skladu sa zakonom čija ustavnosti zakonitost nije dovedena u pitanje. Stoga nema nejednakosti tužitelja pred zakonom i sudovima jer na potrošače koji su konvertirali kredit primjenjuje se specijalni propis ZID ZPK/15 na temelju kojeg je konverzija kredita provedena i između stranaka zaključen Aneks ugovoru o kreditu koji izaziva pravne učinke.

25.2. Nasuprot tome, na potrošače koji nisu proveli konverziju svog kredita navedeni lex specialis nije moguće primijeniti i stoga se ne radi o usporedivoj pravnoj situaciji.

26. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22, 59/23 – dalje: ZZP/22), a i njegov prethodnik ZZP/14, na isti način definiraju svrhu i cilj zakona, koja se svodi (čl. 1.) na zaštitu osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i p ri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, i to:

1. pravo na zaštitu ekonomskih interesa potrošača

2. pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu

3. pravo na pravnu zaštitu potrošača

4. pravo na informiranje i izobrazbu potrošača

5. pravo na udruživanje potrošača u svrhu zaštite njihovih interesa

6. pravo na predstavljanje potrošača i sudjelovanje predstavnika potrošača u

radu tijela koja rješavaju pitanja od njihova interesa.

26.1. Dakle, kada se govori o zaštiti potrošača ta zaštita svoje domete može imati samo u okviru određenog tržišta, u ovom slučaju tržišta financijskih proizvoda i usluga (kredita) na području Republike Hrvatske. Notorno je da su banke na tržište plasirale proizvode kredite - s valutnim klauzulama, uglavnom vezanim na CHF ili EUR, ali su također plasirale kredite i u nacionalnoj valuti, kuni. Potrošač ima i pravo da ako proizvod koji je kupio ima nedostatke dobiti u zamjenu drugi proizvod, ili drugo odgovarajuće obeštećenje. Ako, i kada se potrošač odluči da umjesto proizvoda koji ima nedostatke koji mu nisu bili predočeni, za koje nije mogao znati, ako mu sve karakteristike proizvoda nisu bile poznate, a za što je odgovoran trgovac, dobije u zamjenu drugi proizvod koji nema sve mane i nedostatke, tada može dobiti samo jedan od onih proizvoda koji postoje na domaćem tržištu, a ne nekakav imaginarni nepostojeći proizvod koji se na tržištu ne nudi niti se ikada nudio.

26.2. Stoga, kako su se na tržištu nudili financijski proizvodi - krediti s valutnom klauzulom u EUR, kada je tužitelj kao potrošač izabrao da u zamjenu za proizvod s nedostatkom - kredit s valutnom klauzulom vezanom za CHF, primi drugi proizvod uz obvezu banke da izvrši obračune sukladno citiranim odredbama, time je tužitelj kao potrošač ostvario zaštitu koju mu citirani zakoni pružaju unutar uvjeta i ponude na domaćem tržištu jer se pravo na potrošača da mu se uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštenih odredbi nije bilo ne može ostvariti izvan uvjeta konkretnog tržišta – u ovom slučaju financijskih usluga.

26.3. Zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno je povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom čl.49. st. 1. Ustava, temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (čl. 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

27. S obzirom na navedeno valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane tužitelja kao potrošača budući da je tužitelj kao potrošač i kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom je potrebno naglasiti da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

28. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. toč. 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ovoga Zakona).

29. Prema tome, a kakav pravni stav je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Odluci broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026., neosnovano tužitelj potražuje glavnicu preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženice.

30. Međutim, drukčije je sa dijelom zahtjeva za isplatom zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu. Prema shvaćanju ovoga suda taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15 pa je u tom dijelu osnovan zahtjev tužitelja na temelju općeg propisa iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

31. Tužitelju pripadaju od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.) zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i deviznoj klauzuli u CHF, što znači na sve one iznose koje je tužitelj plaćao više od početnog tečaja i od početne kamatne stope. Tužitelju pripadaju te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15 (točka 25. odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026.).

32. Jedine odredbe Ugovora o kreditu koje su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora do sklapanja Dodatka ugovora bile jasno određene, razumljive i neposredno primjenjive, odnose se na kamatnu stopu od 3,99% godišnje, kao jedinu jasno ugovorenu cijenu zajma, te na iznos glavnice isplaćen tužitelju prilikom ugovaranja kredita, obračunat prema tečaju CHF na dan isplate. Radi se o parametrima koji su tužitelju, kao potrošaču, bili poznati i u potpunosti objašnjeni, što omogućuje utvrđenje stvarnog iznosa temeljnog duga.

33. Sukladno odredbama čl. 323. i 324. ZOO-a, a u vezi s načelom povrata onoga što je primljeno bez valjane pravne osnove, sud je naložio sudskoj vještakinji da za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka izračuna iznos anuiteta kredita, uz primjenu početnog tečaja CHF prema kunskoj protuvrijednosti na dan isplate kredita, pri čemu se uzima u obzir jedino ono što je bilo jasno određeno i ugovoreno između stranaka kao i da izradi izračun zakonskih zateznih kamata kje su tekle na gornje iznose sve do dana provedene konverzije.

33.1. Vještakinja Stefani Gardašanić u svom nalazu i mišljenju navodi kako je datum isplate kredita 31.svibnja 2005. za koji se veže početni tečaj. Plaćanje kredita se vrši po tečaju na dan plaćanja. Stvarne uplate kamate i glavnice u kunama preuzete su iz kartice kredita. Kredit je konvertiran u EUR 28.siječnja 2016. s datumom 30.rujna.2015.

Preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 3.889,62 EUR.

Negativna preplata tečaja (negativne tečajne razlike), kada je tečaj bio manji od početnog, iznosi 259,19 EUR.

Zatezne kamate na pretplatu tečaja od dana plaćanja do 30.09.2015.g. iznose 1.221,99 EUR (tab.5).

Aneksom Ugovora o kreditu od 28.01.2016. izvršena je konverzija kredita u EUR s datumom 30.09.2015.

U konverziji je utvrđen višak od 4.568,91 EUR, odnosno 34.901,14 HRK, ili 4.632,18 EUR po fiksnom tečaju konverzije (tab. 5).

Preplata u konverziji na dan 30.09.2015. iznosi 3.065,16 HRK, odnosno 406,82 EUR po fiksnom tečaju konverzije (tab. 4).

Ukupna preplata tečaja, te zateznih kamata na pretplate tečaja iznosi 5.111,61 EUR, što je za 4.704,79 EUR više od preplate u konverziji.

33.2. Podneskom od 01.srpnja 2025. tužitelj navodi kako nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka po pitanju metodologije obračuna. Smatra kako je vještak pravilno utvrdio iznose prema rješenju suda. Slijedom navedenog, tužitelj specificira tužbeni zahtjev.

33.3. U podnesku od 28.siječnja 2026. tuženik ističe kako nema računskih prigovora, ali osporava metodologiju koju je vještak koristio tijekom izračuna. U odnosu na tužiteljev podnesak od 1. srpnja 2025., tuženik osporava da bi tužitelj imao pravo na zateznu kamatu kako traži tužbenim zahtjevom jer, čak i kad bi uopće imao pravo na zateznu kamatu, ovako određeni tijek djelomično je protivan izričitim zakonskim odredbama, odnosno zabrani obračunavanja kamate na kamatu. Nadalje, tuženik prigovara jer je zahtjev za isplatu utemeljen na dijelu nalaza vještaka koji ne uključuje sve razlike. Tuženik smatra kako se u obzir može uzeti isključivo sveukupna razlika, odnosno onaj izračun koji uključuje razliku u svakom pojedinom anuitetu pa tako i tzv. negativne razlike. Nesporno je da izračun samo tzv. pozitivnih razlika ne odgovara niti tužbi, budući da tužitelj ističe ništetnost odredbi kojima se ugovara valutna klauzula, te potražuje isplatu razlike uslijed promjena tečaja. Ukoliko je ništetna odredba kojom je ugovoreno da su određeni parametri promjenjivi (tečaj), a čemu se tuženik izričito protivi, onda je ništetna promjena tih parametara i kad se isti smanjuju u odnosu na početno ugovorene, jer i smanjenje predstavlja promjenu.

33.4. Na ročištu održanom dana 04.ožujka 2026. saslušana je vještakinja Stefani Gardašanić.koja izjavljuje kako ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja. Navodi da je zateznu kamatu na pretplatu tečaja izračunala do dana konverzije 30.09.2015. godine, te da zatezna kamata do tog dana iznosi 1.221,99 eura, kada se od tog iznosa oduzme iznos priznat u konverziji 406,82 eura, dođemo do iznosa od 815,17 eura koje tuženik ističe u svom podnesku od 28.siječnja 2026. Vještakinja odgovara da na zatezne kamate otpada iznos od 815,17 eura. Ispravlja nalaz i mišljenje na strani 20, na način da izostavlja u dio teksta u kojem stoji da je u konverzija utvrđena viša od 4.568,91 eura odnosno 34.901,14 kuna. Navodi da navedena ispravka ne utječe na njezino mišljenje koje je izrađeno na stranici 21 nalaza.

33.5.Sud je ocijenio da je vještakinja svoj nlaz i mišljenje izradila u svemu prema pravilima struke i zadatku suda, a u prilog tome govori i činjenica da stranke nisu imale primjedbi na računski dio izračuna dok je očitu omašku u pisanju ispravila usmeno na ročištu.

34 Tužitelju sukladno prethodno odredbama čl. 323., 324. i 1115. ZOO -a pripadaju zatezne kamate od 1.221,99€,na iznose pretplate (po osnovi promjene tečaja ) od dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana nakon provedene konverzije 30. rujna 2015., za koju je utvrđeno da je provedena sukladno ZID ZPK/15.

35. Iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje utvrđeno je da je tužitelj platio više zbog rasta tečaja 3.889,62 EUR, i ono što je ključno s obzirom na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. je da je izračunata zatezne kamate na pretplatu tečaja od dana plaćanja do dana provedene konverzije koje u apsolutnom iznosu iznose 1.221,99 EUR.

36. Slijedom navedenog valjalo je tužitelju priznati iznos od 1.221,99€, sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a (točka I. izreke presude), a sve preko zatraženog u tužbi odbiti kao neosnovano (točka III. izreke).

37.U odnosu na prigovor zastare, valja istaknuti da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (tužba podnesena 4. travnja 2012.) došlo do prekida zastare sukladno čl. 241. ZOO -a. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izričito potvrdio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku. Građanski odjel Vrhovnog suda (rješenje Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.) utvrdio je da zastarni rok za restitucijske zahtjeve iz čl. 323. ZOO-a počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, neovisno o naknadnom utvrđivanju ništetnosti istovjetnih odredbi u individualnim parnicama.

37.1. Tužitelj traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO-a) pa zastarni rok počinje teći u odnosu na promjenu valute CHF, pravomoćnošću u kolektivnom sporu, 14. lipnja 2018., pa s obzirom na podnošenje tužbe 12. lipnja 2023., zastarni rok nije protekao, pa prigovor zastare tuženika nije osnovan.

38. O troškovima postupka odlučeno je sukladno odredbi članka 154. st.4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022, 114/2022, 155/2023 u daljnjem tekstu: ZPP) u svezi s člankom 155. ZPP-a. Tužitelj da je uspio s osnovom 100%, a visinom 17,58%.

38.1. Stranke su djelomično uspjele na način da je tužitelj uspio s osnovom u potpunosti, i sa zahtjevom u odnosu na visinu od 17,58%, Kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužitelj bi trebao naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelj zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosio i one koje bi morao platiti tuženici bili bi daleko veći iznosa koji mu je dosuđen zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđeni iznos kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske,, J protiv Hrvatske koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetima u kojima je sporno pravo za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su konvertirani u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postojala je neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.), a koja je u konačnici razjašnjena nakon zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu. U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je tužba u konkretnom slučaju bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješanje u pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku.

38.2. Zbog navedenog u odnosu na odluku o troškovima postupka koji se sastoje u zastupanju po punomoćniku odvjetniku sud je odlučio da svaka strana snosi svoje troškove, dok je u odnosu na materijalni trošak koji se sastoji od troška vještačenja u ukupnom iznosu 500,00 EUR valjalo je priznati tužitelju u cijelosti jer je isti trošak bio neophodan radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, a imajući na umu da je osnovana osnova u cijelosti. Tužitelju nije priznat trošak za sudsku pristojbu za tužbu jer u postupku nije utvrđeno da je platio ovu pristojbu.

38.3. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u točkama IV i V. izreke.

U Dubrovniku, 01. srpnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Klečak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika