REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1678/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Jasni Golubić, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik u Zagrebu, Pere Budmanija 5/4 protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 21. svibnja 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 1. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u Ugovoru o kreditu broj 168-50-4046833, sklopljenom dana 19. travnja 2007. između CF, sada MF, Vodice, Ante Udovičića Kule 3, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita, i Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora, i to odredba članka 7. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi:

„…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…“

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, isplati iznos od 3.581,80 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 1,08 EUR od 4. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 4,31 EUR od 6. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 14,45 EUR od 11. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 3,86 EUR od 12. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 17,32 EUR od 11. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 19,39 EUR od 6. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 20,33 EUR od 6. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 18,19 EUR od 23. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 18,69 EUR od 28. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 14,66 EUR od 12. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 11,68 EUR od 12. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 12,47 EUR od 12. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 14,04 EUR od 10. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 13,91 EUR od 9. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 12,32 EUR od 9. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 15,29 EUR od 10. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 17,68 EUR od 7. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 21,07 EUR od 7. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 20,29 EUR od 7. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 24,89 EUR od 7. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 24,02 EUR od 10. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 25,72 EUR od 10. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 40,44 EUR od 10. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 37,41 EUR od 10. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 46,67 EUR od 10. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 43,47 EUR od 10. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 38,33 EUR od 10. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 49,19 EUR od 10. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 63,00 EUR od 8. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 53,22 EUR od 10. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 56,65 EUR od 10. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 52,29 EUR od 8. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 53,07 EUR od 8. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 71,59 EUR od 10. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 73,39 EUR od 9. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 88,87 EUR od 9. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 80,92 EUR od 10. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 72,22 EUR od 10. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 70,83 EUR od 10. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 70,17 EUR od 27. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 74,29 EUR od 20. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 77,88 EUR od 13. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 78,36 EUR od 10. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 75,88 EUR od 27. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 77,56 EUR od 11. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 78,71 EUR od 17. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 76,77 EUR od 17. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 77,28 EUR od 24. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 75,83 EUR od 10. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 72,70 EUR od 3. studenoga 2012. do isplate,

- na iznos od 76,04 EUR od 3. studenoga 2012. do isplate,

- na iznos od 77,64 EUR od 14. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 76,52 EUR od 21. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 70,22 EUR od 15. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 75,57 EUR od 14. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 76,04 EUR od 12. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 73,94 EUR od 27. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 67,42 EUR od 9. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 67,25 EUR od 9. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 68,86 EUR od 9. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 71,42 EUR od 9. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 74,98 EUR od 9. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 73,15 EUR od 11. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 74,45 EUR od 6. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 75,92 EUR od 6. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 76,83 EUR od 13. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 78,77 EUR od 13. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 78,14 EUR od 11. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 75,99 EUR od 11. lipnja 2014. do isplate,

po stopi koja je do 31. prosinca 2007. određena Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određena, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate određena, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, naknadi parnični trošak u iznosu od 2.299,80 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 144,18 EUR, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je povučen manifestacijski zahtjev istaknut u tužbi od 13. lipnja 2023.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 13. lipnja 2023. navodi da aktivnu legitimaciju temelji na Ugovoru o ustupu/prijenosu tražbine koji su sklopili MF kao ustupiteljica i tužitelj Druga fundacija SPV d.o.o. kao primatelj tražbine. Prema navodima tužitelja, tim je ugovorom tražbina koja je predmet ovog postupka u cijelosti prenesena na tužitelja kao novog vjerovnika, a tuženik je o prijenosu tražbine uredno obaviješten.

2. Nadalje navodi da su MF kao korisnica kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditor 19. travnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 168-50-4046833, kojim je tuženik korisnici kredita odobrio kredit u iznosu od 21.909,75 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Kredit, odnosno vraćanje kredita, ugovoreno je uz valutnu klauzulu u valuti švicarski franak.

3. Tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF nezakonite i ništetne, jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije korisnicu kredita u cijelosti i potpuno informirao o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke. Takvo postupanje tuženika, prema tvrdnji tužitelja, prouzročilo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnice kredita.

4. Tužitelj se poziva na pravomoćna utvrđenja iz kolektivnog spora vođenog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17. Navodi da je u tom postupku pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od početka 2004. do kraja 2008. ugovarao ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, bez potpunog informiranja potrošača o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke, te smatra da su ta utvrđenja obvezujuća i u ovom postupku.

5. Tužitelj nadalje navodi da je tuženik, unatoč ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli, obračunavao anuitete prema ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF, što je imalo za posljedicu povećanje kunskog mjesečnog anuiteta i obveza korisnice kredita prema tuženiku. Smatra da ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli znači da su nezakonita sva povećanja obveza nastala zbog jačanja tečaja CHF u odnosu na kunu, odnosno danas euro, pa je korisnica kredita po toj osnovi preplatila svoju obvezu prema tuženiku.

6. Budući da tužitelj tvrdi da ne raspolaže cjelokupnom kreditnom dokumentacijom, osim ugovorom o kreditu, navodi da se tuženiku obratio zahtjevom za dostavu dokumentacije, kojem tuženik do podnošenja tužbe nije udovoljio. Stoga predlaže da sud tuženiku naloži dostavu eventualnih aneksa ugovora, odluka odnosno pregleda promjena kamatnih stopa s pripadajućim otplatnim planovima te kartice kredita odnosno prometa po kreditu. Nakon dostave dokumentacije i provedbe financijskog vještačenja tužitelj najavljuje postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva.

7. Tužbom predlaže da sud utvrdi ništetnima ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj 168-50-4046833 od 19. travnja 2007., sklopljenom između MF kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, kojima je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica kredita. Također predlaže da se tuženiku naloži isplata iznosa koji će biti utvrđen nakon dostave dokumentacije i provedenog financijskog vještačenja, sa zakonskim zateznim kamatama, te naknada parničnog troška.

8. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Prvenstveno ističe prigovor nedopuštenosti stupnjevite tužbe iz članka 186.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; dalje: ZPP). Smatra da iz priloga tužbi ne proizlazi da bi tužitelj od tuženika prije podnošenja tužbe zatražio dostavu kreditne dokumentacije niti da se radi o dokumentaciji koju bi tuženik bio dužan dostaviti tužitelju. Stoga smatra da nisu ispunjene procesne pretpostavke za stupnjevitu tužbu te predlaže odbacivanje tužbe.

9. Tuženik ističe i prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Smatra da iz isprava u spisu ne proizlazi da bi tužitelju bila ustupljena tražbina, a ujedno osporava da bi korisnica kredita uopće imala kakav zahtjev prema tuženiku. Podredno navodi da se eventualna tražbina korisnice kredita, koja proizlazi iz njezina potrošačkog statusa, po svojoj naravi protivi prijenosu na treću osobu u smislu članka 80. ZOO-a. Tuženik ističe da predmetni postupak nije pokrenuo potrošač, nego trgovačko društvo, pa smatra da tužitelj ne može ostvarivati prava koja pripadaju potrošaču zbog posebne zakonske zaštite.

10. U odnosu na osnovanost zahtjeva, tuženik osporava da bi pravomoćna utvrđenja iz kolektivnog spora bila automatski primjenjiva na ovaj konkretni ugovor. Navodi da je kolektivni spor vođen na apstraktnoj razini i da u tom postupku nisu ispitivane okolnosti sklapanja konkretnog ugovora. Posebno ističe da je predmetni ugovor sklopljen radi kupnje vozila, a ne radi rješavanja stambenog pitanja, zbog čega smatra da se utvrđenja iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti na ovaj kredit.

11. Tuženik nadalje tvrdi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli korisnici kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o njoj pojedinačno pregovaralo te da nije protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da je korisnici kredita prilikom sklapanja ugovora uručen otplatni plan u kojem je iznos anuiteta bio izražen u CHF, da je ugovor solemniziran kod javnog bilježnika te da su korisnici kredita bile dane potrebne informacije u okviru tada objektivno poznatih tržišnih okolnosti.

12. Tuženik ističe da u trenutku sklapanja ugovora nisu postojale naznake koje bi izgledno i izvjesno upućivale na buduće kretanje tečaja CHF prema kuni, niti je tuženik korisnici kredita uskratio informacije kojima je raspolagao. Smatra da se razumljivost sporne odredbe mora ocjenjivati prema okolnostima koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i prema standardu prosječnog, razumno pažljivog i opreznog potrošača.

13. Iz dostupnog dijela odgovora na tužbu proizlazi da tuženik osporava i ostale pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva, uključujući pravnu osnovu za isplatu, učinke eventualne konverzije, zastaru te tijek zateznih kamata, no u bitnome ostaje kod stajališta da tužitelj nije dokazao ništetnost konkretne ugovorne odredbe, niti postojanje dospjele i prenosive tražbine prema tuženiku.

14. Tužitelj se u podnesku kojim se očituje na odgovor na tužbu protivi svim prigovorima tuženika. U odnosu na stupnjevitu tužbu navodi da su ispunjene pretpostavke iz članka 186.b ZPP-a jer je, uz obavijest o prijenosu tražbine, od tuženika zatražio dostavu cjelokupne dokumentacije potrebne za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, ali tuženik tom zahtjevu nije udovoljio. Smatra neodlučnim je li dokumentaciju zatražio tužitelj kao primatelj tražbine ili sama korisnica kredita, budući da primatelj tražbine stupa u pravni položaj ustupitelja i stječe njegova prava.

15. U odnosu na aktivnu legitimaciju, tužitelj navodi da ona proizlazi iz Ugovora o kreditu i Ugovora o ustupu potraživanja. Ističe da je korisnica kredita imala novčanu tražbinu prema tuženiku, da ju je valjano ustupila tužitelju te da je nakon ustupa isključivo tužitelj ovlašten potraživati ispunjenje te tražbine. Navodi da za ustup tražbine nije potreban pristanak tuženika kao dužnika te da se njegov pravni položaj ustupom ne mijenja.

16. Tužitelj osporava tvrdnju da se radi o tražbini koja se po svojoj naravi protivi prijenosu. Navodi da predmet spora nije zaštita strogo osobnog prava potrošača, nego novčana tražbina po osnovi stjecanja bez osnove, nastala zbog primjene ništetne ugovorne odredbe. Smatra da takva tražbina nije osobna i da ju je potrošač mogao slobodno prenijeti na tužitelja. Potrošački status, prema stajalištu tužitelja, odlučan je za ocjenu ugovornog odnosa u trenutku sklapanja ugovora, ali ne sprječava naknadni ustup novčane tražbine.

17. U odnosu na pravo pozivanja na utvrđenja iz kolektivnog spora, tužitelj ističe da je primatelj tražbine stupio u pravni položaj ustupiteljice te da stječe i pravna sredstva potrebna za ostvarenje prenesene tražbine. Poziva se na sudsku praksu prema kojoj se u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti istovrsnih odredaba iz potrošačkih ugovora sud može izravno osloniti na pravomoćna utvrđenja iz kolektivnog spora.

18. Tužitelj u pogledu ništetnosti valutne klauzule ponavlja da je pravomoćno utvrđeno kako su banke, uključujući tuženika, u tipskim i adhezijskim ugovorima ugovarale nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Smatra da nije dovoljno da je odredba gramatički razumljiva, već potrošaču mora biti jasno izloženo konkretno funkcioniranje valutnog mehanizma i njegove ekonomske posljedice. Navodi da je rizik CHF valutne klauzule bio znatno veći od rizika valutne klauzule u EUR, da tuženik korisnicu kredita o tome nije dostatno informirao i da je cjelokupan valutni rizik prebacio na potrošača.

19. Tužitelj se protivi i prigovoru zastare te prigovoru tuženika o tijeku zateznih kamata. Smatra da je pokretanjem kolektivnog spora prekinuta zastara za individualne restitucijske zahtjeve, a da zatezne kamate pripadaju od dana svake pojedine uplate jer se tuženik ne može smatrati poštenim stjecateljem kada je upravo on sastavio i koristio ništetne ugovorne odredbe.

20. Tužitelj je podneskom od 27. rujna 2024. naveo da u sudski spis dostavlja u međuvremenu pribavljenu kreditnu dokumentaciju i pisani iskaz svjedoka. Ujedno je istaknuo da se, ako bi sud smatrao da manifestacijski zahtjev nije osnovan, taj zahtjev ima smatrati redovitim dokaznim prijedlogom da se cjelokupna kreditna dokumentacija za predmetni kredit pribavi od tuženika sukladno članku 234. ZPP-a.

21. Tuženik je podneskom od 7. studenoga 2024. u bitnome ostao kod ranije istaknutog prigovora nedopuštenosti stupnjevite tužbe. Dodatno navodi da iz podneska tužitelja proizlazi kako je zahtjev za dostavu dokumentacije tuženiku upućen 15. lipnja 2023., dok je tužba potpisana 13. lipnja 2023., iz čega zaključuje da dokumentacija nije bila zatražena prije podnošenja tužbe. Smatra da zbog toga nisu ispunjene pretpostavke iz članka 186.b ZPP-a, jer za dopuštenost stupnjevite tužbe treba biti utvrđeno da je ovlaštena osoba prije podnošenja tužbe zatražila dokumentaciju, a da ju je tuženik odbio dostaviti.

22. Tuženik nadalje ističe da je zahtjev za dostavu dokumentacije uputio sam tužitelj, a ne korisnica kredita. Poziva se na odredbe Ugovora o ustupu tražbine prema kojima je ustupitelj dužan pribaviti isprave koje od njega zatraži tužitelj, pa smatra da tužitelj nije bio ovlašten neposredno od banke tražiti kreditnu dokumentaciju. U tom kontekstu tuženik se poziva i na obvezu zaštite osobnih podataka korisnika kredita.

23. U istom podnesku tuženik ponavlja prigovor nedostatka aktivne legitimacije i neprenosivosti potrošačke tražbine, navodeći da eventualna prava korisnika kredita proizlaze iz njegova potrošačkog statusa i da su stoga strogo osobne naravi. Smatra da se tužitelj, kao trgovačko društvo koje djeluje u okviru gospodarske djelatnosti, ne može pozivati na posebnu potrošačku zaštitu niti na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, jer odredbe Zakona o zaštiti potrošača govore o postupku koji potrošač osobno pokrene.

24. Tuženik potom ponavlja da pravomoćna utvrđenja iz kolektivnog spora nisu dostatna za prihvaćanje zahtjeva u ovom pojedinačnom sporu. Smatra da je u kolektivnom sporu ispitivano samo opće informiranje potrošača kroz oglase i reklame, dok bi u ovom postupku trebalo dokazati nepoštenost konkretnih ugovornih odredaba u konkretnom ugovornom odnosu. U odnosu na valutnu klauzulu navodi da je odredba bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o njoj pojedinačno pregovaralo, da nije uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu potrošača te da nije protivna načelu savjesnosti i poštenja.

25. Tuženik posebno navodi da je korisnik kredita bio upoznat s time da se isplata i vraćanje kredita vežu uz tečaj CHF, da je korisniku ponuđen izbor između više vrsta kredita te da je svjesno odabrao kredit vezan uz CHF. Ističe i da je valutna klauzula djelovala dvostrano, prema objema ugovornim stranama, jer je i tuženik bio zadužen u istoj valuti, zbog čega, prema njegovu stajalištu, nije ostvario dodatnu korist zbog rasta tečaja CHF.

26. U odnosu na zastaru, tuženik ostaje kod prigovora da podnošenje kolektivne tužbe nije prekinulo zastaru pojedinačnih restitucijskih zahtjeva. Navodi da kolektivnu tužbu nije podnio vjerovnik, niti je ona podnesena radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja konkretne tražbine pojedinca. Smatra da bi prihvaćanje suprotnog stajališta značilo stvaranje novog pravnog pravila sudskom praksom, bez uporišta u zakonu. Zaključno se protivi provođenju financijskog vještačenja na način predložen od tužitelja jer smatra da bi se time predmetni kredit nedopušteno pretvarao u kunski kredit, a podredno navodi da bi vještak morao uzeti u obzir i anuitete plaćene po tečaju nižem od tečaja na dan isplate kredita.

27. Tuženik se podneskom od 25. lipnja 2025. očitovao na ročište održano 19. svibnja 2025., koje je održano u njegovoj odsutnosti. Navodi da poziv za ročište nije bio uredan u smislu članka 115. ZPP-a, jer je u pozivu bilo navedeno da će se ročište održati korištenjem audio-vizualnih uređaja, ali poziv nije sadržavao poveznicu za pristup ročištu niti informaciju o načinu i vremenu naknadne dostave poveznice.

28. Tuženik se poziva na članak 6. stavak 2. Pravilnika o održavanju ročišta na daljinu, prema kojem poziv za ročište na daljinu mora sadržavati poveznicu za pristup tehničkoj platformi ili informaciju o načinu i vremenu naknadne dostave poveznice. Navodi da mu je poveznica dostavljena tek 16. svibnja 2025. u 13:17 sati, odnosno neposredno prije ročišta zakazanog za 19. svibnja 2025., i to putem elektroničke pošte.

29. Zbog toga tuženik smatra da sud nije mogao održati ročište te da je takvim postupanjem tuženiku onemogućeno raspravljanje pred sudom. Predlaže ukidanje provedenih radnji i ponovno održavanje ročišta na koje će biti uredno pozvan.

30. Sud je u dokaznom postupku pročitao isprave priložene u spis, osobito Ugovor o kreditu broj 168-50-4046833 od 19. travnja 2007., obavijest o ustupu tražbine, Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine, zahtjeve i očitovanja stranaka u vezi s dostavom kreditne dokumentacije, otplatni plan, karticu kredita odnosno promet po kreditu te ostalu kreditnu i financijsku dokumentaciju dostavljenu tijekom postupka. Sud je saslušao svjedokinju MF te proveo financijsko vještačenje po vještaku Darku Prpiću.

31. Na ročištu održanom 19. svibnja 2025. saslušana je svjedokinja MF, korisnica predmetnog kredita. Iskazala je da je 19. travnja 2007. sklopila ugovor o namjenskom kreditu s tuženikom radi kupnje automobila, pri čemu je novac iz kredita isplaćen izravno autokući.

32. Svjedokinja je navela da je ugovor sastavila banka te da je ona dobila gotov ugovor na potpis, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj pojedinih ugovornih odredbi. Nije se sjećala zbog čega je upravo RBA odabrana kao kreditor. U odnosu na kamatnu stopu i valutnu klauzulu iskazala je da joj u banci o tome nisu ništa posebno govorili, nego joj je ponuđen takav ugovor bez predugovornog informiranja o mogućnosti promjene kamatnih stopa, valutnim rizicima i sličnim okolnostima.

33. Iskazala je da se ne sjeća je li pročitala ugovor, a na pitanje je li tražila od djelatnika banke tumačenje pojedinih odredbi navela je da je djelatnik sam rastumačio ugovor, uz napomenu da je to najpovoljnija opcija. U pogledu općih uvjeta kreditora iskazala je da vjerojatno s njima nije bila upoznata jer se toga ne sjeća. Kao sredstva osiguranja navela je zadužnicu i upis banke u knjižicu vozila kao vlasnika do otplate kredita.

34. U odnosu na naknadne izmjene ugovora iskazala je da nije sklapala dodatke ugovoru o kreditu, nego su joj na kućnu adresu slane obavijesti o promjeni kamatnih stopa. Na izričit upit punomoćnika tužitelja iskazala je da je banka nije upozorila na bilo kakav valutni rizik vezan uz valutu CHF.

35. Za ocjenu suda bitno je da iz iskaza proizlazi da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane banke, da korisnica kredita nije mogla pregovarati o njegovu sadržaju, da kredit nije bio poslovne naravi nego namjenski kredit za kupnju automobila te da korisnica nije bila posebno upozorena na valutni rizik CHF ni moguće posljedice promjene kamatne stope.

36. Financijski vještak Darko Prpić izradio je nalaz i mišljenje prema zadatku suda da utvrdi koliko je korisnica kredita MF po Ugovoru o kreditu broj 168-50- 4046833 od 19. travnja 2007. stvarno platila tuženiku, koliko bi platila da se tijekom otplate primjenjivao početni tečaj CHF važeći na dan korištenja kredita, te postoji li pozitivna i/ili negativna razlika između tih iznosa.

37. Vještak je utvrdio da su tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditor i CF, sada MF, kao korisnica kredita, dana 19. travnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 168-50-4046833, kojim je korisnici kredita odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.909,75 CHF, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Ugovorena je promjenjiva redovna kamata od 5,20% godišnje, rok otplate od 84 mjeseca, te otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

38. Prema otplatnom planu tuženika, sveukupan iznos mjesečnih anuiteta iznosio je 27.744,87 CHF, od čega se 21.909,75 CHF odnosilo na otplatu glavnice, a 5.835,12 CHF na kamatu. Kredit je isplaćen 24. travnja 2007., kada je srednji tečaj banke iznosio 1 CHF = 4,511392 kn.

39. Vještak je zatim usporedio stvarno plaćene anuitete obračunate prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja s iznosima anuiteta koji bi bili plaćeni da se primjenjivao tečaj CHF na dan isplate kredita. Na temelju tog izračuna utvrdio je da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom srednjeg tečaja banke u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 26.666,95 kn, odnosno 3.539,28 EUR prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 kn za 1 euro.

40. U zaključku nalaza vještak je posebno prikazao pozitivne i negativne razlike. Za anuitete kod kojih je utvrđen više plaćeni iznos, ukupna razlika iznosi 26.987,15 kn, odnosno 3.581,80 EUR. Za anuitete kod kojih je utvrđen manje plaćeni iznos, ukupna negativna razlika iznosi -320,20 kn, odnosno -42,52 EUR.

41. Slijedom navedenoga, iz nalaza i mišljenja proizlazi da ukupna neto razlika između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta obračunatih po tečaju CHF na dan isplate kredita iznosi 3.539,28 EUR, dok pozitivne razlike zasebno iznose 3.581,80 EUR, a negativne razlike 42,52 EUR.

42. Nakon provedenog financijskog vještačenja tuženik se podneskom od 4. prosinca 2025. očitovao na nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića. Naveo je da nema prigovora na matematički izračun vještaka, ali smatra da nalaz ne pridonosi rješenju spora jer je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit, iako je predmetni kredit nesporno bio vezan uz valutu CHF.

43. Tuženik i dalje osporava osnovanost tužbenog zahtjeva te ponavlja da iz provedenih dokaza ne proizlazi nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Navodi da je ta odredba korisnici kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da je korisnica mogla birati između kredita s valutnom klauzulom u CHF ili EUR te da se stoga o valuti kredita pojedinačno pregovaralo. Smatra da odredba nije uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu potrošača jer je valutna klauzula djelovala u oba smjera, a tuženik nije ostvario dodatnu korist zbog rasta tečaja CHF.

44. Tuženik također navodi da u vrijeme sklapanja ugovora nisu postojale tržišne naznake o mogućem značajnom porastu vrijednosti CHF u odnosu na kunu te da je korisnicu kredita informirao o svim okolnostima o kojima je i sam imao saznanja. Smatra da pojedinačni postupak nije samo formalne naravi i da se povreda prava konkretnog potrošača ne može automatski izvesti iz utvrđenja donesenih u postupku kolektivne zaštite potrošača. Slijedom toga predlaže odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju naknadu parničnog troška.

45. Tužitelj se podneskom od 1. prosinca 2025. očitovao na nalaz i mišljenje vještaka te ga prihvatio u cijelosti kao cjelovit, detaljan i izrađen u skladu s pravilima struke. Navodi da je predmet postupka ništetnost ugovornih odredaba koje su korisnicu kredita obvezivale vraćati anuitete čija je visina bila vezana uz tečaj CHF u odnosu na HRK, zbog čega je bilo potrebno izračunati razliku između stvarno plaćenih anuiteta i iznosa koji bi bili plaćeni da se ništetne odredbe nisu primjenjivale.

46. Tužitelj ističe da iz nalaza vještaka proizlazi da su preplaćeni anuiteti, zbog promjene tečaja CHF u odnosu na HRK, iznosili ukupno 3.581,80 EUR, koji izračun prihvaća kao pravilan. Tuženiku ne priznaje tzv. negativne razlike te uređuje tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 3.581,80 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana preplate do isplate. Ujedno ostaje kod zahtjeva za utvrđenje ništetnosti dijela članka 7. Ugovora o kreditu broj 168- 50-4046833 od 19. travnja 2007., u dijelu kojim je ugovorena otplata u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, te potražuje naknadu parničnog troška.

47. Tuženik se podneskom od 6. svibnja 2026. očitovao na podnesak tužitelja od 1. prosinca 2025. te istaknuo da je tužitelj tim podneskom preinačio tužbu jer je konačno postavio određeni tužbeni zahtjev. Tuženik se preinaci protivi i predlaže da je sud ne dopusti, a ako je sud dopusti, ističe prigovor zastare u odnosu na preinačeni zahtjev.

48. Tuženik u istom podnesku ponavlja da i dalje osporava osnovanost tužbenog zahtjeva te osporava tvrdnju da bi bio nesavjestan stjecatelj u smislu članka 1115. ZOO-a. U pogledu zateznih kamata poziva se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-222/04 od 5. ožujka 2004., prema kojem se u slučaju ništetnosti ugovora o zajmu ugovorne strane imaju smatrati savjesnim stjecateljima. Navodi da je tijekom ugovornog odnosa postupao u skladu s važećim propisima i da ugovaranje valutne klauzule u CHF do postupka kolektivne zaštite nije bilo dovedeno u pitanje ni od regulatora ni od sudske prakse.

49. Tuženik dodatno ističe da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen te da tužitelj tvrdi samo djelomičnu ništetnost pojedinih ugovornih odredaba. Smatra da se, ako bi i postojala ništetnost, radi o zabrani manjeg značaja u smislu članka 326. ZOO-a, zbog čega se ništetnost više ne može isticati nakon što je ugovor ispunjen. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i naložiti tužitelju naknadu parničnog troška.

50. Sud je najprije odlučivao o procesnim prigovorima tuženika, i to prigovoru nedopuštenosti stupnjevite tužbe, prigovoru neodređenosti tužbenog zahtjeva te prigovoru tuženika da bi naknadno određivanje isplatnog zahtjeva predstavljalo nedopuštenu preinaku tužbe.

51. Navedeni prigovori nisu osnovani. Tužitelj je već u tužbi zahtijevao isplatu iznosa koji će biti utvrđen nakon dostave kreditne dokumentacije i provedbe financijskog vještačenja. Naknadnim određivanjem iznosa nakon provedenog vještačenja nije promijenjena istovjetnost zahtjeva, nije povećan postojeći zahtjev niti je istaknut drugi zahtjev uz postojeći, nego je samo određen ranije najavljeni isplatni zahtjev. Čak i ako zahtjev za dostavu dokumentacije nije bio upućen prije samog podnošenja tužbe, navedeno u konkretnom slučaju nije od odlučnog značaja, budući da je tijekom postupka kreditna dokumentacija pribavljena, provedeno je financijsko vještačenje, a tužitelj je postavio određeni isplatni zahtjev, dok je tuženiku omogućeno očitovanje o svim navodima, dokazima i konačno uređenom zahtjevu.

52. Budući da je tužitelj tijekom postupka pribavio dokumentaciju, proveo financijsko vještačenje i uredio isplatni zahtjev, manifestacijski zahtjev postao je bespredmetan te je sud, sukladno dispoziciji tužitelja, rješenjem utvrdio da je taj zahtjev povučen.

53. Nije osnovan ni prigovor tuženika da mu je zbog održavanja ročišta 19. svibnja 2025. bilo onemogućeno raspravljanje pred sudom. Iz stanja spisa proizlazi da je tuženik bio pozvan na ročište, a nakon održanog ročišta imao je mogućnost očitovati se na sve radnje provedene na tom ročištu, osobito na iskaz svjedokinje, kao i na naknadno provedeno financijsko vještačenje i uređeni tužbeni zahtjev, što je i učinio podnescima od 25. lipnja 2025., 4. prosinca 2025. i 6. svibnja 2026. Tuženik u daljnjem tijeku postupka nije ukazao na konkretne odlučne činjenice koje zbog načina održavanja ročišta ne bi mogao iznijeti, niti je konkretizirao zbog čega bi provedeni iskaz svjedokinje trebalo ponoviti radi drukčijeg ili dodatnog ispitivanja. Stoga eventualni nedostatak u dostavi poveznice za pristup ročištu nije doveo do toga da tuženik ne bi mogao raspravljati o odlučnim činjenicama i dokazima, niti je utjecao na donošenje zakonite i pravilne odluke.

54. Nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine proizlazi da je korisnica kredita MF kao ustupiteljica ustupila tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku koja proizlazi iz predmetnog ugovora o kreditu, odnosno iz primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

55. Predmet ustupa nije strogo osobno pravo potrošača, nego novčana tražbina povrata onoga što je plaćeno na temelju ništetne ugovorne odredbe. Takva tražbina ima imovinsku narav i ne protivi se prijenosu na drugoga u smislu članka 80. ZOO -a.

56. Činjenica da je tražbina nastala u potrošačkom ugovornom odnosu ne znači da se ista nakon nastanka ne može prenijeti na treću osobu. Potrošački status odlučan je za ocjenu ugovornog odnosa u trenutku sklapanja ugovora, ali ne sprječava ustup novčane tražbine nastale kao posljedica primjene ništetne ugovorne odredbe.

57. Ustupom tražbine ne mijenja se identitet tražbine niti se pogoršava položaj tuženika kao dužnika. Za valjanost ustupa nije potreban pristanak dužnika, već je dostatna obavijest o ustupu. Sukladno članku 84. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Stoga je tužitelj aktivno legitimiran za vođenje ovog postupka.

58. Sud je utvrdio da je MF u trenutku sklapanja predmetnog ugovora imala položaj potrošača. Kredit je sklopljen radi kupnje automobila, novac iz kredita isplaćen je izravno autokući, a iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi kredit bio namijenjen poslovnoj, obrtničkoj ili profesionalnoj djelatnosti korisnice kredita.

59. Tuženik je predmetni ugovor sklopio kao banka, u okviru svoje profesionalne djelatnosti, pa je u tom ugovornom odnosu imao položaj trgovca, odnosno kreditora.

60. U odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, sud je pošao od pravomoćnih utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača. U tom je postupku utvrđeno da je tuženik u razdoblju relevantnom za sklapanje predmetnog ugovora, odnosno u razdoblju obuhvaćenom pravomoćnim utvrđenjima iz kolektivnog spora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene odredbe kojima je glavnica vezana uz valutu CHF, a da potrošače prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije potpuno i razumljivo informirao o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke.

61. Predmetni ugovor sklopljen je 19. travnja 2007., dakle u razdoblju obuhvaćenom navedenim pravomoćnim utvrđenjima iz kolektivnog spora. Ugovor sadrži istovrsnu odredbu o otplati kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

62. Sud je u ovom postupku ispitao i konkretne okolnosti sklapanja predmetnog ugovora. Iz iskaza korisnice kredita proizlazi da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika, da je korisnica dobila gotov ugovor na potpis, da nije mogla utjecati na sadržaj ugovornih odredaba te da joj nisu posebno objašnjeni valutni rizici ni moguće ekonomske posljedice promjene tečaja CHF.

63. Tuženik nije dokazao da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Sama tvrdnja da je korisnica mogla odabrati kredit vezan uz CHF ili neku drugu valutu ne znači da se pregovaralo o sadržaju konkretne ugovorne odredbe niti da je korisnica imala stvaran utjecaj na njezin sadržaj.

64. Nije dovoljno da je odredba gramatički jasna, odnosno da je korisnica mogla vidjeti da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF. Za transparentnost valutne klauzule bilo je potrebno da potrošač bude jasno i razumljivo informiran o načinu funkcioniranja valutnog mehanizma i o mogućim ekonomskim posljedicama znatnog rasta tečaja CHF na visinu njezinih mjesečnih obveza i ukupnog zaduženja.

65. Tuženik nije dokazao da je korisnici kredita dao takve informacije. Solemnizacija ugovora kod javnog bilježnika i uručenje otplatnog plana ne dokazuju da je tuženik korisnicu kredita prije sklapanja ugovora jasno, potpuno i razumljivo informirao o naravi i opsegu valutnog rizika CHF.

66. Stoga je sud utvrdio da je odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 168 -50- 4046833 od 19. travnja 2007., u dijelu u kojem je ugovoreno vraćanje kredita u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, ništetna kao nepoštena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru.

67. Nije osnovan prigovor tuženika da se ništetnost više ne može isticati jer je ugovor u cijelosti ispunjen i jer bi se radilo o zabrani manjeg značaja iz članka 326. ZOO-a. U konkretnom slučaju ne radi se o zabrani manjeg značaja, nego o nepoštenoj ugovornoj odredbi u potrošačkom ugovoru kojom je prouzročena znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

68. Ništetnost takve ugovorne odredbe proizvodi učinke od samog početka, a činjenica da je ugovor izvršen ne otklanja pravo potrošača, odnosno njegova pravnog sljednika, tražiti utvrđenje ništetnosti i restituciju onoga što je plaćeno bez pravne osnove.

69. Prigovor zastare nije osnovan. Pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva. U odnosu na restitucijski zahtjev, riječ je o tražbini iz stjecanja bez osnove, na koju se primjenjuje opći zastarni rok.

70. Sud prihvaća stajalište da je podnošenjem tužbe u postupku kolektivne zaštite potrošača došlo do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača koji se temelje na istim pravnim utvrđenjima, a zastara je ponovno počela teći nakon pravomoćnog okončanja kolektivnog spora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF. Svrha kolektivne zaštite bila bi bitno umanjena kada prekid zastare ne bi proizvodio učinke i prema individualnim zahtjevima potrošača koji proizlaze iz iste povrede.

71. Budući da je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., zahtjev nije zastario. Tuženikov prigovor da je uređivanjem isplatnog zahtjeva nakon vještačenja nastupila zastara također nije osnovan jer podneskom od 1. prosinca 2025. nije istaknut novi zahtjev, nego je samo određen iznos isplatnog zahtjeva koji je od početka bio postavljen po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi.

72. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka Darka Prpića kao stručan, jasan i izrađen u skladu sa zadatkom suda. Tuženik nije imao matematičkih primjedbi na nalaz, nego je osporavao pravnu osnovu izračuna, što nije pitanje financijske struke, nego pravno pitanje o kojem odlučuje sud.

73. Iz nalaza i mišljenja proizlazi da su pozitivne razlike, odnosno iznosi koje je korisnica kredita više platila zbog primjene promjenjivog tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, iznosile ukupno 3.581,80 EUR.

74. Sud nije prihvatio prigovor tuženika da od navedenog iznosa treba odbiti negativne razlike u iznosu od 42,52 EUR. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za povrat konkretnih iznosa koje je korisnica kredita više platila na temelju ništetne ugovorne odredbe. U razdobljima u kojima bi, prema izračunu vještaka, primjena početnog tečaja dovela do višeg iznosa od stvarno plaćenog, ne radi se o iznosima koje bi tuženik neosnovano stekao od korisnice kredita, pa ti iznosi ne čine dio tužiteljeve restitucijske tražbine. Eventualno uračunavanje takvih iznosa u korist tuženika moglo bi biti predmet posebnog materijalnopravnog prigovora tuženika, odnosno odgovarajućeg procesnog zahtjeva, koji u ovom postupku nije postavljen na procesno dopušten način.

75. Budući da je sud utvrdio ništetnost ugovorne odredbe na temelju koje su ti iznosi naplaćeni, tuženik je navedeni iznos stekao bez valjane pravne osnove te ga je dužan vratiti tužitelju kao primatelju tražbine.

76. Na dosuđeni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate od dana svake pojedine preplate do isplate, sukladno članku 1115. ZOO-a. Tuženik se ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo tuženik kao banka sastavio i koristio ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, a u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno je utvrđeno da takvo ugovaranje nije bilo pošteno ni transparentno prema potrošačima. Stoga kamate teku od dana stjecanja, odnosno od dana svake pojedine uplate kojom je korisnica kredita platila više nego što bi platila bez primjene ništetne ugovorne odredbe.

77. Slijedom svega navedenoga, sud je temeljem članaka 84., 323., 1111. i 1115. ZOO-a, u vezi s odredbama Zakona o zaštiti potrošača i člankom 502.c ZPP-a, odlučio kao u točkama I. i II. izreke presude.

78. Odluka o troškovima postupka temelji se na člancima 154. i 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelj je u cijelosti uspio u glavnoj stvari, pa mu pripada naknada potrebnih troškova postupka.

79. Pri odmjeravanju troška sud je vodio računa o vrijednosti predmeta spora koja se za potrebe odmjere troška u ovom predmetu određuje prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva, budući da zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe služi isplatnom zahtjevu, odnosno posljedica utvrđenja ništetnosti jest upravo obveza tuženika na plaćanje dosuđenog iznosa. Na takav način vrijednost predmeta spora odredio je i ovaj sud tijekom postupka.

80. Tužitelju su priznati troškovi koji su bili potrebni za vođenje postupka, i to trošak sastava tužbe od 13. lipnja 2023. u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 7. točki 1. Tarife, trošak sastava podnesaka od 22. studenoga 2023. i 1. prosinca 2025., svaki u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 8. točki 1. Tarife, trošak sastava podneska od 27. rujna 2024. u iznosu od 50,00 EUR prema Tbr. 8. Tarife, trošak pristupa na ročišta od 29. listopada 2024., 19. svibnja 2025. i 21. svibnja 2026., svaki u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 9. točki 1. Tarife, te trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR prema Tbr. 9. točki 3. Tarife.

81. Ukupno priznati trošak zastupanja tužitelja iznosi 1.350,00 EUR, uvećano za PDV od 25% u iznosu od 337,50 EUR, odnosno ukupno 1.687,50 EUR.

82. Tužitelju su nadalje priznati troškovi sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 56,48 EUR, trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 EUR te sudska pristojba na presudu u iznosu od 155,82 EUR, što ukupno iznosi 612,30 EUR. Sud nije priznao zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu preko iznosa od 155,82 EUR do zatraženog iznosa od 300,00 EUR, budući da je sudska pristojba na presudu odmjerena prema kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva.

83. Slijedom navedenog, ukupan priznati trošak tužitelja iznosi 2.299,80 EUR. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, tuženiku je naloženo da mu naknadi navedeni iznos troška, sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

84. Zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 2.299,80 EUR do zatraženog iznosa od 2.443,98 EUR, odnosno za iznos od 144,18 EUR, odbijen je kao neosnovan.

Zagreb, 1. srpnja 2026.

SUDAC

Jasna Golubić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja stranke mogu izjaviti žalbu u roku od petnaest dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave odluke ako uredno pozvana stranka nije pristupila ročištu za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- Odvj. Miro Marinović, odvjetnik u Zagrebu, Pere Budmanija 5/4

- Odvj. Mateja Vidaković u OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5