Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske Zagreb

Broj: Ppž-4109/2024

R E P U B L I K A H R V A T S K A

- R J E Š E N J E

-

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca: Tomislava Tomašića, predsjednika vijeća te Maria Soljačića i Marjane Rajić, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Mirjane Laljek, kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljene pravne osobe TOPLICE SVETI MARTIN d.o.o. i okrivljene odgovorne osobe SJ, koje brani Ivan Primorac, odvjetnik u Rijeci, zbog prekršaja iz članka 37. stavka 1. točke 5. i stavka 2. Zakona o hrani („Narodne novine“ broj:18/23.), odlučujući o žalbama okrivljene pravne osobe TOPLICE SVETI MARTIN d.o.o., okrivljene odgovorne osobe SJ i tužitelja Državnog inspektorata, Područnog ureda Varaždin, Službe sanitarne inspekcije, podnesenim protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, broj: Pp-661/2023 od 9. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 1. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se kao osnovana žalba okrivljene pravne osobe TOPLICE SVETI MARTIN d.o.o. i okrivljene odgovorne osobe SJ, ukida se pobijana presuda i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II Žalba tužitelja Državnog inspektorata, Područnog ureda Varaždin, Službe sanitarne inspekcije za sada je bespredmetna

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda okrivljenici su proglašeni krivima i kažnjeni novčanim kaznama i to okrivljena pravna osoba TOPLICE SVETI MARTIN d.o.o. novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 eura, a okrivljena odgovorna osoba UJ, novčanom kaznom u iznosu od 450,00 eura, zbog prekršaja iz članka 37. stavka 1. točke 5. i stavka 2 Zakona o hrani, opisanog u izreci.

2. Istom presudom okrivljenici su dužni naknaditi trošak prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 30,00 eura, svaki okrivljenik.

3. Protiv prvostupanjske presude okrivljenici su pravodobno podnijeli žalbe, istovjetno navodeći da predmetnu presudu pobijaju u cijelosti iz svih žalbenih razloga. Ističu da činjenice u predmetnom postupku nisu pravilno i potpuno utvrđene, odnosno nisu uopće utvrđene niti ih je itko pokušao utvrditi, a da je tome doista tako nesporno proizlazi iz samog prekršajnog naloga od 25. kolovoza 2022., u kojem je samo navedeno kako je zatečena hrana s prošlim rokom trajanja. U toku cijelog postupka okrivljeni su isticali kako je hrana s isteklim rokom trajanja skladištena u hladnjacima prije otpreme na otpad. Kako se radi o hrani, životno je i logično, ako se ista prije otpreme na otpad, ne drži u hladnjacima u kratkom roku će imati specifičan miris i na sebe privući razne bakterije, plijesni i sl. Tu se posebno treba uzeti u obzir mjesec u kojem je zatečena izdvojena hrana. Radi se o srpnju te je općepoznato da bi zbog visokih temperatura, da se hrana nije skladištila u hladnjacima, ista počela puštati specifične mirise u kratkom roku. Okrivljenici dalje ističe kako hrana nije stavljena na tržište, odnosno poslužena gostima niti navedeno proizlazi iz bilo kojeg dokaza. Temelj na kojem je sud oglasio okrivljenike krivima za učin prekršaja iz članka 10. stavka 3. točke 1. Zakona o hrani je jednostran ispis i usmena izjava ovlaštenog tužitelja. Prigovori i navodi okrivljenih uopće nisu razmatrani. Pozivajući se na odredbe Zakona o hrani, okrivljenici ističu da je za postojanje prekršaja odlučno da je na tržište stavljena hrana koja nije sigurna, a ne sama činjenica da se hrana kojoj je istekao rok trajanja nalazila izdvojena i skladištena u hladnjaku prije otpreme na otpad. Prema njihovu shvaćanju, sama pohrana takve hrane, bez dokaza da je bila namijenjena potrošačima ili stavljena na tržište, ne može predstavljati prekršaj koji im se stavlja na teret.

Nadalje, okrivljenici navode da prvostupanjski sud nije utvrdio tko je kod okrivljene pravne osobe bio odgovorna osoba za pravilno skladištenje hrane. Ističu da je okrivljena pravna osoba veliko društvo s većim brojem zaposlenih te da član uprave ne može automatski biti smatran odgovornom osobom za poslove skladištenja hrane, njezina izdvajanja i otpreme na otpad. Prema njihovu mišljenju, sud je bio dužan utvrditi kojem su zaposleniku bili povjereni poslovi vezani uz pravilno skladištenje hrane, što je propustio učiniti. Konačno, okrivljenici smatraju da pobijana presuda ne sadrži sve zakonom propisane elemente, osobito valjano obrazloženje o razlozima kojima se sud vodio pri rješavanju pravnih pitanja te o dokazima na temelju kojih je utvrdio da su počinili prekršaj. Navode da sud nije proveo niti jedan dokaz radi utvrđenja je li hrana s isteklim rokom trajanja doista bila stavljena na tržište, niti je utvrdio tko je odgovorna osoba u pravnoj osobi. Okrivljenici smatraju da su argumentirano ukazali na sve nedosljednosti, propuste, arbitrarnost, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava u pobijanoj prvostupanjskoj presudi. U pobijanoj prvostupanjskoj presudi okrivljenici su proglašeni krivima za počinjenje prekršaja bez ijednog jedinog dokaza da je ikakav prekršaj počinjen. Niti iz jednog dokaza ne proizlazi da u okrivljenici stavili na tržište hranu kojoj je istekao rok trajanja. Jedino utvrđenje je to da se hrana kojoj je istekao rok trajanja nalazila u hladnjacima i čekala odvoz na otpad, a što nije niti može biti dovoljno za donošenje osuđujuće presude.

Protiv iste presude tužitelj je pravodobno podnio žalbu zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, kako iz sadržaja žalbe proističe, te u bitnome citira članak 37. stavak 1. točku 5. i stavak 2. Zakona o hrani. S obzirom da se povreda propisa odnosi na sigurnosti hrane, tužitelj podnosi žalbu na presudu vezano za iznos izrečenih novčanih kazni okrivljenicima. Predlaže sudu da preinači prvostupanjsku presudu i okrivljenicima izrekne novčane kazne propisane po citiranom članku, u cilju ostvarenja opće svrhe izricanja prekršajnopravnih sankcija.

4. Žalitelji predlažu da se iz razloga navedenih u žalbama, iste prihvate.

5. Žalbe okrivljene pravne i odgovorne osobe su osnovane, dok je žalba tužitelja za sada bespredmetna.

6. Odlučujući u okviru žalbenih navoda i članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: ovaj Sud) utvrdio je da prvostupanjski sud nije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, a posljedično je i pogrešno primijenio materijalno pravo.

7. Ovaj Sud nalazi da prvostupanjski sud nije proveo sve potrebne i dostupne dokaze radi potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja, iako su navodi obrane upućivali na potrebu njihova provođenja. Obrana okrivljenika temeljila se na tvrdnji da hrana kojoj je istekao rok trajanja nije bila namijenjena tržištu, pripremi ili usluživanju gostima, već je bila izdvojena iz uporabe i namijenjena otpremi na otpad. Za postojanje prekršaja koji se okrivljenicima stavlja na teret nije dostatno samo utvrditi da je zatečena hrana s isteklim rokom trajanja, već je potrebno utvrditi i je li takva hrana bila stavljena na tržište, odnosno držana radi prodaje, distribucije, pripreme, usluživanja ili drugog oblika prijenosa krajnjim potrošačima.

8. Naime, prema Uredbi (EZ) br. 178/2002 Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2002. o utvrđivanju općih načela i uvjeta zakona o hrani, osnivanju Europske agencije za sigurnost hrane te utvrđivanju postupaka u područjima sigurnosti hrane (dalje u tekstu: Uredba (EZ) br. 178/2002), „stavljanje na tržište” znači držanje hrane ili hrane za životinje s ciljem prodaje, uključujući ponudu za prodaju ili svaki drugi oblik prijenosa, bez obzira na to je li besplatan ili nije, te prodaju, distribuciju i druge oblike prijenosa kao takve. Stoga je prvostupanjski sud bio dužan potpunije razjasniti je li se predmetna hrana nalazila u redovitom skladištenju radi pripreme i usluživanja krajnjim potrošačima ili je doista bila izdvojena iz uporabe i namijenjena otpremi na otpad, kako to tvrde okrivljenici.

9. Prvostupanjski sud prihvatio je iskaz višeg sanitarnog inspektora prema kojem predmetna hrana nije bila označena kao nusproizvod, otpad ili hrana koja nije za prehranu ljudi, već se nalazila u rashladnim uređajima u kuhinji predmetnog objekta. Međutim, sud nije proveo daljnje dokaze radi provjere obrane okrivljenika, niti je dao dostatne razloge zbog kojih bi samo držanje hrane u predmetnim rashladnim uređajima nužno značilo držanje radi stavljanja na tržište, a ne držanje prije otpreme na otpad.

10. Pritom je prvostupanjski sud imao mogućnost provesti dokaz ispitivanjem KJ, direktorice hotelskih operacija, koja je u ime stranke bila nazočna inspekcijskom nadzoru. Po potrebi, sud je mogao provesti i suočenje navedene osobe i višeg sanitarnog inspektora, ako bi njihovi iskazi bili međusobno proturječni u pogledu odlučnih okolnosti. Budući da ti dokazi nisu provedeni, a obrana okrivljenika nije dostatno razmotrena, činjenično stanje ostalo je nepotpuno utvrđeno.

11. Nadalje, pobijana presuda ne sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama. Prvostupanjski sud u bitnome se oslanja na iskaz višeg sanitarnog inspektora, dok obranu okrivljenika odbija paušalnom ocjenom da je nedovoljno uvjerljiva i usmjerena izbjegavanju prekršajne odgovornosti. Takvo obrazloženje nije dostatno, jer sud nije objasnio zbog kojih konkretnih okolnosti ne prihvaća obranu okrivljenika niti je obrazložio zašto izvedeni dokazi isključuju mogućnost da je hrana bila izdvojena radi otpada.

12. Osnovano se žalbom ukazuje i na to da prvostupanjski sud nije dostatno razjasnio pitanje odgovornosti okrivljenika SJ kao odgovorne osobe u okrivljenoj pravnoj osobi. Iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud na glavnoj raspravi izvršio uvid u izvadak iz sudskog registra te utvrdio da, osim „2. okrivljenika, ĆJ, 1. okrivljenika zastupa i FJ.“ Međutim, taj dokaz nije posebno analiziran u obrazloženju presude niti je ocijenjen u vezi s pitanjem je li upravo okrivljeni UJ, odgovorna osoba u konkretnom slučaju za prekršaj koji mu se stavlja na teret.

13. Prema Prekršajnom zakonu, odgovorna osoba je fizička osoba koja vodi poslove pravne osobe ili joj je povjereno obavljanje određenih poslova iz područja djelovanja pravne osobe. Stoga nije dostatno samo formalno utvrditi tko je upisan kao osoba ovlaštena za zastupanje pravne osobe, nego je potrebno utvrditi je li toj osobi u konkretnom slučaju bilo povjereno obavljanje poslova iz područja u kojem je došlo do navodnog prekršaja. Te okolnosti u prvostupanjskom postupku nisu potpuno razjašnjene.

14. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud nije postupio u skladu s člankom 88. stavkom 1. Prekršajnog zakona, prema kojem je sud dužan potpuno i točno utvrditi činjenice važne za donošenje zakonite odluke, i to s jednakom pažnjom utvrđuje činjenice koje terete okrivljenika i činjenice koje mu idu u korist. Sud je zatim dužan na temelju savjesne i slobodne ocjene dokaza obrazložiti postojanje ili nepostojanje odlučnih činjenica.

15. U konkretnom slučaju izvedeni dokazi, promatrani pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, za sada ne pružaju sigurnu osnovu za zaključak da su okrivljenici počinili inkriminirani prekršaj. Ostale su nerazjašnjene okolnosti o tome je li predmetna hrana bila držana radi stavljanja na tržište, pripreme ili usluživanja krajnjim potrošačima, ili je bila izdvojena iz uporabe i namijenjena otpadu. Također nisu dostatno utvrđene okolnosti koje se odnose na stvarnu odgovornost okrivljenog SJ kao odgovorne osobe.

16. Osim navedenog, treba istaknuti da je prvostupanjski sud zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, preuranjeno i nedovoljno obrazloženo primijenio materijalno prekršajno pravo. Naime, prvostupanjski sud navodi da je prekršaj počinjen 26. srpnja 2022., dakle u vrijeme važenja ranijeg Zakona o hrani („Narodne novine“, br. 81/13., 14/14., 30/15. i 115/18.), te da je nakon toga stupio na snagu novi Zakon o hrani („Narodne novine“, br.18/23.). Sukladno članku 3. Prekršajnog zakona, ako se nakon počinjenja prekršaja propis izmijeni, primjenjuje se propis koji je blaži za počinitelja.

17. Međutim, prvostupanjski sud nije dao jasne razloge zbog kojih je kao blažu odredbu primijenio upravo članak 37. stavak 1. točku 5. i stavak 2. novog Zakona o hrani, koji se odnosi na stavljanje na tržište hrane koja nije sigurna, odnosno koja je zdravstveno neispravna ili štetna za zdravlje ljudi. Pritom prvostupanjski sud nije razmotrio mogućnost primjene članka 39. stavka 1. točke 1. i stavka 2. Zakona o hrani, koji posebno propisuje prekršaj za slučaj kada se u maloprodajnom objektu stavi na tržište hrana namijenjena pripremi za usluživanje ili ponudi krajnjim potrošačima nakon datuma „upotrijebiti do”. Za taj je prekršaj propisana blaža novčana kazna, i to za pravnu osobu u iznosu od 660,00 do 1.990,00 eura, a za odgovornu osobu u iznosu od 130,00 do 260,00 eura.

18. Pojam maloprodaje, prema članku 3. točki 7. Uredbe (EZ) br. 178/2002, obuhvaća postupanje s hranom, njezinu preradu i skladištenje na mjestu prodaje ili isporuke krajnjem potrošaču, uključujući restorane i slične objekte u kojima se poslužuje hrana.

19. Prvostupanjski sud, prije pravilne pravne kvalifikacije djela, morao je potpuno razjasniti činjeničnu situaciju u kojoj je predmetna hrana zatečena. Tek nakon što se utvrdi je li hrana bila u redovitom ugostiteljskom skladištenju radi pripreme i usluživanja krajnjim potrošačima ili je bila izdvojena iz uporabe i namijenjena otpremi na otpad, moguće je pravilno ocijeniti koja se zakonska odredba ima primijeniti, uključujući i pitanje primjene blažeg propisa u smislu članka 3. Prekršajnog zakona.

20. Slijedom svega navedenog, na temelju članka 206. stavka 1. .Prekršajnog zakona, trebalo je prihvatiti osnovanom žalbu okrivljene pravne i odgovorne osobe i ukinuti pobijanu presudu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

21. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će provesti sve potrebne i dostupne dokaze radi potpunog i pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja. Nakon toga prvostupanjski sud će savjesno i detaljno analizirati svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj međusobnoj povezanosti, te donijeti novu, zakonitu i valjano obrazloženu odluku, vodeći računa o razlozima iznesenima u ovoj drugostupanjskoj odluci, žalbenim navodima okrivljenih te pravilnoj primjeni materijalnog prekršajnog prava, uključujući načelo primjene blažeg propisa.

22. Budući da je pobijana presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje, žalbeni navodi ovlaštenog tužitelja koji se odnose na odluku o prekršajnopravnoj sankciji za sada su bespredmetni.

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 1. srpnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Mirjana Laljek, v.r.

Tomislav Tomašić, v.r.

Rješenje se dostavlja Općinskom sudu u Čakovcu, u 6 (šest) otpravaka: za spis, okrivljenike, branitelja i ovlaštenog tužitelja.