Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-9470/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca: Tomislava Tomašića, predsjednika vijeća te Maria Soljačića i Marjane Rajić, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Mirjane Laljek, kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog IA, zbog prekršaja iz članka 229. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Zakona o radu (»Narodne novine« br. 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 46/23. i 64/23.), članka 150. stavka 1. podstavka 2. i stavka 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (»Narodne novine«, br. 80/13., 137/13., 98/19. i 33/23.) i članka 172. stavka 2. točke 5. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22.), odlučujući o žalbi tužitelja Državnog inspektorata, Područnog ureda Split, Ispostave u Šibeniku, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, broj: Pp-5895/2023 od 11. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 1. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se prihvaća žalba tužitelja Državnog inspektorata, Područnog ureda Split, Ispostave u Šibeniku, kao osnovana, te se preinačuje pobijana presuda u odluci o kazni na način da se okrivljenom IA, za prekršaj iz točke I. a) izreke pobijane presude, na temelju članka 229. stavka 2. u vezi članka 229. stavka 1. točke 3. Zakona o radu (»Narodne novine« broj 93/14., 127/17., 98/19., 152/22., 46/23. i 64/23.), uz primjenu članka 37. stavka 2. i stavka 3. točke 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), utvrđuje novčana kazna u iznosu od 250,00 (dvjesto pedeset) eura, te za prekršaj iz točke I.b), na temelju članka 150. stavka 2. u vezi članka 150. stavka 1. podstavka 2. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju(»Narodne novine«, br. 80/13., 137/13., 98/19., 33/23. i 105/25.), uz primjenu članka 37. stavka 2. i stavka 3. točke 2. Prekršajnog zakona, utvrđuje novčana kazna u iznosu od 250,00 (dvjesto pedeset) eura.

II Uslijed odluke u točki I izreke ove presude, preinačuje se pobijana presuda u odluci o ukupnoj novčanoj kazni izrečenoj okrivljeniku, na način da se za prekršaje činjenično i pravno opisane u točki I.a) i I.b) te presude, na temelju članka 39. stavka 1. točke 2. Prekršajnog zakona izriče ukupna novčana kazna u iznosu od 500,00 (petsto) eura, koju je dužan platiti u roku od 15 (petnaest) dana od primitka ove presude, a ukoliko plati dvije trećine izrečen novčane kazne u roku određenom za plaćanje, smatrat će se da je novčana kazna plaćena u cjelini, sukladno članku 152. stavka 3. Prekršajnog zakona.

III U ostalom dijelu odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se prvostupanjska presuda u nepreinačenom dijelu potvrđuje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom okrivljeni IA proglašen je krivim zbog prekršaja iz članka 229. stavka 1. točke 3. i stavka 2. Zakona o radu, činjenično opisanog u točki I.a) i prekršaja iz članka 150. stavka 1. postavka 2. i stavka 2.. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, činjenično opisanog u točki I.b) izreke pobijane presude, za koje prekršaje je okrivljeniku izrečena ukupna novčana kazna u iznosu od 260,00 eura. Na temelju članka 181. točke 4. Prekršajnog zakona, protiv okrivljenog IA, odbijena je optužba zbog prekršaja iz članka 172. stavka 2. točke 5. Zakona o mirovinskom osiguranju, činjenično opisano u točki II. izreke pobijane presude.

2. Istom presudom okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 75,00 eura.

3. Protiv prvostupanjske presude tužitelj je pravodobno podnio žalbu u dijelu izrečene kazne te u dijelu u kojem se optužba odbija. Tužitelj ističe da se radi o prekršajima koji su kvalificirani kao teški prekršaji prema predmetnim Zakonima. Dakle, za prekršaj pod točkom I. predviđena je novčana kazna u iznosu od 920,00 do 1.320,00 eura za fizičku osobu, za prekršaj pod II. predviđena je novčana kazna u iznosu od 1060,00 do 1990,00 za odgovornu osobu u pravnoj osobi i fizičku osobu, za prekršaj pod točkom III. predviđena je novčana kazna za poslodavca odnosno obveznika doprinosa od 130,00 do 1320,00 eura. Slijedom iznijetog, sud nije pravilno odmjerio kaznu s obzirom na okolnosti koje su utvrđene tijekom provedbe postupka, a koje zasigurno utječu na to da kazna može biti već jer kršenjem odredbi iz navedenih zakona okrivljenicima se šalje poruka da i dalje mogu kršiti prava iz radnih odnosa. Naime, radi se o neprijavljenom radu radnika koji je radio bez ugovora i prijava na obvezna osiguranja pa stoga nije bilo mjesta ublažavanju kazne. Dakle, visinom izrečene kazne u navedenoj presudi ne može se postići kako specijalna tako niti generalna prevencija. Izricanjem veće kazne, sud bi doprinio učinkovitoj borbi protiv neprijavljenog rada, izrazio društveni prijekor zbog počinjenog prekršaja te bi se poslala jasna poruka i spriječio počinitelj prekršaja da ubuduće čini prekršaje. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je precijenio značaj utvrđenih olakotnih okolnosti. Nadalje, ne radi se o povredi načela „ne bis in idem“, budući se radi o upravnoj mjeru, koja se ne može poistovjetiti sa sankcijom, te u prekršajnom postupku ne predstavlja dvostruko suđenje, o čemu postoji presuda Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske Ppž-7010/2024 od 7. svibnja 2025.

4. Žalitelj predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, ista prihvati.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Odlučujući u okviru žalbenih navoda i članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Sud) utvrdio je da na štetu okrivljenika nisu povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava, da u postupku nije nastupila zastara prekršajnog progona, kao i da nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točki 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, a na koje povrede ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Vezano za žalbene navode tužitelja zbog odluke o kazni, ovaj Sud je utvrdio da u konkretnom slučaju ima osnove za preinačenje odluke o kazni. Naime, iako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te osnovano primijenio odredbe materijalnog prava, ovaj Sud je utvrdio da prilikom odmjeravanja kazne nije dao odgovarajući značaj težini počinjenog prekršaja i stupnju ugrožavanja zaštićenog dobra – zaštiti prava radnika iz radnih odnosa.

8. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je 31. srpnja 2022. na poslovima pomoćnog radnika kod okrivljenika kao poslodavca fizičke osobe radila radnica AA, u buffetu Centar u Mokrom Polju, s kojom nije sklopio ugovor o radu u pisanom obliku, a nije joj prije početa rada izdao pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru o radu te istu radnicu nije prijavio Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje u roku 8 dana od dana početka rada, koja je radila 31. srpnja 2022. Takvo postupanje predstavlja povrede zakonskih odredaba kojima se štite prava radnika iz radnog odnosa, zbog čega zahtijevaju izricanje strožih sankcija radi ostvarivanja svrhe kažnjavanja.

9. Odlučujući o visini kazne, ovaj Sud je uzeo u obzir okolnost da je od počinjenja prekršaja proteklo dulje vremensko razdoblje, što predstavlja olakotnu okolnost na strani okrivljenika. Uvažavajući navedeno, kao i druge u postupku utvrđene olakotne okolnosti, ovaj Sud je ocijenio opravdanim primijeniti institut ublažavanja kazne. Međutim, istodobno imajući u vidu težinu počinjenih prekršaja i potrebu ostvarivanja svrhe kažnjavanja, osobito u pogledu generalne prevencije, ovaj Sud nalazi da su utvrđene novčane kazne za svaki pojedini prekršaj preniske. Stoga je bilo potrebno odmjeriti novčane kazne u višim iznosima od onih koje je odredio prvostupanjski sud, kako bi bile razmjerne težini počinjenih prekršaja i stupnju odgovornosti okrivljenika, uz istodobnu primjenu instituta ublažavanja kazne.

10. Slijedom navedenog, ovaj Sud je prihvatio žalbu tužitelja te preinačio pobijanu presudu u odluci o kazni na način da je okrivljeniku za prekršaje iz točke I. a) i I. b) izreke, utvrdio novčane kazne u iznosu od po 250,00 eura. Ovako odmjerene kazne, iako ublažene ispod zakonom propisanih minimuma, po ocjeni ovog Suda podobne su za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz članka 6. Prekršajnog zakona, kako u pogledu generalne, tako i posebne prevencije, odnosno utjecaja na okrivljenika da ubuduće poštuje radnopravne propise, ali i da djeluju preventivno prema drugim poslodavcima da se suzdrže od protupravnog postupanja. Primjenom članka 39. stavka 1. točke 2. Prekršajnog zakona okrivljeniku je izrečena ukupna novčana kazna jednaka zbroju pojedinačno utvrđenih novčanih kazni. Ovaj Sud stoga ocjenjuje da je novčana kazna u ukupnom iznosu od 500,00 eura primjerena naravi i težini počinjenih prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika, okolnostima počinjenja prekršaja te svrsi kažnjavanja.

11. Treba istaknuti, da će se, u smislu članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, novčana kazna smatrati plaćenom u cjelini, ako okrivljenik plati dvije trećine izrečene novčane u za to određenom roku, računajući od primitka ove presude.

12. Nadalje, odlučujući o žalbi te ispitujući pobijanu presudu, u smislu članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, u odnosu na prekršaj opisan u točki II. izreke te presude, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se radi o presuđenoj stvari.

13. Iz stanja spisa proizlazi da je inspekcijskim nadzorom provedenim u ugostiteljskom objektu, buffetu Centar u Mokrom Polju, na poslovima pomoćnog radnika radila AA, a da okrivljenik istu nije prijavio na obvezno mirovinsko osiguranje 31. srpnja 2022. nadležnom tijelu mirovinskog osiguranja u Kninu najkasnije prije početka rada. Zbog toga je okrivljeniku usmenim rješenjem, donesenim 1. kolovoza 2022., zabranjeno obavljanja djelatnosti u ugostiteljskom objektu buffetu Centar u Mokrom Polju, Mokro Polje – Centar 3, u kojem je utvrđen nezakoniti rad radnice AA, bez prijave obveznog mirovinskog osiguranja, do otklanjanja utvrđenih nedostataka, a najkraće na rok od 15 dana, uz mogućnost da se mjera zabrane obavljanja djelatnosti ne izvrši, ako uplati novčani iznos od 20.000,00 kuna u korist Državnog proračuna. Okrivljenik je navedeni iznos uplatio te je stoga usmeno rješenje ukinuto.

14. Tužitelj u žalbi ističe da, budući da se radi o upravnoj mjeri, koja se ne može poistovjetiti sa sankcijom, ne radi se o povredi načela ne bis in idem. Međutim, ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi tužitelja da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi načela ne bis in idem samo zato što se prethodno postupanje označava kao upravna mjera. Sama formalna oznaka mjere nije odlučna ako iz njezine stvarne naravi i učinaka proizlazi da bi ponovno vođenje prekršajnog postupka za isti događaj dovelo do dvostrukog postupanja prema okrivljeniku.

15. U skladu s praksom Europskog suda za ljudska prava, osobito stajalištima izraženima u predmetima I (I v. [adresa], App.no 55759/07) i A v. [adresa], App no 14939/03, za primjenu načela ne bis in idem odlučno je radi li se o mjeri kaznene naravi i odnosi li se kasniji postupak na iste ili bitno iste činjenice. Stoga se i upravna mjera, ako po svojoj naravi, svrsi i učinku ima kazneni odnosno penalni karakter, može smatrati relevantnom za ocjenu je li dopušteno ponovno vođenje prekršajnog postupka za isti činjenični događaj.

16. U konkretnom slučaju izrečena upravna mjera nije imala samo preventivni ili nadzorni karakter. Okrivljeniku je, zbog istog propusta koji je predmet optužnog prijedloga, zabranjeno obavljanja djelatnosti, uz mogućnost ukidanja zabrane uplatom iznosa od 20.000,00 kuna u korist Državnog proračuna. Budući da je okrivljenik taj iznos platio, a mjera je bila izrečena upravo zbog neprijavljivanja radnice na obvezno mirovinsko osiguranje prije početka rada, riječ je o izvršenoj mjeri kaznene naravi koja se odnosi na isti činjenični supstrat kao i predmetni prekršajni postupak.

17. Slijedom navedenog, daljnje vođenje prekršajnog postupka protiv okrivljenika za isti činjenični događaj predstavljalo bi ponovno postupanje o istoj stvari, protivno načelu ne bis in idem. Stoga ovaj Sud nalazi pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari. Posljedično, prvostupanjski sud je pravilno, na temelju članka 181. točke 4. Prekršajnog zakona, odbio optužbu protiv okrivljenika za prekršaj činjenično i pravno opisan u točki II. izreke pobijane presude.

18. Pritom, pozivanje tužitelja na odluku Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske broj Ppž-7010/2024 od 7. svibnja 2025. ne dovodi do drugačijeg zaključka, budući da se postojanje povrede načela ne bis in idem ocjenjuje prema konkretnim okolnostima svakog pojedinog predmeta. Sama činjenica da je u drugom predmetu, koji se odnosio na Zakon o strancima, zauzeto drukčije pravno shvaćanje u odnosu na drukčiji činjenični i pravni okvir ne znači da se takvo stajalište može automatski primijeniti i na ovaj predmet. Stoga pozivanje tužitelja na presudu koja se odnosi na drugu pravnu situaciju nije osnovano.

19. Zbog navedenog, odlučeno je kao u točki III. izreke ove presude.

U Zagrebu 1. srpnja 2026.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Mirjana Laljek, v.r.

Tomislav Tomašić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu, u 4 (četiri) otpravka: za spis, okrivljenika i ovlaštenog tužitelja.