Republika Hrvatska
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Broj: Ppž-1602/2026
Zagreb
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Tomašića kao predsjednika vijeća te Maria Soljačića i Marjane Rajić kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika - specijalista Željka Kudrića kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okr. SL, zbog prekršaja iz članka 199. stavka 2. i 7. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22., 114/22. i 145/24.), odlučujući o prigovoru okrivljenika, podnesenom protiv prekršajnog naloga Policijske uprave splitsko-dalmatinske, Policijske postaje Solin od 14. rujna 2025., klasa:211-07/25-1/17480, urbroj:511-12-32-25-1, u sjednici vijeća održanoj 1. srpnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Prigovor okrivljenika SL odbija se kao neosnovan i potvrđuje pobijani prekršajni nalog.
II. Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona, okrivljenik SL obvezan je naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 25,00 eura (dvadesetpeteura) u roku od 15 (petnaest) dana od primitka ove presude.
Obrazloženje
1. Pobijanim prekršajnim nalogom proglašen je krivim okrivljenik SL i kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 660,00 eura, zbog prekršaja iz članka 199. stavka 2. i 7. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, činjenično opisanog u izreci prekršajnog naloga.
Istim prekršajnim nalogom, na temelju čl. 58. Prekršajnog zakona, okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od 2 (dva) mjeseca.
Okrivljenik je obvezan i na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu od 66,36 eura.
2. Protiv navedenog prekršajnog naloga okrivljenik je pravodobno podnio prigovor zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, kako to proizlazi iz sadržaja istog, ističući u bitnome da priznaje počinjenje prekršaja i izražava žaljenje zbog počinjenog prekršaja, no dodaje da je samozaposlen i vozilo mu je neophodno za obavljanje posla, te smatra da je novčana kazna previsoka, pa moli da se kazna umanji ili izrekne opomena umjesto novčane kazne.
Predlaže da se, iz razloga navedenih u prigovoru, isti prihvati.
3. S obzirom da je prigovor podnesen iz osnove čl. 237. st. 1. toč. 2. Prekršajnog zakona (Narodne novine, broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18. i 114/22.), Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, sukladno odredbi čl. 238. st. 11. Prekršajnog zakona, o prigovoru je odlučivao odgovarajućom primjenom odredaba Prekršajnog zakona o žalbenom postupku.
4. Prigovor nije osnovan.
5. Ispitujući pobijani prekršajni nalog, po službenoj dužnosti, u smislu članka 238. stavka 11. u vezi sa člankom 202. stavkom 1. Prekršajnog zakona, ovaj Sud je utvrdio da na štetu okrivljenika nisu povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava, da u postupku nije nastupila zastara prekršajnog progona, kao i da nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točki 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.
6. Dakle, razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjsko tijelo okrivljeniku za počinjeni prekršaj izreklo mjeru kazne primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.
Naime, za predmetni prekršaj zakonom je propisana novčana kazna od 660,00 do 1990,00 eura, pa izrečena novčana kazna u iznosu od 660,00 eura predstavlja najnižu zakonom propisanu kaznu za predmetni prekršaj.
Po ocjeni ovog suda, imajući na umu da inkriminirano ponašanje okrivljenika predstavlja velik stupanj ugrožavanja zaštićenog dobra te da u konkretnom slučaju ne postoje posebno izražene olakotne okolnosti, kao i da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, to se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz članka 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem, kako se to sugerira u prigovoru. K tome, uzimajući u obzir i nedokumentirane žalbene navode o imovinskim i obiteljskim prilikama okrivljenika, vijeće ovog suda ne nalazi osnovanim primjenu instituta ublažavanja kazne.
7. Isto tako, neosnovan je navod žalitelja u kojem predlaže primjenu opomene umjesto novčane kazne. Naime, odredbom članka 43. stavka 1. Prekršajnog zakona propisano je da se opomena kao mjera upozorenja može primijeniti prema počinitelju prekršaja za koji je propisana kao jedina novčana kazna do 663,61 eura, dok u ovom predmetu mjerodavni propis, Zakon o sigurnosti prometa na cestama za predmetno djelo prekršaja propisuje novčanu kaznu u rasponu od 660,00 do 1990,00 eura. Dakle, iz prethodno navedene odredbe citiranog Zakona proizlazi da ne postoje zakonski uvjeti da se okrivljeniku za predmetno djelo prekršaja primjeni opomena, jer bi u suprotnom sud primjenom opomene u konkretnom slučaju prekoračio ovlast koju ima po zakonu.
8. Ispitujući odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri, ovaj drugostupanjski sud smatra da inkriminirano ponašanje okrivljenika predstavlja teži oblik kršenja prometnih propisa i takvo ugrožavanje ostalih sudionika u prometu da upućuje na opasnost da će okrivljenik upravljajući motornim vozilom ponovno ugroziti sigurnost prometa, zbog čega je prvostupanjsko tijelo osnovano i u skladu sa zakonom okrivljeniku izreklo zaštitnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije.
Primjena ove zaštitne mjere u konkretnom slučaju nužna je zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje prekršaja koji je predmet ovog postupka i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje okrivljenika. Nije prihvaćen osnovanim razlog, a koji ističe žalitelj radi preinačenja odluke o zaštitnoj mjeri. Naime, okolnost što je žalitelju za obavljanje posla, a što nije ničim niti dokumentirano, eventualno neophodno svakodnevno upravljanje vozilom, nema takav značaj da bi došlo do promjene pravilne odluke prvostupanjskog prekršajnog tijela. Duljina trajanja izrečene mjere od dva mjeseca, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, dakle vrlo blizu donje zakonom propisane granice, a imajući na umu sve okolnosti počinjenog prekršaja i visoku koncentraciju alkohola od 1,19 g/kg, više je nego primjerena težini počinjenog prekršaja i opasnosti ponovnog ugrožavanja sigurnosti prometa, te je u skladu s načelom razmjernosti propisanim u čl. 51.a Prekršajnog zakona.
9. Stoga, navodi prigovora nisu od utjecaja na osnovanost i pravilnost odluke prvostupanjskog tijela o izrečenoj novčanoj kazni i zaštitnoj mjeri.
10. Kako je odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, to je na temelju članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezan okrivljenik na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka u iznosu od 25,00 eura, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.
11. Slijedom navedenog, na temelju čl. 238. st. 11. u vezi sa čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 1. srpnja 2026.
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Željko Kudrić, v.r.
Tomislav Tomašić, v.r.
Presuda se dostavlja Policijskoj upravi splitsko-dalmatinskoj, Policijskoj postaji Solin u 3 otpravka: za spis i okrivljenika.
