REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1813/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Jasni Golubić, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807 kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik u Zagrebu, Pere Budmanija 5/4 protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 21. svibnja 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 1. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj 3208115749, sklopljenom dana 21. prosinca 2006. između OK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita, i Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora, i to:

odredba članka 2. u dijelu koji glasi:

„…sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju

Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“

te odredba članka 7. u dijelu koji glasi:

„…obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, isplati iznos od 2.180,10 EUR, koji predstavlja obračunate zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose temeljem ništetnih ugovornih odredaba iz točke I. izreke ove presude, obračunate do 30. rujna 2015., po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 30. rujna 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana .

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 7.659,96 EUR, odnosno preko dosuđenog iznosa od 2.180,10 EUR do zatraženog iznosa od 9.840,06 EUR, kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 8.765,61 EUR od 30. rujna 2015. do isplate, kao neosnovan.

V. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je povučen manifestacijski zahtjev istaknut u tužbi od 14. lipnja 2023.

Obrazloženje

1. Tužitelj Druga fundacija SPV d.o.o. podnio je tužbu ovom sudu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vezano uz ugovor o kreditu koji je s tuženikom sklopila OK.

2. Tužitelj aktivnu legitimaciju temelji na Ugovoru o ustupu/prijenosu tražbine, sklopljenom između OK kao ustupiteljice i tužitelja kao primatelja tražbine. Tužitelj tvrdi da je tom cesijom tražbina koja je predmet ovog postupka u cijelosti prenesena na njega kao novog vjerovnika te da je tuženik o prijenosu tražbine uredno obaviješten.

3. Prema navodima tužbe, dana **.**.2006. OK i Zagrebačka banka d.d. sklopili su Ugovor o kreditu broj 3208115749, kojim je tuženik kao kreditor korisnici kredita odobrio iznos od 80.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Kredit, odnosno njegovo vraćanje, ugovoreno je uz valutnu klauzulu u valuti švicarski franak.

4. Tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica kredita, nezakonite i ništetne, jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije korisnicu kredita potpuno informirao o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke. Prema tužitelju, takvo postupanje prouzročilo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnice kredita.

5. Tužitelj se poziva na pravomoćna utvrđenja iz kolektivnog spora vođenog pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-1401/12, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17, u kojima je utvrđeno da je, među ostalima, i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača ugovarajući ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF bez potpunog informiranja potrošača.

6. Tužitelj navodi da je tuženik, iako se radilo o ništetnim ugovornim odredbama, obračunavao anuitete prema ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF, što je imalo za posljedicu povećanje kunskih mjesečnih anuiteta, odnosno povećanje obveza korisnice kredita. Po toj osnovi korisnica kredita je, prema tvrdnji tužitelja, preplatila svoju obvezu, a točan iznos preplate tužitelj najavljuje utvrditi nakon dostave kreditne dokumentacije i provedbe financijskog vještačenja.

7. Tužitelj navodi da ne raspolaže cjelokupnom kreditnom dokumentacijom, osim ugovorom o kreditu, te da se tuženiku obratio zahtjevom za dostavu dokumentacije, kojem tuženik nije udovoljio. Zbog toga postavlja manifestacijski zahtjev i predlaže da sud naloži tuženiku dostavu eventualnih aneksa ugovora, odluka ili pregleda promjena kamatnih stopa s otplatnim planovima te kartice kredita odnosno prometa po kreditu. Nakon dostave dokumentacije i financijskog vještačenja tužitelj najavljuje postavljanje konačnog isplatnog zahtjeva.

8. Tužbom predlaže da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu broj 3208115749 od 21. prosinca 2006., kojima je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica kredita, te da naloži tuženiku isplatu iznosa koji će biti utvrđen nakon dostave dokumentacije i provedenog financijskog vještačenja, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

9. Tuženik Zagrebačka banka d.d. u odgovoru na tužbu od 30. rujna 2023. osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te prvenstveno ističe procesne prigovore. Najprije ističe da tužbeni zahtjev nije određen, jer tužitelj traži isplatu neutvrđenog iznosa koji će tek naknadno odrediti nakon dostave dokumentacije i financijskog vještačenja. Prema tuženiku, pravilno, potpuno i određeno postavljen tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno odlučivanje, pa predlaže da sud pozove tužitelja na ispravak tužbe, odnosno podredno da tužbu odbaci.

10. Tuženik nadalje osporava dopuštenost stupnjevite tužbe. Navodi da je tužitelj tek 15. lipnja 2023. uputio zahtjev za dostavu dokumentacije, dok je tužba podnesena sudu 14. lipnja 2023., dakle prije nego što je tuženik uopće zaprimio zahtjev. Zbog toga tuženik smatra da nije ispunjena pretpostavka za stupnjevitu tužbu jer tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zatražio potrebne podatke i da mu ih je tuženik odbio dostaviti. Tuženik ističe i da nije mogao dostaviti zatraženu dokumentaciju jer je uz dopis tužitelja bila dostavljena samo obavijest korisnice kredita o ustupu tražbine, bez ovjere potpisa, zbog čega nije mogao provjeriti valjanost ustupa. Također se poziva na obvezu čuvanja bankovne tajne i zaštitu osobnih podataka, navodeći da tužitelj, iako eventualni primatelj tražbine, nije postao klijent banke.

11. Drugi glavni prigovor tuženika odnosi se na aktivnu legitimaciju. Tuženik smatra da tražbina koju tužitelj potražuje nije mogla biti predmet ustupa, jer prava koja proizlaze iz potrošačkog ugovora pripadaju potrošaču osobno i strogo su osobne naravi. Poziva se na članak 80. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj:

35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023. – dalje u tekstu: ZOO) i tvrdi da se takva tražbina po svojoj naravi protivi prijenosu na treću osobu, osobito na trgovačko društvo koje se bavi naplatom potraživanja radi ostvarivanja profita.

12. Tuženik zatim osporava i da je OK imala status potrošača. Smatra da tužitelj nije dokazao da je korisnica kredita sredstva koristila isključivo za potrošačke svrhe, odnosno izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Prema tuženiku, svojstvo potrošača ne može se presumirati, nego ga tužitelj mora dokazati.

13. Tuženik ističe i prigovor zastare. Smatra da se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje trogodišnji zastarni rok jer se, prema njegovu stajalištu, radi o zahtjevu za naknadu štete. Podredno navodi da bi i prema petogodišnjem zastarnom roku zastarjela sva potraživanja dospjela prije pet godina od podnošenja tužbe.

14. Važan dio odgovora odnosi se na konverziju kredita. Tuženik navodi da su korisnica kredita i tuženik dana 10. veljače 2016. sklopili dodatak ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik tvrdi da je konverzijom položaj korisnice kredita izjednačen s položajem u kojem bi bila da je od početka koristila kredit vezan uz EUR, pa stoga tužitelj nema pravo tražiti povrat preplaćenih tečajnih razlika i kamata.

15. U vezi s konverzijom tuženik se poziva na odluku Suda EU u predmetu C- 567/20, tvrdeći da su odredbe o konverziji, kao odraz zakonskih odredaba, isključene od ispitivanja nepoštenosti prema Direktivi 93/13. Također se poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH prema kojem potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji ima pravo samo na zatezne kamate na više plaćene iznose uračunate prilikom konverzije, ali ne i na ponovni povrat glavnih preplaćenih iznosa.

16. Tuženik se poziva i na odluke Vrhovnog suda, osobito Revd 2021/2020-6, Rev 1014/18 i ogledni postupak Gos-1/2019, tvrdeći da nakon provedene konverzije ugovora o kreditu prema ZID ZPK/15 potrošač ne raspolaže valjanom osnovom za potraživanje dodatnih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata .

17. Tužitelj se u podnesku od 27. ožujka 2024. očitovao na sadržaj odgovora na tužbu. Protivi svim prigovorima tuženika. U odnosu na stupnjevitu tužbu navodi da su ispunjene pretpostavke iz čl. 186.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP) jer je, uz obavijest o prijenosu tražbine, od tuženika zatražio dostavu dokumentacije potrebne za postavljanje određenog zahtjeva. Ističe da dokumentaciju može tražiti i tužitelj kao primatelj tražbine, a ne samo korisnica kredita, jer primatelj tražbine temeljem čl. 84. ZOO-a stupa u pravni položaj ustupitelja. Poziva se na rješenje VTS-a Pž-4128/23, prema kojem pozivanje banke na bankovnu tajnu, GDPR i ugovorne odredbe cesije ne isključuje obvezu dostave dokumentacije kada je tražbina ustupljena.

18. U pogledu aktivne legitimacije, tužitelj navodi da ona proizlazi iz ugovora o kreditu i ugovora o ustupu tražbine. Smatra da je predmet ustupa novčana tražbina po osnovi stjecanja bez osnove, a ne strogo osobno potrošačko pravo, pa se takva tražbina može prenositi. Poziva se na sudsku praksu prema kojoj ustup novčane tražbine koja proizlazi iz ništetnosti potrošačkog ugovora ne mijenja identitet tražbine, niti isključuje učinak kolektivne presude prema primatelju tražbine.

19. Tužitelj osporava i prigovor da nije dokazan potrošački status korisnice kredita. Navodi da je, ako banka tvrdi da korisnica nije potrošač nego trgovac odnosno poduzetnik, teret dokaza na banci. U odnosu na zastaru ističe da je podnošenjem kolektivne tužbe 4. travnja 2012. došlo do prekida zastare, a da je zastara ponovno počela teći 14. lipnja 2018., donošenjem odluke VTS-a u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF.

20. Tužitelj dalje ponavlja da je ništetnost valutne klauzule u CHF pravomoćno utvrđena u kolektivnom sporu, da se ta utvrđenja primjenjuju i na konkretni ugovor, te da za transparentnost nije dovoljno da je odredba gramatički jasna, nego je potrošač morao biti obaviješten o stvarnom valutnom riziku i ekonomskim posljedicama ugovaranja CHF klauzule.

21. U odnosu na kamate tužitelj osporava tvrdnju da bi banka bila pošteni stjecatelj. Smatra da je tuženik, kao sastavljač tipskog ugovora s ništetnom odredbom, nepošteni stjecatelj od trenutka svake pojedine uplate, pa zatezne kamate teku od dana svake preplate. U odnosu na konverziju navodi da eventualna konverzija ne isključuje pravo na restituciju, odnosno najmanje pravo na kamate na preplaćene iznose koji su uračunati prilikom konverzije.

22. Tuženik u podnesku od 10. travnja 2024. ustraje na procesnim prigovorima vezanim uz stupnjevitu tužbu. Smatra da sud najprije mora odlučiti o manifestacijskom zahtjevu, a ako ga ne prihvati, pozvati tužitelja da postavi određeni isplatni zahtjev. Pritom ponavlja da tužitelj nije prije podnošenja tužbe dokazao odbijanje dostave dokumentacije, jer je zahtjev za dokumentaciju upućen tek nakon podnošenja tužbe, te da tužitelj nije imao suglasnost korisnice kredita za traženje podataka koji predstavljaju bankovnu tajnu.

23. Tuženik se poziva i na čl. 2.4. ugovora o cesiji, prema kojem je upravo ustupitelj dužan pribaviti isprave koje od njega zatraži primatelj tražbine, pa iz toga izvodi zaključak da tužitelj nije bio ovlašten neposredno od banke tražiti dokumentaciju. Ustraje na tvrdnji da nisu ispunjene pretpostavke za stupnjevitu tužbu i da tužitelj ne može koristiti taj institut samo radi provjere postoji li uopće tražbina.

24. U odnosu na aktivnu legitimaciju, tuženik ponavlja da se tražbina iz predmetnog kreditnog odnosa po svojoj naravi protivi prijenosu na treću osobu jer proizlazi iz osobnog odnosa banke i korisnika kredita, odnosno iz potrošačkog statusa korisnice kredita. Ustraje na primjeni čl. 80. ZOO-a.

25. U odnosu na zastaru, tuženik ostaje kod prigovora da se na isplatni zahtjev primjenjuje trogodišnji zastarni rok, odnosno podredno opći rok koji teče od svake pojedine uplate. Osporava stav da je kolektivni spor prekinuo zastaru individualnih zahtjeva, jer kolektivnu tužbu nije podnio konkretni vjerovnik radi ostvarivanja konkretne tražbine.

26. Tuženik se ponovno poziva na provedenu konverziju kredita, odluku Suda EU C-567/20 i praksu Vrhovnog suda RH. Smatra da nakon sklapanja dodatka ugovoru o konverziji korisnica kredita nema pravo na povrat glavnih preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti CHF klauzule, nego eventualno samo na zatezne kamate na više plaćene iznose koji su uračunati prilikom izračuna konverzije. Također se protivi financijskom vještačenju ako bi ono kredit tretiralo kao da je od početka bio kunski kredit i ako ne bi uzimalo u obzir i tzv. negativne razlike.

27. Tužitelj u novom očitovanju ostaje kod stava da je stupnjevita tužba dopuštena jer u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao dokumentacijom ni stručnim znanjem potrebnim za određivanje isplatnog zahtjeva. Ponovno se poziva na rješenje VTS -a Pž-4128/23, prema kojem je tužitelj kao primatelj tražbine ovlašten tražiti dostavu kreditne dokumentacije i prema kojem se banka ne može uspješno pozivati na bankovnu tajnu, GDPR ni odredbe ugovora o cesiji.

28. U odnosu na aktivnu legitimaciju i prenosivost tražbine, tužitelj ističe da je VTS u istovrsnom predmetu zauzeo stav da se identitet tražbine ne mijenja ustupom, da primatelj ima ista prava koja je imao ustupitelj i da novčana tražbina iz potrošačkog ugovora nije strogo osobne naravi niti se njezina narav protivi ustupu.

29. Tužitelj nadalje ostaje kod stava da zastara nije nastupila, pozivajući se na prekid zastare podnošenjem kolektivne tužbe i na ustaljenu sudsku praksu u istovrsnim predmetima. U odnosu na zakonske zatezne kamate ponavlja da tuženik nije pošteni stjecatelj, jer je upravo on u tipski ugovor unio ništetne odredbe i time stekao korist na štetu korisnice kredita. Smatra da kamate moraju teći od dana svake pojedine preplate, a ne od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu, podnošenja tužbe ili donošenja presude u ovom predmetu.

30. U pogledu odluka Suda EU C-81/19 i C-243/20, tužitelj osporava tumačenje tuženika da bi iz njih proizlazilo isključenje ispitivanja nepoštenosti CHF klauzule u ovom predmetu. Također osporava prigovor o tzv. negativnim razlikama, navodeći da sud nije dužan po službenoj dužnosti računati iznose u korist tuženika, već tuženik za takvo uračunavanje mora postaviti odgovarajući materijalnopravni ili procesni zahtjev.

31. Tužitelj je podneskom od 27. rujna 2024. dostavio u spis u međuvremenu pribavljenu kreditnu dokumentaciju i pisane iskaze svjedoka. Podredno je naveo da se, ako sud smatra da manifestacijski zahtjev nije osnovan, taj zahtjev ima smatrati redovitim dokaznim prijedlogom za pribavu cjelokupne kreditne dokumentacije od tuženika na temelju čl. 234. ZPP-a.

32. Tuženik se podneskom od 8. listopada 2024. očitovao na podnesak tužitelja kojim je dostavljena kreditna dokumentacija te je naveo da, budući da tužitelj sada raspolaže dokumentacijom, više nema osnove za neodređeni tužbeni zahtjev ni za manifestacijski zahtjev. Ponovno je istaknuo prigovor nedopuštenosti stupnjevite tužbe, navodeći da je zahtjev za dostavu dokumentacije upućen tek nakon podnošenja tužbe, te je predložio da se tužitelja pozove na postavljanje određenog zahtjeva, odnosno podredno da se tužba odbaci.

33. Tužitelj se podneskom od 16. listopada 2024. protivio navodima tuženika, ističući da se tuženik selektivno poziva na sudsku praksu. Ponovno je naveo da je kao primatelj tražbine ovlašten tražiti kreditnu dokumentaciju, da se banka ne može uspješno pozivati na bankovnu tajnu te da su prava vezana uz tražbinu prešla na tužitelja temeljem čl. 81. i 84. ZOO-a. Dodatno je ukazao na odluke VTS-a u kojima je prihvaćeno određivanje financijskog vještačenja i nalaganje strankama da vještaku stave na raspolaganje kreditnu dokumentaciju, bez prethodnog posebnog odlučivanja o manifestacijskom zahtjevu.

34. Tuženik u podnesku od 19. veljače 2025. ostaje kod ranijih prigovora, a dodatno naglašava učinke konverzije kredita iz CHF u EUR. Poziva se na ZID ZPK/15, odluku Suda EU C-567/20, odluku VSRH u oglednom postupku Gos-1/2019 i osobito noviju odluku Rev-637/2019, tvrdeći da je sklapanjem dodatka o konverziji stvorena nova pravna osnova, da su eventualne preplate uračunate kroz konverziju te da zato tužitelj nema osnovu za povrat iznosa po osnovi ništetnosti CHF odredbe.

35. Tužitelj u podnesku od 3. svibnja 2025. osporava prigovor konverzije i ostaje kod stava da konverzija nije značila odricanje od prava niti je uspostavila potpunu ravnotežu između stranaka. Ističe da korisnici kredita nisu bili informirani da se potpisom aneksa odriču restitucijskih zahtjeva, da se tužbom ne traži ništetnost aneksa o konverziji, nego restitucija po osnovi ništetne CHF klauzule, te da se posljedice ništetnosti imaju ocjenjivati prema ZOO-u.

36. Sud je u dokaznom postupku pročitao isprave priložene u spis, osobito Ugovor o kreditu broj 3208115749 od 21. prosinca 2006., dodatak ugovoru kojim je provedena konverzija, dokumentaciju o obračunu konverzije, obavijest o ustupu tražbine, Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine, zahtjeve i očitovanja stranaka u vezi s dostavom kreditne dokumentacije te ostalu kreditnu i financijsku dokumentaciju dostavljenu tijekom postupka. Sud je saslušao svjedokinju OK te proveo financijsko vještačenje po vještakinji Petri Blašković.

37. Svjedokinja OK iskazala je na ročištu održanom 6. ožujka 2025. da je u prosincu 2006. s tuženikom sklopila namjenski kredit radi kupnje stana za život. Ugovor je sastavila Zagrebačka banka, a ona nije mogla utjecati na sadržaj ugovornih odredbi. Zagrebačku banku odabrala je jer je kod nje imala tekući račun i primanja. Navela je da je tražila kredit u eurima, ali joj je rečeno da takav kredit ne može dobiti, nego samo kredit u CHF, uz obrazloženje banke da je CHF stabilna valuta.

38. Svjedokinja je pročitala ugovor, ali se ne sjeća je li tražila tumačenje pojedinih odredbi. Istaknula je da nije imala stvarnog utjecaja na valutu kredita i da je situacija bila „uzmi ili ostavi“. Nije sigurna je li bila upoznata s općim uvjetima kreditora . Kao sredstva osiguranja navela je hipoteku na nekretnini i sudužnika. U odnosu na konverziju, iskazala je da je kasnije potpisala aneks zbog konverzije jer je tečaj švicarskog franka značajno porastao u odnosu na početnu ratu. Smatrala je da je bolje vezati kredit uz valutu koju HNB štiti. Na pitanja tuženika iskazala je da je u vrijeme sklapanja kredita imala srednju stručnu spremu, a danas je diplomirana ekonomistica. Bila je upoznata s pojmom valutne klauzule i znala je da je kredit vezan uz CHF, ali nije očekivala da će rata kredita postati gotovo dvostruko veća. Ponovila je da ju je banka uvjeravala da je CHF stabilna valuta i da nije imala stvarnu mogućnost izbora jer je mogla samo potpisati ponuđeni ugovor ili odustati.

39. Vještakinja Petra Blašković je u nalazu i mišljenju utvrdila da je dana 21. prosinca 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 3208115749, kojim je korisnici kredita OK odobren kredit u iznosu od 80.000,00 CHF, s rokom otplate od 360 mjeseci i početnom kamatnom stopom od 4,50% godišnje. Kredit je isplaćen 28. prosinca 2006., a otplata je ugovorena u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan plaćanja. Dana 10. veljače 2016. sklopljen je dodatak ugovoru kojim je provedena konverzija kredita iz CHF u EUR.

40. U odnosu na razlike nastale zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, vještak je utvrdio da su do dana konverzije pozitivne razlike, odnosno više plaćeni iznosi zbog rasta tečaja, iznosile ukupno 6.283,03 EUR, dok su negativne razlike, odnosno manje plaćeni iznosi zbog pada tečaja, iznosile 127,54 EUR. Ukupna neto razlika po toj osnovi iznosila je 6.155,49 EUR.

41. Vještak je nadalje utvrdio da je konverzija provedena na način da je tuženik izradio simulirani otplatni plan kao da je kredit od početka bio odobren u EUR, uz primjenu kamatnih stopa i tečajeva za EUR kredit. Prema dokumentaciji o konverziji, tuženik je prilikom konverzije utvrdio preplatu u iznosu od 1.290,61 EUR na dan 30. rujna 2015., odnosno 1.105,65 EUR prema obračunu do stvarne provedbe konverzije.

42. U pogledu glavnice, vještak je usporedio glavnicu utvrđenu konverzijom s glavnicom koja bi postojala da se tijekom otplate primjenjivao tečaj CHF važeći na dan isplate kredita. Na toj osnovi utvrdio je da razlika glavnice na dan konverzije iznosi 2.482,58 EUR. Istodobno je utvrdio da je tuženik konverzijom otpisao glavnicu u iznosu od 17.823,26 EUR, pa je otpis glavnice bio veći od navedene razlike za 15.340,68 EUR.

43. Vještak je pritom izričito naveo da ne ulazi u pravna pitanja, osobito u pitanje koja je metoda izračuna pravno odlučna, budući da izračuni polaze od različitih pravnih pretpostavki stranaka. Stoga je sud nalaz cijenio u dijelu u kojem vještak utvrđuje matematičke izračune i financijske posljedice otplate i konverzije kredita, dok je pitanje pravnih učinaka ništetnosti i konverzije ocijenio kao pravno pitanje o kojem odlučuje sud.

44. Tužitelj prihvaća nalaz i mišljenje vještakinje Petre Blašković u cijelosti kao stručan, cjelovit i izrađen sukladno pravilima struke. Na temelju nalaza uređuje zahtjev tako da potražuje ukupno 9.840,06 EUR, i to prema izračunu: 6.283,03 EUR na ime više plaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF, 2.482,58 EUR na ime razlike glavnice te 2.180,10 EUR zateznih kamata, umanjeno za 1.105,65 EUR preplate priznate u konverziji. Tužitelj ne priznaje negativne razlike od 127,54 EUR.

45. Tuženik ne prigovara matematičkom izračunu vještakinje, ali i dalje osporava pravnu osnovu zahtjeva. Ustraje da zbog provedene konverzije po ZID ZPK/15 tužitelj nema pravo na restituciju po osnovi ništetnih odredaba osnovnog ugovora, odnosno da je konverzijom već priznata i uračunata preplata. Podredno ističe da se eventualni dosuđeni iznos mora umanjiti za ono što je već priznato konverzijom, kako ne bi došlo do dvostruke koristi tužitelja. Posebno osporava zahtjev za 2.482,58 EUR razlike glavnice, tvrdeći da taj iznos nije preplata po osnovnom ugovoru, nego posljedica valjano sklopljenog dodatka o konverziji.

46. Tužitelj osporava tuženikove prigovore. U odnosu na negativne razlike navodi da se one ne mogu automatski odbijati od preplaćenih iznosa, jer bi za to tuženik morao imati odgovarajući zahtjev ili valjan prigovor prijeboja, a ujedno se poziva na praksu VTS-a prema kojoj se negativne razlike ne uračunavaju u korist banke. U odnosu na konverziju ponavlja da ona ne ukida pravo na utvrđenje ništetnosti i restituciju, jer predmet spora nije valjanost aneksa, nego posljedice ništetnosti odredaba osnovnog ugovora.

47. Tuženik ponavlja procesne prigovore u vezi sa stupnjevitom tužbom te tvrdi da je naknadno postavljanje određenog zahtjeva nedopušteno jer tužitelj nije imao pretpostavke za stupnjevitu tužbu. Podredno ističe da je tužitelj podneskom preinačio tužbu, osobito u dijelu u kojem sada traži i 2.482,58 EUR razlike glavnice, pa se toj preinaci protivi i ističe prigovor zastare na tako postavljen zahtjev. Također ponavlja da zahtjev za razliku glavnice treba odbiti jer proizlazi iz sklopljenog dodatka o konverziji, čiju ništetnost tužitelj ne traži.

48. Sud je najprije odlučivao o procesnim prigovorima tuženika, i to prigovoru nedopuštenosti stupnjevite tužbe, prigovoru neodređenosti tužbenog zahtjeva te prigovoru tuženika da bi naknadno određivanje isplatnog zahtjeva predstavljalo nedopuštenu preinaku tužbe.

49. Navedeni prigovori nisu osnovani. Tužitelj je već u tužbi zahtijevao isplatu iznosa koji će biti utvrđen nakon dostave kreditne dokumentacije i provedbe financijskog vještačenja. Naknadnim određivanjem iznosa nakon provedenog vještačenja nije promijenjena istovjetnost zahtjeva, nije istaknut drugi zah tjev uz postojeći niti je tužitelj zahtjev postavio po drugoj činjeničnoj ili pravnoj osnovi, nego je samo odredio iznos ranije postavljenog isplatnog zahtjeva. Činjenica da je tužitelj tijekom postupka pribavio kreditnu dokumentaciju i nakon toga uredio zahtjev ne čini tužbu nedopuštenom, budući da je tuženiku tijekom postupka omogućeno očitovanje na svu dokumentaciju, nalaz i mišljenje vještaka te na konačno uređeni tužbeni zahtjev.

50. Isto vrijedi i za prigovor tuženika da zahtjev za dostavu dokumentacije nije bio upućen prije podnošenja tužbe. Čak i kada bi se prihvatilo da u trenutku podnošenja tužbe nisu bile ispunjene sve pretpostavke za odlučivanje o manifestacijskom zahtjevu, navedeno u konkretnom slučaju nije od odlučnog značaja za meritorno odlučivanje o konačno uređenom zahtjevu. Tijekom postupka dokumentacija je pribavljena, provedeno je financijsko vještačenje, tužitelj je postavio određeni zahtjev, a tuženik se o svemu očitovao. Stoga eventualni procesni nedostatak u pogledu manifestacijskog zahtjeva nije utjecao na mogućnost tuženika da raspravlja pred sudom niti na zakonitost odluke.

51. Budući da je tužitelj tijekom postupka pribavio kreditnu dokumentaciju, provedeno je financijsko vještačenje i tužitelj je postavio određeni isplatni zahtjev, manifestacijski zahtjev postao je bespredmetan te je sud, sukladno dispoziciji tužitelja, rješenjem utvrdio da je taj zahtjev povučen.

52. Nije osnovan ni prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine proizlazi da je korisnica kredita OK kao ustupiteljica ustupila tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku koja proizlazi iz predmetnog ugovora o kreditu, odnosno iz primjene ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF.

53. Predmet ustupa nije strogo osobno pravo potrošača, nego novčana tražbina povrata onoga što je plaćeno na temelju ništetne ugovorne odredbe. Takva tražbina ima imovinsku narav i ne protivi se prijenosu na drugoga u smislu članka 80. ZOO -a. Činjenica da je tražbina nastala u potrošačkom ugovornom odnosu ne znači da se ona nakon nastanka ne može prenijeti na treću osobu.

54. Ustupom tražbine ne mijenja se identitet tražbine niti se pogoršava položaj tuženika kao dužnika. Za valjanost ustupa nije potreban pristanak dužnika, već je dostatna obavijest o ustupu. Sukladno članku 84. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Stoga je tužitelj aktivno legitimiran za vođenje ovog postupka.

55. Sud je utvrdio da je OK u trenutku sklapanja predmetnog ugovora imala položaj potrošača. Iz njezina iskaza proizlazi da je kredit sklopljen radi kupnje stana za život, a iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi kredit bio namijenjen trgovačkoj, poslovnoj, obrtničkoj ili profesionalnoj djelatnosti korisnice kredita. Tuženik nije dokazao suprotno.

56. Tuženik je predmetni ugovor sklopio kao banka, u okviru svoje profesionalne djelatnosti, pa je u tom ugovornom odnosu imao položaj trgovca, odnosno kreditora.

57. U odnosu na ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF, sud je pošao od pravomoćnih utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača. U tom je postupku utvrđeno da je tuženik u razdoblju relevantnom za sklapanje predmetnog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je glavnica vezana uz valutu CHF, a da potrošače prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije potpuno i razumljivo informirao o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke.

58. Predmetni ugovor sklopljen je 21. prosinca 2006., dakle u razdoblju obuhvaćenom navedenim pravomoćnim utvrđenjima iz kolektivnog spora. Ugovor sadrži odredbe kojima je iznos kredita i obveza otplate vezana uz valutu CHF, odnosno ugovoreno je plaćanje u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan plaćanja.

59. Sud je u ovom postupku ispitao i konkretne okolnosti sklapanja predmetnog ugovora. Iz iskaza korisnice kredita proizlazi da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika, da nije mogla utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, da je tražila kredit u eurima, ali joj je rečeno da može dobiti samo kredit vezan uz CHF, uz objašnjenje da je CHF stabilna valuta. Iskazala je i da je situacija bila po principu „uzmi ili ostavi“.

60. Tuženik nije dokazao da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo. Sama okolnost da je korisnica kredita znala da je kredit vezan uz CHF ne znači da je imala stvaran utjecaj na sadržaj ugovornih odredaba niti da je bila potpuno i razumljivo informirana o naravi i opsegu valutnog rizika.

61. Nije dovoljno da je odredba gramatički jasna, odnosno da je korisnica mogla vidjeti da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF. Za transparentnost valutne klauzule bilo je potrebno da potrošač bude jasno i razumljivo informiran o načinu funkcioniranja valutnog mehanizma i o mogućim ekonomskim posljedicama znatnog rasta tečaja CHF na visinu mjesečnih obveza i ukupnog zaduženja.

62. Tuženik nije dokazao da je korisnici kredita dao takve informacije. Uručenje ugovora, otplatnog plana i činjenica da je korisnica pročitala ugovor ne dokazuju da je tuženik prije sklapanja ugovora jasno, potpuno i razumljivo informirao korisnicu o stvarnom valutnom riziku CHF. Iz iskaza korisnice proizlazi upravo suprotno, odnosno da nije očekivala da će joj rata kredita gotovo dvostruko porasti.

63. Stoga je sud utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu broj 3208115749 od 21. prosinca 2006. u dijelu kojim je ugovorena otplata u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF ništetne kao nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkom ugovoru.

64. Nije osnovan prigovor tuženika da provedena konverzija kredita isključuje pravo tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredaba osnovnog ugovora o kreditu. Predmet ovog postupka u deklaratornom dijelu nije valjanost dodatka ugovoru o konverziji, nego ništetnost odredaba osnovnog ugovora kojima je obveza korisnice kredita bila vezana uz valutu CHF.

65. Međutim, pri odlučivanju o isplatnom dijelu zahtjeva sud je imao u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-457/2025-21, donesenoj u proširenom vijeću od trinaest sudaca, upravo radi razrješenja spornog pravnog pitanja učinaka konverzije CHF kredita na zahtjeve potrošača za isplatu. Prema tom pravnom shvaćanju, potrošač koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem dodatka ugovoru konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose za razdoblje od dana plaćanja do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom, i to bez oduzimanja preplate utvrđene u konverziji.

66. Sud je navedeno pravno shvaćanje prihvatio kao mjerodavno za ovaj predmet jer se odnosi na istu bitnu pravnu situaciju, odnosno na kredit ugovoren uz valutnu klauzulu u CHF koji je naknadno konvertiran u kredit vezan uz EUR na temelju ZID ZPK/15. Stoga je sud, unatoč utvrđenoj ništetnosti odredaba osnovnog ugovora, isplatni zahtjev cijenio u granicama pravnih učinaka konverzije kako ih je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske.

67. Stoga sud nije prihvatio stajalište tužitelja da mu, uz zatezne kamate, pripada i isplata glavnih preplaćenih iznosa po osnovi tečajnih razlika, kao ni iznos razlike glavnice utvrđen nalazom vještakinje. U tom dijelu valja poći od toga da je kredit korisnice kredita konvertiran sukladno ZID ZPK/15, da valjanost dodatka ugovoru o konverziji nije predmet ovog spora te da je konverzijom uređen daljnji odnos stranaka na način propisan posebnim zakonom.

68. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijske vještakinje Petre Blašković kao stručan, jasan i izrađen u skladu sa zadatkom suda. Tuženik nije imao matematičkih primjedbi na nalaz, nego je osporavao pravnu osnovu tužiteljeva zahtjeva, što nije pitanje financijske struke, nego pravno pitanje o kojem odlučuje sud.

69. Iz nalaza i mišljenja proizlazi da su pozitivne razlike, odnosno iznosi koje je korisnica kredita više platila zbog primjene promjenjivog tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, do dana konverzije iznosile ukupno 6.283,03 EUR, dok su negativne razlike iznosile 127,54 EUR. Nadalje, vještakinja je utvrdila da razlika glavnice na dan konverzije, u odnosu na stanje koje bi postojalo primjenom početnog tečaja CHF, iznosi 2.482,58 EUR.

70. Međutim, slijedom navedenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ti iznosi ne pripadaju tužitelju kao glavnična isplata nakon provedene konverzije. Stoga je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 6.283,03 EUR na ime pozitivnih tečajnih razlika i iznosa od 2.482,58 EUR na ime razlike glavnice odbijen kao neosnovan.

71. S druge strane, sud je prihvatio tužiteljev zahtjev u dijelu koji se odnosi na zatezne kamate na preplaćene iznose do dana konverzije. Iz nalaza vještakinje proizlazi da zatezne kamate obračunate na više plaćene iznose do dana 30. rujna 2015. iznose 2.180,10 EUR. Navedeni iznos obračunat je po stopi zakonske zatezne kamate koja se primjenjuje na ostale odnose, a ne po stopi koja se primjenjuje na trgovačke ugovore, jer se tražbina temelji na pravnim posljedicama ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora o kreditu, neovisno o tome što je tužitelj cesionar i trgovačko društvo.

72. Tuženikov prigovor da se od tog iznosa mora odbiti preplata priznata konverzijom nije osnovan. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pravo potrošača na zatezne kamate na preplaćene iznose nije obuhvaćeno obračunom konverzije niti je uređeno ZID ZPK/15, pa te kamate pripadaju u punom iznosu, bez oduzimanja preplate utvrđene u konverziji.

73. Slijedom toga, sud je tužitelju dosudio iznos od 2.180,10 EUR, koji predstavlja zatezne kamate obračunate na preplaćene iznose do dana konverzije, dok je zahtjev za isplatu preko tog iznosa do zatraženih 9.840,06 EUR odbijen kao neosnovan.

74. Sud nije dosudio daljnju zakonsku zateznu kamatu na iznos od 8.765,61 EUR od 30. rujna 2015. do isplate, kako je to tužitelj zatražio, jer tužitelju nakon provedene konverzije ne pripada isplata glavničnih preplaćenih iznosa ni razlike glavnice, pa ne postoji ni osnova za dosudu daljnje kamate na taj iznos. Dosuđeni iznos od 2.180,10 EUR predstavlja kapitalizirani iznos zakonskih zateznih kamata obračunatih do 30. rujna 2015., a tužitelj nije postavio određen zahtjev za isplatu daljnje zakonske zatezne kamate upravo na taj dosuđeni iznos, od dana podnošenja zahtjeva za isplatu kapitaliziranih kamata do isplate.

75. Prigovor zastare nije osnovan. Pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva, a zahtjev za zatezne kamate na preplaćene iznose temelji se na pravnim posljedicama ništetnih odredaba osnovnog ugovora, pri čemu je tužba podnesena nakon pravomoćnog okončanja kolektivnog spora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF i u roku koji, prema prihvaćenom pravnom shvaćanju o prekidu zastare kolektivnom tužbom, nije protekao.

76. Nije osnovan ni prigovor tuženika da naknadno određivanje isplatnog zahtjeva predstavlja nedopuštenu preinaku tužbe. Tužitelj je već u tužbi postavio isplatni zahtjev po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, a nakon pribave dokumentacije i provedenog financijskog vještačenja samo je odredio njegovu visinu. Tuženiku je omogućeno očitovanje na nalaz vještakinje i na konačno uređeni zahtjev, što je i učinio.

77. Budući da je tužitelj tijekom postupka pribavio kreditnu dokumentaciju, provedeno je financijsko vještačenje i postavljen je određeni isplatni zahtjev, manifestacijski zahtjev postao je bespredmetan, pa je sud rješenjem utvrdio da je taj zahtjev povučen.

78. Slijedom svega navedenoga, sud je temeljem članaka 84., 323., 1111. i 1115. ZOO-a, u vezi s odredbama Zakona o zaštiti potrošača, ZID ZPK/15 i člankom 502.c ZPP-a, odlučio kao u izreci presude i rješenja.

79. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavku 4. ZPP -a. Sud je pri odlučivanju o troškovima imao u vidu da je tužitelj uspio s deklaratornim zahtjevom za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba te djelomično s isplatnim zahtjevom, dok je tuženik uspio u preostalom, pretežitom dijelu isplatnog zahtjeva.

80. Sud je imao u vidu i da je tuženik tijekom postupka osporavao osnovu zahtjeva u cijelosti, uključujući aktivnu legitimaciju tužitelja, potrošački status korisnice kredita, ništetnost ugovornih odredaba, zastaru i pravo tužitelja na bilo kakvu isplatu. Tužitelj je u navedenom dijelu uspio, jer je sud utvrdio ništetnost spornih ugovornih odredaba i djelomično osnovanim ocijenio isplatni zahtjev.

81. S druge strane, tuženik je uspio u dijelu u kojem je osporavao pravo tužitelja na isplatu glavničnih preplaćenih iznosa i razlike glavnice nakon provedene konverzije, budući da je sud, polazeći od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci Rev-457/2025-21, tužitelju dosudio samo zatezne kamate na preplaćene iznose do dana konverzije.

82. Budući da su stranke djelomično uspjele u postupku, a imajući u vidu i složenost te do donošenja navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske neujednačenost sudske prakse o učincima konverzije CHF kredita na zahtjeve koji proizlaze iz ništetnih odredaba potrošačkih ugovora o kreditu, sud je ocijenio da su ispunjene pretpostavke da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

Zagreb, 1. srpnja 2026.

SUDAC

Jasna Golubić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude i rješenja stranke mogu izjaviti žalbu u roku od petnaest dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave odluke ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- Odvj. Miro Marinović, odvjetnik u Zagrebu, Pere Budmanija 5/4

- Odvj. Kruno Knežević, OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb,

Lopašićeva 6