Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-670/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VV OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Igoru Metelku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću , odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja, u povodu žalbi tužiteljice protiv rješenja o trošku i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6352/25-9 od 19. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj 1. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuju presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6352/25-9 od 19. ožujka 2026. u točkama

I., II. i IV. izreke

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje rješenje o trošku Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6352/25-9 od 19. ožujka 2026. kojim je određena vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,22 EUR.

II. Žalba tužiteljice se uvažava te se rješenje o trošku iz točke III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6352/25-9 od 19. ožujka 2026. preinačuje u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška u iznosu od 125,00 EUR i nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici (pored dosuđenog parničnog troška u iznosu od 1.079,64 EUR) i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR sa zateznim kamatama od 17. lipnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak žalbenog postupka u iznosu od 37,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 17. lipnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točci I. izreke utvrđen je ništetnim dio odredbe članka 5. Ugovora o kreditu broj: 236-216/2005 od 07. listopada 2005. godine sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditora, koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno.“ Točkom II. naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.079,64 EUR sa zateznim kamatama od presuđenja pa do isplate, točkom III. odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan, dok je točkom IV. odbijen zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan. Rješenjem u sklopu iste prvostupanjske odluke utvrđeno je da vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,22 EUR.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobijaju tužiteljica i tuženik.

3. Tužiteljica presudu pobija u dijelu iz točke III. izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno iz žalbenog razloga propisanog čl. 353. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud rješenje o trošku preinači na način da tužiteljici dosudi trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude. Tužiteljica traži trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

4. Tuženik žalbu podnosi iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. ZPP-a uz prijedlog da drugostupanjski sud presudu preinači na način da odbije zahtjev tužiteljice u cijelosti i tuženiku dosudi parnični trošak, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a također traži trošak sastava žalbe.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalba tuženika je neosnovana dok je žalba tužiteljice osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti potrošačkog ugovora o kreditu broj 236-216/2005 od 07. listopada 2005. godine sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., kao kreditora, koji se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,25% od iznosa kredita.

8. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne, kao i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava te saslušanjem tužiteljice, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je dana 07. listopada 2005. između tuženika kao banke i tužiteljice kao korisnice kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu u svrhu adaptacije kuće;

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužiteljice da unaprijed tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1 ,25% iznosa kredita;

- da iz ugovora o kreditu nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada i zašto je određena baš u ugovorenoj visini pa stoga tužiteljica nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora bila obaviještena o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno u koju svrhu se naknada naplaćuje;

- da sporna odredba o jednokratnoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud spornu ugovornu odredbu o jednokratnoj naknadi koja se plaća unaprijed (tzv. ulazna naknada) utvrdio ništetnom.

10. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

11. Ispitujući pobijanu presudu na taj način, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju i postupku koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a isu počinjene bitne povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koje se u žalbi sadržajno poziva tuženik, jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika, te ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi, pa se može ispitati.

12. U odnosu na žalbu tuženika:

13. Činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda o tome da se o spornoj odredbi nisu vodili pojedinačni pregovori te da ona suprotno načelu dobre vjere (savjesnosti i poštenja) uzrokuje značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

14. Pritom se ističe da je teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljenu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi na tuženiku (članak 81. stavak 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, “Narodne novine” br. 96/2003., dalje: ZZP/2003). Tužiteljica je u svom iskazu negirala bilo kakve pregovore o toj odredbi, a iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik ne proizlazi osnovanost tuženikovih navoda o tome se o spornoj ugovornoj odredbi pregovaralo, pa zbog toga zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 nije dovedena u pitanje, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Činjenica da je tužiteljici bilo poznato da ugovora naknadu ne znači da je o toj naknadi prethodno pregovarala , pri čemu tuženik ne tvrdi niti ne dokazuje da je tužiteljica mogla utjecati na postojanje obveze na plaćanje tzv. ulazne naknade i na njezinu visinu iz unaprijed pripremljenog tipskog ugovora tuženika.

15. Uz to je neosnovan navod žalbe da činjenica da prostor od 2015. godine povremeno iznajmljuje u turističke svrhe isključuje za tužiteljicu status potrošača, a niti je takvo što za njezinu poziciju relevantno. Naime, prvostupanjski sud je uvidom u ugovor i saslušanjem tužiteljice ispravno utvrdio da iz ugovora o kreditu proizlazi da ga je tužiteljica sklopila radi adaptacije kuće kao i da u toj kući i danas stanuje, pri čemu se nigdje u ugovoru ne navodi da ga je tužiteljica sklopila kao osoba koja obavlja poslovnu ili slobodnu djelatnost, kao ni za potrebe obavljanja takvih djelatnosti, a niti je to tuženik tvrdio. Stoga je u svjetlu takvih okolnosti tužitelj ica nedvojbeno u vrijeme sklapanja ugovora taj ugovor sklopila kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP/2003 te se može smatrati da ima pravo uživati zaštitu koju pruža Zakon o zaštiti potrošača.

16. Nadalje pravilno žalitelj u žalbi tvrdi da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita u pogledu visine obveze jasno i razumljivo sastavljena, kao i da je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz članka 85. ZZP/2003. Međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužiteljici doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za nju proizlaze iz toga, shvati prirodu usluga koje joj se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju. Imajući na umu da ugovorna odredba o naknadi za troškove obrade ne definira glavni predmet obveze te da je riječ o odredbi bez koje sporni ugovor o kreditu može nastaviti obvezivati stranke, riječ je o ugovornoj odredbi koja podliježe testu poštenosti u smislu članka 84. ZZP/2003.

17. Bespredmetno je pozivanje tuženika na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku (vremenski) ne primjenjuje (vidjeti presudu Suda Europske unije u predmetu Zagrebačka banka, C-567/2020, t. 36. do 40.). Osim toga, pozivanje na taj propis u kontekstu izuzimanja od testa poštenosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi je i pogrešno jer iz prakse tog Suda proizlazi da se „glavni predmet” i „cijena” u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača” te da se ulazna naknada ne može smatrati bitnom činidbom samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove (vidjeti presudu Suda Europske od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, Caixabank, t. 64.).

18. Stoga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/2003 u okviru ocjene poštenosti ugovorne odredbe ispitao moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

19. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/2003 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

20. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/2003, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 5. ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

21. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,25% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima

22. Odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje u tekstu: ZOO/91) ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/2002. i 141/2006.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti, pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

23. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/2003 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi to tim više što ne proizlazi da su postojale okolnosti koje upućuju na posebnosti ili individualizaciju predmetnog tipskog ugovora o kreditu koje bi opravdavale troškove njegove obrade.

24. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali, posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u članku 5. tog ugovora, tužiteljica preuzela i dodatnu obvezu snošenja troškova za osiguranje kredita te za javnobilježničku ovjeru ugovora. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužiteljici najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

25. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 5. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,25% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

26. Kako je odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/2003 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, to je pravilno sud prvog stupnja presudio kao u točci I. izreke, pa je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a valjalo odbiti žalbu tuženika i potvrditi točku I. izreke prvostupanjske presude.

27. Što se tiče žalbe tuženika podnesene protiv rješenja kojim je prvostupanjski sud odredio da vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari iznosi 1.327,22 EUR, ističe se da je u pravu tuženik kada ukazuje da u sporovima u kojima su postavljeni deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti te uz to i kondemnatorni zahtjev za isplatu, tada deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora mjerodavne za odluku o naknadi troškova na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku, već se vrijednost predmeta spora u tom slučaju određuje samo prema novčanom potraživanju iz zahtjeva za isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017., Rev-x-155/2010-2 od 30. lipnja 2010. Rev-214/2002-2 od 11. ožujka 2003. i druge). Međutim, u ovom predmetu tužiteljica nije postavila zahtjev za isplatu pa se na odluku o vrijednosti predmeta spora ne može primijeniti gore navedeno pravno shvaćanje, već je sukladno odredbi čl. 40. st. 4. ZPP-a mjerodavna vrijednost spora kako ju je odredio prvostupanjski sud (1.327,22 EUR, odnosno ranije 10.000,00 kn), koji se rukovodio i odredbom čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23.). Pritom činjenica da će tužiteljica kasnije očekivano doista podnijeti još jednu tužbu (onu na isplatu), kao i da će time zaista multiplicirati sudske troškove, ne može biti sankcionirana kroz ovu odluku o trošku jer za to naprosto nema podloge u odredbama ZPP-a.

28. Slijedom navedenog žalbu tuženika protiv odluke o određivanju vrijednosti predmeta spora također je valjalo odbiti, a odluku potvrditi primjenom odredbe čl. 380. točke 2. ZPP-a.

29. Konačno, što se tiče žalbe tuženika protiv rješenja o trošku, ističe se da žalba tuženika ne sadrži posebne razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke prvostupanjske presude, kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka od 1.079,64 EUR, već tuženik tu odluku osporava samo posljedično odluci o glavnoj stvari, te zbog toga što smatra pogrešnom odluku prvostupanjskog suda o određivanju vrijednosti predmeta spora. Kako u donošenju te odluke o trošku, koja je utemeljena na pravilnoj primjeni čl. 154. st. 1. ZPP-a i pravilno određenoj vrijednosti predmeta spora, kako je to ranije obrazloženo, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je uz primjenu čl. 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđene su i točke II. i IV. izreke prvostupanjske presude.

30. Obzirom da tuženik nije uspio sa žalbom, to je i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).

31. U odnosu na žalbu tužiteljice:

32. Kako tužiteljica prvostupanjsku presudu pobija samo u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, to se sukladno odredbi čl.167. st.1 ZPP-a radi o žalbi na rješenje o trošku.

33. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijano rješenje te smatra da je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava osnovan.

34. Protivno stavu prvostupanjskog suda, tužiteljici, koja je pristupila na ročište za objavu presude, pripada pravo na naknadu troška zastupanja na tom ročištu u iznosu od 125,00 EUR (Tbr. 9. toč. 3. u svezi s Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - ''Narodne novine'' broj: 138/2023, dalje: Tarifa), a kako to osnovano ukazuje i tužiteljica u svojoj žalbi, što je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka, primjerice Rev 832/2022, Rev 935/2022, Rev 559/2023, Rev 1222/2022 i Rev 772/2023.

35. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je žalbu tužiteljice uvažiti te primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a preinačiti točku III. izreke presude u odbijajućem dijelu i tužiteljici dosuditi i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu 125,00 EUR, a koji se trošak odnosi na trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova odnosno 100,00 EUR, uvećano za pripadajući trošak PDV-a od 25% u iznosu od 25,00 EUR, sve uz zatezne kamate od dana donošenja ove drugostupanjske odluke sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a

36. Tužiteljici je priznat trošak žalbenog postupka, koji sukladno vrijednosti pobijanog dijela troška u iznosu od 125,00 EUR-a i primjenom Tbr. 10. toč. 4. Tarife iznosi 12,5 bodova odnosno 25,00 EUR, što uvećano za trošak PDV-a od 25% u iznosu od 6,25 EUR ukupno iznosi 31,25 EUR. Trošak sudske pristojbe na žalbu protiv rješenja o trošku tužiteljici nije priznat jer spisu ne prileži dokaz da je tužiteljica tu pristojbu platila niti da ju je prvostupanjski sud na plaćanje pristojbe pozvao.

U Varaždinu 1. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer