Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-715/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Domagoju Grabovcu, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika KI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Doiris Košta, odvjetnici u Splitu, radi isplate, u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Povrv-54/2025 od 6. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj 1. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Povrv-54/2025 od 6. ožujka 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu i sudske pristojbe na odgovor na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točci I. izreke održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Jasne Matačić poslovni broj Ovrv–26859/2023 od 24. studenoga 2023. te je naloženo tuženiku da isplati tužitelju na temelju vjerodostojne isprave, i to računa broj 25/01/01-2023 od 30. lipnja 2023., iznos od 17.005,11 EUR s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 1. kolovoza 2023. pa do isplate, dok je točkom II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.369,06 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja pa do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da odbije zahtjev tužitelja i tuženiku dosudi trošak postupka, podredno da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu podnio je tužitelj, u istoj smatra da je presuda prvostupanjskoga suda osnovana na zakonu te da ne postoje povrede na koje se žalba poziva, pa predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu a prvostupanjsku presudu potvrditi, uz naknadu troška sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 17.005,11 EUR prema računu ispostavljenom za obavljene odvjetničke usluge.

6. Prvostupanjski sud pri donošenju odluke polazi od sljedećih činjeničnih utvrđenja:

- da je javna bilježnica Jasna Matačić, postupajući po tužiteljevom prijedlogu za ovrhu, donijela rješenje pod poslovnim brojem Ovrv-26859/2023 od 24. studenog 2023. na koje je ovršenik uložio prigovor osporavajući i osnov i visinu zahtjeva te je istaknuo prigovor zastare;

- da je rješenjem od 11. lipnja 2024. rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Ovrvr-26859/2023 od 24. studenog 2023. stavljeno van snage u dijelu u kojem je određena ovrha te je sud ukinuo provedene radnje, a postupak se nastavio kao u povodu prigovora protiv platnog naloga;

- da iz računa broj 25/01/01 2023 od 30. lipnja 2023. proizlazi da je izdan od strane tužitelja prema tuženiku na ime obavljenih odvjetničkih usluga u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Dubrovniku u predmetu pod poslovnim brojem OVR- 441/2019 (kasnija oznaka Gž Ovr-141/2020), u kojem je vrijednost predmeta spora iznosila 30.444.721,11 kuna, a specificirane usluge su za sastav žalbe od 04. veljače 2020. i podneska od 25. svibnja 2020. u ukupnom iznosu od 17.005,11 EUR;

- da iz predmeta OVR-441/2019 (kasnija oznaka Gž Ovr-141/2020) proizlazi da je kao ovršenik sudjelovao JI (ovdje tuženik) kojeg je kao punomoćnik odvjetnik zastupao ovdje tužitelj, kao i da su utužene radnje doista i poduzete po odvjetniku, odnosno uložena je žalba protiv rješenja o ovrsi i sačinjen je navedeni podnesak.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud prihvaća u cijelosti tužbeni zahtjev uz obrazloženje:

- da su neosnovani navodi tuženika da se odnos između tužitelja i tuženika odvijao putem društva NITOR d.o.o. te da je tuženik svoje dugovanje za sve izvršene usluge tužitelju podmirio kada mu je putem specijalne punomoćni od 14. ožujka 2019. odobrio da iznos od 245.543,75 kuna isplati na račun tužitelja, jer je iz same navedene specijalne punomoćni vidljivo kako taj iznos predstavlja parnični trošak koji je tuženiku dosuđen temeljem pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Splitu pod poslovnim brojem P-760/13, dakle u potpuno drugom sudskom postupku od onog koji je naveden u spornom računu;

- da činjenica da tužitelj nije račun izdao u roku od 30 dana od obavljenih radnji nije od utjecaja na obvezu koja iz računa proizlazi, jer rok za izdavanje računa nije prekluzivan i njegovim protekom ne prestaje pravo odvjetnika da naplati svoju tražbinu koja proizlazi iz pruženih usluga, već je datum izdavanja računa samo od utjecaja u pogledu određivanja tijeka zateznih kamata;

- da je neosnovan prigovor zastare jer potraživanja koja tužitelj potražuje na temelju obavljenih radnji zastarijevaju za pet godina, pa kako su radnje za koje se potražuje isplata troška poduzete 04. veljače 2020. i 25. svibnja 2020., te je račun izdan 30. lipnja 2023., a prijedlog za ovrhu je podnesen u listopadu 2023., to je tužitelj svoje potraživanje utužio unutar zastarnog roka od pet godina;

- da tuženik nije dostavio niti predložio dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo da je u cijelosti ili djelomično podmirio utuženu obvezu, a niti druge dokaze kojima bi osporio navode tužitelja, pa tužitelj stoga osnovano traži isplatu.

8. Tuženik u podnesenoj žalbi u bitnom navodi da je pogrešna ocjena prvostupanjskog suda u pogledu prigovora zastare, pri čemu sud u potpunosti ignorira trgovački karakter odnosa između stranaka i specifičnu narav odvjetničkih usluga te pogrešno kvalificira odnos stranaka kao građanskopravni, umjesto kao trgovački odnos proizišao iz gospodarske djelatnosti stanogradnje društva NITOR d.o.o. Ističe da tužitelj u ovom sporu nastupa isključivo kao subjekt koji potražuje naknadu proizašlu iz obavljanja registrirane gospodarske djelatnosti, a obje strane su u trenutku nastanka obveze djelovale unutar gospodarskog/profesionalnog okvira, slijedom čega je trebalo primijeniti trogodišnji zastarni rok. Ističe kako je društvo NITOR d.o.o. ušlo u postupak stečaja 24. srpnja 2017. te otvaranjem stečaja, po sili zakona, prestaju sva dotadašnja ovlaštenja za zastupanje (punomoći), a tužitelj više nije mogao poduzimati radnje za društvo bez izričitog naloga ili odobrenja stečajnog upravitelja. Stoga su sve radnje poduzete prije otvaranja stečaja morale biti prijavljene u stečajnu masu u zakonskim rokovima, pa sada tužitelj ne može fiktivnim izdavanjem računa u 2022. ili 2023. godini "oživjeti" potraživanja koja su trebala biti predmet stečajnog postupka . Ukazuje da je tuženik u ovršnom postupku nastupao kao jamac platac za obveze društva NITOR d.o.o., usluge su pružane u svrhu njegove gospodarske djelatnosti (stanogradnja), te tražbina ima trgovački karakter, pa sud ne smije konvalidirati ovakav fiktivni dokument niti primijeniti opći zastarni rok od 5 godina. Ponavlja da tužitelj nije dokazao stvarni trenutak nastanka obveze, a račun je protivan propisima o porezu na dodanu vrijednost. Konačno ukazuje da račun na kojem tužitelj temelji svoj zahtjev ne ispunjava temeljne pretpostavke iz članka 28. stavka 1. Ovršnog zakona niti je izdan u zakonskom roku iz čl. 78. Zakona o PDV-u, pa se isti ima smatrati pravno ništetnim dokumentom koji ne može proizvesti pravni učinak dospijeća tražbine. Smatra da je zahtjev protivan pravilima o zabrani zlouporabe prava kao te predstavlja nepotrebno angažiranje sudskih resursa, dok pak tarifiranje prema fiktivnom iznosu založnog prava od 10 milijuna EUR, uz sustavno kršenje maksimalnih iznosa iz Odvjetničke tarife, predstavlja školski primjer zlouporabe procesnih ovlaštenja iz članka 10. ZPP-a.

9. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

10. Ispitivanjem pobijane presude i postupka koji je prethodio donošenju iste utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije ostvarena ni jedna od bitnih povreda na koje ovaj sud povodom žalbe pazi po službenoj dužnosti.

11. Ovaj sud ne nalazi niti da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju ističe žalba jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući su u presudi iznijeti dostatni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku, a niti drugim provedenim dokazima.

12. Činjenica da žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a niti bitne povrede iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP -a. Naime, prema članku 8. ZPP-a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog, sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo.

13. Nadalje činjenično stanje je po prvostupanjskom sud potpuno i pravilno utvrđeno te žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje, a iz istog proizlazi da je tužitelj kao odvjetnik zastupao tuženika u ovršnom predmetu OVR-441/2019 koji se vodio pred Općinskim sudom u Dubrovniku Pritom je ispravan zaključak prvostupanjskog suda da tuženik svoje dugovanje za utužene usluge tužitelju nije podmirio kada mu je putem specijalne punomoćni od 14. ožujka 2019. odobrio da se iznos od 245.543,75 kuna isplati na račun tužitelja, jer je iz same navedene specijalne punomoćni vidljivo kako taj iznos predstavlja parnični trošak koji je tuženiku dosuđen temeljem pravomoćne odluke Trgovačkog suda u Splitu pod poslovnim brojem P -760/13, dakle u potpuno drugom sudskom postupku od onog koji je predmetom ove parnice.

14. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava naložio tuženiku plaćanje naknade za zastupanje, pri čemu navedena obveza počiva na primjeni materijalnopravne odredbe čl. 763. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 87/15 - dalje: ZOO) jer je odnos između stranaka po svojoj pravnoj prirodi mandatni odnos, a odredbom čl. 776. st. 1. ZOO-a propisano je da je, ako nije drugačije ugovoreno, nalogodavac dužan isplatiti nalogoprimcu naknadu nakon obavljenog posla.

15. Pravilno je posljedično tome i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da zastarijevanje potraživanja odvjetničke naknade započinje teći prvog slijedećeg dana nakon dana poduzimanja svake pojedine parnične radnje koju je odvjetnik poduzeo zastupajući svoju stranku (kao nalogodavca) u sporu, kao i da petogodišnji zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a do pokretanja postupka nije prošao.

16. Pritom se ne može prihvatiti stav tuženika da odnos stranaka treba kvalificirati kao trgovački odnos proizišao iz gospodarske djelatnosti stanogradnje društva NITOR d.o.o. te da su stranke u trenutku nastanka obveze djelovale unutar gospodarskog/profesionalnog okvira, slijedom čega da je trebalo primijeniti trogodišnji zastarni rok. Naime, iz podneska, žalbe i punomoći koja prileži spisu proizlazi da su utužene radnje poduzete u zastupanju tuženika kao fizičke osobe, a to što je tuženik u ovršnom postupku nastupao kao jamac platac za obveze društva NITOR d.o.o. ne daje samo po sebi mandatnom odnosu između stranaka karakter trgovačkog ugovora.

17. Nadalje neosnovani su žalbeni navodi tuženika da račun na kojem tužitelj temelji svoj zahtjev ne ispunjava temeljne pretpostavke valjanosti iz članka 28. stavka 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22., 6/24.) niti je izdan u zakonskom roku iz čl. 78. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine" br. 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18., 121/19., 138/20., 39/22., 113/22., 33/23., 114/23., 35/24., 152/24., 52/25., 151/25., 32/26., 48/26.), pa se isti ima smatrati pravno ništetnim dokumentom. Naime, prema odredbi čl. 18. st. 3. Zakona o odvjetništvu ("Narodne novine" br. 9/94., 117/08., 50/09., 75/09., 18/11., 126/21., 98/25.) odvjetnik je doista dužan stranci izdati račun nakon izvršene usluge. Međutim, u slučaju da odvjetnik tako ne postupi, on nije prekludiran u pravu na naplatu odvjetničke usluge, jer gubitak prava zbog nastupa određenih činjenica mora biti propisan zakonom, što ovdje nije slučaj, pri čemu Zakon o odvjetništvu ne sadrži odredbu o tome da ako odvjetnik ne izda račun u navedenim rokovima, gubi pravo na naplatu pruženih usluga. Uz navedeno, pitanje izdavanja računa u skladu s poreznim propisima ne utječe na imovinsko -pravni odnos među strankama niti izdavanje računa protivno tim propisima dovodi do gubitka prava na naplatu odvjetničke usluge, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

18. Uz to su i neosnovani navodi tuženika da, nakon što je društvo NITOR d.o.o. ušlo u postupak stečaja 24. srpnja 2017., po sili zakona prestaju sva dotadašnja ovlaštenja za zastupanje (punomoći), pa tužitelj više nije mogao poduzimati radnje za društvo bez izričitog naloga ili odobrenja stečajnog upravitelja. Naime, s obzirom da su utužene radnje poduzete u zastupanju tužitelja osobno, a ne društva NITOR d.o.o., to ne postoji niti obveza prijave potraživanja tužitelja u stečajnu masu.

19. Konačno, u pogledu prigovora visini zahtjeva, nije bilo sporno da je vrijednost predmeta spora u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Dubrovniku u predmetu pod poslovnim brojem Ovr-141/2020 iznosila 30.444.721,11 kuna te da su poduzete radnje iz vremena važenja Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 138/23.). Stoga, kako je utuženim računom potraživana naknada za sastav žalbe od 4. veljače 2020. (Tbr 7. i 11. toč..1. u iznosu od 10.000 bodova odnosno 13.272,28 EUR) i podneska od 25. svibnja 2020. (Tbr. 7. i 11. toč. 8. u iznosu od 250 bodova odnosno 331,81 EUR), to tužitelj, uvećavajući navedeni iznos za PDV od 3.401,02 EUR, osnovano potražuje od tuženika ukupni iznos od 17.005,11 EUR. Pritom se ne radi o tarifiranju prema fiktivnom iznosu založnog prava već prema vrijednostima iz isprava na kojima se temeljio ovršni postupak.

20. Stoga, kako iznesenim žalbenim razlozima tuženik nije doveo u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude, to je njegovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu na temelju članka 368. st. 1. ZPP-a.

21. Žalba tuženika ne sadrži razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke prvostupanjske presude kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 3.369,06 EUR, a niti su u donošenju te odluke, koja je utemeljena na pravilnoj primjeni članka 154. stavka 1. ZPP-a počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP -a odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka II. izreke prvostupanjske presude.

22. Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu odbijen je kao neosnovan jer isti nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. ZPP-a).

U Varaždinu 1. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer