Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž 333/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i članice vijeća Kristine Vukelić Aničić, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva br.3., OIB: 84397956623, protiv tuženika Strabag d.o.o, [adresa]., OIB: 74971361430, radi isplate, odlučujući po žalbama stranaka, izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P 265/2022 od 7. siječnja 2026., u sjednici vijeća u Rijeci 1. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P 265/2022 od 7. siječnja 2026. u točki II. izreke presude.

II.Uvažava se žalba tuženika Strabag d.o.o., preinačuje se citirana prvostupanjska presuda u točki I. izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja koji glasi:

„I Nalaže se tuženiku Strabag d.o.o., OIB: 74971361430, sa sjedištem u [adresa], da tužitelju Hrvatski zavodu za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, sa sjedištem u [adresa], na ime naknade štete isplati na račun [broj bankovnog računa] [broj bankovnog računa], poziv na broj:[broj bankovnog računa] iznos 5.638,89 EUR (pet tisuća šest stotina trideset i osam eura i osamdeset i devet centi) sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče počevši od 27. travnja 2022. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.“

III.Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 210,76 eur u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos 5.638,89 eur sa zakonskim zateznim kamatama počam od 27. travnja 2022. do isplate, točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu za iznos od 253,46 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke odbijen je tužitelj i sa zahtjevom za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos dosuđen točkom I. izreke za razdoblje od 22. do 26. travnja 2022. kao neosnovan.

2.Prvostupanjsku presudu u točki I. izreke, pobija tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a), u točki II. izreke, istu pobija tužitelj također iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. ZPP-a.

3.Tužitelji je u odgovoru na žalbu osporio žalbene navode tuženika.

4.Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u granicama žalbenih razloga parničnih stanaka, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.

6.Nisu osnovani navodi tužitelja kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točki II. izreke.

Nije u pravu je tuženik kada u odnosu na odluku sadržanu u točki I. izreke upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dok ispravno ukazuje na postojanje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava iz razloga koji će se nastavno obrazložiti.

7.Naime, iz stanja u spisu u bitnome proizlazi:

-da je osiguranik tužitelja PN **.**.2007. zadobio teške tjelesne povrede na radnom mjestu, na radilištu ceste Đakovo-Sredanci (putni prijelaz za Divoševce), kao radnik tuženika,

-da je tuženik rješenjem broj 67667 od 2. prosinca 2009. priznao svom osiguraniku pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu,

-da je za nastanak povreda koje je zadobio PN odgovoran tuženik kao pravni slijednik trgovačkog društva CESTAR d.o.o., uz doprinos osiguranika u visini od 20%,

-da je tuženik temeljem pisanog odštetnog zahtjeva tužitelja od 2. svibnja 2022. uplatio kao nesporni iznos 10.443,19 eur, koji se odnosio na plaćene invalidske mirovine RN u razdoblju od 1. travnja 2019. do 31. ožujka 2022.

8.1.Polazeći od ovakvih utvrđenja, te cjelokupnih rezultata dokaznog postupka, kao i činjenice da je tuženik istaknuo glede tražbine tužitelja, prigovor zastare, sud prvog stupnja vodi računa o čl. 214.st.1., 215. st.1., 226. st.1., 227. st.1.Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), čl. 161. st.1. i 2., 162. st.1.i 3., 165. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13, dalje: ZMO-a).

Sukladno tome, sud smatra da je ZOMO specijalni propis koji normira prava i obveze iz sustava mirovinskog osiguranja u RH, a Glava X. tog Zakona, vrstu štete koju tužitelj može potraživati, pa cijeneći sadržaj prednje spomenutih odredaba zaključuje da se ovdje bez dvojbe radi o potraživanju povremenih davanja koja dospijevaju mjesečno, što da sukladno čl. 226. st.1. ZOO-a, zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog potraživanja. Ujedno se ističe da pravo iz kojeg potječu pravovremene tražbine zastarijevaju za 5 godina računajući od dospijevanja najstarije neispunjene tražbine iz čl. 277. st.1. ZOO-a.

Kako tužitelj za razdoblje od 1. travnja 2017. do 31. ožujka 2019. potražuje iznos od 5,892,35 eur, a predmetna tužba je podnesena 4. svibnja 2022., to utvrđuje sud da je navedeni prigovor tuženika djelomično osnovan i to u odnosu na travanj 2017. (kao najstariju tražbinu), koja tražbina u bruto iznosi je 253,46 eur, dok da za preostali utuženi iznos od 5.638,89 eur da nije istekao petogodišnji zastarni rok, zbog čega tuženikov prigovor u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja drži neosnovanim.

8.2.Slijedom prethodno iznesenog, napose spomenutih zakonskih odredaba, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj ima pravo regresnog potraživanja u odnosu na tuženika kao pravnog slijednika poslodavca osiguranika, budući da je isti odgovoran za nastanak predmetne štete odnosno nastalu invalidnost osiguranika. Pri tome napominje da isti nije imao osobu određenu i osposobljenu za pružanje prve pomoći u slučaju ozljede na radu ili iznenadne bolesti do upućivanja na liječenje u zdravstvenu ustanovu.

U svezi s time napominje da je pravomoćnom presudom Prekršajnog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj G-2181/2007 od 28. rujna 2007. utvrđeno da je predmetna šteta nastala jer kod pravnog prednika tuženika nisu bile provedene mjere zaštite na radu. Osim toga se ističe i to da odgovornost pravnog prednika tuženika proizlazi i iz presude Trgovačkog suda u Osijeku, Stalna služba u Slavonskom Brodu, poslovni broj P 10/2020 od 7. kolovoza 2020. u kojoj je navedeno da je provedenim vještačenjem utvrđeno da tuženik nije postupao u cijelosti u skladu sa pravilima struke, jer da ovlaštena osoba i to voditelj asfaltne grupe CN u ime tuženika nije osigurao rad na siguran način tako da se valjak na vrijeme zaustavi, da je u vrijeme štetnog događaja bio na finišeru, što da je bilo udaljeno od mjesta nezgode 6 m, a da nije objasnio što je tamo radio, jer nije radnik na finišeru, nego je bio dužan pratiti radni proces i intervenirati kad se valjak približio osiguraniku tužitelja, a ne pouzdati se u to da osiguranik tužitelja i drugi radnici moraju voditi računa o položaju strojeva.

8.3.U odnosu na visinu tražbine, sud prvog stupnja utvrđuje da ju je tužitelj dokazao rješenjem o priznanju prava na invalidsku mirovinu obračunom isplata HZMO- a od 1. travnja 2017. do 31. ožujka 2022., izvatkom HZMO-a, iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja RN za period od 1. travnja 2017. do 31. ožujka 2019., koju je dokumentaciju prihvatio u cijelosti.

Nastavno prethodno iznesenom, stav je suda da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u pretežnom dijelu za iznos od 5.638,89 eur, dok glede preostalog dijela zahtjeva za koji smatra da je u zastari odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan. Glede tijeka zakonskih zateznih kamata, sud uvažava činjenicu da je istu tužitelj tražio od 22. travnja 2022., da je odštetni zahtjev tuženik primio 11. travnja 2022., sa time da je pozvao tuženika na ispunjenje obveze u roku od 15 dana. Budući da je zadnji dan tog paricijskog roka bio 26. travnja 2022., to sud prvog stupnja, tužitelju na dosuđenu glavnicu, zateznu kamatu, sukladno čl. 29. ZOO-a, priznaje od 27. travnja 2022., dok je odbio preostali dio zahtjeva tužitelja glede tijeka zakonskih zateznih kamata, vodeći računa o čl. 183. st.1. ZOO-a.

Obzirom na tužitelj nije tražio naknadu parničnog troška, to sud o istome nije odlučivao.

9.Rukovodeći se svime prethodno iznesenim, valja reći da je prema uvjerenju ovog suda, prvostupanjski sud pogrešno zaključio da u konkretnoj pravnoj situaciji, glede istaknutog prigovora zastare tražbine tužitelja, dolazi u primjenu opći zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a u trajanju od 5 godina, pa da bi posljedično tome, u zastari bila tražbina tužitelja samo za travanj 2017.

Naime, prema čl. 161. st.3. ZOMO-a određeno je da Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i ako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Odredom čl. 162. st.1. istog Zakona, propisano je da Zavod za mirovinsko osiguranje ima prvo na naknadu štete od osobe koja je izazvala smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomični gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe. Drugim riječima potraživanje ovdje tužitelja, prema osobi odgovornoj za štetu, smatra se naknadom štete, posljedično čemu se na takve tražbine primjenjuju zastarni rokovi za naknadu štete, koji su propisani čl. 230. st.1. i 2. ZOO-a.

U prilog pravilnosti stajališta ovog suda, ukazuju pravna shvaćanja izražena u odlukama Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 749/2023, Rev 511/2025 i dr.

10.Polazeći od prethodno iznesenog stajališta, neutemeljenim drži ovaj sud žalbene tvrdnje tužitelja, koji smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio njegov dio tužbenog zahtjeva za travanj 2017., koji je dospio u svibnju 2017.

Shodno prednjem, polazeći s jedne strane od datuma primitka predmetne tužbe (4. svibanj 2022.), te s druge strane činjenice da tužitelj potražuje predmetne isplate zaključno sa 31. ožujkom 2019., koja je dospjela u travnju 2019., ocjena je ovog suda, da je u konkretnom slučaju u potpunosti osnovan tuženikov prigovor zastare tražbine tužitelja, obzirom na trogodišnji zastarni rok.

Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je ova tražbina tužitelja u zastari, zbog čega se odluka sadržana u točki II. izreke ukazuje pravilnom.

11.Rukovodeći se prethodno navedenim razlozima, pogrešno je prvostupanjski sud glede preostalog dijela tražbine tužitelja, primijenio materijalno pravo, točnije čl. 225. ZOO-a, kad je zaključio da ovdje dolazi do primjene općeg zastarnog roka, odnosno da ovaj preostali dio tužbenog zahtjeva nije u zastari.

Stoga, vodeći računa o ranije iznesenim činjeničnim utvrđenjima, vezanim za trenutak kada je tužitelj saznao za štetu i počinioca, kao i sam objektivni trenutak nastanka predmetne štete, nedvojbeno se nameće zaključak da su u konkretnim okolnostima istekli i subjektivni i objektivni rokovi iz čl. 230. st.1. i 2. ZOO-a, posljedično čemu je dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu u iznos od 5.638,89 eur sa dosuđenim zakonskim zateznim kamatama u zastari.

Nastavno rečenom, valjalo je pravilnom primjenom mjerodavnih odredaba ZOO- a, preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužitelja sa tužbenim zahtjevom sadržanim u točki I. izreke.

12.Kako je povodom žalbe tuženika, preinačena prvostupanjska presuda u točki I. izreke, to je valjalo sukladno čl. 166. st.2. ZPP-a, valjalo odlučiti o troškovima žalbenog postupka.

Dosuđeni trošak odnosi se na trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu, te na žalbu u ukupnom iznosu od 210,76 eur.

13.Zbog svega do sada iznesenog, valjalo je odbiti žalbu tužitelja, potvrditi prvostupanjsku presudu u točki II. izreke, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a, a uvažavanjem žalbe tuženika, preinačiti pobijanu presudu u točki I. izreke, primjenom čl. 373. t.3. ZPP-a.

14.Presuda suda prvog stupnja u točki III. izreke kao nepobijana ostaje neizmjenjena.

U Rijeci, 1. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković