Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž 48/2026-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E SU D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Svjetlane Pražić i Kristina Vukelić Aničić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IĆĐ iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Predragu Kralik odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika Raiffeiesenbank Austrija d.d., Zagreb, Magazinska cesta br. 69., OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Branimiru Ivekoviću odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P 396/2024 od 14. studenog 2025., u sjednici vijeća u Rijeci 1. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeiesenbank Austrija d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 396/2024 od 14. studenog 2025.

II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, utvrđeno je da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke čl. 9. Ugovora o [broj kredita] od 26. veljače 2005., u dijelu koji glasi: „…Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor…“, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.079,65 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2.Prvostupanjsku presudu pobija tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika nije osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP -a.

6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točki I. izreke presude.

7.Naime, iz stanja u spisu u bitnome proizlazi:

-da su tužiteljica i tuženik sklopili sporni Ugovor, da je čl.9. pored ostalog ugovoreno da „…Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor…“,

-da iz iskaza tužiteljice proizlazi pored ostalog da je ista novac dobiven kreditom potrošila na uređenje kupaonice u kući, da se inače bavi ugostiteljstvom, da ju je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora u banci dočekao pripremljen Ugovor, da su joj rekli koliko će joj iznositi mjesečna rata kredita, kolika će biti kamatna stopa, da joj nitko nije objasnio što znači da je prijevremena otplata kredita uvjetovana suglasnošću tuženika, da se o tome nije posebno raspitivala. U tijeku 2007. da je prijevremeno otplatila kredit i da joj je tada rečeno da će za to platiti naknadu u iznosu od cca tadašnjih 1.000,00 kn, no da joj u banci nisu ništa rekli o toj naknadi osim da ju mora platiti,

-da je predmetnu naknadu tužiteljica platila 19. srpnja 2007 . u iznosu tadašnjih 975,24 kn.

8.1.Polazeći od ovakvih utvrđenja, sud prvog stupnja ponajprije uvažava čl. 81. st.1. i 2., te 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003, dalje: ZZP- a/03), odnosno čl. 96. i 102. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP-a/07), čl. 323. st.1., 1021., 1024. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine “ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a), čl. 3. st.1. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (dalje: Direktiva 93/13 EEZ).

Prvostupanjski je sud prihvatio iskaz tužiteljice vezano za način potrošnje sredstava dobivenih predmetnim kreditom, te slijedom toga ocjenjuje da ista ima svojstvo potrošača u smislu čl. 3. t.1. ZZP-a/03.

Što se tiče samog Ugovora o kreditu, ocjena je prvostupanjskog suda da se radio formuliranom standardnom ugovoru trgovca koji se poziva na opće uvjete tuženika, a da su ti opći uvjeti u naravi ugovorne odredbe koje je banka sastavila za veći broj ugovora, te da su tipske prirode.

8.2.Nastavno prednjem, stav je prvostupanjskog suda da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna jer da očito uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da o toj odredbi da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale (a tuženik nije dokazao drugačije), već se radi o unaprijed pripremljenoj tipskoj odredbi standardnog ugovora tuženika. Stoga je ocjena suda da je tom odredbom tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača, jer da je tuženik u spornom ugovoru koristio odredbu prema kojoj je tužiteljica mogla otplatiti prijevremeno kredit no samo uz uvjete koje odredi tuženik kao kreditor.

8.3.Nadalje je prosuda prvostupanjska suda da je sporna ugovorna odredba lako uočljiva, no ne i jasna, niti lako razumljiva u smislu čl. 84. ZZP-a/03, budući da ne sadrži određeno naznačene kriterije i parametre, kao ni uvjete pod kojima se može izvršiti prijevremena otplata, a o kojima bi tužiteljica kao potrošač i slabija ugovorna strana na jasan, određen i razumljiv način bila informirana o uvjetima prijevremene otplate. Ocjena je prvostupanjskog suda da je tuženik te kriterije i parametre trebao prezentirati tužiteljici tijekom postupka koji je prethodio sklapanju ugovora o kreditu kako bi ista mogla procijeniti učinak sporne ugovorne odredbe i ovisno o tome donijeti odluku o sklapanju ugovora o kreditu. Međutim, da se suprotno tome, spornom odredbom uvjeti prijevremene otplate kredita određuju jednostranom odlukom tuženika koji je jača ugovorna strana, tako da tužiteljica kao potrošač u vrijeme sklapanja ugovora nije mogla predvidjeti posljedice koje za nju proizlaze.

U svezi toga, sud ukazuje na načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, kojeg su se ugovorne strane dužne pridržavati, što da se u ovome slučaju nije desilo, zbog čega da je sporna odredba nepoštena i ništetna, te da je nastavno tome, istom uzrokovana očita neravnoteža na štetu tužiteljice kao potrošača, bez obzira na visinu plaćene naknade. To iz razloga jer da je tužiteljici nametnuta obveza, iako ista ni na koji način nije mogla utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe, već joj je cijeli ugovor ponuđen po principu "uzmi ili ostavi".

Pri tome se navodi da bi tuženik imao u smislu čl. 1024. ZOO -a, eventualno imala pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete koja bi nastala prijevremenom otplatom kredita, no da tuženik u ovom postupku niti tvrdi niti dokazuje da mu je tužiteljica prijevremenom otplatom kredita prouzročila štetu.

8.4.Slijedom prethodno iznesenog, te cijeneći čl. 350. st.1. i 3. ZOO -a, sud prvog stupnja zaključuje da je sporna ugovorna odredba ništetna, pa odlučuje kao u točki I. izreke presude.

O troškovima postupka odlučuje pozivom na čl. 154. st.1. ZPP-a.

9.U kontekstu svega prethodno izloženog, neutemeljenim ponajprije drži ovaj sud žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz razloga jer da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da se presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž 7129/2013 ima primijeniti na konkretan slučaj.

Ovo iz razloga, jer iz obrazloženja pobijane presude ne proizlazi, odnosno prvostupanjski sud se ni na jednom mjestu u presudi ne poziva na utvrđenja iz spomenute presude Visokog trgovačkog suda RH.

10.Nastavno prednjem, ne mogu se prihvatiti kao valjani žalbeni argumenti tuženika da je sud prvog stupnja donio presudu bez da je utvrdio visinu ili osnov tužbenog zahtjeva, budući da tužiteljica u konkretnom slučaju uopće nije postavila zahtjev za isplatu, već samo deklaratorni zahtjev na utvrđenje, posljedično čemu se nije trebalo raspravljati o visini tužbenog zahtjeva.

11.1.Nisu ovome sudu prihvatljivi žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojem smatra da je sporni dio čl.9. Ugovora o kreditu jasan jer da se temeljem te odredbe može lako izračunati predmetna naknada.

No, analizirajući čl. 9.3. Ugovora, po uvjerenju ovog suda jedino se može reći da je ista jasna i uočljiva, međutim ista ni u kom slučaju nije razumljiva. Ovo iz razloga, jer kako ispravno zaključuje prvostupanjski sud, iz sadržaja te odredbe, ali ni iz Općih uvjeta tuženika, kao ni Odluke o tarifi naknade, nije nedvojbeno jasno i razumljivo u čemu su se konkretno, dakle što se tiče tužiteljice, sastojali sporni troškovi prijevremene otplate kredita, u kojoj su mjeri isti bili opravdani, koje je točno usluge tuženik pružio tužiteljici prilikom prijevremene otplate kredita, da li opseg pružene usluge odgovara visini naplaćene naknade.

Nastavno rečenom, nameće se zaključak da tuženik prilikom sklapanja predmetnog Ugovora, nije tužiteljicu kao korisnika kredita, informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine sporne naknade, zbog čega je ta ugovorna odredba i prema prosudbi ovog suda nerazumljiva.

11.2.Ne manje bitno je i to da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da je osnovano sud prvog stupnja prihvatio iskaz tužiteljice u tom dijelu, budući da tuženik nije tijekom postupka, predložio pravno relevantne dokaze kojima bi doveo u dvojbu vjerodostojnost tih navoda tužiteljice.

Sukladno ovim svim utvrđenjima, nepobitno proizlazi, da je prednje opisano postupanje tuženika prilikom sklapanja spornog Ugovora, a što je ispravno utvrdio i prvostupanjski sud, izazvalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, što ima za posljedicu nepoštenost sporne ugovorne odredbe, a time i njenu ništetnost.

12.Na tvrdnje tuženika, da je predmetni Ugovor solemniziran, dakle da je javni bilježnik jasno rastumačio tužiteljici Ugovor, zbog čega da je ista bila jako dobro upoznata sa obvezom isplate te naknade, valja odgovoriti da su i te tvrdnje pravno neutemeljene.

Ponajprije zbog toga što iz rezultata dokaznog postupka, nije razvidno, odnosno ničim nije dokazano da bi javni bilježnik bio taj koji je tužiteljici tumačio bilo što vezano za neku od ugovornih odredaba pa tako ni ovu koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

Osim toga, skreće se pažnja tuženiku, da kako je i prema prosudbi ovog suda sporna ugovorna odredba ništetna iz ranije iznesenih razloga i to od početka, dakle od samog zaključenja predmetnog Ugovora, da je u potpunosti pravno irelevantno postupanje javnog bilježnika prilikom solemnizacije tog istog Ugovora o kreditu.

13.1.U odnosu na žalbene navode tuženika u dijelu u kojem ukazuje na to da je u vrijeme sklapanja spornog Ugovora, ugovaranje predmetne naknade nije bilo u protivnosti sa pozitivnim zakonskim propisima, valja reći da je to točno, no unatoč ovom propustu suda, prosudba je ovog suda da to ni na koji način nije od utjecaja na pravilnost pobijane presude.

13.2.Naime, prosudba je ovog suda da bi načelno tuženik imao pravu na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali se ta naknada, kad se ima u vidu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene otplate.

Kako je iz stanja u spisu, što je pravilno utvrdio i prvostupanjski sud, razvidno da tuženik nije dokazao koje je to objektivno nastale troškove u svezi s prijevremenom otplatom kredita imao, niti na što se konkretno odnose ti troškovi, to se i po ocjeni ovog suda, nameće zaključak da pravila tuženika za naplatu sporne naknade, u stvari predstavljaju ništa drugo već naknađivanje dijela iznosa kamata koje je po Ugovoru tuženik trebao dobiti od tužiteljice, da nije bilo prijevremene otplate, odnosno drugim riječima ipak da se radi o naknadi neostvarenih kamata. Budući da kad je takva odredba protivna kongentnoj zakonskoj odredbi, je ista nepoštena, u konačnici se radi o ništetnoj odredbi.

13.3.Prednje navedeno shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno bilo djelomično, bilo potpuno ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu (što je i ovdje slučaj), potvrđeno je donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/2017, dalje: ZSPK-a)), a kojim se u pravni poredak RH prenijela Direktiva 2014/17/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnosi na stambene nekretnine i o izmjeni Direktivi 2008., te Direktivi 2016/36/EU i Uredbe (EU) broj 1093/2019 (SL L 60, 28. kolovoza 2014.).

Neovisno o tome što se u konkretnoj pravnoj situaciji, obzirom na vrijeme sklapanja spornog Ugovora o kreditu, ne primjenjuje ZSPK, nedvojbeno je prema stavu ovog suda, da bi spomenuti Zakon otklonio nedostatke tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. U tom bi slučaju Banke imale pravo na naknadu samo onih troškova koji bi bili izravno vezani s prijevremenom otplatom kredita, dakle ponajprije administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje koje bi bile u vezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

14.Uvažavajući razloge temeljem kojih sud prvog stupnja smatra da je sporna ugovorna odredba ništetna, a koji su sadržani u t.14. obrazloženja pobijane presude, pogrešnim drži ovaj stajalište tuženika da sud ni naveo odnosno obrazložio zbog čega bi sporna ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te se radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja, upućuje tuženik na navedeni dio prvostupanjske presude.

15.Polazeći od toga da tužiteljica podnesenom tužbom samo postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev, pravno irelevantnim drži ovaj sud žalbene navode tuženika u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare potraživanja tužiteljice ukazujući na čl. 215. ZOO-a, kao i tijeku zakonskih zateznih kamata u smislu čl. 1115. ZOO-a.

16.Kako je shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tuženik iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nije uspio dovesti u dvojbu.

Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da pobijana odluka nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

17.Obzirom na prethodno navedeno, pravilnom drži ovaj sud odluku o trošku sadržanu u točki II. izreke.

18.Zbog svega do sada iznesenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. izreke, kao i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

19.Tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nije uspio u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP -a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci, 1. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković