Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-90/2026-4

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KD iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva br.4., OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivu Šućur odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 1368/2025 od 30. listopada 2025., u sjednici vijeća 1. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 1368/2025 od 30. listopada 2025., u točkama I. i II. izreke, kao i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 324,93 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II.Djelomično se uvažava žalba tuženika, preinačuje se citirana prvostupanjska presuda u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu za iznos od 656,25 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te se odbija tužitelj KD sa tim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.

III.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, utvrđeno je da je ništetan čl. 5. st.1. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] i Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založenog prava na nekretninama, sklopljen 28. listopada 2006., u dijelu koji glasi: „…Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno odluci o kamatama i naknadama Kreditora… administrativnu naknadu: 1,00% jednokratno na iznos odobrenog kredita, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 307,15 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 981,18 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom IV. izreke odbijen je tuženik s zahtjevom za naknadu parničnog troška sa pripadajućim kamatama kao neosnovan.

2.Prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke, pobija tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika je osnovana u manjem dijelu.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP -a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a.

6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točkama I. i II. izreke presude.

7.Naime, iz stanja u spisu u bitnome proizlazi:

-da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili sporni Ugovor, da je čl.5. ugovoreno jednokratno plaćanje administrativne naknade od 1,00% na iznos odobrenog kredita, koju je naknadu tužitelj i platio,

-da iz iskaza tužitelja proizlazi pored ostalog da isti nije imao mogućnost pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, pa tako ni o spornoj ugovornoj odredbi, da mu prije sklapanja kredita nije bilo objašnjeno ni rečeno da će morati platiti predmetnu naknadu, da su taj iznos uzeli od samog kredita,

-da visina tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu nije sporna među strankama.

8.1.Polazeći od ovakvih utvrđenja, te cjelokupnih rezultata dokaznog postupka, sud prvog stupnja ponajprije uvažava čl. 269. st.1., 270. st.1. 272. st.1. i 2. Zakon o obveznim odnosima (“Narodne novine “ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO -a), čl. 59., 81., 84., 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003, dalje: ZZP -a/03), čl. 4. st.2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (dalje: Direktiva 93/13 EEZ).

Nastavno prednjem, te analizirajući čl.5. st.1. spornog Ugovora, prvostupanjski sud zaključuje da isti ne predstavlja odredbu o predmetu i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, slijedom čega da se na tu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti.

Pored toga, sud prvog stupnja vodi računa i o pravnim shvaćanjima izraženim u presudama Suda EU C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., a vezano za tumačenje čl. 3. st.1. i čl. 4. st.2. Direktive 93/13/EEZ, u odnosu upravo na sporne ugovorne odredbe kojima je bila ugovarana naknada za obradu kredita.

8.2.Slijedom toga, sud je stajališta da je sporna odredba kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, a koja je u konkretnom slučaju iznosila 307,15 eura te je i naplaćena u istom iznosu na način da je ustegnuta od ukupnog iznosa odobrenog kredita, nepoštena ugovorna odredba, a sve temeljem čl. 87. st. 1. ZZP-a/03, a time i ništetna. U svezi toga, sud prvog stupnja drži da predmetna odredba nije jasno napisana u smislu čl. 85. ZZP-a/03, jer da nije omogućavala predniku tužitelja da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, a da je na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, što da tuženik nije dokazao.

Isto tako, ocjena je suda da iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora, sastavljenoj od strane tuženika kao banke, što da je dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja na sadržaj istih. Zbog toga, smatra prvostupanjski sud da je tuženik iskoristio svoj položaj ''jače'' ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita u postotku od ukupnog iznosa kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

8.3.Osim toga, ističe se i to da tuženik u sadržaj Ugovora nije unio, a niti je objasnio tužitelju koji je to opravdani razlog zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje sporne naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita , već da je tom odredbom tuženik sam odredio visinu naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. S lijedom toga, utvrđenje je suda da je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa da ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi ZZP-a. Slijedom rečenog, uz uvažavanje sadržaja čl. 295. ZOO-a, sud prvog stupnja ističe da je tuženik, obzirom na prethodno opisano postupanje, povrijedio interese i prava tužitelja, kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez propisanih parametara izračuna i o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna.

Stoga je primjenom čl. 81. st. 1. ZZP te čl. 87. st. 1. ZZP -a/03 odlučio kao u točki I. izreke presude.

8.4.Nastavno prednje izloženom, stav je suda da je sukladno čl. 323. st.1. i 2. ZOO-a tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom pa je temeljem iste odredbe valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa, kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama, s obzirom da je dana 23. studenog 2006. tužitelju naplaćen isti iznos naknade, do isplate.

Kako je u konkretnom slučaju nesporno da je tužitelj na ime naknade odnosno troškova obrade po predmetnom Ugovoru o kreditu platio iznos od ukupno 307,15 eur, to sud tužitelju na navedeni iznos glavnice, dosuđuje i zatezne kamate, tekuće od dana plaćanja tuženiku, a na temelju čl. 1115. ZOO-a, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan, dok o visini stope zatezne kamate odlučuje primjenom čl. 29. st.2. ZOO-a. Ujedno sud ne prihvaća tuženikov prigovor zastare potraživanja tužitelja, smatrajući da se radi o restitucijskom zahtjevu, pa u svezi toga ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 glede zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva, slijedom čedga odlučuje kao u točki II. Izreke.

O troškovima postupka odlučuje primjenom čl. 154. st.1. i 155. ZPP -a.

9.1.Rukovodeći se razlozima temeljem kojih je sud prvog stupnja zaključio da je sporna ugovorna odredba ništetna, a koje u cijelosti prihvaća ovaj sud kao pravilne, nisu ovome sudu prihvatljivi žalbeni navodi tuženika kojima ustraje na tome da u konkretnom slučaju nije bilo uvjeta da se istu utvrdi nišetnom, jer da je ista jasna i lako uočljiva.

9.2.Naime, iako je i prema uvjerenju sporni dio čl.5. st.1. Ugovora o kreditu, doista lako uočljiv, potrebno je skrenuti pažnju tuženiku da sukladno čl. 84. ZZP -a/03, da je za dopuštenje ocjene o poštenosti ugovore odredbe, bilo neophodno da je ugovorna odredba i razumljiva, te da li je jasna.

Suprotno tumačenju tuženika, iz rezultata dokaznog postupka, napose iskaza tužitelja, razvidno je pored ostalog da mu prije sklapanja kredita nije bilo objašnjeno ni rečeno da će morati platiti predmetnu naknadu, da su taj iznos uzeli od samog kredita, što nepobitno upućuje na zaključak da tužitelju od strane tuženika kao kreditora nije bilo pojašnjeno ništa u vezi ove ugovorne odredbe, što drugim riječima znači da nije razjašnjeno koji su to posebni troškovi tuženika nastali prilikom postupka obrade kredita odobrenog tužiteljici, dakle na koje se točno troškove odnosi sporna naknada, iz kojeg razloga ti troškovi ne bi ulazili u redovnog obavljanje poslova bankarskih službenika i sl. To sve ukazuje na daljnji zaključak da predmetna odredba ne samo da nije bila jasna, već je također bila i nerazumljiva.

Unatoč tome što je i prema uvjerenju ovog suda sporna odredba uočljiva, nedostatak ostalih elemenata u konkretnim okolnostima, bio je dostatan za ocjenu poštenosti iste, kako je to ispravno učinio prvostupanjski sud.

9.3.Osim toga, vezano za prednje, skreće se pažnja tuženiku na čl. 3. st.1. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, kao i drugih odredaba te Direktive, iz čijeg sadržaja proizlazi da je tuženik trebao tužitelju na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu Ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz istog proizlaze, što uključuje i spornu kojom je ugovorena predmetna naknada, a o kojoj isti nije bila u poziciji da pojedinačno pregovara, zbog čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, na štetu tužitelja kao potrošača.

Nastavno tome napominje se da prema uvjerenju ovog suda, već činjenica da iz odredaba kojima je ugovorena naknada za obradu kredita, nije nedvojbeno jasno koliko točno te naknade iznose, od čega je odnosno kojeg iznosa je utvrđen postotak koji je naveden u odredbama, niti je navedeno po čijem i po kojem tečaju će se obračunati te naknade, odnosno za odredbu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu isplatu kredita da nije vidljivo koliko ista iznosi, način izračuna te naknade, nepobitno upućuje na to da takve odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

9.4.Pored toga, prema uvjerenju ovog suda, sam koncept jasne i razumljive odredbe ne počiva na samoj gramatičkoj razumljivosti, već na obvezi banke da potrošaču pojasni ekonomske razloge koji se nalaze u pozadini primjene sporne odredbe, kako bi potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredaba proizlaze.

Sve prednje navedeno, je svakako u širem smislu povezano s načelom transparentnosti, na koje se poziva i sam tuženik, a koje protivno shvaćanju tuženika, stavlja pred istog kao pružatelja usluge zahtjev da potrošaču pruži informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz ugovaranja za njega mogu proizaći (u tom smislu presuda Suda EU C 186/2016, C 26/2013 i dr.).

9.5.Podredno se ukazuje i na to da se radi o naknadi koja je ugovorena u određenom postotku (konkretno 1,00% odobrenog kredita), što znači da oni korisnici kojima odobre veće iznosi kredita, plaćaju i veću naknadu. No prosudba je ovog suda, da se doista radi o određenim stvarnim troškovima koji su potrebni za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, da bi tada ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, budući da troškovi kao što su npr. rad djelatnika banke, trošak informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita.

Istodobno se svakako ne može zanemariti ni to da tijekom prvostupanjskog postupka, tuženik nije priložio dokaz na okolnost da li je doista imao administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično, da li je imao gubitak na ime rizika poslovanja, vezano za promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Drugim riječima, pravila naplaćivanja sporne naknade, u praksi faktično predstavljaju naknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema Ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog Ugovora, odnosno drugim riječima naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). No, suprotno ocjeni tuženika, takva ugovorna odredba je protivna kogentnoj zakonskoj odredbi, pa je samim tim ništetna, shodno čemu ne može proizvoditi pravne učinke.

9.6.Rukovodeći se prethodno navedenim razlozima, pogrešnim drži ovaj sud zaključak tuženika da nijedna okolnost u konkretnoj pravnoj situaciji ne dovodi do toga da je postupanje tuženika prema tužitelju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja, budući da sve do sada opisano ukazuje upravo na suprotan zaključak.

Isto tako, protivno stajalištu tuženika, do sada opisano postupanje istog, prema prosudbi ovog suda, u konkretnim okolnostima je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja.

10.1.U kontekstu prethodno iznesenog, neutemeljenim drži ovaj sud žalbene tvrdnje tuženika da tužitelj ničim nije potvrdio svoje navode da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

Ovdje ponajprije treba naglasiti da je tužitelj na okolnost vjerodostojnosti svojih navoda na prednje navedenu spornu okolnost ponudio svoj iskaz, a vjerodostojnost kojeg i prema uvjerenju ovog suda od strane tuženika tijekom prvostupanjskog postupka ni na koji način nije bila dovedena u pitanje.

Za razliku od toga, tuženik koji je ove navode tužitelja osporavao, je u tom slučaju prema prosudbi ovog suda bio taj na kojem je bio teret dokaza, dakle obveza predložiti sudu dokaze kojima će pobiti navode tužitelja, no analizirajući cjelokupni dokazni postupak, nameće se stajalište da tuženik ni na koji način nije osporio iskaz tužitelja u dijelu u kojem je iskazao da nije imao mogućnost pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, pa tako ni o spornoj ugovornoj odredbi, zbog čega po ocjeni ovog suda sud prvog stupnja nije imao razloga ne prihvatiti iskaz tužitelja kao vjerodostojan.

10.2.Obzirom na prednje navedeno, a obzirom na dokazne prijedloge tuženika istaknute i provedene u tijeku prvostupanjskog postupka, nameće se zaključak da isti ni na koji način nije pružio sudu prvog stupnja pravno relevantne dokaze na okolnost vjerodostojnosti svoje tvrdnje o cjelovitom informiranju tužitelja o tome što obuhvaća sporna naknada.

11.U odnosu na tvrdnje tuženika u dijelu u kojem ističe da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, nije postojala zakonska zabrana ugovaranja takve naknade, valja odgovoriti da je to točno, budući da je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 120/2017), propisana zabrana ugovaranja predmetne naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita.

No, neovisno o tome što je u pravno relevantnom razdoblju pozitivnim propisima postojala mogućnost ugovaranja sporne naknade, treba svakako reći da to prema prosudbi ovog suda ne predstavlja razloge koji su mogli osloboditi tuženika kao kreditora da pojasni svakom korisniku kredita, pa tako i tužitelju, odnosno da ga upozna sa svim ranije navedenim bitnim parametrima o kojima je ovisila visina predmetne naknade i sl., a što je u ovom slučaju nedvojbeno izostalo.

12.1.Međutim, u pravu je tuženik kada smatra da je u konkretnom predmetu pogrešno označena vrijednost predmeta spora, jer je u obzir uzeta i vrijednost deklaratornog tužbenog zahtjeva.

Naime, iz historijata tužbe, razvidno je da kako je tužitelj podnio da tužbena zahtjeva (na utvrđenje ništetnosti dijela čl. 5. st.1. Ugovora o kreditu, te zahtjev za isplatu temeljem te ništetnosti), da je vrijednost predmeta spora označena iznosom od 1.340,50 eur, iako zahtjevom za isplatu potražuje iznos od 307,15 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Iz obrazloženja pobijane presude vidljivo je da je prvostupanjski sud, po radnji dosudio nagradu od po 200,00 eur, dakle po 100 bodova po radnji, što znači da je sud uzeo u obzir i vrijednost deklaratornog tužbenog zahtjeva.

12.2.Međutim, protivno takvom stavu prvostupanjskog suda, ovaj sud drži da u ovakvoj pravnoj situaciji, deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu opravdanosti tužbe na činidbu-isplatu, uz napomenu da za ocjenu ništetnosti neke ugovorne odredbe nije neophodno da se radi o zasebnom tužbenom zahtjevu, budući da se to može raspraviti u svakoj parnici i kao prethodno pitanje. To po stavu ovog suda upućuje na zaključak da nema valjanog pravnog uporišta da se vrijednost deklaratornog zahtjeva u ovakvoj pravnoj situaciji uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. To drugim riječima znači da obzirom na visinu konstitutivnog zahtjeva, po radni tužitelju pripada nagrada od po 25 bodova, odnosno 50,00 eur.

Stoga je valjalo preinačiti odluku o trošku sadržanu u točki III. izreke, te sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023), tužitelju na ime nagrade za sastav tužbe priznatu nagradu u iznosu od 50,00 eur, na ime nagrade za pristup na 3 ročišta dosuditi iznos od 125,00 eur (r. od **.**.2025., 22.10.2025. u iznosu od po 50,00 eur, od 30.10.2025. u iznosu od 25,00 eur) odnosno 175,00 eur, što uvećano za PDV iznosi 218,75 eur, uz trošak sudskih pristojbi, dakle sveukupno 324,93 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, slijedom čega se preostali dio dosuđenog parničnog trošak u iznosu od 656,25 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama ukazuje neosnovanim.

13.Kako je shodno svemu do sada iznesenom, prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za ishod spornog odnosa među strankama, to ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključke suda prvog stupnja o postojanju pravno relevantnih činjenica, koje tuženik iznošenjem vlastitih pravnih shvaćanja nije uspio dovesti u dvojbu.

Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da pobijana odluka nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

14.Budući da je tuženik s izjavljenom žalbom uspio samo u neznatnom dijelu, to sukladno čl. 154. st.5. ZPP-a, prema uvjerenju ovog suda nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka.

15.Zbog svega do sada iznesenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke, kao i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 324,93 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a, a djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika preinačiti pobijanu presudu u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu na način pobliže naveden u točki II. izreke presude, primjenom čl. 380. t.3. ZPP-a.

16.Presuda suda prvog stupnja u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki IV. izreke presude kao nepobijana ostaje neizmjenjena.

U Rijeci, 1. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković