Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž 29/2026-3

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E SU D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JO,, [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Jošku Atlagiću odvjetniku iz Splita, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d., Split,. [adresa]., OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnicima iz OD Marinović i partneri j.t.d. odvjetnicima iz Zadra, radi utvrđenja i isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P 1112/2025 od 10. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj u Rijeci 1. srpnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika OTP banka Hrvatska d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P 1112/2025 od 10. studenog 2025. u točki I. izreke, u točki II. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos 366,67 eur sa zakonskim zateznim kamatama kako slijedi:

„Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d., sa sjedištem u [adresa]., OIB: 52508873833, tužitelju JO, iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 366,67 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

-3,29 eur počam od 11.08.2009. do isplate,

-4,30 eur počam od 11.09.2009. do isplate,

-2,70 eur počam od 11.10.2009. do isplate,

-3,67 eur počam od 11.11.2009. do isplate,

-3,85 eur počam od 11.12.2009. do isplate,

-6,91 eur počam od 11.01.2010. do isplate,

-8,93 eur počam od 11.02.2010. do isplate,

-8,16 eur počam od 11.03.2010. do isplate,

-11,18 eur počam od 11.04.2010. do isplate,

-12,63 eur počam od 11.05.2010. do isplate,

-17,02 eur počam od 11.06.2010. do isplate,

-20,12 eur počam od 11.07.2010. do isplate,

-16,10 eur počam od 11.08.2010. do isplate,

-21,89 eur počam od 11.09.2010. do isplate,

-22,79 eur počam od 11.10.2010. do isplate,

-23,56 eur počam od 11.11.2010. do isplate,

-28,26 eur počam od 11.12.2010. do isplate,

-34,04 eur počam od 11.01.2011. do isplate,

-27,62 eur počam od 11.02.2011. do isplate,

-30,06 eur počam od 11.03.2011. do isplate,

-26,95 eur počam od 11.04.2011. do isplate,

-32,73 eur počam od 11.05.2010. do isplate,

po stopi od 14% godišnje do 30. lipnja 2011. godine, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje uvećenjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

III.Djelomično se uvažava žalba tuženika, preinačuje se citirana prvostupanjska presuda u točki II. izreke u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamatama na iznose pobliže navedene u točki I. izreke ove presude i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja KO u preostalom dosuđujućem dijelu koji glasi

„Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d., sa sjedištem u [adresa]., OIB: 52508873833, tužitelju JO, iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti zakonske zatezne kamate na iznose kako slijedi od:

-3,29 eur počam od 31.07. 2009. do 11.08.2009. do isplate,

-4,30 eur počam od 31.08.2009. do 11.09.2009. do isplate,

-2,70 eur počam od 30.09.2009. do 11.10.2009. do isplate,

-3,67 eur počam od 31.10.2009. do 11.11.2009. do isplate,

-3,85 eur počam od 30.11.2009. do 11.12.2009. do isplate,

-6,91 eur počam od 31.12.2009. do 11.01.2010. do isplate,

-8,93 eur počam od 31.01.2010. do 11.02.2010. do isplate,

-8,16 eur počam od 28.02.2010. do 11.03.2010. do isplate,

-11,18 eur počam od 31.03.2010. do 11.04.2010. do isplate,

-12,63 eur počam od 30.04.2010. do 11.05.2010. do isplate,

-17,02 eur počam od 31.05.2010. do 11.06.2010. do isplate,

-20,12 eur počam od 30.06.2010. do 11.07.2010. do isplate,

-16,10 eur počam od 31.07.2010. do 11.08.2010. do isplate,

-21,89 eur počam od 31.08.2010. do 11.09.2010. do isplate,

-22,79 eur počam od 30.09. 2010. do 11.10.2010. do isplate,

-23,56 eur počam od 31.10.2010. do 11.11.2010. do isplate,

-28,26 eur počam od 30.11.2010. do 11.12.2010. do isplate,

-34,04 eur počam od 31.12.2010. do 11.01.2011. do isplate,

-27,62 eur počam od 31.01.2011. do 11.02.2011. do isplate,

-30,06 eur počam od 28.02.2011. do 11.03.2011. do isplate,

-26,95 eur počam od 31.03.2011. do 11.04.2011. do isplate,

-32,73 eur počam od 30.04.2011. do 11.05.2010. do isplate.

„Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d., sa sjedištem u [adresa]., OIB: 52508873833, tužitelju JO, iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 136,45 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

-4,33 eur od 31.07.2009. godine pa do isplate,

-3,35 eur od 31.08.2009. godine pa do isplate,

-5,96 eur od 30.09.2009. godine pa do isplate,

-3,38 eur od 31.10.2009. godine pa do isplate,

-4,17 eur od 30.11.2009. godine pa do isplate,

-1,29 eur od 31.12.2009. godine pa do isplate,

-3,76 eur od 31.01.2010. godine pa do isplate,

-6,55 eur od 28.02.2010. godine pa do isplate,

-2,77 eur od 31.03.2010. godine pa do isplate,

-4,33 eur od 30.05.2010. godine pa do isplate,

-1,39 eur od 31.05.2010. godine pa do isplate,

-2,68 eur od 30.06.2010. godine pa do isplate,

-9,81 eur od 31.07.2010. godine pa do isplate,

-10,86 eur od 31.09.2010. godine pa do isplate,

-4,96 eur od 30.10.2010. godine pa do isplate,

-1,08 eur od 31.11.2010. godine pa do isplate,

-13,994 eur od 31.01.2011. godine pa do isplate,

-3,34 eur od 28.02.2011. godine pa do isplate,

-8,89 eur od 31.03.2011. godine pa do isplate,

-39,62 eur od 31.04.2011. godine pa do isplate

po stopi od 14% godišnje do 30. lipnja 2011. godine, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje uvećenjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“ r i j e š i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika, te se potvrđuje citirana prvostupanjska presuda u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 1.183,72 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok se odbija tužitelj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 812,82 eur eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika, te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P 1112/2025 od 10. studenog 2025.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o [broj kredita] sklopljenog 18. svibnja 2006., u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezan za CHF, te da ista ne proizvodi pravni učinak. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 503,12 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te je točkom III. izreke određeno da tuženik naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.996,54 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Prvostupanjskim rješenjem odbačen je prigovor tuženika radi prebijanja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 129,84 eur kao nepravodoban.

2.Protiv citirane presude i rješenja suda prvog stupnja, žalbu izjavljuje tuženik, iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku odluku u granicama žalbenih razloga stranaka, ovaj sud nije utvrdio da bi u donošenju istog bila ostvarena jedna od bitnih postupovnih povreda iz čl.354. st.2. t.2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP -a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.

6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a time i pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku sadržanu u točki I. izreke, dok su ti žalbeni navodi djelomično osnovani u odnosu na odluku sadržanu u točki II. izreke, iz razloga koji će se nastavno pojasniti.

7.Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi:

-da su tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor sklopili sporni Ugovor; da je čl.1. Ugovora tužitelju odobren kredit u iznosu od 10.625,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja; da je čl.2. Ugovora utvrđeno da se radi o nenamjenskom kreditu; da je čl.10.a. ugovoreno da se kredit otplaćuje u 60 anuiteta, od čega 59 mjesečnih anuiteta iznosi 210,29 CHF, te jedan iznosi 212,04 CHF; da je čl. 10.d. ugovoreno da se mjesečni anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečaju kreditora na dan dospijeća,

-da je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni kredit tuženiku još 2011.,

-da iz iskaza tužitelja u bitnome proizlazi da ga je prilikom odlaska kod tuženika, zaprimila službenica koja mu je rekla da je najpovoljnija valutna klauzula tečaja u odnosu na CHF, da se radi o najpovoljnijem kreditu u odnosu na ostale, da mu nije objašnjavala eventualne rizike sklapanja ugovora upravo u toj valuti, da on nema financijskih znanja; kredit da je podignuo radi kupnje osobnog vozila, koje je koristio za svoje osobne potrebe, da nikada nije imao svoj obrt, poduzeće ni bilo što slično,

-da je iz preslike Ugovora o kupoprodaji motornog vozila sklopljenog 26. svibnja 2006., između ČO kao prodavatelja i ovdje tužitelja kao kupca, razvidno da je predmet te prodaje bilo osobno vozilo marke Volkswagen Golf 1.9 TD CL, broj šasije [broj šasije],

-da je iz Uvjerenja o vlasništvu vozila za vozilo broja šasije [broj šasije], marke Volkswagen Golf 1.9 TD CL, razvidno da je od 30. svibnja 2006. pa nadalje kao vlasnik istog evidentiran tužitelj.

8.1.Polazeći od prednjih utvrđenja, sud prvog stupnja uvažava činjenicu da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje: ZZP/03), pa slijedom cijeni sadržaj čl. 81. i 84. tog Zakona.

Nadalje, ima u vidu utvrđenja sadržana u u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (dalje: P 1401/12), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (dalje: Pž 7129/13), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž 6632/17), kojima je pravomoćno utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača između ostalog i u dijelu valutne klauzule CHF glede kredita u kojima je ugovorena valuta vezana za glavnicu u CHF, slijedom čega zaključuje da tužitelju pripada pravo na isplatu razlika s osnova ništetnih odredbi do sklapanja dodatka i to iz razloga jer da je sukladno Direktivi 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine tužitelju kao potrošaču zajamčena apsolutna zaštita i potpuna restitucija u pogledu isplate koristi koju je tuženik kao kreditor stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredbi.

8.2.Na prednje navedeno utvrđenje, prvostupanjski se sud poziva primjenom čl. 106. st.1. i 118.Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 47/2014 i dr., dalje: ZZP-a/14) u svezi s čl. 502.c. ZPP-a.

Shodno prednjem, a primjenom čl. 81. i 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003, dalje. ZZP-a/03), čl. 323. st.1., te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO -a), prvostupanjski sud je stajališta da je osnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula, pa odlučuje kao u točki I. izreke.

9.1.Obzirom na prednje izneseno, ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljeni žalbeni navodi tuženika u dijelu u kojem smatra da tužitelj ni u ponovljenom postupku nije ničim dokazao da prije valja reći da bi imao status potrošača u smislu čl.3. ZZP - a/03.

Ovo iz razloga jer je nakon ovosudne ukidne presude, tužitelj dostavio u spis dokumentaciju koju je mogao pribaviti, a kojom je prema uvjerenju ovog suda, dokazao da u konkretnoj parnici ima status potrošača, budući je sredstva dobivena kreditom utrošio za kupnju osobnog vozila, koje je registrirao na svoje ime, o čemu je pričao u svom iskazu.

Stoga cijeneći s jedne strane da tuženik tvrdnje tužitelja o namjeni odobrenog kredita, nije doveo u dvojbu niti jednim predloženim dokazom, a da posljedično tome, s druge strane prvostupanjski sud nije imao razloga da ne prihvati iskaz tužitelja na te sporne okolnosti, te da ne prihvati dostavljenu dokumentaciju kao vjerodostojnu, dolazi se do zaključka, da je tužitelj u ovoj parnici dokazao da ima status potrošača u smislu spomenute odredbe ZZP-a/03, a nastavno tome i zaštitu svojih prava kroz zakonske propise koji reguliraju takvu vrstu zaštite, pri čemu se ponajprije ima u vidu odredbe ZZP-a/03 i ZZP-a/07.

9.2.Vezano za prednje treba reći da sud prvog stupnja, iako je utvrdio činjenice koje se odnose na status potrošača, da doista u obrazloženju svoje odluke, nije izrijekom naveo da li smatra da tužitelj glede predmetnog Ugovora o kreditu ima status potrošača ili ne.

Međutim, neovisno o takvom postupanju suda, prema stajalištu ovog suda, taj status tužitelja ničim nije doveden u dvojbu.

10.1.Nadalje, nije u pravu tuženik kada pobija pravilnost stava suda prvog stupnja glede razloga zbog kojih smatra ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetnima, držeći da su iste isključenje od ispitivanja ne/poštenosti sukladno odlukama Suda EU poslovni broj C 81/19, C 243/20 i dr., te ujedno upirući i na čl. 22. ZOO-a, kojim je dopušteno ugovaranje valutne klauzule.

Naime, točno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno u smislu spomenutog čl. 22. st.1. ZOO-a, budući je riječ o odredbi koja je dispozitivne naravi i koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeni drugačije rješenje.

No, protivno ocjeni tuženika, iz sadržaja čl. 1. i 10.a. i 10.d. Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu, proizlazi da je pri izračunavanju mjesečnog anuiteta kredita, korisnik kredita taj koji u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, što prema prosudbi ovog suda ipak nije odraz čl. 22. st.1. ZOO-a.

10.2.Ujedno ovdje valja reći da je Sud Europske unije u odluci na koju se tuženik poziva - C 81/19, izrazio pravno shvaćanje da izraz koji se sadržan u čl.1. st.2. Direktive EEZ 93/13 o isključenju iz njena područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primijenjuju među ugovornim stranaka neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđivano drugačije rješenje, te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.

Prednje navedeno pravno shvaćanje, ukazuje u bitnome na to da načelno i u pravilu valutna klauzula sadržana u čl. 22. st.1. ZOO-a (kao i nekadašnji čl. 395. ZOO- a/91), nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stanaka bilo kojih ugovora, pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora.

10.3.Podredno se skreće pažnja tuženiku, da se na taj način izjasnio i Ustavni sud RH u svojoj odluci poslovni broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016., koji je u bitnome naveo da je čl. 22. ZOO-a po svojoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obije ugovorne strane određenog pravnog posla.

Budući da u konkretnom slučaju sporni Ugovor sadrži odredbe kojima je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita kao tužitelja, tada je po ocjeni ovog suda nedvojbeno da takve odredbe unose neravnotežu u prava i obveze stranaka i to na štetu tužitelja kao korisnika kredita, te posljedično tome, takve ugovorne odredbe ne mogu biti odraz dispozitivnog čl. 22. st.1. ZOO -a (kao i nekadašnjeg čl. 395. ZOO-a/91).

Slijedom prednje izloženog, ovaj sud drži da su ugovorne stranke, prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu, na drugačiji (određeni) način uredile svoja prava i obveze, što ima za posljedicu da takve odredbe ipak ulaze u područje primjene Direktive EEZ 93/13, kao i ispitivanju ne/poštetnosti, napose iz razloga jer isključivanje iz područje primjene spomenute Direktive treba tumačiti izuzetno restriktivno.

10.4.Slijedom rečenog, nedvojbenim drži ovaj sud da je u konkretnom slučaju spornim Ugovorom o kreditu, ugovorena valutna klauzula s valutom CHF ništetna, što znači da se za tužitelja, kao korisnika kredita, radilo o povećanom riziku koji se ubrzo pokazao, što je imalo za posljedicu značajno povećanje iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni, kako je to pravilno utvrdio i sud prvog stupnja.

11.1.Neutemeljenim također drži ovaj sud žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem navodi da se sud prvog stupnja u obrazloženju svoje odluke pozvao samo na presudu poslovni broj P 1401/12, te u svezi sa time na čl. 502.c. ZPP -a, a da je iskaz tužitelja cijenio sukladno utvrđenjima iz kolektivnog spora, a da pri tome nije utvrđivao da li je tužitelj prilikom sklapanja spornog Ugovora bio pravilno informiran o bitnim elementima Ugovora, upirući pri tome na stajalište izneseno u odluci Ustavnog suda RH poslovni broj U-III-4372/2012 i U-III-5458/2021.

11.2.U svezi prethodno navedenog, prvenstveno treba istaknuti da se prvostupanjski u točki 18. obrazloženja, pozvao također i na utvrđenja iz presuda poslovni broj Pž 7129/13, kao i poslovni broj Pž 6632/17.

Nadalje, se skreće pažnja tuženiku, da je iz iskaza tužitelja, razvidno pored ostalog i to da mu je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, službenica u banci rekla da je CHF najpovoljnija valuta, da se tada puno ljudi odlučivalo za kredit u toj valuti, jer je tečaj bio najpovoljniji u odnosu na ostale, da mu ništa drugo nije rečeno vezano za tečaj CHF, da nije bio upozoren na eventualne rizike, da je po struci elektrotehničar, da stoga nije imao nikakve veze s financijama ni obavijesti o rizicima ugovaranja tečaja.

Ne manje bitno je i to da neovisno o činjenici što je tužitelj predmetnom tužbom tražio između ostalog i da se utvrdi ništetnom ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula, prosudba je i ovog suda, da kako je pravni osnov odgovornosti tuženika ipak već utvrđen u ranije citiranim presudama, da je posljedično tome prvostupanjski sud imao pravo i mogućnost pozivati se na te ranije spomenute presude, odnosno na taj način odlučiti o osnovanosti zahtjeva tužitelja za ništetnost sporne ugovorne odredbe, bez da je i sam u tijeku ove parnice ponovno provodio dokaze na okolnost ništetnosti sporne ugovorne odredbe.

11.3.Pri tome, svakako treba voditi računa i o tome da je tužitelj u iskazu ustvrdio da od strane tuženika nije bio obaviješten o rizicima valutne klauzule, dakle da o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovarao. Sukladno tome, ukoliko je tuženik smatrao da tome nije tako, tada je na njemu bio teret dokaza svoje tvrdnje. U situaciji, kada iz stanja u spisu nije razvidno da je tuženik na ovu okolnost predlagao prvostupanjskom sudu bilo kakve dokaze, sud prvog stupnja nije imao razloga ne prihvatiti iskaz tužitelja kao vjerodostojan.

Rukovodeći se prethodno navedenim, protivno ocjeni tuženika, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada se primjenom čl. 106. st.1. i 118.Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 47/2014 i dr., dalje: ZZP-a/14) u svezi s čl. 502.c. ZPP-a, pozvao na utvrđenja iz spora za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača. U prilog tome, govori i shvaćanje zauzeto u odluci Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema kojem pored ostalog ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

12.Cijeneći sve prethodno izneseno, stajalište je ovog suda da je u konkretnim okolnostima, pravilno sud prvog stupnja utvrdio osnovanim zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe.

13.Nadalje iz stanja u spisu proizlazi i slijedeće:

-da je u tijeku postupka pismenim nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke od 30. studenog 2023. utvrđeno da razlika stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema početnom otplatnom planu, bez uključenih tzv. negativnih tečajnih razlika iznosi ukupno 581,40 eur, da ta razlika sa uključenim tzv. negativnim tečajnim razlikama iznosi ukupno 503,12 eur,

-da je tužitelj po primitku prednje navedenog nalaza precizirao tužbeni zahtjev za isplatu zatraživši isplatu iznosa od 503,12 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama,

-da iz dopune nalaza i mišljenja obzirom na iznesene primjedbe tuženika od 5. siječnja 2024., razlika stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema početnom otplatnom planu bez uključenih tzv. negativnih tečajnih razlika iznosi ukupno 421,26 eur, a sa uključenim tzv. negativnim tečajnim razlikama iznosi ukupno 291,42 eur,

-da iz dodatnog očitovanja vještaka od 22. siječnja 2024. proizlazi da je u osnovnom nalazu dat izračun razlike kako u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli, ali isto tako i promjenjivoj kamatnoj stopi, dok da je u dopunskom nalazu, predmetni izračun dat samo u odnosu na promjenu tečaja tijekom otplate kredita, no ne i u odnosu na promjenu kamatne stope,

-da je tuženik u podnesku od 1. veljače 2024. istaknuo prigovor radi prebijanja, kojim je u prijeboj stavio iznos od 129,84 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

14.Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu, prvostupanjski je sud prihvatio kao stručan i objektivan osnovni nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, u dijelu u kojem je utvrđeno da ukupno preplaćene obveze tužitelja iznose 503,12 eur. Nastavno tome, sud smatra da kako se radi o stjecanju bez osnove, zbog čega da je dio imovine tužitelja prešao tuženiku, te uz primjenu čl. 346. u svezi sa čl. 349. i 1085. ZOO-a, udovoljava i zahtjevu tužitelja za isplatu, dok odluku o kamatama temelji na čl. 183. st.1. i 29. ZOO-a.

U svezi toga ne prihvaća kao osnovan ni tuženikov prigovor zastare potraživanja.

Odluku o parničnom trošku temelji na čl. 154. st.1. ZPP-a.

15.1.U odnosu na odluku sadržanu u točki II. izreke, te žalbene navode tuženika u odnosu na istog, ponajprije valja reći da neutemeljenim drži ovaj sud žalbene tvrdnje tuženika kojima osporava pravilnost primjene materijalnog prava glede istaknutog prigovora zastare.

Naime, prosudba je i ovog suda da je podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012., u sporu za zaštitu kolektivnih prava, prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem postupka pred Visokim trgovačkim sudom RH-a, donošenjem ranije spomenute presude poslovni broj Pž 6632/17 (kojom je pravomoćno riješeno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli), zastara počela ponovno teći, sa time da se vrijeme prekida zastare, ne uračunava u tijek zastare.

Kako je iz stanja u spisu za sada razvidno da je tužba tužitelja zaprimljena kod suda 29. studenog 2022., da je ranije spomenuta presuda donijeta 14. lipnja 2018., a da za institut stjecanje bez osnove, vrijedi opći zastarni rok od 5 godina, to bi za da proizlazilo da od podnošenja tužbe do donošenja citiranih pravomoćnih odluka, nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO-a.

15.2.U prilog prednje iznesenom stajalištu, neprijeporno govori i stajalište izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2245/17.

Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u spomenutoj odluci, radi osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zauzeo pravni stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Vezano za prednje, ovaj sud je vodio računa o postojanju znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), kao i o tome da u ovom trenutku nedostaju posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, te da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora.

Upravo rukovodeći se svime prednje rečenim, prosudba je ovog suda da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO -a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

15.3.Podredno se tuženiku skreće pažnja i na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog sud RH od 31. siječnja 2022., koje glasi:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

16.1.Međutim, u pravu je tuženik kada upire na postojanje žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev , kako glede same visine dosuđenih iznosa.

16.2.Naime, iz historijata tužbe tužitelja, kao i svih kasnijih očitovanja tužitelja, nedvojbeno proizlazi da je tužitelj u ovoj parnici tražio da se utvrdi ništetnom ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula, te da se obveže tuženika na isplatu određenog novčanog iznosa, kao posljedicu te ništetnosti. To znači da prema stavu ovog suda, predmet ovog spora nije bila ni ništetnost odredaba Ugovora o kreditu kojima je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao ni zahtjev za isplatu temeljem ništetnosti takve odredbe.

Iz dosadašnjeg dijela ovosudnog obrazloženja, razvidno je pored ostalog da je sudski vještak u svom osnovnom nalazu i mišljenju, utvrdio razliku ne samo zbog ugovorene valutne klauzule, odnosno promjene tečaja tijekom trajanja otplate kredita, već isto tako i razliku zbog promjenjive kamatne stope, obzirom na tužbeni zahtjev tužitelja, a koja bez uračunavanja tzv. negativne tečajne razlike, iznosi 503,12 eur, koliko je tužitelj zatražio konačnim tužbenim zahtjevom i koliko mu je dosuđeno točkom II. izreke pobijane presude.

Međutim, protivno tome, u konkretnim okolnostima, prema prosudbi ovog suda nema valjanog zakonskog uporišta, temeljem kojeg bi tužitelj imao pravo na isplatu iznosa utvrđenih dopunskim nalazom vještaka na ime razlike zbog promjenjive kamatne stope, već isključivo razlike zbog ugovorene valutne klauzule (l. 250. spisa, Tabela br.1.).

16.3.Uvažavajući prednje izneseno, kao i činjenicu da je konačnim tužbenim zahtjevom za isplatu tužitelj obuhvatio razdoblje od srpnja 2009. do zaključno sa svibnjem 2011., valjalo je istome dosuditi iznose navedene u spomenutoj tablici i to isključivo samo za obuhvaćeno razdoblje i ništa izvan toga.

Osim toga, kako je iz ovog izračuna vještaka vidljivo da je izračunata razlika za 8. i 12. 2010., te za 4. 2011. veća od iznosa koje je za te mjesece tužitelj svojim konačnim tužbenom zahtjevom tražio, to je za navedene mjesece, po ocjeni ovog suda valjalo tužitelju dosuditi one iznose koje je zatražio tim zahtjevom, jer bi u protivnom ovaj sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.12. ZPP - a, odnosno dosudio bi više no što je sam tužitelj tražio.

Za preostale mjesece koji su obuhvaćeni tužbom tužitelja (7., 8., 9., 10., 11. i 12. 2009., za 1., 2., 3., 4., 5., 6., 7., 9. 10., 11. 12. 2010., te za 1., 2. i 3. 2011.), a za koje prema izračunu vještaka tužitelju pripada manje od onog koliko je dosuđeno točkom II. izreke presude, prema uvjerenju ovog suda valjalo je dosuditi upravo iznose iz tog izračuna i to u varijanti bez umanjenja za tzv. negativnu tečajnu razliku, što ukupno iznosi 366,67 eur, a odbiti tužitelja s preostalim dijelom zahtjeva za ispla tu u iznosu od 136,45 eur.

17.U kontekstu prethodno rečenog, u pravu je tuženik i kada pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja vezano za tijek zakonskim zateznih kamata , na pripadajuće iznose dosuđene glavnice.

Ovdje ponajprije treba istaknuti da je iz čl. 10.c. Ugovora o kreditu razvidno da je dospijeće mjesečnih anuiteta 10. -og u mjesecu i to za prethodni mjesec, što znači da prema ocjeni ovog suda, zatezna kamata ne teče od zadnjeg dana u mjesecu za taj tekući mjesec, kako je to tužitelj zatražio, a prvostupanjski sud dosudio, već sukladno čl. 215. st.1. ZOO-a, zatezne kamate tužitelju na dosuđene iznose glavnica pripadaju od prvog idućeg dana nakon dana dospijeća, dakle svakog 11.-og u mjesecu za prethodni mjesec.

18.Slijedom prednje navedenog, valjalo je pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava preinačiti točku II. izreke kako glede same visine iznosa koji tužitelju pripadaju kao posljedica ništetnosti sporne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula, ali isto tako i glede tijeka zateznih kamata na te iznose glavnica, te posljedično tome i odbiti tužitelja sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu.

19.U svezi s prethodno iznesenim, treba reći da nisu pravno utemeljeni ni navodi tuženika u dijelu u kojem ustraje na tome da je u konkretnom okolnostima on bio pošteni stjecatelj, pa da bi sukladno tome, zatezne kamate na dosuđene iznose trebale teći tek od podnošenja tužbe.

Suprotno tumačenju tuženika, kako iz cjelokupnog obrazloženja pobijane odluke suda prvog stupnja, tako i iz obrazloženja odluka, na koje se isti osnovano pozvao, nesumnjivo proizlazi da je sporna ugovorna odredba nepoštena, to u kontekstu nedvojbene činjenice da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, nameće se logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj, te da je sukladno čl. 1115. ZOO-a, u obvezi platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a

20.1.Vezano za žalbene tvrdnje tuženika kojima pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja sadržane u rješenju, valja istaknuti da isti nisu osnovani.

Odlučujući o tuženikovu prigovora radi prijeboja, prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik u odgovoru na tužbu podnio predmetni prigovor, ali paušalne naravi, bez jasno izražene visine svoje protutražbine, a da je taj konkretan zahtjev podnio nakon provedenog vještačenja, podneskom od 1. veljače 2024., dok da je prethodni postupak zaključen 13. rujna 2023.

Sukladno tome, ocjena je suda prvog stupnja da je ovaj prigovor tuženika nepravovremen, ali isto tako i da je glede toga nastupila zastara, pa odlučuje kao u izreci rješenja.

20.2.Protivno stavu tuženika, pravilnim drži ovaj sud odluku prvostupanjskog suda glede ovog tuženikova prigovora.

Naime, ponajprije se skreće pažnja tuženiku, da se sukladno čl. 288.a. st.6. ZPP-a, prigovor radi prebijanja može istaknuti do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka.

Iz stanja u spisu, točnije odgovora na tužbu tuženika, navedeno je između ostalog: „…a za slučaj da sud nađe kako je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja i isplate osnovan, tuženik ovdje odmah stoga ističe uvjetni procesni prigovor radi prebijanja te tražbine s tražbinom prednika tuženika tj. sada tuženika prema tužitelju, a kojeg sada tuženik ima na ime manje plaćenih anuiteta od strane tužitelja prema njegovom pravnom predniku a kada je kamata i tečaj bili manji od početno ugovorenog i to sve za razdoblje od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dakle od dana 18. svibnja 2006. g. pa sve do njegovog zatvaranja – otplate i to za svaki pojedini mjesec u tom razdoblju sa zakonskom zateznom kamatom na svaki takav pojedini mjesečni iznos (koji će se precizirati nakon utvrđenja istog provedbom vještačenja)….“ Obzirom na prethodno izneseno, pravilno je i prema prosudbi ovog suda zaključio prvostupanjski sud da je predmetni prigovor nepravovremen, budući da je i po ocjeni ovog suda, tuženik u odgovoru na tužbu, samo nagovijestio da će eventualno podnijeti prigovor radi prebijanja, ovisno o daljnjem tijeku postupka.

21.1.Konačno što se tiče odluke o parničnom trošku, djelomično su osnovani navodi tuženika kojima pobija pravilnost te odluke.

22.2.Naime iz obrazloženja pobijane presude razvidno je pored ostalog da je sud prvog stupnja tužitelju dosudio nagradu za sastav ukupno 6 podnesaka u punom iznosu od po 100,00 eur (50 b).

Međutim, analizirajući podneske tužitelja, ovaj sud drži da istome puna nagrada od po 100,00 eur pripada samo za sastav dva podneska i to od 14.12.2022. i 19.01.2023., dok za sastav ostalih podnesaka, obzirom na sadržaj istih pripada nagrada u iznosu od po 25,00 eur (12,5 b). Nastavno tome, prosudba je ovog suda da ukupni parnični trošak tužitelja iznosi 1.621,54 eur, a ne 1.996,54 eur kako je utvrđeno od strane suda prvog stupnja.

22.3.No, kraj činjenice je da iz razloga iznesenih u dosadašnjem dijelu obrazloženja, razvidno je da je tužitelj sa kondemnatornim tužbenim zahtjevom uspio u konačnici sa 73%, zbog čega je valjalo sukladno čl. 154. st.2. ZPP -a, preinačiti kompletnu odluku o parničnom trošku.

Budući da je tužitelj glede ovog zahtjeva s osnovom uspio u omjeru od 100%, a s visinom u omjeru od 73%, to uspjeh tužitelja iznosi 86,5% (100+73=173:2=86,5%), a nastavno tome kako tuženik s osnovom nije uspio, dok je s visinom uspio u omjeru od preostalih 27%, znači da je isti uspio u omjeru od 13,5% (0+27=27:2=13,5%). Kada se uspjeh tužitelja umanji za uspjeh tuženika, tužitelj je u ovoj parnici prema uvjerenju ovog suda uspio u omjeru od 73%, u kojem omjeru je tuženik istome u obvezi naknadi parnični trošak, odnosno 1.183,72 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok se neosnovanim ukazuje preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troška u iznosu od 812,82 eur.

23.Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. izreke, te u točki II. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 366,67 eur sa zakonskim zateznim kamatama na način pobliže naveden u točki II. izreke ove presude, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a, a djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika preinačiti pobijanu presudu u točki II. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu na način pobliže naveden u točki III. izreke, primjenom čl. 373. t.3. ZPP-a.

Ujedno je valjalo odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijanu presudu u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 1.183,72 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama primjenom čl. 380. t.2. ZPP-a, te preinačiti presudu u toj točki izreke u odnosu na preostali dio dosuđenog troška primjenom čl. 380. t.3. ZPP-a, te odbiti žalbu tuženika u odnosu na prvostupanjsko rješenje i isto potvrditi primjenom čl. 380. t.2. ZPP-a.

U Rijeci 1. srpnja 2026.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković