Posl.br. P-763/2019

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

PRESUDA

I

RJEŠENJE

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji toga suda Petroneli Jakobušić, u pravnoj stvari tužitelja SI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Dubravku Arapoviću, odvjetniku iz Dubrovnika, protiv tuženika Raiffesenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupano po punomoćniku ĐI iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi isplate nakon održane glavne i javne glavne rasprave zaključene dana 08. lipnja 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja Dubravka Arapovića i zamjenika punomoćnika tuženika UI, dana 01. srpnja 2026.godine

presudio je

I Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 platiti tužitelju SI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] svotu od 1.144,81 euro sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. godine do isplate, i to računajući zateznu kamatu od 1. listopada 2015. godine za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za osam postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1.srpnja te godine, koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev za iznos od 1.259,21 euro sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. godine do isplate, i to računajući zateznu kamatu od 1. listopada 2015. godine za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za osam postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1.srpnja te godine, koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se tužba za iznos od 600,57 eura sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. godine do isplate, i to računajući zateznu kamatu od 1. listopada 2015. godine za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za osam postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1.srpnja te godine, koja teče od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika od 25.608,40 eura (192.946,56 kn) uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 1.10.2015. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO-a (NN 35/05, 41/08,125/11 i 78/15) i to uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena .

riješio je

I Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, kao neosnovan.

II Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 20. ožujka 2026. godine.

III Troškove postupka koji se odnose na zastupanje po punomoćnicima svaka strana snosi svoje troškove.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju materijalni trošak ovog postupka u iznosu 530,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, sve u roku 15 dana.

.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je temeljem ugovora o namjenskom stambenom kreditu sklopljenog s tuženikom koristio kredit od 112.000,00 CHF u protuvrijednosti domaće valute uz valutnu klauzulu vezanu za navedenu stranu valutu i s rokom otplate kredita od 240 mjeseci. Tužena banka je u ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke banke, ali o kojoj nije pojedinačno pregovaralo. Zbog čega su navedeni uglavci o promjenjivim kamatnim stopama protivni kogentnim odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine br. 79/07, 125/07, i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost prema odredbi članka 102. Zakona o zaštiti potrošača. O ništetnosti navedenih ugovornih odredbi već su se pravomoćno izjasnili sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012. Navodi da ne može odmah postaviti određeni tužbeni zahtjev jer da ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom a pretpostavlja da se radi o tražbini od 11.500,00 kuna. Predlaže da se utvrdi ništetnom odredba članka 2 Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te isplati iznos koji će se utvrditi nakon provedenog vještačenja kao i troškove parničnog postupka.

2. Tužitelj podneskom od 05. rujna 2019. uređuje točku II. tužbenog zahtjeva te potražuje iznos od 14.012,58 kuna (1.859,78 eura) sa zateznim kamatama.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da prigovora mjesnu nadležnost Općinskog suda u Dubrovniku jer je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu, da je postavljen neodređen tužbeni zahtjev, da nije bilo uvjeta za postavljanje stupnjevite tužbe jer da tuženiku nije bio ostavljen primjeren rok za dostavu dokumentacije. Ukazuje da je s tužiteljem sklopljen Dodatak ugovora o kreditu Konv-01/2016 čime je izvršena konverzija kredita sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju čime je kredit konvertiran u eurski čime je uklonjena ništetna odredba i da ne postoji ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu temeljem otplatnog plana u CHF jer je isti izmijenjen u otplatni plan u EUR i kamata primjenjivim na kredite vezane uz valutnu klauzulu EUR i to s danom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu. Ističe prigovor zastare. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

4. Tuženik podneskom od 12. svibnja 2020. godine u bitnome ponavlja ranije navode, poziva se na odluku Vrhovnog suda Gos -1/19 od 04. ožujka 2020. godine kojom je potvrđena valjanost Dodatka Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija odnosno da su stranke time obnovile svoj ugovorni odnosa s retroaktivnim učinkom na način da je od njegovog zasnivanja vezan za valutnu klauzulu u Eurima. Posljedica konverzije je stvaranje novog ugovornog odnosa na način da je kredit vezan uz valutu CHF u cijelosti i retroaktivnog zamijenjen kreditom vezan uz valutu EUR uvažavajući sve eventualne pretplate sukladno ZID ZPK pa primjenom obvezujućeg pravnog shvaćanja VSRH iz oglednog spora Gos-1/2019 da tužbeni zahtjev treba odbiti. Smatra da tužitelj mora dokazati nepoštenost odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredbi. Smatra da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Smatra da promjena kamatne stope nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja već objektivnih tržišnih okolnosti te da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije postojala obveza banke da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamate. Ustraje u prigovoru zastare a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva navodi da je provedena konverzija, da je u konverziji utvrđena pretplata od 31.734,33 kune koja je korištena za podmirenje budućih anuiteta, u slučaju da sud utvrdi postojanje tužiteljeve tražbine ističe prigovor radi prebijanja tražbine tuženika prema tuženiku iznosa od 192.946,56 kuna (25.608,40 eura) uz zatezne kamate od 01.listopada 2015. godine pa do isplate, a koji iznos predstavlja zbroj preplate iz konverzije (31.734,33 kune 9 i iznosa za kojeg je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica (21.122,98 kuna) u kunskoj protuvrijednosti primjenom srednjeg tečaja HNB-a za eura na 30. rujna 2015. godine 162.212,23 kune) koji iznosi su nesporno utvrđeni među strankama u čl.4 i 5. ugovora o kreditu.

5. Tuženik se podneskom od 22. srpnja 2025. očitovao na podnesak tužitelja od 05. rujna 2019. navodeći da je tužitelj preinačio te da ističe i prigovor zastare tako preinačenog tužbenog zahtjeva. U ostatku podneska ponavlja ranije iznesene navode.

6. Rješenjem ovog suda P-763/2019 od 20. studenog 2020. godine prekinut je postupak u ovoj pravnoj stvari do donošenja odluke EU o zahtjevu za prethodnu odluku Vrhovnog suda RH od 30. rujna 2020 pod brojem C- 474/20, a koji je nastavljen rješenjem ovog suda P -763/2019 od 14. siječnja 2025. godine.

7. Sud je saslušao tužitelja SI na ročištu od 26. svibnja 2025. godine.

8. Sud je proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku Ivoni Ivanović Dubrovnika koja je izradila Nalaz i mišljenje i Dopunu, te koju je i saslušao radi davanja usmenog Nalaza i mišljenja i očitovanja.

9. U dokaznom postupku sud je izveo dokaz uvidom u dokumentaciju priloženu spisu i to:

-ugovor o kreditu broj 818-50-4037595 od 17. travnja 2007. ovjeren pred javnim bilježnikom Lucijom Carić iz Dubrovnika pod posl. br. OV-4612/07 (l.s.5-7)

-dopis tužitelja SI upućen tuženiku od 28. svibnja 2019. (l.s.8)

-izračun razlika kamata i anuiteta po kreditu sudskog vještaka za financije i računovodstvo Jurice Dobrinića iz srpnja 2019. (l.s.16-21)

-prijepis knjigovodstvene kartice (l.s.22-27)

-otplani plan (l.s.28-32)

-dodatak broj KONV-01/2016 ugovora o kreditu broj 818-50-4037595 od 22. veljače 2016. (l.s.33-35)

-rješenje Općinskog suda u Splitu , posl. broj P-10586/2015 od 27. lipnja 2016. (l.s.42)

-rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj Gž-7090/16 od 18. listopada 2016. (l.s.43)

-rješenje Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, posl. broj P - 1216/2015 od 12. listopada 2015. (l.s.44)

-rješenje Županijskog suda u Osijeku, posl. broj Gž-2870/2015 od 11. veljače 2016. (l.s.45-46)

-rješenje Općinskog suda u Splitu , posl. broj P-676/2019 od 03. svibnja 2019. (l.s.47)

-rješenje Općinskog suda u Slavonskom brodu , posl. broj P -173/2019 od 04. lipnja 2019. (l.s.48-49)

-rješenje Županijskog suda u Osijeku, posl. broj Gž-758/2019 od 06. svibnja 2019. (l.s.50)

-rješenje Općinskog suda u Dubrovniku , posl. broj P-521/2019 od 19. kolovoza 2019. (l.s.51)

-dopis Raiffeisenbank Austria d.d. od 15. siječnja 2016. (l.s.55-56)

-otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u CHF (l.s.57-58)

-novi otplatni plan kredita s valutnom klauzulom u CHF (l.s.59-60)

-pregled izvršenih uplata (l.s.61-63)

-izjava o prihvatu izračuna konverzije od 05.prosinca 2015. (l.s.64-65)

-dopis Raiffeisenbank Austria d.d. (l.s.66)

-otplani plan (l.s.67-68)

-prijedlog zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, s konačnim prijedlogom zakona Vlade Republike Hrvatske iz rujna 2015. (l.s.69-72)

-sudska praksa (l.s.73-82)

-sudska praksa (l.s.93-110, 131-140)

-Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Ivone Ivanović od 03. prosinca 2025. (l.s.144-148)

-Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Stefani Gardašanić od 23. svibnja 2025. u predmetu poslovni broj P-529/2023 (l.s.154-176)

-sudska praksa (l.s.185-194)

-ispravak i dopuna nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Ivone Ivanović od 11. ožujka 2026. (l.s.202-205)

10. Predmet ovog spora je ništetnost odredbi ugovora o kreditu kojima je određeno pravo tuženika da jednostrano mijenja kamatnu stopu te vraćanje stečenoga na temelju tih odredbi.

11. Prvenstveno, po shvaćanju ovog suda nije osnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti suda. Naime, predmet ovog postupka proizlazi iz ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenog između tužitelja kao potrošača i tuženika kao kreditne institucije, pri čemu tužitelj ostvaruje zaštitu svojih prava iz potrošačkog ugovora zbog ništetnosti ugovornih odredbi i posljedičnih restitucijskih zahtjeva. O odredbi o prorogacijskoj klauzuli potrošač nije pojedinačno pregovarao pa je ista i ništetna. Budući da tužitelj ima prebivalište na području ovoga suda te je tužba podnesena sudu koji je mjesno nadležan prema pravilima o zaštiti potrošača, ovaj sud je mjesno nadležan za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari sukladno čl. 19.l stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, prema kojoj potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudom države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, bilo, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudom mjesta u kojem potrošač ima prebivalište.

12. Nije osnovan tuženikov prigovor postavljenom stupnjevitoj tužbi jer je tužitelj kao korisnik kredita mogao postaviti ovakav zahtjev na predaju isprava koje su zajednički za stranke sukladno čl.186 b ZPP-a u vezi s čl.233 ZPP-a, sve kako bi tužitelj mogao postaviti određeni tužbeni zahtjev u smislu čl.186. ZPP - a. Svakako, tužitelj je podneskom od 05. rujna 2019. godine i postavio određeni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 14.012,58 kuna s pripadajućim zateznim kamata, a uz koji dostavlja Nalaz razlike kamata iz srpnja 2019. godine sudskog vještaka za financije Jurice Dobrinića iz Makarske.

13. Iz izvedenih dokaza te navoda stranaka u postupku proizlazi da je među strankama nesporno:

- da su dana 17. travnja 2007. godine sklopile stambeni kredit Ugovor o kreditu broj 818-50-4037595,

- da je prema navedenom ugovoru glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF,

- da su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu,

- da je ugovoreno pravo tuženice da svojom odlukom mijenja visinu kamatne stope,

- da je tuženica tijekom otplate kredita svojim odlukama povećavala kamatnu stopu,

- da je tijekom otplate došlo do znatnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu,

- da su stranke dana 22. veljače 2016. sklopile Dodatak uz Ugovor o kreditu broj 818-50-4037595 kojim su izvršile konverziju kredita promjenom valute i kamatne stope.

14. Između stranka je sporno:

- može li se u konkretnom postupku primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora,

- jesu li ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na jednostranu promjenu kamatne stope nepoštena ugovorne odredbe, odnosno je li se o toj odredbi pregovaralo, jesu li ona nejasna, nerazumljiva ili neuočljiva, te je li tuženica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja,

- učinci sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu na prava tužitelja iz osnovnog Ugovora o kreditu,

- postojanje i visina potraživanja tužitelja,

- zastara potraživanja,

- istaknuti prigovor radi prebijanja.

15. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata provedenog postupka zaključak je suda da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan,a djelomično neosnovan.

16. Iz sadržaja Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 17. travnja 2007. godine proizlazi da su stranke istim ugovorile stambeni kredit i kunskoj protuvrijednosti CHF112.000,00 uz redovnu kamatnu stopu 4,95 %, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnoj stopi Kreditora, uz rok otplate 240 mjeseci u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važeće na dan dospijeća prema otplatnom planu.

17. Iz iskaza tužitelja, saslušanog u svojstvu parnične stranke, u bitnome proizlazi, da je banka u ponudi imala i kredite u kunama, s valutnom klauzulom u eurima i švicarskom franku, da je prvotno od banke tražio ponudu kredita sa valutnom klauzulom u eurima, ali da ga je djelatnica u banci počeka uvjeravati da je najpovoljniji kredit u CHF i da je država i Hrvatska narodna banka i njihova banka Raiffeisen i druge banke sklopile neki dogovor ili ugovor da je kredit sa valutnom klauzulom u CHF najsigurniji i najstabilniji. On je očekivao da će vraćati kredit koji je i uzeo odnosno potpisao te nije očekivao da će biti prevaren. Nije bilo mogućnosti pregovaranja sa bankom nego je bila ponuda banke koju je mogao prihvatiti ili ne prihvatiti. U banci mu nisu pojašnjavali na koji način će se mijenjati kamatna stopa te mu je u banci rečeno da je švicarski franak najstabilnija valuta te nije bilo govora da će doći do promjena u tečaju švicarskog franka odnosno da neće biti velikih oscilacija u odnosu na početni tečaj. S obzirom da su morali na brzinu podići kredit jer su bili vezani uvjetima prodavatelja nisi se niti imali vremena raspitivati o mogućnostima kreditiranja u drugim bankama. Kredit je podignut na vrijeme otplate od 20 godina. Početna mjesečna rata je iznosila oko 2.560,00 kuna,a kasnije je zbog povećanja kamatna stope i tečaja CHF ta mjesečna rata narasla skoro duplo. On je otplaćivao rate kredita uredno i po tim uvećanim mjesečnim ratama. Banka mu je ponudila konverziju kredita u eurski kredit i nije bilo mogućnosti pregovaranja o konverziji nego po sistemu "uzmi ili ostavi". Banka je pripremila sadržaj i prvotnog ugovora o kreditu ali i ugovora o konverziji. Banka je utvrdila neki iznos pretplate u konverziji koji je kasnije korišten za umanjenje rata konvertiranog kredita. Konvertirani kredit je u konačnici prijevremeno otplaćen negdje 2020. jer su htjeli ukloniti hipoteku sa kuće. Iskazuje i da kod solemnizacije ugovora o kreditu a kasnije u dodataka ugovora o kreditu javni bilježnik nije mu pojašnjavao ništa u vezi odredbi ugovora o kreditu nego je on kredit potpisao i platio naknadu. Kuća nije iznajmljivao niti koristio u druge svrhe nego samo za svoju obitelj. Misli da je on u vrijeme podizanja kredita imao po svojim financijskim mogućnostima mogao podići i kredit sa valutnom klauzulom u eurima ali ga je djelatnica banke stalno uvjeravala da je povoljniji kredit sa valutnom klauzulom u CHF. Sada se točno ne može sjetiti je li mjesečna rata kredita sa valutnom klauzulom u CHF bila niža od mjesečne rata kredita sa valutnom klauzulom u eurima, misli da se radilo o sličnim iznosima. Iskazuje da je ugovor jest pročitao letimično ali da on po struci nije ni pravnik da bi mogao razumjeti na toj razini odredbe ugovora. Kada je došlo do povećanja mjesečne rate kredite on je išao u banku dva tri puta raspitati se o čemu se radi te mu nisu znali dati jasno obrazloženje zašto je došlo do povećanja mjesečne rate, nisu mu se ništa pismeno očitovali na njegove upite nego se usmeno obraćali. Na upit je li tražio od banke prilikom potpisivanja kredita da mu se objasne odredbe kredita koje mu nisu bile jasne odgovara da nije ništa posebno On nije pismeno prigovarao banci kada je povećavana kamatna stopa. Mjesečne rate kredita je plaćao on.Iskazuje i da ga u banci nitko nije upozorio da postoji mogućnost da bi rata kredita mogla se povećati za duplo te da je dobio takvo upozorenje zasigurno nikad ne bi podigao kredit sa valutnom klauzulom u CHF.

18. Već iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, vremena njegova sklapanja te nesporne činjenice da je ugovoren uz valutnu klauzulu u CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom činjeničnom i pravnom interesu kao i zahtjev koji je bio predmet postupka vođenog po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika. U navedenom je postupku pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne u dijelu u kojem je promjena kamatne stope ugovorena isključivo odlukom banke, kao i u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane uz tečaj kune prema tečaju CHF, a da se o tim odredbama nije individualno pregovaralo, niti su korisnici kredita kao potrošači bili primjereno informirani o parametrima koji utječu na njihova prava i obveze.

19. Slijedom navedenoga, tužitelj je, sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku, ovlašten pozvati se na utvrđenja suda donesena u navedenom kolektivnom postupku.

20. U navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženica bila stranka u ulozi tuženika, a koji se odnosio na ugovore o kreditu sklopljene u istom razdoblju kao i ovdje predmetni ugovor, uz ugovaranje valutne klauzule u CHF te pravo banke da jednostranom odlukom, bez ugovorom određenih jasnih i objektivnih parametara, mijenja kamatnu stopu tijekom otplate kredita, u bitnome je utvrđeno da su ništetne one odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo, osobito u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a sve zbog izostanka potpunog informiranja potrošača o parametrima bitnima za donošenje valjane i svjesne odluke. Takve su odredbe, prema utvrđenju suda u tom postupku, dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21. Usporedbom tih utvrđenja s sadržajem predmetnog Ugovora o kreditu, u kojem je ugovoreno da tuženica može jednostrano određivati visinu kamatne stope, i to bez ugovorenog objektivnog kriterija, uz obvezu tužitelja da takvu odluku bezuvjetno prihvati, te uz činjenicu da je tužitelj tijekom otplate kredita, zbog jednostranog povećanja kamatne stope i porasta tečaja CHF, otplaćivao znatno uvećane anuitete, ovaj sud zaključuje da je tuženica, kao profesionalni trgovac, tužitelju nametnula sporne ugovorne odredbe kao „jača” ugovorna strana. Na taj je način banka ugovorila pravo da cijenu svoje usluge mijenja po vlastitom nahođenju, bez obveze da promjenu veže uz objektivne razloge, i bez mogućnosti potrošača da na to utječe, čime je tužitelj doveden u bitno nepovoljniji položaj.

22. Sud je ocijenio razumnim i životno uvjerljivim da tužitelj, kao prosječni potrošač, nije bio svjestan rizika vezanih uz otplatu kredita denominiranog u švicarskim francima (CHF). Za razliku od tuženice – banke, kao profesionalne financijske institucije koja raspolaže specifičnim znanjem o valutnim kretanjima

– tužitelj nije mogao predvidjeti moguće posljedice takvog ugovornog aranžmana, osobito imajući u vidu da valuta CHF u vrijeme sklapanja ugovora nije bila uobičajeno platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, već je predstavljala relativno novu i složenu financijsku pojavu.

23. Iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja proizlazi da se o konkretnim ugovornim odredbama nije individualno pregovaralo te da nije bio informiran o svim bitnim parametrima potrebnima za donošenje valjane odluke. Tužitelju nije bila predočena niti jedna informacija iz koje bi mogao razumjeti da se anuitet može znatno povećavati tijekom otplate, već mu je kredit bio prikazan bez pojašnjena parametara, iako je bio vezan uz valutu koja nije bila u primjeni u Republici Hrvatskoj. Uzevši u obzir i činjenicu da je ugovor sklopljen s navedenom namjenom – stambeni kredit, za kupnju kuće, sud nalazi da je tužitelj postupao kao potrošač.

24. Valja naglasiti da ugovor može predstavljati stvarni izraz volje ugovornih strana samo ako su njegove bitne odredbe jasno i nedvojbeno utvrđene, osobito one koje se odnose na način određivanja visine tražbine i kriterije njezine promjene. U predmetnom slučaju ti uvjeti nisu bili ispunjeni.

25. Sud nalazi da je tužitelj, kao potrošač, bio svjestan osnovnih elemenata ugovora – iznosa kredita koji joj je isplaćen, visine kamatne stope, visine početne mjesečne rate i roka otplate – te je logično očekivao mogućnost manjih promjena uslijed promjene tečaja ili kamate. Međutim, sukladno načelima obveznog prava o ravnoteži činidbi te načelu savjesnosti i poštenja, legitimno je očekivanje potrošača da promjene tijekom trajanja ugovora neće dovesti do znatnog pogoršanja njegova položaja, odnosno do takvih promjena koje bi ugrozile mogućnost redovne otplate kredita. Tuženici je bilo, ili je moralo biti, poznato da preuzimanje takvih obveza od strane potrošača zahtijeva prethodno realno preispitivanje mogućnosti otplate, kao i da je kredit potrošaču bio prezentiran kao najpovoljniji, što je bio odlučujući razlog njegova prihvaćanja. Stoga sud ocjenjuje da je postupanje tuženice, koja tužitelja kao nestručnu osobu nije jasno i potpuno informirala o rizicima ugovora, te mu nije pojasnila da sporne ugovorne odredbe omogućuju neograničeno povećanje njezinih obveza, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj nije bio ničim zaštićen od znatnog umanjenja svoje imovine zbog takvih odredbi, dok je tuženica svoje potraživanje osigurala založnim pravom na nekretnini i zadržala mogućnost da jednostrano povećava cijenu kredita, odnosno obvezu potrošača.

26. Slijedom navedenoga, ocjena je ovog suda da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovoreno pravo tuženice da jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu, nepoštene u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03).

27. Obzirom na nepoštenje navedenih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnost istih odredbi, tužitelj bi sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.,126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imao pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

28. Kako proizlazi iz tvrdnji stranaka te samog Dodatka ugovora o kreditu, nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu koji sadrži predmetne ništetne odredbe ugovora, stranke su 22. veljače 2016. proveli postupak konverzije osnovnog ugovora o kreditu sa stanjem obveza na dan 30. rujna 2015. godine.

29. Iz Dodatka uz Ugovor o kreditu broj KONV 01/2016 od 22. veljače 20216. godine vezano za Ugovor o kreditu br. 818-50-4037595 utvrđeno je da je isti sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15), pri čemu se u Dodatku utvrđuje stanje preostale neotplaćene glavnice i kamate na dan dospijeća, te je utvrđeno da preostala glavnica na dan 30. rujna 2015., denomirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR iznosi 49.625,21 EUR, da je tražbina korisnika kredita 4.158,02 eura. Sadržaj Dodatka jasno pokazuje da se time mijenja dio odredbi Osnovnog ugovora, odnosno glavnica je denominirana u eurima, otplata vezana za tečaj EUR-a u odnosu na kunu, a kamatna stopa jasno ugovorena, dok sve ostale odredbe ugovora ostaju neizmijenjene, uključujući i sredstva osiguranja kredita. Iz Dodatka je razvidno da su prijašnje uplate po kreditu uračunate u novi izračun glavnice, ali se niti jednom odredbom ne uređuje pitanje odricanja izvanugovornih potraživanja u vezi s uplatama tužitelja tijekom otplate kredita prije sklapanja Dodatka.

30. Vrhovni sud RH je u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potvrdio pravno shvaćanje da korisnik kredita sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru nije izgubio pravni interes za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi, dok je u oglednom postupku Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. jasno navedeno da sporazum o konverziji sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15, u daljnjem testu ZID ZPK/15), ima pravne učinke i valjan je, iako se radi o ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

31. U ovom postupku nije sporna valjanost Dodatka, koji ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita, budući da predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta. Sporno je u ovom postupku ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta kamatne stope, zateznih kamata na te iznose, sve temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopio Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su sve ranije uplate tužitelja uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužitelj pristao tzv. konverzijom.

32. Valja naglasiti da je ZID ZPK/15 donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene u posebnom razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i obzirom da je tečaj CHF izrazito jačao s vremenom te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope što je dovelo u izrazito težak položaj korisnike kredita i potrošača. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati korisnicima kredita u CHF odnosno u kunama vezano za tečaj CHF, isti položaj u odnosu na korisnike kredita u valuti EUR.

33.. Na temelju odredbi čl. 19.b i čl. 19.c koji su dodani čl. 1. ZID ZPK/15 proizlazi da vjerovnik i dužnik uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR) s time da se razlika između više uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, kojom se ovisno o okolnostima slučaja postupa sukladno dodanoj odredbi čl. 19.c st. 5. ZID ZPK/15.

34 U odnosu na praksu Suda EU u određenim predmetima, valja ukazati na presudu Suda EU u predmetu C-567/20 od 5. svibnja 2022. donesenu u povodu zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije koji je uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, i gdje je Sud EU dao tumačenje o području primjene ratione temporis i ratione materiae Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Tako je Sud EU odgovarajući na postavljeno pitanje izrazio pravno shvaćanje da čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjene njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive

35. Sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15 kojim su stranke iznova od dana sklapanja Ugovora o kreditu uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, na valjan način, ugovoren među strankama, prestala je obveza tuženice (čl. 160. ZOO) na povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih a koja bi obveza proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (čl. 1111. st. 1. ZOO) i ti, više plaćeni iznosi, nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženice. ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19.d i čl. 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju Ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još prije sklapanja Dodatka Ugovora proučiti njegove odredbe.

36. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate te devizne klauzule u CHF, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu, a na način kako je to određeno u ZID ZPK/15.

37. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22, 59/23 – dalje: ZZP/22), a i njegov prethodnik ZZP/14, na isti način definiraju svrhu i cilj zakona, koja se svodi (čl. 1.) na zaštitu osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, i to:

1. pravo na zaštitu ekonomskih interesa potrošača

2. pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu

3. pravo na pravnu zaštitu potrošača

4. pravo na informiranje i izobrazbu potrošača

5. pravo na udruživanje potrošača u svrhu zaštite njihovih interesa

6. pravo na predstavljanje potrošača i sudjelovanje predstavnika potrošača u radu tijela koja rješavaju pitanja od njihova interesa.

38. Dakle, kada se govori o zaštiti potrošača ta zaštita svoje domete može imati samo u okviru određenog tržišta, u ovom slučaju tržišta financijskih proizvoda i usluga (kredita) na području Republike Hrvatske. Notorno je da su banke na tržište plasirale proizvode kredite - s valutnim klauzulama, uglavnom vezanim na CHF ili EUR, ali su također plasirale kredite i u nacionalnoj valuti, kuni. Potrošač ima i pravo da ako proizvod koji je kupio ima nedostatke dobiti u zamjenu drugi proizvod, ili drugo odgovarajuće obeštećenje. Ako, i kada se potrošač odluči da umjesto proizvoda koji ima nedostatke koji mu nisu bili predočeni, za koje nije mogao znati, ako mu sve karakteristike proizvoda nisu bile poznate, a za što je odgovoran trgovac, dobije u zamjenu drugi proizvod koji nema sve mane i nedostatke, tada može dobiti samo jedan od onih proizvoda koji postoje na domaćem tržištu, a ne nekakav imaginarni nepostojeći proizvod koji se na tržištu ne nudi niti se ikada nudio.

39. Stoga, kako su se na tržištu nudili financijski proizvodi - krediti s valutnom klauzulom u EUR, kada je tužitelj kao potrošač izabrao da u zamjenu za proizvod s nedostatkom - kredit s valutnom klauzulom vezanom za CHF, primi drugi proizvod uz obvezu banke da izvrši obračune sukladno citiranim odredbama, time je tužitelj kao potrošač ostvario zaštitu koju mu citirani zakoni pružaju unutar uvjeta i ponude na domaćem tržištu jer se pravo na potrošača da mu se uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštenih odredbi nije bilo ne može ostvariti izvan uvjeta konkretnog tržišta – u ovom slučaju financijskih usluga.

40. Zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno je povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom čl.49. st. 1. Ustava, temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (čl. 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.).

U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

41. S obzirom na navedeno valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane tužitelja kao potrošača budući da je tužitelj kao potrošač i kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom je potrebno naglasiti da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

42. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 (prema odredbi čl. 19.e ZID ZPK/15, potrošači snose: razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. toč. 1. ovoga Zakona, zatim iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4. ovoga Zakona te iznos kamata i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ovoga Zakona).

43. Prema pravnom stavu koji je izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Odluci broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026., neosnovano tužitelj potražuje glavnicu preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženice.

44. Međutim, ostvaruje pravo za isplatom zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštene i ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i to za razdoblje od dana plaćanja pojedinačnih mjesečnih obroka kredita do sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu. Prema shvaćanju ovoga suda taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15 pa je u tom dijelu osnovan zahtjev tužitelja na temelju općeg propisa iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

45. Tužitelju pripadaju od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.) zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetne i nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi što znači na sve one iznose koje je tužitelj plaćao više od od početne kamatne stope. Tužitelju pripadaju te zatezne kamate u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15 (točka 25. odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026.).

46. Jedine odredbe Ugovora o kreditu koje su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora do sklapanja Dodatka ugovora bile jasno određene, razumljive i neposredno primjenjive, odnose se na kamatnu stopu od 4,95 % godišnje, kao jedinu jasno ugovorenu cijenu zajma, te na iznos glavnice isplaćen tužitelju prilikom ugovaranja kredita, obračunat prema tečaju CHF na dan isplate. Radi se o parametrima koji su tužitelju, kao potrošaču, bili poznati i u potpunosti objašnjeni, što omogućuje utvrđenje stvarnog iznosa temeljnog duga.

47. Sukladno odredbama čl. 323. i 324. ZOO-a, a u vezi s načelom povrata onoga što je primljeno bez valjane pravne osnove, sudska vještakinja je izračunala u Nalazu i mišljenju od 03. prosinca 2025. godine da je razlika preplaćenih anuiteta uslijed promjene kamatne stope 1.259,21 euro, a da obračunate zatezne kamate na preplaćene iznose do konverzije iznose 1.144.81 euro , da je priznata preplata u konverziji od 4.158,02 eura. Nadalje da je za iznos preplate kamate (1.259,21 euro) i obračunate zatezne kamate (1.144,81 euro) umanjeni za iznos preplate u konverziji (4.158,02 eura) pa da nema preostalog iznosa razlika uslijed promjene kamatne stope.

48. Tužitelje je prigovorio nalazu i mišljenju navodeći da je u ovom postupku tužitelj potraživao iznose pretplate s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi dok je u postupku P-529/2023 tražio isplatu pretplaćenih iznosa temeljem valutne klauzule, da je u ovom Nalazu i mišljenju vještakinja od pretplaćenih anuiteta uslijed promjene kamatne stope umanjila iznos cjelokupne pretplate u konverziji a da je taj iznos-cjelokupno priznate pretplate u konverziji već prethodno izvršen prijeboj s potraživanjem po osnovi tečajnih razlika u predmetu P-529/2023. Stoga predlaže izraditi dopunu nalaza i mišljenja na način da će uzeti u obzir već izvršeni prijeboj potraživanja s iznosom ukupno priznate pretplate u konverziji te prikazati ukupan iznos pretplaćenih anuiteta uslijed promjene kamatne stope i obračunate zatezne kamate do konverzije bez umanjenja za iznos pretplate u konverziju. U spis dostavlja Nalaz i mišljenje vještaka Stefani Gardašanić iz MAČUS d.o.o. iz predmeta P-529/2023.

49. Vještakinja je na ročištu od 19. prosinca 2025. godine izjavila da je točno da je prelata iz konverzije uračunata u predmetu P-529/2023 te da je potrebno u tom dijelu ispraviti Nalaz i mišljenje.

50. Tuženik u očitovanju na nalaz i mišljenje ne iznosi konkretne primjedbe na matematički izračun nalaza i mišljenja, već iznosi svoje primjedbe na da je vještak obračunao temeljem nepostojećeg otplatnog plana u CHF. U odnosu na uređeni tužbeni zahtjev istaknuo je da se protivi preinaci jer da ga je tužitelj mogao postaviti do zaključenja prethodnog postupka.

51. Iz Dopune Nalaza i mišljenja od 11. ožujka 2026. godine proizlazi da je razlika anuiteta u odnosu na uplate tužitelja po istom kreditu do sklapanja aneksa iznosi 1.259,21 EUR, a da je obračun zateznih kamata po toj osnovi do konverzije 1.144,81 euro.

52. Tužitelje je potom uredio tužbeni zahtjev podneskom od 20. ožujka 2026. godine prema vještvu i potražuje iznos od 2.404,02 eura s osnove preplate i obračunate zatezne kamate.

53. Tuženik podneskom od 12. svibnja 2026. se očitovao na dopunski nalaz vještaka od 11. ožujka 2026. i na podnesak tužitelja od 20. ožujka 2026. Smatra da je tužitelj tim podneskom povukao tužbu za iznos od 600,57 EUR s osnove glavnog potraživanja, i da je postavio novi zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na prethodno obračunati iznos zakonske zatezne kamate odnosno da je uglavničio zateznu kamatu a koji zahtjev prethodno nije bio postavljen. Ističe da kamate na uglavničene kamate može potraživati tek od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu dok tužitelj isto potražuje za razdoblje od 10 godina prije tog dana. Ustraje u prigovoru radi prebijanja.

54. U odnosu na protivljenje preinaci tužbe valja reći da je navedenom preinačenom tužbom tužitelj istaknuo tužbeni zahtjev u visini kako je utvrđivano vještačenjima u ovom postupku pa je takva preinaka dopuštena i nakon zaključenja prethodnog postupka (Zaključak broj 4. sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. godine) pa je sud odlučio kao u točki I. izreke rješenja.

55. Tužitelju sukladno prethodno odredbama čl. 323., 324. i 1115. ZOO -a pripadaju zatezne kamate na preplaćene iznose zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu i to od dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana nakon provedene konverzije 30. rujna 2015., koja je provedena sukladno ZID ZPK/15.

56. Iz nalaza i mišljenja i dopune sudske vještakinje utvrđeno je da pretplata po osnovi promjene kamata da je tužitelj platio više zbog rasta kamata 1.269,21 EUR, preplata u konverziji iznosi 4.158,02 eura i ono što je ključno s obzirom na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-457/2025-21 od 27. svibnja 2026. je da je izračunata zatezne kamate na pretplatu kamata od dana plaćanja do dana provedene konverzije koje u apsolutnom iznosu iznose 1.144,81 EUR.

57. Tužitelj ostvaruje pravo na zatezne kamate i to od kad je tužitelj preplatio dužni iznos budući je tuženik nepošten od dana stjecanja tog iznosa. Naime, ocjena je ovog suda da je tuženik od trenutka stjecanja, odnosno od trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih. Visina zakonske zatezne kamate određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

58. Slijedom svega navedenog valjalo je tužitelju priznati iznos od 1.144,81 EUR (točka I. izreke presude), a iznos od 1.259,21 euro u konačno uređenom tužbenom zahtjevu (l.s. 208-209) odbiti kao neosnovano (točka II. izreke).

59. S obzirom da se tuženik protivio povlačenju tužbe za iznos od 600,57 eura valjalo je i o tom dijelu meritorno odlučiti, pa je tužbeni zahtjev za taj iznos odbijen i odlučeno kao u toč. II izreke isti odbijen.

60. U odnosu na prigovor zastare, valja istaknuti da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (tužba podnesena 4. travnja 2012.) došlo do prekida zastare sukladno čl. 241. ZOO-a. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izričito potvrdio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku. Građanski odjel Vrhovnog suda (rješenje Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.) utvrdio je da zastarni rok za restitucijske zahtjeve iz čl. 323. ZOO -a počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, neovisno o naknadnom utvrđivanju ništetnosti istovjetnih odredbi u individualnim parnicama.

61. Tužitelj traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO-a) pa zastarni rok počinje teći u odnosu na promjenu kamatne stope od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu 13. lipnja 2014., pa s obzirom na podnošenje tužbe 10. lipnja 2019., zastarni rok nije bio protekao.

62. U odnosu na istaknuti prigovor zastare zahtjeva istaknutog u preinačenoj tužbi od 20. ožujka 2026. godine (uglavničene kamate) valja reći da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

63. Nije osnovan tuženikov prigovor radi prebijanja istaknut u podnesku tuženika od 12. svibnja 2020. godine, a koji predstavljaju zbroj preplate iz konverzije (31.734,33 kn) i iznosa za kojeg je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica (21.122,98 EUR) u kunskoj protuvrijednosti primjenom srednjeg tečaja HNB-a za EUR na 30.9.2015 (161.212,23 kn). Naime, iznos preplate utvrđen provedenom konverzijom, kao i iznos za koji je umanjena preostala glavnica kredita, predstavljaju pravne učinke provedene konverzije te su već uzeti u obzir prilikom uspostavljanja novog stanja međusobnih prava i obveza stranaka. Time su navedeni iznosi već iskorišteni radi uspostave ravnoteže ugovornih činidbi, slijedom čega ne predstavljaju zasebnu, dospjelu i utuživu tražbinu podobnu za prijeboj. Prihvaćanje prigovora tuženika dovelo bi do dvostrukog uračunavanja istih iznosa, jednom kroz učinke konverzije, a drugi put putem prijeboja, što nije dopušteno. Stoga je odlučeno kao u toč. II izreke presude

64. O troškovima postupka odlučeno je sukladno odredbi članka 154. st.4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022, 114/2022, 155/2023 u daljnjem tekstu: ZPP) u svezi s člankom 155. ZPP -a i čl.158. st.2. ZPP-a. Naime, prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a s obzirom da je tužitelj djelomično povukao tužbu za 600, 57 eura odmah nakon Nalaza i mšljenja), sud nalazi da su stranke uspjele u približno jednakim dijelovima radi čega je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove koji se sastoje u zastupanju po punomoćniku odvjetniku. (toč. III izreke) U odnosu na materijalni trošak koji se sastoji od troška vještačenja u ukupnom iznosu 530,00 EUR valjalo je priznati tužitelju u cijelosti jer je isti trošak bio neophodan radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva. (toč. IV izreke)

65. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u točkama III i VI. izreke rješenja.

U Dubrovniku 01. srpnja 2026.

Sutkinja

Petronela Jakobušić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

* Fiksni iznos tečaja 1 EUR = 7.53450 kuna