Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-557/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec- Klarić, u pravnoj stvari tužiteljice RHT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima iz ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, odvjetnicima u Varaždinu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija, zastupanog po punomoćniku Krešimiru Ćurkoviću, odvjetniku u OD Ćurković i Šanjug, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti tužiteljice i zamjenice punomoćnika tužiteljice 22. svibnja 2026., a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 1. srpnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 136-331/2005 od 27.10.2005., zaključenog između tužiteljice RHT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnice kredita, i prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, - Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, kao davatelja kredita, u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jadancijelihdvadesetpet posto) jednokratno“,

kao i odredba čl. 8. st. 3. istog Ugovora, koji glasi: „U slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, da tužiteljici KHT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 1.935,75 EUR (slovima: tisuću devetsto trideset pet eura i sedamdeset pet centi), sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopama, za ostale odnose, i to na iznos od 958,30 EUR tekućom od 1. studenoga 2005. do isplate, a na iznos od 977,45 EUR tekućom od 27. kolovoza 2015. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.099,54 EUR ( tisuću devedeset devet eura i pedeset četiri centa), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. srpnja 2026. do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a zadrugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela ovome sudu tužbu protiv tuženika Addiko Bank d.d., radi utvrđenja i isplate, u kojoj je navela da je kao korisnica kredita s prednikom tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. zaključila Ugovor o kreditu broj: 136-331/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, koji Ugovor je zaključen dana 27.10.2005., te solemniziran po javnom bilježniku Jagodi Vajdić Sevšek pod brojem OU 1403/2005-1 dana 27.10.2005. Ugovorom o kreditu tuženik joj je odobrio potrošački kredit u iznosu od 121.000,00 CHF. Člankom 5. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 1,25% od iznosa kredita. Također člankom 8. istog Ugovora st. 3. ugovoreno je da u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Navela je da je prije podnošenja tužbe zatražila od banke – tuženika potvrdu o naplaćenim naknadama, te iz potvrde od 25.9.2025. proizlazi kako joj je od strane tuženika dana 31.10.2005. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 7.220,33 HRK, što predstavlja protuvrijednost iznosa od 958,30 EUR, a također iz potvrde proizlazi da je vidljiva naknada za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita navedena u stavci „Naplata troška“, a koja naknada je naplaćena dana 26.8.2015. godine u iznosu od 7.364,66 HRK, odnosno u protuvrijednosti iznosa od 977,45 EUR. Tvrdi da joj je člankom 5. Ugovora o kreditu tuženik joj je nametnuo obvezu plaćanja troškova za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,25 % od dobivenog iznosa kredita te da navedena ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita bez da se istovremeno precizno odrede koji su to nastali troškovi i pružene usluge na temelju kojih je naplaćena naknada za obradu, dakle sve ovisi samo o odluci jednog ugovaratelja, i to tuženika, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu kao potrošača te da ništetnost ugovorne odredbe proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 81. i 87. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Tvrdi i da je navedeno protivno i načelu savjesnosti i poštenja, na način kako je to propisano odredbom čl. 4. ZOO-a, dakle da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Tvrdi i da je ugovor standardni ugovor banke na koji kao potrošač nije mogla utjecati, a ukazala je i na presudu Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19. U prilog osnovanosti svojih navoda dostavila je presudu Vrhovnog suda broj Rev 673/2023-2 od 13.2.2024. kao i presudu Županijskog suda u Osijeku broj Gž 2076/2022-2 od 4.5.2023. i Županijskog suda u Zagrebu broj Gž 4683/2022-3 od 17.1.2023. Navela je da je odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U tom slučaju dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Također, propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Člankom 8. st. 3. tipskog ugovora o kreditu tuženik joj je nametnuo obvezu plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kredita koju je obračunao sukladno odluci kreditora. Tvrdi da tuženik navedenu naknadu iz čl. 8. ugovora o kreditu ne smatra štetom sukladno odredbi čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, a niti je prilikom sastava i dostave obavijesti o konačnoj otplati kredita na bilo koji način tužiteljicu obavijestio da bi pretrpio bilo kakvu štetu zbog prijevremenog zatvaranja kredita, te da bi iznos naknade za prijevremeni povrat u iznosu od 977,45 EUR predstavljao upravo nastalu štetu. Odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Slijedom navedenog tužiteljica ovom tužbom traži da sud uz utvrđenje ništetnosti dijela članka 5. i dijela članka 8. Ugovora o kreditu, obveže tuženika na vraćanje iznosa plaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 958,30 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja pa nadalje do isplate, kao i iznosa od 977,45 EUR na ime plaćene naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita po istom Ugovoru o kreditu, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja pa nadalje do isplate. Navela je da smatra da za naplatu naznačene naknade za obradu kredita ni naznačene takse za prijevremenu otplatu kredita nije bilo zakonskog uporišta već se radi o protuzakonito naplaćenim naknadama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor zastare, te osporio sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužiteljice, te se usprotivio svim dokaznim prijedlozima tužiteljice, odnosno osporio je osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva. Naveo je da visina i datum naplaćene naknade nije sporan, odnosno da je tužiteljici naplaćena tzv. ulazna naknada dana 31.10.2005. u iznosu od 7.220,33 HRK te naknada za prijevremenu djelomičnu otplatu kreditu dana 26.8.2015.g. u iznosu od 7.364,66 HRK. Nadalje je naveo da je tužba podnesena 16.10.2025., te da stoga istaknuo materijalnopravni prigovor zastare te da tužiteljica nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti jer deklaratorni tužbeni zahtjev ne može biti sam sebi svrha, već interes za takav zahtjev mora proizlaziti iz mogućnosti da tužiteljica tužbom potražuje isplatu, što u konkretnom slučaju nije ispunjeno. Naveo je da su neprihvatljiva tumačenja Vrhovnog suda RH da sud može sam odrediti kada nastupa zastara. Naveo je da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode. Smatra da su stranke pojedinačno pregovarale o spornim odredbama Ugovora o kreditu te da je sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka te da su odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužiteljice kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Pozvao se na odredbu čl. 83. i 84. Zakona o zaštiti potrošača i Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ . Tuženik je ukazao da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita te da se takva odredba se temelji na članku 1024. Zakona o obveznima. Naveo je da je takva ugovorna odredba uobičajena je u kreditnom poslovanju banaka, i svaki korisnik kredita je upoznat s tzv. Izlaznom naknadom. Ukazao je da je realna poslovna potrebe postojanja takve obveze na strani korisnika kredita u slučaju prijevremenog ispunjenja obveze iz ugovora o kreditu te da zatvaranje bilo kojeg kredita, a naročito njegovo prijevremeno zatvaranje, predstavlja umanjenje imovine banke zbog čega banka ima legitimno pravo ugovoriti obvezu korisnika kredita da u takvom slučaju bude dužan banci nadoknaditi prouzročene troškove. Naveo je da naknada za prijevremenu otplatu kredita nema karakter ugovorne kazne niti ne predstavlja kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, jer se ne radi o kamatama već o naknadi za prijevremenu otplatu. Ukazao je na sudsku praksu i na čl. 302. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama te čl. 173. tada važećeg Zakona o bankama i naveo da u bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a informacije o takvim uslugama je učinila dostupnim na prigodnom mjestu u svojim poslovnicima i internetskim stranicama, sve u skladu sa pozitivnim propisima, Zakonom o potrošačkom kreditiranju i Pravilnikom o naknadama na potrošačke kredite. Tuženik je naveo i da je odredba kojom se utovara naknada za obradu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pozvao se na odredbu čl. 1022.st.2. Zakona o obveznim odnosima i naveo da ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već odražava volju tužiteljice iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, te da je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužiteljice. Predložio je izvršiti uvid o odluke o naknadama i ukazao na sudsku praksu i zakonske propise. Nadalje tuženik je ukazao da ugovor o kreditu ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta i da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno ispitati eventualnu nepoštenost odredbe ocjenjujući sve okolnosti sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Prigovorio je da bi tužiteljica imala status potrošača i istaknuo da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze, odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te da se ništetnost više ne može isticati. Tuženik je osporio zatraženi tijek kamata, osobito onih koje se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva i naveo da ako se utvrdi bilo kakva obveza prema njemu on za tu obvezu saznaje tek primitkom presude, slijedom čega ga sud može obvezati na plaćanje kamata tek od dana donošenja presude. U konačnici je predložio odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška.

3. Tužiteljica je u podnesku od 27. veljače 2026. navela da u cijelosti osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu. Ukazala je na izvod iz zapisnika Vrhovnog suda Republike Hrvatske s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj dana 30.1.2020., prema kojem shvaćanju zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Osporila je stanovište tuženika da su odredbe kojom se ugovarala naknada za prijevremenu otplatu kredita i obradu kredita jasne, lako uočljive i lako razumljive, te da joj kao potrošaču nije prilikom zaključenja Ugovora o kreditu jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz naknade za obradu kredita te da je pravni prednik tuženika sastavio unaprijed formulirani tipski ugovor u koji je unio sve ugovorne odredbe i ona je kao potrošač je bila slabija ugovorna strana koja nije imala mogućnost sudjelovanja u raspravljanju o bilo kojim ugovornim odredbama, već je bila dovedena u poziciju „uzmi ili ostavi“, a kako joj je kredit bio potreban, nije bila u poziciji ne prihvatiti ponuđeni ugovor od strane banke. Navela je da je na okolnost dobivanja uputa od strane tuženika u pogledu ugovornih odredaba, posebno tumačenja pojedinih odredaba i mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj predložila provesti dokaz njezinim saslušanjem. Dostavila je i sudsku praksu te izvod iz zapisnika sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5.11.2020. Vezano za prigovor da bi imala status potrošača, je navela da u trenutku kada je zaključivao ugovor o namjenskom kreditu tuženik nije tražio nikakav poseban dokaz da je potrošač te da je iz Ugovora o namjenskom kreditu koji je predmet postupka jasno vidljivo da joj je pravni prednik tuženika dao kredit kao fizičkoj osobi i da je tuženik u trenutku zaključenja Ugovora jasno znao da zaključuje Ugovor sa fizičkom osobom, a ne sa osobom u okviru njegove proizvodne trgovačke ili neke druge djelatnosti. Predložila je odbiti prigovore tuženika kao neosnovane te prihvatiti tužbeni zahtjev i tuženika obvezati na naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju u spisu, i to Ugovor o kreditu broj: 136-331/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sa solemnizacijom od 27.10.2005. (stranice 8-19 spisa), pregled prometa za klijenta od 25.9.2025. (stranice 20-21 spisa), Isplatni nalog

– obračun, kreditni prijedlog br. HBVZ2-000352-2005 od 31.10.2005. (stranica 22 spisa), te dokumentaciju dostavljenu uz odgovor na tužbu, odnosno mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora, izjavu RH i KH, Aneks br. 3. uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU 1. i 2. dio, Saslušana je i tužiteljica kao stranka. S obzirom da nije bilo sporno koliko i kada je tužiteljici naplaćeno na ime naknade za obradu kredita i djelomičnu prijevremenu otplatu kredita tužiteljica je odustala od dokaznog prijedloga za financijsko vještačenje.

5. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl.5. i odredbe 8. st. 3. Ugovora o kreditu broj 136-331/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, kao i isplata iznosa koje je pravni prednik tuženika, odnosno tuženik naplatio tužiteljici na ime naknade za obradu kredita i naknade za djelomičnu prijevremenu otplatu kredita.

7. Između stranaka je nesporno da su tužiteljica i pravni prednik tuženika sklopili predmetni Ugovor o kreditu broj: 136-331/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 27. listopada 2005. kojim je tuženik odobrio tužiteljici stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 121.000,00 CHF, po srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, u svrhu kupnje stana i garaže, koja je u vrijeme zaključenja ugovora iznosila 3,99%. Navedeno proizlazi iz ugovora o kreditu (stranica 10-19 spisa). Nije sporno da je u čl. 5. Ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25% jednokratno. Nadalje iz čl.8.st.3. Ugovora o kreditu proizlazi da je bilo ugovoreno da je u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Nije sporno niti da je tužiteljici 31. listopada 2005. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 7.220,33 HRK, dok je naknada za prijevremenu djelomičnu otplatu je naplaćena 7.364,66 kn 26. kolovoza 2015. Navedeno proizlazi iz pregleda prometa po klijentu od 25. rujna 2025. (stranica 20-22 spisa).

8.Sporna je osnova tužbenog zahtjeva, odnosno jesu li ništetne odredbe čl.5. i 8.st.3. predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno jesu li iste jasne, lako razumljive i uočljive, te jesu li iste uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe, je li nastupila zastara utuženog potraživanja. Sporno je ima li tužiteljica status potrošača kao i pravo na isplatu zatezne kamate.

9. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/2003, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Odredba članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a prema stavku 2. ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Odredbom članka 84. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

10. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije pregovarala s bankom o odredbama ugovora o kreditu čl.5. i 8. kojima je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 1,25% od iznosa kredita i da je u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena izračunati taksu sukladno odluci o naknadama banke. Nije joj rečeno na što se odnose ti troškovi obrade kredita i taksa za prijevremenu otplatu kredita niti što se podmiruje njima. Iskazala je da joj nije skrenuta pažnja od strane banke na te odredbe ugovora o kreditu, samo su joj naplatili te naknade. Odgovorila je da joj niti javni bilježnik prilikom solemnizacije nije skrenuo pažnju na te odredbe ugovora o kreditu, no nije išla u banku pitati zašto joj je isplaćen manji iznos kredita, bilo joj je bitno da dobije stambeni kredit.

11. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit, s obzirom da je ista iskazivala neposredno uvjerljivo. Analizirajući iskaz tužiteljice sud je ocijenio da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužiteljica nije mogla pregovarati o spornim dijelovima odredbe čl. 5. i 8. st. 3. predmetnog Ugovora o kreditu. Na temelju iskaza tužiteljice i sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sud je zaključio i da tužiteljica ima status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno da je predmetni Ugovor o kreditu sklopila za osobne potrebe, kao i da tuženik nije tužiteljicu, kao potrošača, obavijestio na temelju kojih parametara se obračunavaju predmetne naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita i na što se uopće ta naknade odnose, kao niti relacija odnosa između iznosa te naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa jednokratne naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao i zašto bi baš tužiteljica kao potrošač trebala snositi sve naknade i troškove. Tužiteljici kao potrošaču nije objašnjena niti svrha tih naknada. S time u vezi radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Prema stajalištu suda plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita u visini od 1,25 % od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade za obradu kredita, pravni prednik tuženika, koji je sastavio predmetne ugovorne odredbe o naknadama i troškovima, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od iznosa kredita ugovorene visine naknade za obradu kredita, što rezultira time da je sporna ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

12. Vezano za pisane izjave RH i KH, zaposlenika tuženika, valja reći da iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu i njihovih izjava ne proizlazi da su isti neposredno sudjelovali u pregovaranju i sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, tako da sud njihove izjave nije ocijenio odlučnim za ishod ovog spora.

13. Dijelovi odredbi predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu za koje tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti i to čl. 5. prema kojoj se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 1,25 % jednokratno i čl. 8. st. 3 prema kojoj je u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. prema stajalištu suda nisu jasne, lako razumljive i lako uočljive, pa uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe je sud utvrdio da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koje su time sukladno čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ništetne. Kako je već navedeno, odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe. Pravni prednik tuženika je u konkretnom slučaju nedvojbeno sastavio predmetne odredbe čl. 5. i 8. st. 3. predmetnog Ugovora o kreditu o pravu na naplatu ulazne naknade, odnosno naknade za obradu kredita, kao i da je banka u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ovlaštena naplatiti taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., odnosno da pravni prednik tuženika jednostrano može odrediti uvjete pod kojima korisnik kredita može prijevremeno konačno ili djelomično otplatiti kredit o kojima se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo i prema stajalištu suda tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja jednokratne naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita koje je naplatio tužiteljici. Osim što u čl. 5. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se navedena jednokratna naknada za obradu kredita odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koje usluge ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s predmetnim Ugovorom o kreditu. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, te je stoga sud utvrdio ništetnim tu ugovornu odredbu i obvezao tuženika vratiti tužiteljici plaćeni iznos po tom osnovu od 958,30 EUR ( s obzirom na Zakon o uvođenju Eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ( NN broj 57/22), i to temeljem čl. 323. st. 1., u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO sa zatraženom zateznom kamatom koja teče od dana 1. studenoga 2005., odnosno od dana nakon što joj je naplaćena jednokratna naknada za obradu kredita (naplaćena je 31. listopada 2005.) primjenom čl. 1115. ZOO, jer je tuženik nepošten stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist njegov pravni prednik uvrstio u Ugovor o kreditu. Glede odredbe čl. 8. st. 3. Ugovora o kreditu prema kojoj je pravni prednik tuženika također ovlašten jednostrano odrediti uvjete odnosno visinu "takse" koju je ovlašten zaračunati korisniku kredita u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, valja reći da je ista prema stajalištu suda također ništetna iz istih razloga jer se o istoj nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, a kako to proizlazi iz iskaza tužiteljice, i prema stajalištu suda tuženik ničim nije dokazao koje usluge ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi prijevremenom djelomičnom otplatom kredita. Navedena odredba je prema stajalištu suda, u suprotnosti sa odredbom članka 1024. ZOO, kojom je u st. 2. propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, te je sukladno stavku 3. istog članka u tom slučaju korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, a prema stavku 4. u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Pri tome valja reći da se radi o prisilnoj zakonskoj odredbi, zbog čega stranke svoje obvezne odnose ne mogu, sukladno općem načelu iz članka 11. ZOO, urediti drugačije odnosno suprotno prisilnim odredbama. Dakle, odredba kojom se korisniku kredita uvjetuje prijevremena otplata kredita plaćanjem naknade-takse i to u visini prema odluci samog kreditora u suprotnosti je s prisilnim odredbama jer pravo na prijevremenu otplatu kredita ne može biti uređeno ikakvim uvjetima kreditora suprotnim kogentnoj normi. Tuženik nikakvom konkretnom dokumentacijom nije dokazao nastanak bilo kakvih troškova ili da bi uistinu pretrpio bilo kakvu štetu zbog toga što je tužiteljica prijevremeno djelomično otplatila predmetni kredit. Isto tako valja ukazati da i iz samog sadržaja sporne odredbe Ugovora o kreditu niti ne proizlazi da bi se tu radilo o bilo kakvoj naknadi štete, niti je definirano na koji način bi se ista izračunavala, već iz sadržaja odredbe proizlazi da se radi o "taksi" koju je banka ovlaštena zaračunati prema Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Slijedom svega navedenoga sud je ocijenio i tu spornu ugovornu odredbu ništetnom i obvezao tuženika vratiti tužiteljici plaćeni iznos po toj osnovi od 977,45 EUR ( primjenjujući fiksni tečaj konverzije iz Zakona o uvođenju Eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), temeljem čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO sa zateznom kamatom tekućom od dana nakon što je tužiteljici naplaćena ta naknada ( 27.kolovoza 2015. -naknada je naplaćena 26.kolovoza 2015.-prema navodima samog tuženika) primjenom čl. 1115. ZOO, jer je tuženik nepošten stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist njegov pravni prednik uvrstio u Ugovor o kreditu, bez mogućnosti utjecaja tužiteljice kao protivne ugovorne strane na njezin sadržaj, zbog čega sud smatra tuženika nesavjesnim stjecateljem. Visina zakonske zatezne kamate temelji se na odredbi 29. st. 2 . ZOO i njezinim izmjenama u pojedinim razdobljima.

14. U pogledu prigovora zastare koji je tuženik istaknuo upućuje se na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ovdje spornih ugovornih odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita, to, prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO po tim osnovama tek počinje teći od dana pravomoćnosti ove sudske odluke.

15. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz članka 154. st. 1. i članka 155. ZPP-a. Sud je tužiteljici uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.935,75 EUR priznao trošak sastava tužbe prema tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 -dalje Tarifa), u vezi s tbr. 46. i 54. Tarife, u zatraženom iznosu od 250,00 EUR, kao i trošak sastava obrazloženog podneska od 27.2.2026., dostavljenog sudu 3. ožujka 2026., kojim se očitovala na odgovor na tužbu u iznosu od 250,00 EUR, sukladno tbr. 8.t.1. Tarife, u vezi s tbr.46. i 54. Tarife, te trošak zastupanja na ročištima održanim 20.4.2026. i 22.5.2026. u iznosu od 250,00 EUR, za svako, sukladno tbr. 9.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 46. i 54. Tarife. Dakle, za zastupanje po punomoćnicima odvjetnicima tužiteljici je priznato 1.000,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 33,18 EUR te trošak sudske pristojbe na presudu u zatraženom iznosu od 66,36 EUR. Ukupno je tužiteljici priznat trošak u iznosu od 1.099,54 EUR. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 1. srpnja 2026.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po punomoćnicima iz ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, odvjetnicima u Varaždinu

2. Tuženiku po punomoćnicima iz OD Ćurković i Šanjug d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu