REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U MAKARSKOJ

STALNA SLUŽBA U IMOTSKOM

Ante Starčevića 23, 21260 Imotski

P-363/2026-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Makarskoj, stalna služba u Imotskom, po sucu ovog suda Nevenki Kolovrat, u pravnoj stvari tužitelja STUDIO 123 d.o.o. Omiška 35, Split, OIB: 28368185591, zastupano po VZ, članu uprave, a ona po punomoćnicima Miji Jeličiću i Marini Bosnić, odvjetnicima u Splitu, protiv tuženika OZ iz [adresa]. OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Ivanu Pavičiću, odvjetniku u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne rasprave i objavljene presude dana 1. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatu tužitelju iznos od 15.282,19 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 31.srpnja 2019.godine pa do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje duže od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena."

II. Dužan je tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tuženiku na ime troškova ovoga postupka iznos od 2.283,44 EUR.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj kod ovoga suda dana 30.listopada 2019.godine tužitelj tvrdi da je između VZ kao najmoprimca i OZ kao najmodavca, sklopljen Ugovor o najmu poslovnog prostora-apartmana koji je ovjeren kod Javnog bilježnika Ivana Bradarića pod brojem Ov-2296/14 i Ov-2300/14. Temeljem tog Ugovora tuženik je tužiteljici na rok od jedne godine dao u najam dvije stambene jedinice – dva apartmana uz ugovoreni rok, te su ugovoreni i svi bitni elementi njihove poslovne suradnje. Tužitelj tvrdi da je člankom 3. spomenutog Ugovora određeno da će najmoprimac najmodavcu isplatiti neto iznos od 16.200,00 EUR-a, neovisno o uspjehu poslovanja, te da će mu na osiguranje naplate tog iznosa predati valjano sredstvo osiguranja u vidu bankovnog jamstva ili drugog jamstva, a koje sredstvo prisile će najmodavac, nakon primitka iznosa od 16.200,00 EUR-a, vratiti najmoprimcu. Tužitelj dalje tvrdi da je između stranaka ovog postupka sklopljen i aneks ugovoru koji je ovjeren kod javnog bilježnika Jagode Makelja Šuljić dana 27.travnja 2015.godine pod brojem Ov- 4260/15, kojim su ugovoreni uvjeti pod kojima se ugovor raskida. Između stranaka ovoga postupka sklopljen je i ugovor o poslovno tehničkoj suradnji dana 01.travnja 2014. godine te aneksi ugovoru od 01.rujna 2014.godine i 01.lipnja 2016.godine.

Kako su stranke bile u spomenutim poslovnim odnosima tužitelj je tuženiku dao sredstvo osiguranja za potraživanja koja bi imao prema tužitelj, odnosno tužitelj je tuženiku predao bjanko zadužnicu na iznos od 50.000,00 kuna, koja je ovjerena kod javnog bilježnika Ivana Bradarića pod brojem Ov-2548/14 dana 06.svibnja 2014.godine. Tužitelj tvrdi da je zadužnica dana za slučaj nepodmirenja ugovorenog neto iznosa od 16.200,00 EUR-a te da je to jasno navedeno u članku 6. Ugovora o najmu poslovnog prostora.

Na osnovni te bjanko zadužnice temeljem zahtjeva za izravnu naplatu novčane tražbine i specifikacije duga od 30.svibnja 2019.godine izvršena je pljenidba tužiteljevog računa za iznos od 13.665,35 kuna s kamatom od 01.ožujka 2019.godine, do isplate, te za troškove postupka.

Temeljem tog zahtjeva tužitelju je izvršena pljenidba iznosa od 13.900,41 kunu iz osnove glavnice i kamata, iznos od 1.245,00 kuna iz osnove troškova predujma provedbe ovrhe pred Financijskom agencijom, te daljnjeg iznosa od 136.78 kuna. Tužitelj tvrdi da nije jasno iz koje osnove je iskorištena činjenica posjeda bjanko zadužnice s tim da VZ kao najmoprimac upravnom odnosu s HZ, nema nikakvih dugovanja, budući je zakupninu, kao i sve druge troškove koje je imala podmirila.

Tužitelj smatra da je tuženik neosnovano izvršio naplatu navedenih iznosa budući tužiteljica nema nikakvih dugovanja prema tuženiku, te da je na taj način izvršena protupravna i neosnovana pljenidba, pa smatra da su ispunjeni uvjeti propisano člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima, odnosno da se radi o stjecanju bez osnove.

Tužitelj postavlja tužbeni zahtjev opisan u izreci presude i traži od tuženika isplatu iznosa od 15.282,19 kuna s kamatom kako je i prikazano u izreci presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio istu u cijelosti, predložio da se ista odbije a tužitelj obveže na plaćanje troškova ovog postupka. Tuženik ne spori da su stranke ovog postupka bile u poslovnom odnosu, te da je tužiteljica kao najmoprimac i tuženik kao najmodavac zaključili ugovor o najmu poslovnog prostora koji je ovjeren kod javnog bilježnika Ivana Bradarića pod brojevima Ov.2296/14 i Ov. -2300/14. Ne spori također da su stranke zaključile i aneks tog ugovora koji je također ovjeren kod javnog bilježnika. Tuženik ne spori niti predmet citiranih ugovora, odnosno davanje u najam tužiteljici dva apartmana, uz ugovaranje svih bitnih elemenata poslovne suradnje stranaka. Tuženik tvrdi da je nesporno da je tužiteljica sukladno članku 3. spomenutih Ugovora izdala tuženiku osiguranje plaćanja za sva eventualna dugovanja i troškove koji proiziđu iz poslovanja, eventualne kazne, neplaćene obveze, troškove prisilne naplate , troškove zbog kašnjenja plaćanja, odnosno bjanko zadužnicu na iznos do 50.000,00 kuna koja je ovjerene od strane javnog bilježnika Ivana Bradarića pod brojem Ov.2548/14, dana 06.svibnja 2014.godine.Tuženik dalje tvrdi da je tužiteljica u ožujku 2019.godine raskinula ugovorni odnos i da je tuženik pregledom apartmana uočio kako u istima nedostaju određene stvari, kako nisu podmireni svi režijski troškovi, troškovi popravka nastalih šteta na apartmanima, kao ni svi iznosi ugovorenih najamnina. Navodi da je tužiteljica imala obvezu sve naprijed navedene troškove izmiriti prije napuštanja predmetnog prostora, nadoknaditi vrijednost stvari koje nedostaju te ju je tuženik pozvao na plaćanje svih dugovanja te potpisivanje primopredajnog zapisnika, što je z.z. tužitelja odbila učiniti.

Osporava tvrdnje tužitelja da kao najmoprimac nema nikakvih dugovanja, te da je izmirila cjelokupni iznos najamnine i druge troškove vezane za apartmane. Također osporava tvrdnje tužitelja da bi bez ikakve osnove iskoristio činjenicu da je u posjedu bjanko zadužnice te da bi neosnovano izvršio naplatu spornog iznosa.

3. U tijeku postupka izvedeni su dokazi čitanjem Ugovora o najmu poslovnog prostora- apartmana, ovjerenog kod javnog bilježnika Ivana Bradarića, aneks ugovora o najmu poslovnog prostora od 24.travnja 2014.godine, ugovora o poslovno tehničkoj suradnji od 01.travnja 2014.godine aneksa tom ugovoru od 01.rujna 2014.godine, aneksa ugovora o poslovno tehničkoj suradnji, zahtjeva za izravnu naplatu FIN-i od 30.svibnja 2019.godine, specifikacije duga u Splitu 30.svibnja 2019.godine, bjanko zadužnice koja je solemnizirana kod javnog bilježnika Ivana Bradarića pod bojem Ov.2548/14 od 06.svibnja 2014.godine, obavijest FIN-e tužitelju o izravnoj naplati, izveden je dokaz saslušanjem DZ i FZ kao svjedoka u postupku, te z.z. tužiteljice VZ i tuženika kao parničnih stranaka, spisa P-934/2021.

4. Nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu odnosno povrat sredstava koje su s tužiteljevog računa podignuti po bjanko zadužnici izdanoj od tužitelja u iznosu od 15.282,19 kuna s kamatama kako je i prikazano u izreci presude.

6. Među strankama ovog postupka nije sporno da su iste bile u poslovnom odnosu i to odnosu tužiteljice kao najmoprimca i tuženika kao najmodavca, sve temeljem Ugovora o najmu poslovnog prostora-apartmana, aneksa tom ugovoru, ugovora o poslovno tehničkoj suradnji te aneksa tom ugovoru. Nije sporno niti da je njihova suradnja trajala određeno vrijeme međutim, sporno je u postupku je li tuženik na zakonskoj osnovi naplatio bjanko zadužnicu, za koju nije sporno da mu je tužiteljica izdala. Sporno je, je li ugovoreno da se zadužnica kao instrument osiguranja, daje za pokriće troškova najamnine ili za sve druge troškove koji proiziđu, a odnose se na poslovnu suradnju i odnos u kojem su stranke bile.

7. Čitanjem Ugovora o najmu poslovnog prostora apartmana i to članka 3. razvidno je da se radi naplate ukupno dogovorenog iznosa od 16.200,00 EUR.a najmoprimac obvezuje dati (solventno) pokriveno i valjano osiguranje plaćanja u vidu bankovnog jamstva ili drugo jamstvo, a koje sredstvo prisilne naplate će najmodavac po isplati iznosa od 16.200,00 EUR-a vratiti najmoprimcu. Dalje iz ugovora je razvidno da ukoliko se do 01.rujna 2014.godine dogovoreni iznos ne isplati najmodavcu, za preostali iznos do dogovorene cijene i visine najma, najmodavac će na dan 01.rujna pustiti na naplatu osiguranje plaćanja neovisno o zaradi koju je najmoprimac ostvario i to do visine ugovorenog iznosa, u koju naplatu će se uključiti i troškovi koji proiziđu iz poslovanja, eventualnih kazni, neplaćenih obveza, troškova prisilne naplate troškova zbog kašnjenja plaćanja. Odredba članka 3. Ugovora o najmu poslovnog prostora je sasvim jasna i iz nje proizlazi da je bjanko zadužnica izdana za osiguranje plaćanja iznosa od 16.200,00 EUR-a te ukoliko do određenog roka se ne plati visina najma pustit će se u opticaj zadužnica u koji iznos će biti uračunati i drugi troškovi koji proizlaze iz poslovanja. Isto tako člankom 2. spomenutog Ugovora tužiteljica se obvezala po isteku poslovne suradnje tuženiku vratiti poslovni prostor u stanju u kakvom ga je i primila.

8. U svom iskazu u svojstvu z.z. tužiteljice, VZ ne spori njihovu poslovnu suradnju, zaključenje ugovora koji su temelj istoj, kao ni izdavanje bjanko zadužnice. Spori da bi istu izdala za druge troškove osim najamnine, i tvrdi da nije pristupila kada ju je tuženik pozvao na potpisivanje primopredajnog zapisnika, jer smatra da tuženiku ništa nije dužna, a da on njoj je. Tuženik u svom iskazu govori o šteti koja mu je prouzročena u apartmanima o nedostatku stvari i opreme, što po mišljenju ovog suda nije relevantno jer u ovom postupku nije riječ o naknadi štete, te tvrdi da je pozivao z.z. tužitelja te je više puta upozoravao istu na plaćanje režijskih troškova te otklanjanje nesporazuma i nesuglasica među njima.

DZ je suprug z.z. tužiteljice i sudjelovao je u poslovima oko iznajmljivanja apartmana, tvrdi da tuženik nije pozivao z.z. tužiteljicu na potpisivanje zapisnika od primopredaji što se ne može prihvatiti kao točno jer sama z.z. tužiteljica kaže da ju je pozivao. Ovaj svjedok također tvrdi da nikakvog duga prema tuženiku on i njihova supruga nemaju.

FZ, kćer tuženika tvrdi da je upoznata s poslovanjem stranaka ovog postupka od samog početka i da su nakon prekida suradnje njenog oca i tužiteljice kontinuirano dobivali račune za nepodmirenje troškove režija, koje je bila dužna platiti tužiteljica, a da apartmane nije ostavila u stanju kako je obećala jer da su oni njoj dali u najam novi stan i nove stvari.

9. Dakle, iz dokaza izvedenih u ovom postupku može se zaključiti da su stranke bile u višegodišnjoj poslovnoj suradnji baziranoj i reguliranoj ugovorima koje su stranke potpisale i koje ne spore. Proizašlo potraživanje iz tog poslovnog odnosa, a koje je nesporno naplaćeno po bjanko zadužnici, koju je tužiteljica nesporno izdala i koja je solemnizirana na valjani način ima osnov baš u zadužnici koja je samostalni pravni posao koji je vezan za obvezu iz glavnog ugovora koji u zadužnici nije vidljiv.

10. U postupku je utvrđeno da je potraživanje proisteklo iz ugovora o najmu, a predmet postupka nije naknada štete. Da bi tužiteljičin zahtjev bio osnovan, ona je trebala dokazati da je podmirila potraživanje prema tuženiku kako u odnosu na najamninu tako i u odnosu na druge troškove koji proističu iz njihovog poslovanja. Tužiteljica to nije učinila, a isto tako utvrđeno je da ju je tuženik pozivao da pristupi sačinjenju primopredajnog zapisnika, a ona nije pristupila, te da ju je i FZ u više navrata nakon raskida ugovora pozivala na isto .

Razvidno je također i da je tužiteljica od FIN-e obaviještena o izravnoj naplati, međutim ista nije poduzela nikakve radnje, odnosno u postupku nije dokazala da bi podmirila potraživanja u odnosu na koje je tuženik ispustio bjanko zadužnicu.

Iz ugovora jasno proizlazi da je bjanko zadužnica izdana ne samo za iznos najamnine nego i za druge troškove zbog čega se ne može prihvatiti stajalište tužiteljice da je riječ o stjecanju bez osnove. U konkretnoj stvari, osnova za isplatu bila je zadužnica, koja je kako je rečeno samostalni pravni posao za koju je tužiteljica dala suglasnost.

11. Ovaj stav nižestupanjskih sudova nije prihvatio Vrhovni sud koji je u svojoj odluci Rev-108/2026 od 17. veljače 2026. u točki 12. naveo "da se ne može očekivati od tužitelja da dokaže podmirenje troškova, jer je njegov osnovni navod da se ta oštećenja i nestanci stvari nisu niti dogodili. Zato on takvo nenastajanje činjenične situacije - pa niti podmirenost troškova proizišlih iz takve (kako navodi) nenastale situacije niti ne može dokazati. Zato je na tuženiku bio teret dokazivanja da su ti troškovi nestanka ili oštećenja doista nastali, pa da ih je namirio podnošenjem na naplatu sredstva osiguranja (zadušnice). Nakon uspješnog tuženikovog dokazivanja nastanka tih činjenica na tužitelju bi i dalje bio teret dokazivanja činjenice podmirenja tih dokazanih troškova."

12. Tuženik u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije od 9. listopada 2023. ističe kako je u međuvremenu nakon podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, z.z. tužitelja protiv tuženika kod Općinskog suda u Makarskoj pokrenula još jedan parnični postupak koji se vodio pod brojem P-934/2021, a koji se predmet temeljio na istoj pravnoj osnovi odnosno isplatu iznosa 17.319,74 kn. Jedina razlika je u tome što je tužitelj VZ kao fizička osoba, a ne pravna osoba koja je njeno vlasništvo. Tuženik tvrdi da je spomenutu tužbu u predmetu P-934/2021 zaprimio tek nakon donošenja prvostupanjske presude u ovom predmetu, te nakon primitka žalbe tužitelja u ovom postupku od 19. travnja 2022. Ove tvrdnje tuženika su točne jer je provjerom kroz upravljačka izvješća e-spisa kroz predmet P-934/2021 utvrđeno da je tuženik zaprimio tužbu i priloge 19. svibnja 2022., a da je prvostupanjska presuda u ovoj pravnoj stvari donesena 31. ožujka 2022., iz čega proizlazi da tuženik dokumentaciju kojom raspolaže samo tužiteljica, a iz koje je razvidan njen dug nije mogao priložiti ranije, a postavlja se pitanje zašto to nije učinila tužiteljica, nego je pokrenula istovjetan postupak radi isplate kod Općinskog suda u Makarskoj koji se temelji na istoj pravnoj osnovi.

13. Uz navedenu tužbu od 5. listopada 2021. u predmetu P-934/2021 tužiteljica je dostavila "Pregled evidencija isplate najma" iz čega jasno proizlazi da tužiteljica nije uredno podmirivala dužnu najamninu tuženiku. Iz pregleda evidencije isplate najma proizlazi da tužiteljica za prvu godinu najma duguje tuženiku iznos od 1.050,00 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. rujna 2014. Za drugu godinu najma duguje tuženiku iznos od 2.200,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1. rujna 2015. Za treću godinu najma tužiteljica duguje tuženiku iznos od 2.200,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1. rujna 2016. Za četvrtu godinu najma tužiteljica duguje tuženiku iznos od 2.300,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1. rujna 2017., a za petu godinu 2.200,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1. rujna 2018., ukupno 9.950,00 EUR s pripadajućim zakonskim kamatama na navedene iznose.

Uvidom u spis ovoga suda P-934/2021 kroz upravljačka izvješća e-spisa utvrđeno je da spisu prileži nepodmireni račun za električnu energiju Elektra d.o.o. broj 2201373172-190320-3 za razdoblje od 9.10.2018. do 1.4.2019. u iznosu od 1.717,48 kn/227,95 EUR te nepodmireni račun Čistoće d.o.o. Split za dovoz komunalnog otpada za razdoblje veljača 2019. broj 05-11-68-002-4-2211977 u iznosu od 43,44 kn iz kojeg je vidljivo postojanje još jedne nepodmirene mjesečne rate u iznosu do 43,44 kn, dakle sveukupno 86,88 kn/11,53 EUR. Isto tako pregledana je kartica kupca za stambenu pričuvu Stanouprava d.o.o. iz koje je vidljivo dugovanje za razdoblje od 10. mjeseca 2018. do 4. mjeseca 2019. u iznosu od 915,11 kn/121,46 EUR. Pročitano je Rješenje o ovrsi komunalne naknade Upravnog odjela za komunalno redarstvo i mjesnu samoupravu od 4. prosinca 2021. po kojem je utvrđeno dugovanje s osnova komunalne naknade u iznosu od 1.228,83 kn/163,09 EUR i to za razdoblje od srpnja 2018. do lipnja 2019., kao i Rješenje o ovrsi naknade za uređenje voda Upravnog odbora Grada Splita od 4. prosinca 2021. po kojem je za razdoblje od srpnja 2017. do lipnja 2019. utvrđeno dugovanje s osnova naknade za uređenje voda u iznosu 978,69 kn/129,89 EUR, što proizlazi iz saldo konta kartice za razdoblje 02.2016.-12.2017. proizlazi da navedeno dugovanje za navedeni period iznosi 3.540,90 kn/469,96 EUR. Iz Izvoda saldo konti kartice za razdoblje 01.2018. -12.2019. kao i iz kartice kupca o nivou i naknadi od 1.11.2018. proizlazi da daljnje dugovanje s osnova neplaćene komunalne naknade te naknade za uređenje voda koje se odnosi na iduće razdoblje od siječnja 2018. pa do travnja 2019. iznosi 2.574,28 kn/341,67 EUR. Iz svega naprijed navedenog proizlazi da dugovanje po navedenoj osnovi za razdoblje od veljače 2016. do travnja 2019. iznosi 811,63 EUR (469,96 EUR + 341,67 EUR). Kada se navedenom iznosu pridodaju i ranije pobrojani troškovi struje, čistoće i pričuve dolazimo do ukupnog dugovanja tužitelja prema tuženiku iz Ugovora o najmu po osnovi režijskih troškova u sveukupnom iznosu od 1.172,57 EUR (811,63 EUR + 360,94 EUR), sve uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate na pojedinačne dospjele iznose. Iz naprijed navedenog proizlazi da dugovanje tužitelja prema tuženiku po osnovi najamnine iznosi 9.950,00 EUR uvećano za kamate te po osnovi režijskih troškova u iznosu 1.172,57 EUR, zajedno sa kamatama, dakle za sada samo glavnice ukupno 11.122,57 EUR. Kako je već navedeno, sve ovo utvrđeno je čitanjem sastavnica spisa P-934/2021 Općinskog suda u Makarskoj kroz upravljačka izvješća iz spisa. Iz svega naprijed navedenog proizlazi da je tuženik uspješno dokazao nastanak navedenih dugovanja, kako je to i uputio Vrhovni sud u svojoj odluci. Nakon toga na tužitelju je teret dokazivanja činjenice podmirenja troškova. Tužitelj nije dostavio dokaz da je podmirio ove troškove, niti to proizlazi iz dokaza izvedenih u ovom postupku, posebice iz iskaza saslušanja z.z. tužiteljice i njenog supruga DZ. Kako tužiteljica u tijeku postupka nije dokazala da je podmirila svoja dugovanja prema tuženiku sud je mišljenja da tužiteljica nije ove troškove podmirila, zbog čega je odlučeno kao u izreci presude.

14. O trošku postupka odlučeno je sukladno članku 154 stav 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br.53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 96/08, 123/08 , 57/11, 148/11, , 25/13, 89/14, 70/19-dalje ZPP).

Kako je tuženik u cijelosti uspio u parnici trebalo mu je priznati za sastav odgovora na tužbu, za ročišta održana dana 04.11.2019., 30.11.2021., 21.01.2022.,11.02.2022., 09.03.2022., za sastav obrazloženog podneska od 9.2.2022., 28.2.2022., za sastav odgovora na reviziju, za sastav podneska od 7.5.2026., te za ročište od 19.5.2026. , za svaku radnju po 100 bodova, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ( "Narodne novine" broj 142/12 i dr.), ukupno 1100 bodova, što pomnoženo s 2 EUR koliko je vrijednost jednog boda daje iznos od 2.200,00 EUR, na ime pristojbe na odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije 33,37 EUR, na ime pristojbe odgovora na reviziju 16,69 EUR, na ime pristojbe odgovora na žalbu 33,38 EUR, ukupno 2.283,44 EUR, koliko je tužiteljica dužna isplatiti tuženiku na ime troškova ovog postupka.

Ocijenivši ove izdatke potrebitim za vođenje parnice u smislu članka 155 ZPP-a sud je obvezao tužiteljicu da tuženiku na ime troškova ovog postupka isplati iznos od 2.283,44 EUR.

U Imotskom, 1. srpnja 2026.

SUDAC

Nevenka Kolovrat

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda.