Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-581/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Vesni Rep kao sutkinji pojedinki, u parničnom predmetu tužitelja KA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društava Lubina i Čutura j.t.d. iz Splita, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-734/2024-7 od 7. siječnja 2026., 1. srpnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-734/2024-7 od 7. siječnja 2026. u točki I. izreke u dijelu u kojem je dosuđen iznos od 37,16 EUR (slovima: trideset sedam eura i šesnaest centi) sa zakonskom zateznom kamatom od 10. travnja 2020. do isplate, te u točki II. izreke.

II. Točka I. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 308,13 EUR (slovima: tristo osam eura i trinaest centi) s pripadajućom zateznom kamatom nije bila predmet drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju KA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 37,16 €, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 10. travnja 2020. pa do konačne isplate, i to za razdoblje od 10. travnja 2020. pa do 31.prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do konačne isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se za više zatraženo preko dosuđenog, za iznos glavnice od 308,13 € sa pripadajućim kamatama, te za više zatražene kamate za razdoblje od 19. travnja 2012. do 10. travnja 2020. tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan. II Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 44,17 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 07. siječnja 2026. pa do konačne isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

2. Protiv dosuđujućeg dijela iz točke I. i točke II. izreke navedene presude potpunu, pravovremenu i dopuštenu žalbu podnijela je tuženica 19. siječnja 2026. zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije tužbeni zahtjev i naloži tužitelju da tuženici plati parnične troškove ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na isplatu naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na slobodu, ugled, čast i dostojanstvo zbog neosnovanog lišenja slobode temeljem članka 480. stavak 1. točka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/1997., 27/1998., 98/1999., 112/1999., 58/2002., 143/2002., 62/2003., 178/2004., 115/2006., 152/2008., 76/2009., 80/2011. i 143/2012.; dalje: ZKP/97), a koji Zakon se primjenjuje temeljem članka 573. alineja 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 158/2002., 76/2009., 80/2011., 121/2011., 91/2012., 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 126/2019., 80/2022., 36/2024. i 72/2025.; dalje: ZKP/08) u svezi s člankom 19. stavak 2., člankom 1046. i člankom 1100. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO), zbog neutemeljenog boravka u pritvoru na dan 18. travnja 2012.

5.1. Tuženica je osporila osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te istakla prigovor zastare.

5.2. Na temelju dokaza koji su provedeni u postupku utvrđeno je:

- da je tužitelj bio optužen za kazneno djelo ubojstva iz članka 90. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/1997., 27/1998., 50/2000., 129/2000., 51/2001., 111/2003., 190/2003., 105/2004., 84/2005., 71/2006. i 110/2007.),

- da je u kaznenom postupku koji se vodio pred Županijskim sudom u Splitu donesena presuda broj K-13/18 od 16. listopada 2018. kojom je tužitelj oslobođen od optužbe i koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-679/2018 od 17. prosinca 2019.,

- da je punomoćnik tužitelja presudu broj Kž-679/2018 od 17. prosinca 2019. primio 3. siječnja 2020., a tužitelj osobno 9. siječnja 2020.,

- da je tužitelj bio u pritvoru ukupno 1240 dana, od 9. veljače 2010. do 2. srpnja 2013.,

- da se tužitelj 10. travnja 2020. obratio Ministarstvu pravosuđa i uprave sa zahtjevom za mirno rješenje spora,

- da je dopisom Klasa: UP/I-702-03/20-01/52 od 2. veljače 2023. navedeno Ministarstvo utvrdilo da je zahtjev tužitelja pravno osnovan te mu ponudilo isplatu ukupnog iznosa od 46.078,40 eura ili po danu provedenom u pritvoru iznos od 37,16 eura,

- da je tužitelj za vrijeme boravka u istražnom zatvoru bio izložen patnji jer je bio okrivljen za zločin ubojstva vlastite majke, obilježen osudom okoline s čime se trebao nositi, osudom javnosti, pa čak i njegove obitelji i prijatelja, a što se nastavilo i nakon oslobađajuće presude,

- da je provedeni postupak ostavio neizbrisiv trag na tužitelju jer je iz zatvora izašao obilježen i stigmatiziran.

5.3. Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je primjenom članka 480. stavak 1. točka 1. ZKP/97 u vezi s člankom 1100. ZOO-a utvrdio da tužitelju pripada naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu 37,16 eura za jedan dan neutemeljenog boravka u pritvoru sa zakonskom zateznom kamatom od dana upućivanja tuženici zahtjeva za mirno rješenje spora do isplate.

5.4. U pogledu visine postavljenog zahtjeva (345,00 eura), prvostupanjski sud je pozivajući se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske te Županijskih sudova u Splitu, Velikoj Gorici, Zadru i Varaždinu, a koje je pobrojao u točki 26. obrazloženja svoje odluke, ocijenio da bi primjerena novčana naknada zbog povrede prava osobnosti na dostojanstvo, ugled i čast, te na slobodu iznosila 168,00 eura po danu. Ovo stoga što je prvostupanjski sud uzeo u obzir dužinu boravka tužitelja u zatvoru u uvjetima koji su bili nehumani u pogledu smještaja, činjenicu da je tužitelju bilo suđeno četiri puta, da su mediji izvještavali iz sudnice i da je i dalje ostalo nerazriješeno pitanje tko je ubojica, a tužitelj je oslobođen od optužbe primjenom načela in dubio pro reo, pa je u javnosti i dalje jedini i glavni osumnjičeni za smrt vlastite majke te njegova životna i obiteljska situacija nikada neće biti onakva kakva je bila prije pritvaranja, te da je tužitelj „uništen“ čovjek.

5.5. Kako je tuženica izjavila prigovor zastare, prvostupanjski sud je o istom prosuđivao s pozivom na članak 477. stavak 1. ZKP/97, prema kojemu pravo na naknadu štete zastarijeva u roku od 3 godine od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je okrivljenik oslobođen optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravomoćnošću prvostupanjskog rješenja kojim je postupak obustavljen, a ako je u povodu žalbe rješavao viši sud, od dana primitka odluke višeg suda. Zastara da je u konkretnom slučaju počela teći s danom kad je tužitelj primio presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-679/2018-7 od 17. prosinca 2019., dakle od 9. siječnja 2020. Podnošenjem zahtjeva za naknadu štete Ministarstvu pravosuđa i uprave dana 10. travnja 2020. došlo je do zastoja zastarijevanja u smislu članka 478. stavak 2. ZKP/97 koji je trajao tri mjeseca, odnosno do 10. srpnja 2020., obzirom da je stavkom 1. navedenog članka propisano da ako zahtjev za naknadu štete ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od 3 mjeseca od podnošenja zahtjeva, oštećenik može kod nadležnog suda podnijeti tužbu. Iz navedenog proizlazi da kad su ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje tužbe zastarni rok počinje teći iznova, pa je u konkretnoj pravnoj situaciji zastarni rok za podnošenje tužbe počeo teći 10. srpnja 2020., a istekao je 10. srpnja 2023., osim u dijelu postavljenog tužbenog zahtjeva za koji je tuženica očitovanjem Ministarstva pravosuđa i uprave od 2. veljače 2023. podneseni zahtjev tužitelja za naknadu štete ocijenila osnovanim za iznos od 46.078,40 eura, odnosno po danu za iznos od 37,16 eura, pa je u odnosu na priznate iznose nastupio prekid zastare u smislu članka 240. stavak 1. ZOO-a, koja je počela teći ispočetka temeljem članka 245. stavak 1. ZOO-a i nije se u odnosu na priznate novčane iznose navršila danom podnošenja tužbe.

5.6. Na temelju navedenog prvostupanjski sud je djelomično usvojio tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na slobodu, ugled, čast i dostojanstvo zbog neosnovanog lišenja slobode na dan 18. travnja 2012., u iznosu od 37,16 eura sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja pisanog zahtjeva nadležnom Ministarstvu, odnosno od 10. travnja 2020. do konačne isplate temeljem članka 1103. ZOO-a, a po stopi iz članka 29. ZOO-a. U preostalom dijelu za iznos od 308,13 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom odbijen je zahtjev tužitelja, kao i zahtjev za naplatu zakonske zatezne kamate od 19. travnja 2012. do

10. travnja 2020. na dosuđeni iznos.

5.7. O naknadi parničnog troška prvostupanjski sud je odlučio primjenom članka 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008.-Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje: ZPP), dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022. i 138/2023.) i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 74/1995., 57/1996., 137/2002., 125/2011., 112/2012., 157/2013. i 110/2015. ZSP).

6. Tuženica podnosi žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pri čemu ne navodi koju je bitnu povredu počinio prvostupanjski sud. Stoga je ovaj sud ispitao pobijanu odluku u odnosu na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a, te je ocijenio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od navedenih bitnih povreda.

7. U bitnom tuženica osporava valjanost primjene materijalnog prava u odnosu na zastaru te smatra da nije došlo do prekida zastare jer da odgovarajući na zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete tuženica nije priznala dug, već je učinila ponudu tužitelju, a koju ponudu tužitelj nije prihvatio. Tuženica se pozvala i na stavove Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražene u predmetima broj Rev-724/2007 od 31. prosinca 2008. i Rev x-216/2015 od 6. listopada 2015.

7.1. Tužitelj se obratio nadležnom Ministarstvu prije podnošenja tužbe s ciljem da se spor riješi mirnim putem, na što se Ministarstvo pravosuđa i uprave nije očitovalo u zakonskom roku od 3 mjeseca, ali se unutar zastarnog roka jasno, određeno i bezuvjetno očitovao da je zahtjev tužitelja za cjelokupni period proveden u pritvoru osnovan do iznosa od 46.078,40 eura. Obzirom na takvo postupanje tužitelj se razumno mogao osloniti da tuženica priznaje osnovu, a do priznatog iznosa i visinu tražbine. Tumačenje sadržaja ponude tuženice, da se radilo samo o ponudi koju tužitelj nije prihvatio pa ista više tuženicu ne obvezuje niti je prekinula zastaru u odnosu na iznos od 37,16 eura, po ocjeni ovog suda predstavlja pretjerani formalizam od kojeg bi s jedne strane, korist imala isključivo tuženica koja je takvo očitovanje dala, dok bi s druge strane posljedica bila ograničenje prava tužitelja na pristup sudu zajamčen člankom 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koje s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja nije razmjerno legitimnom cilju kojem služi.

7.2. Neodlučno je pozivanje tuženice na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, jer se pravna shvaćanja izražena u tim odlukama odnose na privatnopravni odnos između oštećenika i osiguravajućeg društva. U ovom predmetu potrebno je primijeniti pravno shvaćanje razvijeno u praksi Europskog suda za ljudska prava (Lelas protiv Hrvatske, zahtjev br. 55555/08, presuda od 20. svibnja 2010.) u kojem je istaknuto da „…sud nalazi da je pobijano miješanje bilo nespojivo s načelom zakonitosti i stoga protivno članku 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju (vidi, mutatis mutandis, predmete Frizen protiv Rusije, br. 58254/00, odlomak 35., 24. ožujka 2005.; naprijed citirani predmet Adzhikovitz, odlomak 34. i naprijed citirani predmet Cazacu, odlomci 46. -47.), jer način na koji je sud tumačio i primijenio materijalno mjerodavno domaće pravo, posebice članak 387. Zakona o obveznim odnosima – Narodne novine br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., nije bio predvidljiv za podnositelja zahtjeva, koji je mogao razumno očekivati da izjave koje je u ime Ministarstva obrane dao njegov zapovjednik o tome da njegova potraživanja nisu bila sporna i da će isplata uslijediti nakon što budu doznačena sredstva, predstavljaju priznanje duga koje može prekinuti tijek zakonskog zastarnog roka (vidi, na primjer i mutatis mutandis, naprijed citirane predmete Nacaryan i Deryan, odlomci 51.-60. i Fokas protiv Turske, br. 31206/02, odlomci 42. -44., 29. rujna 2009.). Stoga je podnositelj zahtjeva mogao razumno očekivati da nije istekao zakonski zastarni rok.“

7.3. Kako između stranaka nije sporno da je tuženica dopisom od 2. veljače 2023. tužitelju ponudila za 1240 dana neosnovanog lišenja slobode isplatu iznosa od 46.078,40 eura i da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se isto ima smatrati priznanjem zahtjeva tužitelja u iznosu od 37,16 eura po danu provedenom u pritvoru, to je za taj iznos nastupio prekid zastare sukladno članku 240. stavak 1. ZOO-a koja je počela ponovo teći 3. veljače 2023. i do podnošenja tužbe za taj iznos nije nastupila. Pravilno je na dosuđeni iznos dosuđena i zatezna kamata od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora s pozivom na članak 1103. ZOO-a.

8. Tuženica osporava i odluku o troškovima ocjenjujući da ako se prihvati utvrđenje prvostupanjskog suda da je tuženica priznala osnovu tužbenog zahtjeva i djelomičnu visinu od 37,16 eura, da je u tom slučaju uspjeh stranaka u sporu pogrešno izračunat i da bi tužitelj tuženici trebao naknaditi parnični trošak.

8.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno odlučio i o naknadi parničnog troška primjenom članka 154. stavak 2. ZPP-a, obzirom da je u ovom postupku tuženica osporila i osnovu i visinu potraživanja tužitelja.

9. Zbog navedenih razloga odbijena je žalba tuženice primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

10. Točka I. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 308,13 eura s pripadajućom zateznom kamatom nije bila predmet drugostupanjskog postupka jer protiv iste nije izjavljena žalba.

Koprivnica, 1. srpnja 2026.

Sutkinja

Vesna Rep