REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br.: P-6862/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ireni Šafar, u pravnoj stvari tužitelja CO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Maja Masnec, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka dioničko društvo, Domovinskog rata 61, Split, OIB: 52508873833, koga zastupa punomoćnik Sanja Vukina, odvjetnik, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 20. svibnja 2026. godine u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/91, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje ZPP) dana 1. srpnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje da je ništetna odredba i dio Ugovora o kreditu broj 40381/07 od dana 17. siječnja 2007., koji je dana 17. siječnja 2007., solemniziran kod Javnog bilježnika Duška Sudara iz Zagreba, pod brojem OU-83/2007, sklopljenog između SOCIETE GENERALE-SPLITSKA BANKA d.d. iz Splita, Ruđera Boškovića 16, kao kreditora i pravnog prednika tuženika - OTP banka dioničko društvo iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 i tužitelja CO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i to dio ugovorne odredbe čl. 13 st. 1 kojim je ugovoreno da je za prijevremenu otplatu kredita potrebno platiti naknadu određenu aktom kreditora.

II Nalaže se tuženiku OTP banka dioničko društvo, OIB: 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, Split, Republika Hrvatska, da tužitelju CO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 653,10 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. srpnja 2026. do isplate, po stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 17. siječnja 2007. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 40381/07, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 154.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na dan isplate na rok od 180 mjeseci. Odredbom čl. 13 ugovoreno je da je za prijevremenu otplatu kredita potrebno podnijeti pisani zahtjev i platiti naknadu određenu aktom kreditora. Tužitelju je naplaćena naknada 19. rujna 2025. po tom osnovu u iznosu od 1.890,54 eura, a prema potvrdi tuženika. Tužitelj tvrdi da ne postoji zakonsko pravo tuženika za ugovaranje predmetne naknade te se poziva i na odredbu čl. 3 st. 1 Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Tuženik nije prethodno a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se oni sastoje niti zašto je određena naknada u tom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja čini u potpunosti neodređenom i posljedično nepoštenom i ništetnom prema odredbi čl. 270 Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj navodi da sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je to definirano u čl. 81 st. 1 i st. 2 i čl. 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) jer se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom standardiziranom obrascu ugovora unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane. Nezakonitim i nepoštenim ugovornim odredbama tuženik je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na unaprijed pripremljeni sadržaj ugovora o kojem se nije pojedinačno pregovaralo. Isto tako u ugovoru nije bilo navedeno u kojem iznosu će se obračunati sporna naknada. Slijedom toga tužitelj predlaže da sud donese presudu u kojoj će utvrditi ništetnom odredbu predmetnog Ugovora o kreditu i to u čl. 13.1 kojim je ugovoreno da je za prijevremenu otplatu kredita potrebno platiti naknadu određenu aktom kreditora, te da naloži tuženiku da tužitelju plati trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnov tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare potraživanja. Osporava da se navedena odredba ima smatrati nepoštenom i ništetnom. Tuženik osporava potrošačko svojstvo tužitelja. Iznosi opsežno svoje stajalište vezano uz ništetnost odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita te tako navodi da je sporna odredba jasno i razumljivo sastavljena te da je tužitelji mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne odredbe za njega proizlaze. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti troškove naknade za prijevremenu otplatu kredita a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i to u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Iznosi svoja stajališta vezano uz tumačenje i primjenu odredaba Direktive 2008/48/EZ europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. godine. Mišljenja je da sporna ugovorna odredba nije bila nejasna ili nerazumljiva, da naplata te naknade za prijevremenu otplatu kredita nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Ista nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva te nema razloga da se ocjeni nepoštenom u smislu odredaba Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Navodi da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu pa tako i spornu ugovornu odredbu imao stvarnu mogućnost utjecaja odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe. Ukoliko bi se utvrdilo da se o spornoj odredbi nije pregovaralo navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju. Slijedom svega izloženog predlaže da sud tužitelja odbije s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. U provedenom postupku izvršen je uvid i pročitano je Ugovor o kreditu (list 4 do 12 spisa), potvrda tuženika (list 13 spisa), asluan je tužitelj kao stranka (list 78 spisa).

4. Cijeneći rezultate provedenog postupka, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 13 Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 17. siječnja 2007. godine kojom je određeno zaračunavanje naknade za prijevremenu otplatu kredita sukladno određenom aktu kreditora.

6. Sporno je da li je ta ugovorna odredba temeljem koje je tužitelju uskraćen iznos za prijevremenu otplatu kredita od 1.890,54 eura od 19. rujna 2025. godine nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te posljedično tome pravo tužitelja na isplatu utuženog iznosa a ta visina nije sporna.

7. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

8. Na ročištu 20. svibnja 2026. godine saslušan je tužitelj kao stranka, te je naveo da kod ugovaranja i potpisa ugovora nije uočio predmetnu odredbu jer nije niti mislio da će kredit prijevremeno otplatiti, a kad ga je došao zatvoriti u banku u Jurišićevu upućen je u matičnu banku u Špansko gdje ga je službenica dočekala na način da je odobrila zatvaranje kredita uz plaćanje. Iznenadio se i došlo je do žestoke rasprave jer mu je uskraćen odgovor, a uvjet je bio da nema zatvaranja kredita bez naknade. Nadalje navodi da već kod sklapanja ugovora o kreditu nije mogao utjecati na sadržaj tog ugovora koji je potpisan kod javnog bilježnika kojeg je tek tamo vidio u hrpi dokumenata a i puno ljudi je po istom pitanju čekalo na potpis. Nije mu odobreno da ugovor odnese kući i pročita jel od strane tuženika nitko nije bio prisutan u javnobilježničkom uredu. Dakle iz iskaza tužitelja proizlazi, koji je iskren i životno logičan, da očito nije bilo pregovora o spornoj odredbi, da mu nitko od službenika banke nije objasnio u koju svrhu se ta naknada plaća, a za visinu je saznao tek kod prijevremene otplate kredita.

9. U ocjeni osnovanosti tuženog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužiteljice vezano uz ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita.

10. Prigovor zastare nije osnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Treba navesti i Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine

11. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. u st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, treba navesti da je tužiteljica potrošač odnosno fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklopio u svrhu kupnje stana te da o odredbama ugovora nije bilo pregovaranja a posebno ne o spornoj odredbi citiranog ugovora. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 13 predmetnog Ugovora platio tuženiku jednokratnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, time da tuženik nije objasnio u koju svrhu se ta naknada naplaćuje, od čega se sastoje troškovi, itd., očito je da je ta odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelj iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona. Citirana odredba ugovora o kreditu na koju tužitelj nije mogao utjecati, već je tuženik taj koji je odlučio o toj odredbi i stavio tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12. Slijedom toga ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti jednokratne naknade za prijevremenu obradu kredita, točnije tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba. Prema odredbi čl. 328 ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi. U konkretnom slučaju, a temeljem ove presude, tužitelj ima restitucijski zahtjev prema tuženiku u kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primili na temelju ništetnog ugovora a posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci pod I.

13. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i odredbi čl. 155 ZPP, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja i tuženika po punomoćniku odvjetniku prema OT, VPS te uspjehu tužitelja i tuženika u sporu.

14. Sud je tužitelju priznao trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7 točka 1 – 200,00 eura, za sastav podneska 22.4.2026. prema tbr. 8 točka 1 – 200,00 eura, zastupanje na ročištu 20.5.2026. prema tbr. 9 točka 1 – 200,00 eura, što ukupno iznosi 600,00 eura, trošak pristojbe na tužbu 26,55 eura i presudu 26,55 eura, pa priznati trošak iznosi 653,10 eura. Sud je tužitelju priznao kamatu na parnični trošak prema odredbi čl. 30 Ovršnog zakona, te je odlučeno kao u izreci pod II.

U Zagrebu, 1. srpnja 2026. godine

Sudac:

Irena Šafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo na žalbu u roku od 15 dana od dana zaprimanja prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.