REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, 21000 Split

Pr-961/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Eneji Stejskal Kanazir kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Anto Pecirep, odvjetniku iz Zagreba, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi isplate, u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zz tuženika prilikom zaključenja glavne rasprave, prilikom objave, a nakon objave dana 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, a koji glasi:

''Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju GJ , na ime naknade troškova nagodbenog postupka, iznos od 125,00 EUR (slovima: stodvadesetpet EUR) sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od 06.06.2024. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3% poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.''

II/ Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 200,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i Uredba 156/22) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena počev od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj pred ovim sudom dana 13. studenog 2025. tužitelj navodi da je na temelju presude iz radnog spora Općinskog suda u Splitu poslovnog broja Pr- 494/2018 od 21. prosinca 2018. godine koja je preinačena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovnog broja Gž R-298/2019 od 14. siječnja 2020. godine, a temeljem zahtjeva za izravnu naplatu tuženika, radi namirenja tražbine ovrhovoditelja ovdje tuženika s računa ovršenika, ovdje tužitelja, a na račun tuženika prenesen iznos od 460,80 EUR na ime troškova parničnog postupka te iznos od 19,90 EUR na ime predujma za provođenje osnove za plaćanje, odnosno ukupan iznos od 480,71 EUR. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Rev-1195/2020-2 od 13. rujna 2022. godine da je ukinuta presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovnog broja Gž R-298/2019 od 14. siječnja 2020. godine, kao i presuda Općinskog suda u Splitu poslovnog broja Pr-494/2018 od 21. prosinca 2018. godine te da je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Dana 06.06.2024. godine tužitelj da se obratio tuženiku sa prijedlogom za mirno rješenje spora u kojem je tražio povrat iznosa čija je osnova otpala naprijed citiranom odlukom Vrhovnog suda Republike na koji prijedlog je tuženik odgovorio da je suglasan da se traženi povrat izvrši. Dana 17.03.2025. godine da je od strane Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije doneseno rješenje Klasa: UP/I-400-06/24-02/1275, Urbroj: 514-02-03- 01-01/03-25-04 kojim se nalaže isplatiti tužitelju iznose od 460,80 EUR, iznos 19,91 EUR i iznos 79,28 EUR. Dakle, u prethodnom parničnom postupku tuženik s je isplatio tužitelju zatraženi iznos, ali da do danas nije želio isplatiti i zatraženi iznos troška sastava prijedloga za mirno rješenje spora u iznosu od 125,00 EUR unatoč traženjima tužitelja. Radi navedenog, predlaže da sud donese presudu kojom će obvezati tuženika na isplatu navedenog iznosa.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list 32-35 spisa) navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Ističe kako je potraživanje tužitelja u cijelosti neosnovano budući da postupak mirnog rješenja spora za koji tužitelj sada traži naknadu troškova nije bio ni potreban. Naime, tužitelj da se obratio tuženiku zahtjevom za mirnim rješenjem spora kojim je zatražio isplatu ukupnog iznosa od 480,71 eura, odnosno troškova parničnog postupka u iznosu od 460,80 eura i predujma za provođenje osnove za plaćanje u iznosu od 19,90 eura, a koji iznos da je od tužitelja bio prisilno naplaćen temeljem presude Općinskog suda u Splitu broj Pr-494/2018 od 21. prosinca 2018., koja je preinačena presudom Županijskog suda u Zagrebu broj GžR-298/2019. od 14. siječnja 2020. Međutim, kako su te presude ukinute rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1195/2020-2 od 13. rujna 2022. to se tužitelj obratio tuženiku zahtjevom za mirnim rješenjem spora i zahtijevao povrat naplaćenog iznosa troška postupka temeljem navedenih ukinutih presuda, kao i predujma za provođenje osnove za plaćanje. Nakon što je zastupnik po zakonu tuženika zaprimio ovaj zahtjev za mirnim rješenjem spora (zaprimljen pod brojem N-DO-287/2024.) isti da je kao nenadležno tijelo uputio tužiteljev zahtjev nadležnom tijelu-Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije (dalje: Ministarstvo pravosuđa), a temeljem čl. 216. Poslovnika državnog odvjetništva („Narodne novine“ broj 128/2019) kojim je određeno da će se pismeno koje je stranka pogrešno dostavila državnom odvjetništvu, dostaviti nadležnom državnom odvjetništvu ili drugom tijelu uz obavijest stranci. Ističe se da je postupak povrata troškova parničnog postupka upravna stvar regulirana odredbama Zakona o proračunu, Zakona o izvršavanju državnog proračuna i Zakona o općem upravnom postupku. Tako da je čl. 69. Zakona o proračunu („Narodne novine“ broj 144/21) određeno da se pogrešno ili više uplaćeni prihodi na jedinstveni račun proračuna vraćaju uplatiteljima na teret tih prihoda o čemu se donosi rješenje protiv kojeg nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor; dok je čl. 28. Zakona o izvršavanju državnog proračuna Republike Hrvatske za 2025.godinu („Narodne novine“ broj 149/24) određeno da rješenje o povratu donosi Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije za pogrešno ili više uplaćene prihode od sudskih pristojbi, novčanih kazni, troškova postupka i ostalih prihoda iz nadležnosti pravosudnih tijela. Konačno čl. 69. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09, 110/21) određeno je da se o upravnoj stvari odlučuje rješenjem. Svakako, tuženik, odnosno zastupnik po zakonu tuženika, na podneseni zahtjev za mirnim rješenjem spora odgovorio je tužitelju dopisom od 11. rujna 2024. kojim ga je izvijestio da je njegov zahtjev proslijeđen nadležnom Ministarstvu i da je potrebno sačekati isplatu. Nakon toga tužitelj se obratio zastupniku po zakonu tuženika elektroničkom porukom od 22. siječnja 2025. na koju mu je odgovoreno elektroničkom porukom od 28. siječnja 2024. u kojem mu je još jednom naglasio da je zahtjev proslijeđena Ministarstvu pravosuđa kao nadležnom tijelu. O zahtjevu tužitelja Ministarstvu pravosuđa koje je po tom zahtjevu sukladno gore citiranim odredbama Zakona postupilo i donijelo rješenje pod Klasom: UP/I-400-06/24-02/1275, Urbroj: 514- 02-03-01-01/03-25-04 od 17. ožujka 2025. Dakle, tužitelj da se jednostavno trebao obratiti Ministarstvu pravosuđa kao nadležnom tijelu radi povrata naplaćenih sredstava s osnove troškova parničnog postupka te nije bilo potrebe za podnošenjem zahtjeva za mirnim rješenjem spora. No, kako je tužitelj takav zahtjev podnio zastupnik po zakonu tuženika nije imao druge opcije do li dostaviti takav zahtjev nadležnom tijelu- Ministarstvu pravosuđa koje je po tom zahtjevu sukladno gore citiranim odredbama Zakona postupilo i donijelo rješenje pod Klasom: UP/I-400-06/24-02/1275, Urbroj: 514- 02-03-01-01/03-25-04 od 17. ožujka 2025. temeljem kojeg je tužitelju izvršen povrat troškova (kao i predujma za provođenje osnove za plaćanje) u iznosima od 460,80 eura i 19,90 eura (ukupnog iznosa od 480,71 eura), kao i pripadajuće zakonske zatezne u iznosu od 79,28 eura. Napominje se da su upute strankama za postupanje u predmetima povrata sredstava iz državnog proračuna javno dostupne na web stranici Ministarstva pravosuđa na dva mjesta i to Ministarstvo pravosuđa i uprave Republike Hrvatske – isplata pogrešno ili više uplaćenih sredstava od sudskih pristojbi, novčanih kazni i troškova postupka i Isplata pogrešno ili više uplaćenih sredstava od sudskih pristojbi, novčanih kazni i troškova postupka. Slijedom svega navedenog, tuženik ističe da je evidentno da obraćanje zahtjevom za mirnim rješenjem spora u konkretnom slučaju nije bilo ni potrebno. Osim toga da je evidentno da je tužitelj imao punomoćnika još prilikom obraćanja zastupniku po zakonu tuženika, pa se s visokim stupnjem vjerojatnosti može tvrditi da se ne radi o tome da tuženik nije znao kakav je pravni put za povrat naplaćenih troškova postupka, već je riječ o lukrativnim pobudama tužitelja, točnije njegova punomoćnika koji sada traži naknadu troškova za sastav zahtjeva za mirnim rješenjem spora koji nije bio ni potreban. Konačno, ako se stvar promatra „iz drugog kuta“, da se može smatrati da je stvar svakako riješena „na mirne“, a da je zahtjev tužitelja bio prihvaćen i da je sklopljena nagodba o tome da tužitelju pripadaju predmetna sredstva opet mu ne bi pripadalo pravo na naknadu troškova zahtjeva za mirnim rješenjem spora i to temeljem odredbe čl. 159. Zakona o parničnom postupku temeljem koje svaka stranka snosi svoje troškove kada je stvar okončana sklapanjem nagodbe. Radi svega iznesenog, tuženik predlaže odbiti tužbu tužitelja i obvezati istoga na naknadu troškova tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom Zahtjeva za mirno rješenje spora od 06. lipnja 2024. (list 4-5 spisa); dopisa ODO u Splitu od 13. rujna 2024. (list 6 spisa); prijedloga za dopunu rješenja od 12. lipnja 2025. (list 7-8 spisa); rješenja Ministarstva pravosuđa,uprave i digitalne transformacije od 17. ožujka 2025. (list 9-11 spisa); preslika rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 1195/2020-2 od 13. rujna 2022. (list 13-18 spisa); preslika presude Općinskog suda u Splitu br. Pr-494/2018 od 21. prosinca 2018. (list 19-25 spisa); preslika presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž R-298/2019-3 od 14. siječnja 2020. (list 26-30 spisa); očevidnika svih osnova za plaćanje sa specifikacijom naplate FINA-e (list 31 spisa); e-maila od 21. ožujka 2025. (list 40 spisa); e-maila zz tuženika od 28. siječnja 2025. (list 41 spisa); e-maila tužitelja od 22. siječnja 2025. (list 42 spisa); dopisa zz tuženika br. N-DO-287/2024 od 13. rujna 2024. (list 43 spisa).

4. Tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je neosnovan.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu troškova nagodbenog postupka prema odredbi članka 186 a ZPP-a u iznosu od 125,00 Eur-a i to troška sastava zahtjeva za mirno rješenje spora od 06.06.2024.godine zajedno sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom.

6. Među strankama nije sporna činjenica da je temeljem presude ovog suda Pr- 494/2018 od 21.prosinca 2018.godine, a koja je bila preinačena presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-298/2019 od 14.siječnja 2020.godine tuženik Republika Hrvatska izravno u ovršnom postupku temeljem zahtjeva za izravnu naplatu, a radi namirenja svoje tražbine (troškova parničnog postupka) sa računa tužitelja u ovom postupku prenijela na svoj račun iznos od 460,80 Eur-a na ime troškova parničnog postupka kao i iznose od 19,91 Eur-a i 79,28 Eur-a, a što ukupno sačinjava iznos od 599,99 Eur-a, te nije sporno da su navedena presuda ovog suda Pr-494/2018 od 21.prosinca 2018.godine i presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R- 298/2019 od 14.siječnja 2020.godine rješenjem Vrhovnog suda RH broj Rev- 1195/2020-2 od 13.rujna 2022.godine ukinute i da je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Također među strankama nije sporno da su prestali postojati pravni osnovi i to navedena presuda ovog suda Pr-494/18 od 21.prosinca 2018.godine i presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-298/2019 od 14. siječnja 2020.godine jer su ukinute citiranom odlukom Vrhovnog suda RH, a zbog čega je tužena RH došla u poziciju da je morala vratiti primljene iznose po osnovi ostvarenog parničnog troška budući je primila te iznose s obzirom na pravne osnove koje su kasnije otpale, a sve sukladno onome što je propisano odredbom članka 1111.stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 125/21 – u daljnjem tekstu ZOO-a. Sve navedeno je razvidno iz pregledanog rješenja Vrhovnog suda RH broj Rev-1195/2020-2 od 13.rujna 2022.godine (list 13-17 spisa), te presude ovog suda Pr- 494/18 od 21.prosinca 2018.godine (list 19-25 spisa); te presude Županijskog suda u Zagrebu 13 Gž R-298/19-3 od 14.siječnja 2020.godine (list 26-30 spisa). Među strankama u ovom sporu nije sporna ni činjenica da je tužena RH vratila tužitelju navedene iznose od 460,80 Eur-a, 19,91 Eur-a i 79,28 Eur-a, a što ukupno iznosi 599,99 Eur-a, a što proizlazi i iz navoda tužitelja iz tužbe u kojima ističe da su mu navedeni iznosi i navedeni ukupan iznos uistinu isplaćeni i to dana 08.04.2024.godine. Također nije sporna ni činjenica da je Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Glavno tajništvo svojim rješenjem od 17.ožujka 2025.godine (list 9-11 spisa) radi spomenutog stjecanja bez osnove dalo nalog da se tužitelju vrati ono što je stečeno temeljem navedenih presuda (pravnih osnova koji su naknadno otpali) i to iznosa od 460,80 Eur-a, 19,91 Eur-a, te 79,28 Eur-a a što ukupno iznosi 599,99 Eur- a, a koja činjenica proizlazi i iz pregledanog rješenja Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Glavnog tajništva od 17.03.2025.godine (list 9-11 spisa). Također nije sporno da je tužitelj prije pokretanja ovog postupka sukladno onome što je propisano odredbom članka 186 a stavka 1. ZPP-a podnio ODO-u Split dana 06.lipnja 2024.godine zahtjev za mirno rješenje spora kojim traži na ime povrata stečenog bez osnove neto iznos od 480,71 Eur-a, a koji iznos predstavlja nepripadno stečene parnične troškove od strane tužene temeljem osnove koja je kasnije otpala, a sa pripadajućim kamatama, te u kojem je zahtjevu popisao trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosu od 125,00 Eur-a sa 25% PDV-a, ali isti ovim zahtjevom za mirno rješenje spora nije tražio od tužene Republike Hrvatske da s istim sklopi nagodbu vezano za navedeni nastali trošak za mirno rješenje spora, a koje činjenice nesporno proizlaze iz pregledanog zahtjeva za mirno rješenje spora od 06.lipnja 2024.godine (list 4-5 spisa). Iz pregledanog odgovora ODO-a Split od 13.rujna 2024.godine (list 6 spisa) proizlazi da je tužitelj putem punomoćnika obavješten od ODO-a Split da je u tijeku povrat navedenih zatraženih sredstava stečenih bez osnove te da je potrebno sačekati da se navedena sredstva isplate u kratkom roku. Uz navedeni zahtjev za mirno rješenje spora od 06.lipnja 2024.godine tužitelj je po punomoćniku dana 12.lipnja 2025.godine uputio i tuženoj RH, Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Glavnom tajništvu prijedlog za dopunu navedenog spomenutog rješenja tog Ministarstva od 17.03.2025.godine tražeći da se tužitelju tom dopunom prizna trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosu od 125,00 Eur-a jer da je taj trošak bio nužan da bi se po tom zahtjevu uopće postupilo. Navedeno nedvojbeno proizlazi iz pregledanog prijedloga punomoćnika tužitelja od 12.lipnja 2025.godine navedenom Ministarstvu (list 7-8 spisa). Među strankama nije sporno da tužena RH po navedenom Ministarstvu nije izvršila nikakvu dopunu navedenog rješenja od 17.03.2025.godine niti takav dokaz prileže spisu budući je i iz očitovanja tužene u ovom postupku razvidno da takav zahtjev tužitelja smatra neosnovanim.

7. Među strankama je sporna činjenica da li tuženik osnovano potražuje nagodbeni trošak (trošak zahtjeva za mirno rješenje spora od 06.lipnja 2024.godine) u iznosu od 125,00 Eur-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

8. Temeljem odredbe članka 151.stavka 1. ZPP-a je propisano da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka. Nadalje, temeljem odredbe članka 186.a stavka 1. ZPP-a je propisano da osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv RH dužna se prije podnošenja tužbe obratiti nadležnom državnom odvjetništvu. Nadalje, odredbom članka 186 a stavak 6. ZPP-a je propisano da će sud odbaciti tužbu protiv RH podnesenu prije donošenja odluke o zahtjevu za mirno rješenje spora.

9. Iz svih pregledanih i provedenih dokaza u ovom postupku nedvojbeno proizlazi kao utvrđena činjenica da je tužitelj prije pokretanja ovog parničnog postupka podnio nadležnom državnom odvjetništvu ODO-u Split dana 06.lipnja 2024.godine zahtjev za mirno rješenje ovog spora sukladno odredbi članka 186 a ZPP-a, a što i proizlazi iz pregledanog zahtjeva za mirno rješenje spora (list 4-5 spisa) i to upravo sa zahtjevom da mu tužena vrati stečeni iznos od 480,71 Eur-a sa zakonskim zateznim kamatama koje je primila po osnovi parničnih troškova temeljem navedenih ovršnih isprava presude ovog suda Pr-494/2018 od 21.12.2018.godine preinačene presudom Županijskog suda u Zagrebu Gž R-298/2019 od 14.siječnja 2020., a koje su pravne osnove za naplatu prestale važiti budući su ukinute navedenim rješenjem Vrhovnog suda RH broj Rev-1195/2020-2 od 13.rujna 2022. Iz provedenih dokaza,posebno rješenja Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Glavnog tajništva od 17.ožujka 2025.godine proizlazi da je tužena vratila tužitelju navedena novčana sredstva stečena bez osnove i to iznos od 460,80 Eur-a, te iznose od 19,91 Eur-a i iznos od 79,28 Eur-a, a što ukupno iznosi 559,99 Eur-a, te što proizlazi iz pregledanog rješenja tog tijela (list 9-11 spisa), a koju činjenicu tužitelj ne osporava budući u tužbi i sam ističe da mu je tužiteljica navedene iznose isplatila prije pokretanja ovog postupka budući ističe da mu ih je isplatila 08.04.2024.godine, a tužba je podnesena 13.11.2025.godine, a što znači da su mu navedeni iznosi isplaćeni i prije podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora budući je tužitelj zahtjev za mirno rješenje spora podnio 06.lipnja 2024.godine (list 4-5 spisa). U tom smislu tužena je prema tužitelju prije pokretanja ovog postupka ispunila dobrovoljno obvezu isplate navedenih iznosa tužitelju navedenom isplatom koju tužitelj ne osporava, a čime je tužena ispunila glavnu tražbinu isplate po osnovi stjecanja bez osnove (isplate nepripadno stečenih parničnih troškova). U tom smislu iz navedenih dokaza proizlazi da između stranaka u ovom postupku više nije postojao spor u pogledu postojanja glavne tražbine (stjecanja bez osnova). Imajući u vidu sve navedeno predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku prema mišljenju ovog suda nije zahtjev za povrat stečenog bez osnove već isključivo tužiteljev zahtjev za isplatu troška sastava navedenog zahtjeva za mirno rješenje spora od 06.lipnja 2024.godine u zatraženom iznosu od 125,00 Eur-a. Među strankama nije sporno, a što proizlazi i iz pregledanog zahtjeva za mirno rješenje spora od 06.lipnja 2024.godine (list 4-5 spisa) da je u navedenom zahtjevu za mirno rješenje spora bio popisan kao trošak i trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora koji je predmet ovog postupka i to sukladno onome što je bilo propisano važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, kao što među strankama nije sporna ni činjenica da tužena navedeni trošak tužitelju nije platila. Međutim, sama okolnost da je trošak iskazan u zahtjevu za mirno rješenje spora ne znači da isti predstavlja samostalnu materijalnopravnu osnovu za njegovo dosuđenje. Prema onome što je propisano citiranim člankom 186 a ZPP-a svrha zahtjeva za mirno rješenje spora je omogućiti dobrovoljno ispunjenje tuženiku prije pokretanja postupka, te tom odredbom nije propisano da u konkretnom slučaju tužitelju kao podnositelju zahtjeva za mirno rješenje spora pripada pravo na naknadu troška sastava zahtjeva za mirno rješenje spora kao samostalne tražbine u postupku. Nadalje, spomenutom odredbom članka 151.stavka 1. ZPP-a je propisano da parnične troškove čine izdaci učinjeni tijekom ili u povodu postupka. U tom smislu ovaj sud je mišljenja da trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora može predstavljati trošak postupka kad je zahtjev za mirno rješenje spora iz članka 186 a ZPP-a bio procesna pretpostavka za pokretanje parnice te kad je parnica doista i pokrenuta i okončana odlukom o glavnoj stvari. U konkretnom slučaju tužitelj nije pokrenuo ovu parnicu radi ostvarivanja glavne tražbine (stjecanja bez osnove), a vezano za parnični trošak kojeg je tužena nepripadno stekla budući je s tog osnova tužena već prije pokretanja ovog postupka vratila tužitelju ukupan nepripadno stečeni iznos i to u navedenom iznosu od 599,99 Eur-a. U tom smislu ne postoji nikakva pravna osnova za dosudu tužitelju zatraženog nagodbenog troška u traženom iznosu od 125,00 Eur-a, a kao samostalne tražbine. Također u navedenim okolnostima nenaplaćeni iznos troška sastava zahtjeva za mirno rješenje spora ne predstavlja ni imovinsku štetu počinjenu tužitelju budući nedostaju osnovni elementi štete, a to je protupravna radnja tužene, uzročna veza i odgovornost tužene. Trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora je u konkretnom slučaju izdatak nastao radi ostvarivanja tražbine stjecanja bez osnove prije pokretanja ovog postupka, a ne naknada utvrđena procesnim pravilima. Također ni odredbe članka 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, a kojima je propisan pravni institut stjecanja bez osnove ne propisuju obvezu naknade troškova postupka nastalih prije pokretanja postupka radi ostvarivanja takve tražbine. U navedenom smislu ne postoji nikakva materijalnopravna osnova za dosuđenje troška sastava zahtjeva za mirno rješenje spora u predmetnom sporu budući je u konkretnom slučaju glavna tražbina prema tužitelju (povrat stečenog bez osnove od strane tužene) dobrovoljno ispunjena prije podnošenja tužbe u predmetnoj pravnoj stvari i to prema navodima samog tužitelja u tužbi 08.04.2024.godine, dakle i prije podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora, a koji zahtjev je podnesen 06.06.2024. Naposljetku je potrebno istaći da u predmetnoj pravnoj stvari ne postoji samostalna materijalnopravna tražbina jer trošak sastava navedenog zahtjeva za mirno rješenje spora od 06.06.2024.godine nije obveza iz ugovora ili zakonska obveza koja postoji kao samostalna tražbina u postupku već ista predstavlja samo trošak postupka. Taj trošak može biti dosuđen kao trošak postupka ako su za to ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbi Zakona o parničnom postupku, ali sam ne predstavlja samostalnu novčanu tražbinu koju bi bilo moguće u konkretnom slučaju samostalno utužiti. Tužena je nakon zaprimanja zahtjeva za mirno rješenje spora putem nadležnog državnog odvjetništva dobrovoljno ispunila svoju obvezu prema tužitelju i to obvezu koju je tužitelj tražio spomenutim zahtjevom za mirno rješenje spora od 06.06.2024. budući je izvršila povrat neosnovano zadržanih parničnih troškova tužitelju pa u tom smislu nije ni došlo do ostvarenja ove tražbine zbog stjecanja bez osnove sudskim putem. Također je potrebno istaći da tražbina tužitelja za isplatu troška zahtjeva za mirno rješenje spora ne može predstavljati nagodbeni trošak budući tužitelj zahtjevom za mirno rješenje spora od 06.06.2024.godine, a što nedvojbeno proizlazi iz pregledanog zahtjeva (list 4-5 spisa) nije niti tražio od tužene zaključenje nagodbe vezano za trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora u zatraženom iznosu od 125,00 Eur-a niti je tužena s istim sklopila nagodbu takvog sadržaja niti takav dokaz prileže spisu pa samim time tužena nije ni preuzela na sebe obvezu plaćanja navedenog troška zahtjeva za mirno rješenja spora u zatraženom iznosu od 125,00 Eur-a, a iz pregledanih navedenih sudskih odluka koje prileže ovom spisu također proizlazi da tužitelju nije dosuđen trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosu od 125,00 Eur-a pa u tom smislu prema mišljenju ovog suda iz navedenih dokaza u ovom postupku proizlazi nedvojbeno da nema nikakve pravne osnove da se tužitelju dosudi zatraženi trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora u zatraženom iznosu od 125,00 Eur-a.

10. Radi svega navedenog ocjenom svih dokaza u ovom postupku sukladno odredbi članka 8. ZPP-a te primjenom pravila o teretu dokazivanja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i odlučeno kao u točki I/ izreke ove presude.

11. Što se tiče troškova ovog parničnog postupka, a obzirom da tužitelj nije uspio u ovom postupku isti je dužan tuženoj naknaditi parnične troškove sukladno odredbi članka 154.stavka 1. ZPP-a. U navedenom smislu tuženu kao opravdani, a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''NN'' 138/23) pripadaju trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 25 bodova, zastupanja na ročištu od 18.03.2026.godine u iznosu od 25 bodova; zastupanja na ročištu od 22.05.2026.godine u iznosu od 25 bodova; trošak sastava podneska od 16.03.2026.godine u iznosu od 25 bodova; a što ukupno iznosi 100 bodova, te što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 Eur-a ukupno iznosi 200,00 Eur-a, a koji iznos je tužitelj dužan isplatiti tuženoj na ime troškova ovog parničnog postupka a kako je i odlučeno u točki II/ izreke ove presude.

U Splitu, 30. lipnja 2026.

Sudac

Eneja Stejskal Kanazir

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi u tri primjerka pismeno putem ovog suda za Županijski sud. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

Dna:

- pun. tužitelja

- zz tuženika