Poslovni broj: P-616/2024-39

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji tog suda Mirni Franić Rapajić, u pravnoj stvari tužitelja ČN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Dario Obradović, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Petrinović, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništenosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 26. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, 30. lipnja 2026. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 6. Ugovora o kreditu br. 266-98/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zaključenim između ĆN kao Korisnika kredita i ADDIKO BANK d.d., (pravni prednik tuženika) solemniziran od strane Javnog bilježnika Anđelka Stanića od 23. ožujka 2005.g. pod posl. br. OU - 214/2005, kojim je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i da je banka ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., te da tužitelj svojim potpisom na ugovoru o kreditu izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.

II. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju iznos od 4.233,44 EUR sa zateznim kamatama koje na iznos od 3.657,69 EUR teku od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1 . srpnja te godine.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži isplatu zateznih kamata koje teku na iznos od 575,75 EUR od 1. listopada 2015. pa do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.512,81 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 19. lipnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se u preostalom dijelu od 125,00 EUR, zahtjev tužitelja za naknadu troška ovog parničnog postupka, odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 11. lipnja 2019. i tijekom postupka tvrdi da je s prednicom tuženice 2005. sklopio Ugovor o kreditu br. 266-98/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine temeljem kojeg mu je odobren kredit u iznosu od 108.200,00 CHF, a da je od sklapanja predmetnog ugovora plaćao mjesečne anuitete koji nisu uvijek iznosili kako je predviđeno ugovorom već su se povećavali uslijed primjene nepoštenih odredbi ugovora o jednostranoj promjeni kamatne stope. Ukazuje na pravomoćnu presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o jednostranoj promjeni kamatne stope, a bez da se o njima pojedinačno pregovaralo i da su utemeljene na egzaktnim parametrima, te kojima su banke, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu nedostatka propisa, nametnule potrošačima odredbe koje ih stavljaju u neravnopravan položaj i kao takve uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

1.2. Obzirom na utvrđenja suda u kolektivnom sporu, predlaže u odnosu na predmetni ugovor o kreditu utvrditi ništetnim odredbu ugovora koji je sklopio s tuženicom u dijelu u kojem je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope te naložiti tuženici da mu isplat i preplaćeni iznos kredita i to razliku stvarno plaćenog anuiteta u odnosu na anuitet koji bi plaćao da nije primijenjena navedena ništetna odredba ugovora, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom o dana konverzije ugovora o kreditu do isplate, uz obvezu tuženice da mu nadoknadi troška postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate.

1.3. Ističe da je prije pokretanja ovog parničnog postupka tužitelj podnio tuženiku zahtjev za izdavanjem dokumentacije potrebne radi određivanja visine tužbenog zahtjeva za isplatu, kojem zahtjevu je tuženik odbio udovoljiti, iako istu posjeduje te ju je dužan prema sadržaju građanskopravnog odnosa dati tužitelju, pa s obzirom da tuženik nema potrebnu dokumentaciju na temelju koje bi bio u mogućnosti odrediti visinu tužbenog zahtjeva na isplatu predlaže sudu naložiti tuženiku dostavu potrebne dokumentacije nakon čega će tužitelj po provedbi financijsko-knjigovodstvenog vještačenja točno odrediti visinu tužbenog zahtjeva na isplatu.

2.1. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik osporava osnovu i visinu zahtjeva tužitelja te ističe prigovor zastare potraživanja. Smatra tužbu nerazumljivom. Tvrdi da je tužitelj već ostvario prava po istom ugovoru time što je s tuženikom sklopio Aneks ugovora o kreditu kojim su konvertirali kredit sukladno, za tuženika, prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakon o potrošačkom kreditiranju, a kojima je presumirana ništetnost predmetnih odredbi ugovora i provedena restitucija potrošača, uz napomenu da je tužitelj prihvatio izračun konverzije u kojem su uzete u obzir sve uplate tužitelja po predmetnom kreditu. Smatra da je u pogledu zahtjeva za isplatu nužno sagledati ne samo iznos pretplate ili manjka na dan 30. rujna 2015., kao dan konverzije, nego i stanje glavnice izražene u kunama prije i poslije provedene konverzije, uz napomenu da je ona nakon konverzije umanjila obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu. Smatra da je sk lapanjem dodatka ugovoru svim dotadašnjim uplatama dana nova pravna osnova, da je tužitelj, koji je dodatak ugovora sklopio slobodnom voljom, time posredno i priznao dug, pa da time ne postoji pravni interes za njegov deklaratorni zahtjev u ovom postupku. Svakako, smatra da su predmetne odredbe ugovora jasne, lako uočljive i razumljive i da stoga nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost, a da je ona pri sklapanju ugovora postupala u skladu s važećim kogentnim propisima, da je promjena kamatne stope bila sukladno njenoj metodologiji koju je javno objavila i da je o promjeni kamatne stope obavještavala tužitelja. Ukazuje da je njen djelatnik jasno obrazložio tužitelju predmetne odredbe ugovora prije sklapanja istog, da ovim odredbama nije uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana jer da ni ona nije imala kontrolu nad kretanjem tečaja niti je moglo predvidjeti kretanje istog, pored činjenice i daje ova odredba ugovora jasna, razumljiva i uočljiva. Tvrdi da je ona prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupala savjesno i u dobroj vjeri te da stoga nije dužna platiti zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

2.2. Slijedom navedenog, predlaže odbaciti tužbeni zahtjev radi nedostatka pravnog interesa tužitelja, podredno ih odbiti i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi troškove ovog postupka.

3. U odnosu na prigovor nedopuštenosti stupnjevite tužbe da predmetna tužba u dijelu tužbenog zahtjeva kojim se potražuje isplata ne sadrži (visinom) određeni zahtjev, međutim, iz sadržaja kao i načina na koji je formulirana predmetna je tužba nedvojbeno tužba ponesena temeljem čl. 186.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), dakle, predmetna tužba je tzv. stupnjevita tužba. Kako pri tome tužitelj dostavlja uz tužbu zahtjev koji je podnio tužitelju radi izdavanja dokumentacije po kreditu (list 10 spisa), tuženik ne dokazuje svoju tvrdnju da je tužitelju prethodno podnošenju te tužbe dostavio svu dokumentaciju vezanu za predmetni ugovorni odnos stranaka, a tužitelj ovu stupnjevitu tužbu podnosi tražeći predaju onih isprava koje su prema ocjeni suda zajedničke za stranke (kao ugovorne strane obvezno-pravnog odnosa nastalog sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu) i to upravo onih isprava kojima tužitelj kao ugovorna strana Korisnik kredita po naravi predmetnog ugovornog odnosa ne raspolaže, a bez kojih isprava nema objektivnu mogućnost odrediti visinu tužbenog zahtjeva na isplatu u trenutku podnošenja tužbe, sud je ocijenio da tužitelj ima imovinskopravni interes za podnošenje tužbe u kojoj tužbeni zahtjev na isplatu nije određen visinom, radi čega je ovu tzv. stupnjevitu tužbu ocijenio dopuštenom u smislu čl. 186.b ZPP. Tužitelj je odmah po provođenju financijskog vještačenja koje je tijekom postupka odredio sud, odredio svoj zahtjev, pa je prigovor tuženika o nepotpunosti tužbe postao bespredmetan . Kako se radi o situaciji kada je tužbeni zahtjev prvi put određen u njegovoj visini, tako se u konkretnom slučaju ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva, a tužitelj ne može snositi odgovornost za to što tijekom postupka nije bio ranije pozvan urediti tužbeni zahtjev.

3. Tijekom glavne rasprave pročitan je ugovor o kreditu, plan otplate, specifikacija uplata, obavijesti o promjeni kamatne stope, obavijest o parametrima kamatne stope, promet po računu, Aneks ugovora o kreditu, obračun konverzije, obavijest o provedenoj konverziji, zahtjev za izdavanje dokumentacije po kreditu, druge dostavljene isprave, saslušan je tužitelj osobno i provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji ekonomske struke.

3.1. Daljnji dokazi nisu izvedeni jer su odlučne činjenice utvrđene temeljem provedenih dokaza čime bi izvođenje daljnjih dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka.

4. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu kojima je određeno pravo tuženice da jednostrano promjeni kamatnu stopu te zahtjev tužitelja za isplatu razlike više plaćenih anuiteta nastalih uslijed primjene ništetne promjene kamatne stope u odnosu na anuitet koji bi platio temeljem ugovorene kamatne stope, u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu do sklapanja dodatka ugovora o kreditu (konverzije ugovora).

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan, međutim u pretežitom dijelu.

6. Iz izvedenih dokaza te navoda stranaka u postupku proizlazi da među strankama nije sporno:

- da su tužitelj i prednik tuženika 21. ožujka 2005. sklopili predmetni ugovor o kreditu,

- da su ovim ugovorom glavnica kredita i otplata istog vezan za valutu CHF,

- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa (članak 6. ugovora),

- da je ugovorom o kreditu određeno pravo pravnog prednika tuženika da jednostrano odlukom mijenja visinu kamatne stope,

- da je tuženik jednostrano mijenjao i to povećavao kamatnu stopu,

- da su parnične stranke sklopile dodatak ugovora o kreditu uz provedbu konverzije kredita.

7. Sporno je između stranaka:

- jesu li ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštena/ništetna,

- je li presuda donesena povodom kolektivne tužbe primjenjiva na konkretni ugovor o kreditu,

- jesu li predmetne odredbe ugovora o kreditu nepošteno/ništetne, odnosno je li se o istima pojedinačno pregovaralo, jesu li iste nerazumljive, nejasne i uzrokuje li neravnotežu njihovih prava i obveza,

- učinci sklopljenog dodatka ugovora o kreditu na prava tužitelja po osnovnom ugovoru o kreditu,

- ima li tužitelj pravo na vraćanje više plaćenih anuiteta kredita do konverzije ugovora o kreditu,

- postojanje i visina potraživanja tužitelja te visina pretplate anuiteta i

- osnovanost prigovora zastara potraživanja.

8.1. Odredbom članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu 324. ZOO-a propisuje da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

8.2. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

8.3. Odredba članka 1111. stavka 1. ZOO-a propisuje da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a ako vraćanje nije moguće, naknaditi vrijednost ostvarene koristi. Članak 1115. ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

8.4. Odredbom članka 3. stavka 1. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, dalje: ZZP/07) je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

9. Iz sadržaja ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 21. ožujka 2005. proizlazi da su stranke istim ugovorile stambeni kredit u iznosu od 108.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju pravnog prednika tuženika na dan korištenja kredita, uz rok otplate do 30. travnja 2025. (20 godina), u jednakim mjesečnim obrocima koji dospijevaju svakog posljednjeg dana u mjesecu u iznosu od 729,10 CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu od 5,25 % godišnje, s tim da se ugovora da se ista može promijeniti u skladu s važećim odlukama banke. Sam ugovor je po formi unaprijed tiskani ugovor sa 9 stranica teksta.

10. Tužitelj je saslušan kao parnična stranka te je iskazao da je prošlo dosta vremena pa se ne može sa sigurnošću sjetiti, ali misli da mu je ovo bio prvi kredit u životu, sigurno mu je bio prvi veliki kredit. Nikada ranije u životu ni je imao problema ili nekih negativnih iskustava sa bankama, te im je vjerovao. Trebao mu je kredit za kupnju zemljišta za gradnju kuće za stanovanje njega i obitelji. Tu kuću je izgradio i tu žive njegova djeca. Otišao je u ovu banku jer je čuo da imaju najpovoljnije kredite, a ponudili su mu taj kredit u CHF govoreći da je to sigurno najbolji kredit, da ga svi uzimaju, da ima najbolju kamatu, a što je za njega značilo da će ga manje platiti. Kako je shvatio anuitet bi mu bio takav kako su pokazali uz nebitne moguće promjene. Oni su sastavili ugovor koji je pročitao i u kojem je vidio da piše promjenjiva kamatna stopa i iznos kredita. Nisu mu rekli o čemu ovisi promjena kamatne stope niti raspon zbog kojega bi se zbog toga anuitet mijenjao, ni u postotku niti u iznosu. Njegov dojam je bio takav da nije ni mogao pregovarati o ugovoru koji su mu ponudili već ga je mogao uzeti ili ostaviti, a njemu je kredit zaista trebao. Nije imao posebnih pitanja i postupao je s povjerenjem u banku. Prikupio je papire za koje su mu rekli da ih treba, a kredit je vraćao uplatnicama. Nakon nekog vremena su anuiteti počeli rasti i banka je slala nekakve obavijesti ali da on nije ništa išao pitati u banku jer je banka superiorna i nije tu mogao ništa učiniti. Ne sjeća se u kojem iznosu mu je točno skočio anuitet, ali radio se o popriličnom skoku. Kredit je uredno vraćao, a da bi to mogao činiti radio je i dodatne poslove. Kasnije je na televiziji čuo da postoje te konverzije i da su rekli da je to dobro pa kada mu je baka poslala nešto za tu konverziju s milijun nekih stavki, shvatio je da mu je to povoljnije jer bi kredit dalje vraćao u eurima, a ne u CHF od kojega se bojao da će i dalje rasti. Navodi kako je shvatio da s tom konverzijom uređuje otplatu ostalih rata. Kredit je otplatio prije nekoliko godina.

11. Već iz navedenog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope isključivo temeljem odluke banke te u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, a da se prethodno o istima nije individualno pregovaralo uz informiranje korisnika kredita kao potrošača o svim parametrima koji utječu na njegova prava i obveze, pa se tužitelj, sukladno čl. 502 c ZPP, ima pravo pozvati na utvrđenje suda u ovom postupku.

11.1. U navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženica bila stranka istog u ulozi tuženice, za ugovore koji su sklopljeni u isto vrijeme kada je sklopljen i ovdje predmetni kredit uz ugovaranje valutne klauzule u CHF-u i pravo banke da jednostranom odlukom bez ugovorom određenih jasnih i objektivnih parametara mijenja kamatnu stopu tijekom otplate kredita, u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo u smislu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, uz potpuno informiranje potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, pa kada se navedeno dovede u vezu sa sadržajem ovdje predmetnog ugovora o kreditu po kojem je ugovoreno da tuženica može visinu kamatne stope određivati jednostrano i to bez ugovaranja bilo kojeg objektivnog kriterija (parametra), uz ugovaranje obveze tužitelja da istu bezuvjetno prihvati, te činjenicom da je tužitelj tijekom otplate kredita zbog jednostranog povećanja kamatne stope otplaćivao anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete, zaključuje se da je tuženica kao trgovac očito nametnula potrošaču citirane odredbe ugovora kao "jača" strana ugovora jer time u biti ugovorila da cijenu svoje usluge može mijenjati po vlastitom nahođenju bez obveze da promjenu cijene veže za objektivne razloge i bez mogućnosti potrošača da istoj prigovori, čime je tužitelja kao potrošača dovela u znatno nepovoljniji položaj, dok je sasvim logično i životno da tužitelj kao potrošač, nestručna osoba, u odnosu na tuženika kao osobu koja se profesionalno bavi financijama, bio potpuno nesvjestan rizika ovako ugovorene cijene kredita.

11.2. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženik bio stranka u ulozi tuženika, a koji se odnosio na ugovore o kreditu sklopljene u istom razdoblju kao i ovdje predmetni ugovor, uz ugovaranje kamatne stope koja je promjenljiva te koja se mijenja jednostranom odlukom banke, u bitnome je utvrđeno da su ništetne one odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo, osobito u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i ugovaranje promjenjive kamatne stope, a sve zbog izostanka potpunog informiranja potrošača o parametrima bitnima za donošenje valjane i svjesne odluke. Takve su odredbe, prema utvrđenju suda u tom postupku, dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11.3. Tvrdnja tuženika da tužitelj nema pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin "parnicama radi naknade štete", kako to propisuje čl. 502 c ZPP, treba tumačiti ekstenzivno i teleološki kao parnice u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je bit ove parnice u kojoj tužitelj zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi promjenjive kamatne stope i da mu se isplati šteta koja joj je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

11.4. Sukladno članku 502.c ZPP i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

11.5. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP.

11.6. Sudovi su u navedenoj presudi donesenoj u sporu radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

11.7. Iz sadržaja ovdje predmetnog ugovora o kreditu kao tipskog ugovora, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čiji bi sadržaj potrošač mogao utjecati, jer je potpuno nelogično da bi isti pristao platiti iznos ovisno o odluci banke i tečaju valute, a koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, a koji su kao takvi bili potpuno nepredvidivi i neodređeni u trenutku sklapanja ugovora, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je potrošač svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, a očito je da isti nije znao, mogao znati, a sigurno ne bi pristao da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos i to isključivo zbog jednostrane odluke tuženika i znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba

– trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine. Tužitelj kao nestručni potrošač zasigurno nije bio u istovjetnom položaju kao tuženik, pa da bi kao potrošač bio svjestan rizika koji su se u konačnici ostvarili, banka je istom bila dužna jasno i razumljivo predočiti raspon mogućih oscilacija tražbine, odnosno duga, objektivne kriterije temeljem kojih se taj raspon određuje, pa kada sama banka (tuženik) tvrdi da nije niti mogao znati ove raspone, jasno je da se ne radi o objektivnim i jasnim parametrima i da tužitelju isti nisu mogli biti poznati pa čak niti predvidljivi, da bi na iste bezuvjetno pristao, očito isključivo na njegovu štetu.

11.8. Sve naprijed izloženo ne znači apriori automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora u predmetnoj parnici, već da je u njoj na tuženiku, kao trgovcu, u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao niti je u tom pravcu ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze.

11.9. Slijedom navedenog, a i s obzirom da tuženik u ovom postupku nije dokazao da odredba o načinu promjene kamatne stope nije bila nametnuta od strane njega, kao trgovca i jače strane naspram potrošača kao slabije strane, ocjena je ovog suda da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF te odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, nepoštene u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03) pa time i ništetne pa je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

11.10. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

12. S obzirom na nepoštenje navedene odredbe ugovora o kreditu, odnosno ništetnost te odredbe, tužitelj bi sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.,126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imao pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi, konkretno više plaćenih anuiteta kao posljedice rasta tečaja te iznosa plaćenog kao naknadu za obradu kredita.

12.1. Nije sporno da je između stranaka sklopljen Aneks ugovora o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( ''Narodne nov ine'' broj: 102/2015, dalje ZID ZPK/15). Međutim, nije osnovan prigovor tuženika da je sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka jer je intencija zakonodavca kao i smisao ZIDZPK bio da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem se nalazi potrošač koji ima kredit denominiran u valutu EUR. Činjenica što je tužitelj slobodno voljom prihvatio informativni izračun i isplatu ne znači da je izgubio pravni interes za podnošenje ove tužbe jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla.

12.2. U ovom postupku nije sporna valjanost Aneksa, te isti nedvojbeno ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita jer od sklapanja istog on predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta kredita, time ispunjenje obveza po kreditu .

12.3. Člankom 19. b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09.,112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) je jasno pod naslovom "načelo konverzije kredita" propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

12.4. Iz navedenog, a u vezi s tumačenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. da u tom postupku osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a da njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima, jasno proizlazi da je ratio zakonskog uređenja konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF, u vezi s općepoznatom financijskom krizom građana nastalom zbog znatnog rasta cijene takvih kredita, bila izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, koji je posebnim propisom stvorio pravnu osnovu za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora radi saniranja zatečene krize u kojoj je veliki broj građana bio egzistencijalno ugrožen bilo zbog nemogućnosti vraćanja dugoročnih kredita pretežito stambene namjene, s hipotekom na objektima stanovanja istih građana, bilo zbog potpune neizvjesnosti o kretanju preuzetih obveza građana prema bankama u danim okolnostima, pri tome težeći uspostaviti stanje određene buduće izvjesnosti i određenosti prava i obveza obje strane.

12.5. Činjenica je da iz ovdje predmetnog Ugovora o kreditu te dodatka istog, kao i odredbi glave IV.a ZPD-a, proizlazi da je provođenjem konverzije glavnica kredita određena kompromisno u iznosu koji je veći od iznosa koji bi potrošač vratio da nije došlo do rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, odnosno iznosa koji bi vratio da je otplaćivao kredit po ugovorenom početnom otplatnom planu, a manji od iznosa koji bi platio da nije pristao na konverziju kredita, te je tužitelj zaista konverzijom formalno doveden u položaj u kojem bi se nalazio da je 21. ožujka 2005. sklopio ugovor vezan za valutu EUR, a ne CHF.

12.6. Ocjena je ovog suda da potrošač ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu i kada je sklopio valjani Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), da činjenica da je tužitelj toliko vremena nakon sklapanja i otplate ugovora o kreditu za buduću otplatu doveden u položaj osobe koja je prije toliko godina pristala i preuzela obvezu vraćanja kredita vezanog za valutu EUR, nije time pristao da tuženik zadrži sve stečeno temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu niti se odrekao potraživanja po ovoj osnovi. Naime, tužitelj je konverzijom pristao da se dio njegove imovine koju je tuženik stekao bez valjane osnove iskoristi za buduću otplatu kredita koji je u tom smislu informirano te sukladno zakonskim odredbama ugovorio sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, no isti nije niti je objektivno mogao pristati da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu prestaju sva potraživanja koja je imao prema tuženici po osnovi koja je, uz navedeno, a u vezi valutne klauzule, još uvijek bila u postupku preispitivanja kroz kolektivnu sudsku zaštitu potrošača. Kao što je ranije navedeno, potrošač objektivno i faktično, pa i nakon konverzije ugovora o kreditu, nije bio u istom položaju kao potrošač koji je kredit otplaćivao uz primjenu valutne klauzule u EUR u periodu do konverzije kredita jer je isti, za razliku od ovog drugog, ugovorio kredit kojem je cijena bila znatno niža kao predviđena mjesečna obveza, isti je prema ugovorenom planirao svoje financijske i u širem smislu životne mogućnosti te isti nikako nije mogao biti u položaju kao ovaj drugi potrošač koji nije tijekom otplate bio doveden u situaciju da umjesto ugovorene obveze plaća gotovo dvostruku obvezu, i to obvezu na koju nije pristao niti mogao utjecati na istu. Životno je i logično da se ravnoteža i položaj u kojem se netko nalazi ne mogu retroaktivno uređivati jer položaj podrazumijeva trenutno i buduće stanje, kao stanja koja se mogu mijenjati, dok prošli položaj nije promjenjiv te se narušena ravnoteža takvog položaja može isključivo kompenzirati, u obveznim odnosima, naknadom štete odnosno isplatom. Ocjena je ovog suda i da, time što je tužitelju konverzijom izračunata buduća obveza na način da je ista jednaka obvezi koju bi imao da je istu već u početku preuzeo, nije prestalo pravo tužitelja kao potrošača na povrat onoga što je bez valjane osnove dao, i to bez mogućnosti izbora i uskrate (trajni nalog i založno pravo kojim je takvo ispunjenje osigurano), a što ni je bilo predmet konverzije jer su navedene uplate samo djelomično iskorištene u konverziji, čime je samo tom dijelu uplata dana osnova temeljem koje tuženice nije dužna vratiti stečeno. Da je prethodno navedeno prava volja potrošača i sukladno odredbama ZPD-a te samog Dodatka ugovora o kreditu, jasno proizlazi iz činjenice da pri konverziji ugovora o kreditu nije vršen obračun pretplata anuiteta zbog rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, da ZPD i Dodatak koji je sklopljen sukladno odredbama istog uopće ne sadrže odredbe o ovim izvanugovornim pravima potrošača, a sve uz činjenicu da je i strankama ugovora u vrijeme sklapanja Dodatka, a i zakonodavcu pri uređenju instituta konverzije, bilo poznato da je u tijeku kolektivni spor u kojem udruge potrošača zahtijevaju utvrđenje ništetnosti odredbi o primjeni valutne klauzule i načinu promjene kamatne stope u odnosu na banke, pa i ovdje tuženicu. Logično je i životno da utvrđenje ništetnosti podrazumijeva pravni interes za isto, pa ako potrošači u kolektivnom sporu protiv ovdje tuženika za istovrsne kredite sklopljene u istom periodu zahtijevaju utvrđenje ništetnosti predmetnih odredbi ugovora o kreditu, jasno je da navedeno čine zbog naknade štete koja im je uslijed istih nastala, a koja je kao takva još bila sporna po osnovi u vrijeme provođenja konverzije kredita, što je tuženiku bilo poznato u trenutku kada je konverzijom uređivao postojeći ugovorni odnos za ubuduće.

12.7. Slijedom navedenog, a u vezi s odlukama Suda Europske unije broj C-118/17 ĐN protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. i Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A., ocjena je ovog suda da izvanugovorna potraživanja tužitelja (stečeno bez osnove) evidentno nisu bila predmet razmatranja stranaka prilikom konverzije ugovora o kreditu niti su istim uopće regulirana, a činjenica da je dio plaćenog bez osnove uračunat prilikom konverzije u glavnicu budućeg potraživanja, znači samo da je tužitelj konverzijom pristao da tuženik zadrži taj dio njegove imovine, time dajući tuženiku osnovu za navedeno, dok je preostali iznos neosnovano stečene imovine, i po znanju tuženika, osobito vezano sa kolektivni spor u tijeku, ostao nereguliran između stranaka.

13. Prigovor zastare nije osnovan.

13.1. Po pitanju zastare se izričito izjasnio Vrhovni sud u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke, odnosno od 14. lipnja 2018. glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Valja ukazati i na zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su -IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. godine prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO -a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

13.2. U skladu s navedenim, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare u pogledu dijela tužbenog zahtjeva za isplatu po osnovi preplaćenih anuiteta, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od 13. lipnja 2014. glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke.

13.3. Tužitelj traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a za što se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO-a) pa zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti u kolektivnom sporu 13. lipnja 2014. S obzirom na činjenicu da je tužba podnesena 11. lipnja 2019., zastarni rok nije protekao, pa je prigovor zastare tuženika nije osnovan.

14. S obzirom na to da je tuženik na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi primio uplate po otplati kredita, sukladno čl. 296. ZOO-a i čl. 323. ZOO-a, tuženik je u obvezi vratiti sve što je primio po ništetnoj ugovornoj odredbi, a što konkretno predstavlja razlike u iznosu mjesečnih anuiteta kredita koje je primio u ime i za račun tužitelja temeljem primjene ništetne ugovorne odredbe, u odnosu na iznos anuiteta koji je tužitelj pristao plaćati po ugovoru o kreditu.

14.1. Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka ugovora o kreditu kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu kamatne stope su po ocjeni ovog suda kamatna stopa od 5,25 % godišnje, kao stopi koja je jedina jasno određena i ugovorena cijena danog zajma i o kojoj je tužitelj kao potrošač jasno informiran jer se radi o konkretnim – brojčano određenom postotku, pa je slijedom navedenog, sudskoj vještakinji dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita uz primjenu kamatne stope od 5,25 % godišnje za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do 31. prosinca 2013., a od 1. siječnja 2014. do konverzije po kamatnoj stopu od 3,23 % godišnje obzirom je ova stopa u navedenom razdoblju bila određena samim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13), kao i primijenjena od strane tuženice.

14.2. Pri tome se ocjenjuje da tuženik pogrešno smatra da je sud mogao i trebao izračun temeljiti na kriterijima koji su vrijedili za kredite vezane za druge valute i uz primjenu primjerene kamatne stope, to stoga što sud nema pravo odrediti ugovorne odredbe drugačije od onoga kako iste glase, već isključivo ocijeniti valjanost ugovornih odredbi i u slučaju ništetnosti istih, primijeniti odredbe ugovora koje su kao takve i dalje na snazi ili koje su zakonom određene kao takve.

14.3. Stalna sudska vještakinja za knjigovodstvo i financije je, sukladno navedenom zadatku suda, a nakon pregleda evidencija uplata po kreditu te obračuna sukladno navedenom, mišljenja da je tužitelj platio 3.657,69 EUR više zbog rasta kamata, s tim da je zakonska zatezna kamata koja je tekla na iznos pretplate zbog rasta kamate do konverzije s datumom 30. rujna 2015. jednaka ukupnom iznosu od 2.354,98 EUR. Pretplata u konverziji iznosi 1.779,23 EUR (po fiksnom tečaju konverzije).

14.4. Nalaz i mišljenje vještakinje je, s obzirom da je jasan i pregledan, utemeljen na podacima o stvarnim uplatama te izrađen sukladno zadatku koji je odredio sud, te na koji stranke u matematičkom dijelu nisu imale prigovora, u cijelosti prihvaćen. Tuženik je iznio isključivo prigovore pravne prirode o kojima je sud u ovom obrazloženju već dao svoj zaključak.

15. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja istaknuo određeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.233,44 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 1. listopada 2015. do isplate, a koji iznos predstavlja zbroj pretplate kamate u iznosu od 3.657,69 EUR i zatezne kamate na pretplatu u iznosu od 2.354,98 EUR, umanjen za utvrđeni iznos pretplate u konverziji od 1.779,23 EUR.

16. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovor o kreditu koristeći u ništetnu i nepoštenu ugovornu obveze, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, pa tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrp io zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323 st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

16.1. Ocjena je ovog suda da je tuženik od trenutka stjecanja, time trenutka uplate anuiteta koje je sama obračunala primjenom ništetne odredbe ugovora , znala ili morala znati da nema pravo na isplatu istih, pa je temeljem čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO dužna platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od idućeg dana od dana kada je iste primio. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez osnove i to određenog datuma, pa tužite lj ima pravo na iste kako je navedeno u izreci presude. Time je odlučeno i o prigovoru tuženika u pogledu prigovora zastare tijeka kamate.

17. Dakle, banka je provedbom konverzije djelomično obeštetila tužitelja tako da mu je priznala preplatu od 1.779,23 EUR, ali treba uzeti u obzir da je taj iznos tužitelju priznat, odnosno stavljen na raspolaganje tek provedbom konverzije, a da tužitelj u trenutku konverzije već ima dospjelo potraživanje prema banci koje se sastoji od glavnice i zakonskih zateznih kamata tako da na dan konverzije egzistira potraživanje tužitelja prema banci, a preplata koju je banka priznala u konverziji predstavlja djelomično obeštećenje kojim treba (do visine priznate preplate) zatvoriti potraživanje tužiteljice i to na način da se najprije zatvaraju zatezne kamate obračunate do dana konverzije, a potom eventualno i dio glavnice potraživanja u slučaju da je preplata veća od zakonskih zateznih kamata, sve prema redu uračunavanja iz čl. 172. ZOO. Stoga je ukupno izračunati iznos zateznih kamata na pretplatu do konverzije 2.354,98 EUR umanjen iznosom od 1.779,23 EUR priznatim u konverziji, te po prijeboju preostali iznos zatezne kamate iznosi 575,75 EUR. Stoga je tužiteljici valjalo dosuditi zatraženi iznos od 4.233,44 EUR (ukupna pretplata zbog promjenjive kamatne stope – 3.657,69 EUR uvećano za zatezne kamate preostale nakon prijeboja koje su tekle do 1. listopada 2015. iskazane u apsolutnom iznosu od 575,75 EUR) sa zateznom kamatom koja na iznos od 3.657,69 EUR teče od dana konverzije do isplate uz stopu propisnu odredbom čl. 29. st.2. ZOO –a (točka II. izreke presude), dok je tužbeni zahtjev valjalo odbiti u dijelu u kojem tužiteljica traži isplatu zatezne kamate koja teče na iznos od 575,75 EUR jer bi se tužitelju neosnovano dosudila zatezna kamata na već obračunate zatezne kamate - kamate na kamate (točka III. izreke presude).

18. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5., čl. 155. ZPP i odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa), s obzirom da tužitelj nije uspio s razmjerno neznatnim dijelom zahtjeva u pogledu kojeg nisu nastali posebni troškovi (nije uspio samo s neznatnim dijelom zatražene kamate).

18.1. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te odredbe Tarife, i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.7/1), za zastupanje na ročištima od 24. siječnja 2025. i 26. svibnja 2026. po 100 bodova (Tbr. 9. t. 1), sastav podneska od 23. rujna 2025. 100 bodova (Tbr. 8. t. 1.), ukupno 400 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife i PDV od 25 % iznosi 1.000,00 EUR-a. Tom iznosu je u cijelosti pribrojen materijalni trošak predujma za vještačenje plaćen u ukupnom iznosu od 400,00 EUR te plaćeni iznos sudske pristojbe u iznosu od 112,81 EUR (plaćena na tužbu, dokaz na listu 14 spisa), što konačno daje iznos od 1.512,81 EUR.

18.2. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak za sastav podneska od 29. prosinca 2025. u ukupnom iznosu od 125,00 EUR, s obzirom da je punomoćnik navode iz tog podneska mogao istaknuti na ročištu za glavnu raspravu, a za koje mu je sud priznao trošak te za koji podnesak se zaključuje da nije bio nužan za ovu parnicu.

18.3. Stoga je tužitelju priznat iznos ukupan iznos troška od 1.512,81 EUR te je naloženo tuženiku naknaditi isti, u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu od 125,00 EUR, zahtjev tužitelja za naknadu troška ovog parničnog postupka, odbijen kao neosnovan, a na dosuđeni parnični trošak tužitelju je priznato pravo na zatezne kamate temeljem odredbe čl. 151. st.3. ZPP-a (točka IV. izreke rješenja).

19. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

U Dubrovniku 30. lipnja 2026.

Sutkinja

Mirna Franić Rapajić

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku,

2. Tuženiku po punomoćniku