Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-948/2024-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić, kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Mirjana helebrant, odvjetnica u [adresa], protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude poslovni broj P-914/2023-56 od 21. prosinca 2023., Općinskog građanskog suda u Zagrebu, u sjednici održanoj 30. lipnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Prihvaća se tuženikova žalba i preinačuje presuda poslovni broj: P-914/2023-56 od 21. prosinca 2023., Općinskog građanskog suda u Zagrebu te odbija tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je djelomično ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 016-487/2006, koji je sklopljen 1. ožujka 2006. između tužitelja FĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora, a koji je 3. ožujka 2006. potvrđen po javnoj bilježnici Ilinki Lisonek, pod br: OU-462/06, u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Utvrđuje se da je djelomično ništetna odredba čl. 4. Ugovora o kreditu broj: 016-487/2006, koji je sklopljen 1. ožujka 2006. između tužitelja FĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora, a koji je 3. ožujka 2006. potvrđen po javnoj bilježnici Ilinki Lisonek, pod br: OU-462/06, u dijelu kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 11.168,01 eur / 84.145,36 kn, zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak, zajedno sa zateznim kamatama tekućim i to na iznos:

- 47,12 eur / 355,03 kn od 3. studenoga 2008. do isplate,

- 5,00 eur / 37,70 kn od 21. studenoga 2008. do isplate,

- 51,50 eur / 388,02 kn od 13. siječnja 2009. do isplate,

- 72,06 eur / 542,93 kn od 3. ožujka 2009. do isplate,

- 72,27 eur / 544,51 kn od 6. ožujka 2009. do isplate,

- 84,05 eur / 633,26 kn od 11. ožujka 2009. do isplate,

- 49,25 eur / 371,11 kn od 24. travnja 2009. do isplate,

- 43,30 eur / 326,26 kn od 11. svibnja 2009. do isplate,

- 38,71 eur / 291,68 kn od 1. lipnja 2009. do isplate,

- 35,21 eur / 265,31 kn od 20. srpnja 2009. do isplate,

- 95,37 eur / 718,53 kn od 2. travnja 2010. do isplate,

- 143,36 eur / 1.080,16 kn od 27. srpnja 2010. do isplate,

- 124,71 eur / 939,62 kn od 6. kolovoza 2010. do isplate,

- 173,75 eur / 1.309,14 kn od 20. listopada 2010. do isplate,

- 210,22 eur / 1.583,92 kn od 15. veljače 2011. do isplate,

- 209,61 eur / 1.579,29 kn od 15. veljače 2011. do isplate,

- 238,11 eur / 1.794,01 kn od 28. veljače 2011. do isplate,

- 256,23 eur / 1.930,59 kn od 17. svibnja 2011. do isplate,

- 288,87 eur / 2.176,49 kn od 17. listopada 2011. do isplate,

- 290,22 eur / 2.186,63 kn od 18. listopada 2011. do isplate,

- 325,28 eur / 2.450,83 kn od 17. travnja 2012. do isplate,

- 327,39 eur / 2.466,75 kn od 10. prosinca 2012. do isplate,

- 325,80 eur / 2.454,71 kn od 1. ožujka 2013. do isplate,

- 318,70 eur / 2.401,21 kn od 5. ožujka 2013. do isplate,

- 314,07 eur / 2.366,36 kn od 7. ožujka 2013. do isplate,

- 310,79 eur / 2.341,66 kn od 8. ožujka 2013. do isplate,

- 307,99 eur / 2.320,54 kn od 11. ožujka 2013. do isplate,

- 308,21 eur / 2.322,18 kn od 12. ožujka 2013. do isplate,

- 309,50 eur / 2.331,93 kn od 15. ožujka 2013. do isplate,

- 320,52 eur / 2.414,99 kn od 19. ožujka 2013. do isplate,

- 323,64 eur / 2.438,44 kn od 21. ožujka 2013. do isplate,

- 325,53 eur / 2.452,67 kn od 29. ožujka 2013. do isplate,

- 314,41 eur / 2.368,94 kn od 10. siječnja 2014. do isplate,

- 333,00 eur / 2.508,99 kn od 7. veljače 2014. do isplate i

- 332,98 eur / 2.508,83 kn od 7. veljače 2014. do isplate,

po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."

II. Preinačuje se i odluka o troškovima postupka sadržana u točki IV. izreke prvostupanjske presude i o troškovima postupka odlučuje tako da se tužitelju nalaže naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 1.741,96 eura u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove žalbe u iznosu od 312,50 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom je suda prvog stupnja utvrđena djelomično ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj: 016-487/2006 koji je sklopljen 1. ožujka 2006. između tužitelja FĐ, kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb kao kreditora u dijelu u kojemu je ugovorena valuta koja je vezana glavnica švicarski franak a potom je utvrđeno djelomično ništetnom i odredba članka 4. navedenog Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno da se krediti otplaćuju u valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak pa je konačno prihvaćen i konveratorni tužbeni zahtjev pa je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju zbog ništetnosti odredbi o valuti otplata anuiteta za koji je vezana glavnica švicarski franak iznos od 11.168,01 euro/84.145,36 kuna sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose dospjele u razdoblju od 3. studenog 2008. do zaključno 7. veljače 2014. pa do isplate. Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 3.340,13 eura/25.166,24 kune sa zateznim kamatama od donošenja presude 21. prosinca 2023. do isplate sve u roku od 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u cijelosti pobija tuženik zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga i dalje osporavajući tužitelju svojstvo potrošača iz članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, 46/07, i 79/07, dalje: ZZP/03), smatrajući potom kako prvostupanjska presuda ne navodi razloge za primjenu presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 a u vezi s tim ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 84/2008, 57/2011, 25/2013, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP) smatrajući da je prvostupanjski sud donio mehanički i arbitrarno pa da time nije ispunio svoju ustavnu obvezu i zbog toga se radi o povredi članka 3. zakona o sudovima. Ističe i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo pa tako i Direktivu 93/13EEZ, pogrešno utvrdio izračun preplate, pogrešno odlučio o tijeku zateznih kamata i o neosnovanosti prigovora zastare te konačno donio i pogrešnu odluku i o troškovima postupka koju posebno pobija iz razloga što prvostupanjski sud uopće nije označio vrijednost boda očito primjenjujući jedinstvenu vrijednost bora iz Tarife o nagradama i naknadi t roškova za rad odvjetnika bez obzira na vrijeme poduzimanja pojedine radnje, čime je evidentno povrijedio načelo zabrane retroaktivnosti pa se u tom smislu poziva na odluku Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-2450/23 od 30. kolovoza 2023. kojim je zauzet drugačiji stav.

2.1. Posebno ističe kako tužitelj nije potrošač jer je nesporno da je nekretninu kupio i koristio za potrebe obavljanja profesionalne djelatnosti – odvjetništva.

2.2. Tuženik predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti te obvezivanje tužitelja njemu naknaditi troškove postupka a podredno ukidanje presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje. Postavlja zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje žalbe u iznosu od 312,50 eura.

3. Tužitelj je podnio odgovor na tužiteljevu žalbu navodeći kako se u ovom slučaju ne može uzeti u obzir nova činjenica koja je istaknuta tek na zadnjem ročištu za glavnu raspravu i da se radilo o refinanciranju kredita druge banke pa između tih dvaju ugovora nema pravnog kontinuiteta.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet je spora zahtjev tužitelja FĐ kao korisnika kredita radi utvrđenja ništetnosti dijelova odredaba članaka 2. i 4. Ugovora o kreditu broj 016 - 487/2006 koji je sklopljen 1. ožujka 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. kao kreditora (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) koje se odnose na valutnu klauzulu u švicarskim francima pa potom i radi isplate iznosa od 11.168,01 eura/84.145,36 kuna sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove tog iznosa dosjelih u razdoblju od 3. studenog 2008. (iznos od 47,12 eura) do zaključno 7. veljače 2014. (iznos od 332,98 eura) pa do isplate.

6. Prvostupanjskom je presudom u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev jer je prvostupanjski sud ocijenio da se radi o potrošačkom kreditu i da su dijelovi odredaba članka 2. i 4. Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule u švicarskim francima nepoštene pa time i ništetne te da zbog toga tužitelj FĐ kao korisnik kredita koji je u veljači 2014. isplatio kredit u cijelosti ima pravo na vraćanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba i da ta preplata iznosi 11.168,01 euro/84.145,36 kuna.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14 ZPP te na pravilnu primjenu materijalnog prava (prema članku 365. stavku 2. ZPP), ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjski sud u obrazloženju pogrešno naveo sadržaj iskaza tužitelja kao parnične stranke odnosno nije uzeo u obzir cjelokupni njegov iskaz iz kojega proizlaze činjenice koje ne opravdavaju prihvaćanje tužbenog zahtjeva.

7.1. Prvostupanjsku je presudu stoga valjalo preinačiti primjenom odredbe članka 373.a ZPP.

8. U ovoj parnici nije sporno da su stranke 1. ožujka 2006. sklopile Ugovor o stambenom kreditu na iznos kunske protuvrijednosti 108.000,00 švicarskih franaka s rokom otplate od sedam godina od stavljanja kredita u otplatu, i da se kredit otplaćivao u 84 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1.525,95 švicarskih franaka obračunatih po srednjem tečaju za švicarski franak tuženika kao banke na dan plaćanja.

8.1. Nije sporno ni da je kredit otplaćen u veljači 2014., kao ni da je za vrijeme otplate kredita u razdoblju od listopada 2008. pa do kraja otplate u veljači 2014. došlo do značajnog porasta tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu u kojoj je tužitelj otplaćivao kredit (od početnog koji je iznosio 4,665 kuna za jedan švicarski franak do najvišeg koji je iznosio 6,26466 kuna za jedan švicarski franak).

9. Vještačenjem je po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću dipl.oec. utvrđena visina preplate zbog promjene tečaja u odnosu na početni koja preplata, uzimajući u obzir samo pozitivne razlike (dakle ne i tzv. potplate za vrijeme kada je tečaj bio niži od početnog), iznosi 84.145,36 kuna(11.168,01 eura).

10. U samom je Ugovoru o kreditu naznačeno da se radi o stambenom kreditu – za adaptaciju stana i refinanciranje kredita.

11. Iz tužiteljeva iskaza kao parnične stranke koji je dao na ročištu za glavnu raspravu 15. studenog 2023. međutim (stranice 287 i 277 spisa) proizlazi da je on tijekom 1998. godine kupio stan u [adresa], za potrebe svoje poslovne djelatnosti – odvjetničke djelatnosti i u tu svrhu podigao namjenski kredit kod Zagrebačke banke d.d. Zagreb koji je bio nepovoljan pa je zbog toga - kako bi refinancirao taj nepovoljni kredit - sklopio Ugovor o kreditu s tuženikom.

11.1. Tužitelj je doduše, nakon što je mu je tuženik osporio svojstvo potrošača, na istom ročištu (nakon što je prethodno završio iskaz) rekao kako je stan kupljen za stanovanje i da bi jednu prostoriju koristio kao odvjetnički ured, jer da se 1996. razveo te unajmio stan za potrebe stanovanja i obavljanja odvjetničke djelatnosti pa 1998. navedenim kreditom kupio stan u [adresa] gdje je nastavio stanovati i obavljati odvjetničku djelatnost.

12. Prvostupanjski je sud potpuno zanemario prvotni vrlo opširan, siguran i uvjerljiv iskaz o tome da je prethodni kredit kod Zagrebačke banke d.d. podignut upravo za kupnju stana u [adresa], kako bi u njemu obavljao odvjetničku djelatnost i da je sporni kredit kod tuženika podigao i iskoristio za refinanciranje prethodnog kredita. Sud doduše ima ovlaštenje prema svom uvjerenju ocijeniti hoće li uzeti za priznatu ili osporenu činjenicu koju je stranka najprije priznala, a onda potpuno ili djelomično porekla ili ograničila priznanje dodavanjem drugih činjenica, kako je propisano u članku 221 stavku 2. ZPP, ali u ovom slučaju prvostupanjski sud nije naveo na kojim je to okolnostima zasnovano njegovo uvjerenje niti se pozvao na odredbu članka 221. stavka 2. ZPP.

Pozvao se zapravo samo na to da je teret dokazivanja na tuženiku koji je dužan dokazati da tužitelj nije potrošač, što je samo donekle točno jer je u slučaju kad se tužitelj pozove na Zakon o zaštiti potrošača i presudu donesenu u kolektivnom sporu doista teret dokazivanja da tužitelj nije potrošač na tuženiku, međutim u ovom je postupku tužitelj u svom iskazu naveo činjenice iz kojih jasno proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopljen u svrhu namijenjenu njegovom zanimanju i poslovnoj aktivnosti – odvjetništvu.

13. Tužitelj se stoga ne može smatrati potrošačem u smislu članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003.) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (1. ožujka 2006.) a kojom je odredbom propisano da je u smislu toga Zakona potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj djelatnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

Ne može se prihvatiti navod iznesen nakon saslušanja tužitelja kao parnične stranke u svrhu dokazivanja, o tome, da je stan kupljen za stanovanje a da bi u jednoj prostoriji bio odvjetnički ured, "jer da se 1996. godine razveo i unajmio stan za potrebe stanovanja i obavljanja odvjetničke djelatnosti pa 1998. godine navedenim kreditom kupio stan u [adresa] gdje je nastavio stanovati i obavljati odvjetničku djelatnost ", tim više što je tijekom cijelog postupka, kao i u Ugovoru o kreditu , naznačena njegova adresa u [adresa], a ne u [adresa] gdje nesporno obavlja odvjetničku djelatnost.

14. Može se stoga smatrati očitim da je tužitelj u tužbi i kasnije sve do saslušanja u svojstvu parnične stranke tajio da je prethodni kredit kod Zagrebačke banke d.d. iskorišten za kupnju stana u [adresa], kao odvjetničkog ureda pa se ne može prihvatiti njegovo pozivanje na to da je tuženiku sve bilo poznato prilikom sklapanja Ugovora o kreditu (iako ni to nije ni dokazao – nije predložio dodatno saslušanje svjedokinje BĐ koja je kao zaposlenica banke saslušana na istom ročištu neposredno prije tužitelja, kao ni druge dokaze) sklopljenim s tuženikom 1. ožujka 2006. i iskorištenim za refinanciranje kredita kojim je prethodno kupljen stan za obavljanje odvjetničke djelatnosti.

14.1. Osim toga, i stranke su pred sudom dužne govoriti istinu i savjesno se koristiti svojim pravima koja su im priznata zakonom (članak 9. ZPP) pa tužitelj ne bi smio imati koristi od toga što je istinu obznanio tek u svom iskazu u svojstvu parnične stranke koji se dokaz, po prirodi stvari, izvodi tek tijekom glavne rasprave.

15. Iz navedenih je razloga stoga valjalo prihvatiti tuženikovu žalbu pa preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

16. Preinačena je i odluka o troškovima postupka jer je sada zbog svoga potpunog neuspjeha tužitelj dužan naknaditi tuženiku troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice.

16.1. Takvi se tuženikovi troškovi sastoje od nagrade punomoćniku – odvjetniku za sljedeće radnje: sastavljanje odgovora na tužbu i podneska od 24. rujna 2021. te zastupanja na ročištima 19. studenog 2020. i 8. veljače 2022. te 13. rujna i 15. studenog 2023. po 199,08 eura (puna nagrada), sastavljanje žalbe od 8. travnja 2022. u iznosu od 248,86 eura (puna nagrada s povećanjem od 25%), zastupanje na ročištu 1. listopada 2020. u iznosu od 49,77 eura (25% nagrade jer je ročište odgođeno prije raspravljanja) i zastupanje na ročištu 13. rujna 2023. u iznosu od 99,54 eura (50% nagrade jer se raspravljalo samo o procesnim pitanjima) što ukupno iznosi 1.393,57 eura a zajedno s porezom na dodanu vrijednost po stopi od 25% iznosi 1.741,96 eura i to su troškovi prvostupanjskog postupka koje mu je dužan naknaditi tužitelj.

16.2. Ne pripadaju mu troškovi sudske pristojbe za odgovor na tužbu jer te troškove izravno snosi tužitelj nakon pravomoćnosti odluke zbog potpunog neuspjeha (prema članku 4. točki 2. Zakona o sudskim pristojbama – Narodne novine br. 118/2018 i 51/2023) a ni troškovi sudske pristojbe na žalbu jer u žalbi podnesenoj 6. travnja 2022. nije postavio takav zahtjev, kako je to nužno prema članku 164. stavku 3. ZPP.

17. Visina nagrade odvjetniku utvrđena je u skladu s mjerodavnim tarifnim odredbama (Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8.t.1, Tbr. 9.t.1. , 2. i 5., Tbr. 10. t. 1. i Tbr. 46.) Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023).

18. Tuženik ima pravo i na naknadu troškova aktualne žalbe u iznosu od 312,50 eura (nagrada odvjetniku za sastavljanje žalbe u iznosu od 250,00 eura i porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% u iznosu od 62,50 eura).

19. Iz svih je navedenih razloga, a na temelju odredbe članka 373.a i 166. stavka 2.

ZPP, odlučeno kao u izreci.

U Puli 30. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte