REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] H 5

Poslovni broj: Us I-2301/2025-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja HRC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , kojeg zastupa opunomoćenik Toni Primorac, odvjetnik u Rijeci, Prolaz M. K. Kozulić 2/III, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Rijeka, Ž. fašizma 3, OIB: 36162371878, radi izdavanja dozvole za boravak i rad, 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika KLASA: UP/I-216-02/25-09/248920, URBROJ: 511-09-38-25-3 od 10. studenoga 2025.

II. Obustavlja se upravni postupak.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prijedlog tužitelja za određivanjem odgodnog učinka tužbe do pravomoćnosti odluke u ovom sporu.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog upravnog spora u iznosu od 2.500,00 EUR (dvije tisuće i petsto eura) uvećano za zatezne kamate koje teku od dana donošenja odluke, ako ih tuženik ne podmiri u ostavljenom roku, do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentna stopa) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnoga spora u preostalom iznosu od 1.250,00 EUR (tisuću dvjesto pedeset eura).

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I-216-02/25-09/248920, URBROJ: 511-09- 38-25-3 od 10. studenoga 2025. odbijen je zahtjev poslodavca Horeca jobs4u d.o.o. za izdavanje dozvole za boravak i rad tužitelja, državljanina Indije (točka 1.), tužitelju je određen rok dragovoljno napuštanje Europskog gospodarskog prostora (točka 2.), uz ostale prateće odluke (točke 3.-4.).

2. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba upravnog postupka. Obrazlaže da je Horeca jobs4u d.o.o. podnio zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad za tužitelja koji je trebao biti ustupljen krajnjem korisniku Klopa i cuga d.o.o., da je Horeca jobs4u d.o.o. 9. studenoga 2025. elektroničkom poštom odustao od zahtjeva slijedom čega je tuženik, sukladno čl. 91. st. 8. Zakona o strancima, bio dužan obustaviti postupak rješenjem u obliku zabilješke u spisu, a ne meritorno odlučivati o zahtjevu. Tužitelj ističe da je imao važeću dozvolu za boravak i rad do 11. prosinca 2025. kod ranijeg poslodavca te da je pravodobno (7. studenoga 2025.) podnio zahtjev za produljenje dozvole. Tuženik da je nezakonito postupao kada je naložio napuštanje Republike Hrvatske osobi koja ima važeću dozvolu. Ističe i da mu nije omogućeno sudjelovanje u postupku i da u rješenju nije navedena njegova adresa. Predlaže sudu usvojiti tužbeni zahtjev i poništiti rješenje tuženika te predmet vratiti na ponovni postupak. Pobijanim rješenjem da mu se nanosi teško popravljiva šteta u vidu gubitka zaposlenja i izvora egzistencije te predlaže i da sud odredi odgodni učinak tužbe.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev u cijelosti i ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanoga rješenja. Ne osporava da je tužitelj imao važeću dozvolu za boravak i rad za poslodavca Klopa i cuga d.o.o. s rokom važenja do 11. prosinca 2025., no ističe da je navedeno društvo, i kao krajnji korisnik po zahtjevu Horeca jobs4u d.o.o., evidentiran kao poslodavac kod kojeg je inspekcijskim nadzorom utvrđeno postojanje neprijavljenog rada, a zbog čega je zahtjev odbijen kao neosnovan. Dodatno ističe da je 9. studenoga 2025., dan kada je upućen podnesak o odustanku od zahtjeva, bio neradni dan te da podnesak nije evidentiran u urudžbenom zapisniku ni toga dana ni sljedećega prije donošenja osporavanog rješenja, stoga je tuženik 10. studenoga 2025. donio rješenje na temelju takvog stanja spisa. U odnosu na povredu odredaba upravnog postupka navodi kako je poslodavcu i krajnjem korisniku omogućeno izjašnjavanje, a tužitelj nije bio stranka u postupku te nije postojala obveza njegova saslušanja. Obveza napuštanja Europskog gospodarskog prostora da je mogla nastupiti tek po isteku važeće dozvole i izvršnosti rješenja te osporavano rješenje nije moglo dovesti do prestanka zakonitog boravka tužitelja ni povrede njegovih prava. U odnosu na prijedlog za odgodnim učinkom ističe da je rješenjem od 12. prosinca 2025. odbijen zahtjev za produljenje roka za dragovoljni odlazak tužitelja jer osporavano rješenje, obzirom na zakonit boravak temeljem važeće dozvole, ne proizvodi neposredne izvršne učinke. Slijedom ne postoji opasnost od nastanka teško popravljive štete. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev i prijedlog za odgodni učinak tužbe.

4. U sporu je održana rasprava kako bi se strankama, u skladu s čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., 39/26.; dalje: ZUS), dala mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu ni imale.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Među strankama nije sporno, a isto proizlazi i iz spisa upravnog spora, da je tužitelj imao dozvolu za boravak i rad kod poslodavca Klopa i cuga d.o.o. s rokom važenja do 11. prosinca 2025. (str. 13/4 spisa). Nije sporno ni da je Horeca jobs4u d.o.o. 30. lipnja 2025. podnio zahtjev za izdavanje dozvole za boravak i rad za tužitelja te da je 9. studenoga 2025. elektroničkom poštom na službenu adresu tuženika poslao podnesak kojim izjavljuje odustanak od prethodno podnesenog zahtjeva.

8. Sporno je otkad se takav podnesak smatra zaprimljenim te je li tuženik bio ovlašten donijeti meritornu odluku bez prethodnog odlučivanja o navedenom podnesku.

9. Sud polazi od odredbe čl. 75. st. 3. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine br. 47/09., 110/21.; dalje: ZUP) prema kojoj se podnesak dostavljen elektroničkim putem smatra podnesenim javnopravnom tijelu u trenutku kada je zabilježen na poslužitelju za slanje poruka. Navedena zakonska odredba izričito određuje trenutak nastanka pravnog učinka elektroničkog podneska te ga veže uz objektivno utvrdivu tehničku činjenicu njegova zaprimanja na elektroničkom sustavu javnopravnog tijela.

10. Međutim, s obzirom na to da je predmetni podnesak zaprimljen na neradni dan tijela (nedjelja), sud polazi od toga da je za potrebe ocjene trenutka kada je tuženik bio u mogućnosti postupati po takvom podnesku relevantan prvi sljedeći radni dan, odnosno 10. studenoga 2025., kada je podnesak mogao biti evidentiran i uzet u službeno postupanje.

11. Tuženik je osporavano rješenje donio upravo 10. studenoga 2025., navodeći da predmetni podnesak prije donošenja odluke nije bio evidentiran u urudžbenom zapisniku, time ni zaprimljen u službenom poslovanju tuženika. Međutim, prema ocjeni ovoga suda, navedena okolnost nije od utjecaja na obvezu tuženika da pri odlučivanju uzme u obzir podnesak koji je toga dana već proizvodio pravne učinke.

12. Naime, stranka ne može snositi štetne posljedice načina unutarnje organizacije rada javnopravnog tijela, uključujući dinamiku urudžbiranja pismena ili način raspoređivanja pristiglih podnesaka službenim osobama . Takav bi pristup u bitnome obesmislio i zakonsko pravilo iz čl. 75. st. 3. ZUP-a. Zakonodavac je odredio trenutak evidencije na poslužitelju kao trenutak podnošenja podneska, upravo radi uklanjanja neizvjesnosti koja bi nastala kada bi pravni učinci ovis ili o unutarnjoj organizaciji rada pojedinog tijela.

13. Stoga činjenica da predmetni podnesak do trenutka donošenja osporavanog rješenja nije bio evidentiran u urudžbenom zapisniku ne znači da isti nije postojao niti da tuženik nije bio dužan o njemu odlučiti prije donošenja meritorne odluke.

14. Iz sadržaja podneska koji se nalazi u spisu predmeta (str. 12/3 spisa) proizlazi da je podnositelj zahtjeva jasno i nedvosmisleno izrazio volju za odustankom od podnesenog zahtjeva za izdavanje dozvole za boravak i rad. Odustanak od zahtjeva predstavlja procesnu dispoziciju stranke u postupku pokrenutom na njezin zahtjev zbog čega javnopravno tijelo prije meritorne odluke mora ocijeniti postoje li pretpostavke za prihvaćanje takve izjave i daljnje vođenje postupka.

15. Ako bi tuženik evenatualno smatrao da podnesak nije uredan, bio je dužan postupiti sukladno pravilima ZUP-a koja uređuju otklanjanje nedostataka podnesaka. Sama činjenica eventualnog izostanka određenih formalnosti ne može dovesti do zaključka da podnesak ne proizvodi nikakve procesne učinke niti ovlašćuje tijelo da zanemari njegov sadržaj.

16. Budući da je prije donošenja osporavanog rješenja postojao podnesak kojim je podnositelj zahtjeva odustao od pokrenutog postupka, tuženik nije imao zakonsku osnovu za meritorno odlučivanje o zahtjevu. Sukladno odredbi čl. 91. st. 8. Zakona o strancima (Narodne novine br. 133/20., 114/22., 151/22. i 40/25.) bio je dužan obustaviti postupak službenom zabilješkom u spisu.

17. Slijedom navedenoga, sud je utvrdio da je osporavano rješenje doneseno uz bitnu povredu pravila postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava jer je tuženik meritorno odlučio o zahtjevu u postupku u kojem je prethodno nastupilo odustajanje podnositelja zahtjeva. Kako su u ovom upravnom sporu potpuno i pravilno utvrđene sve činjenice odlučne za rješavanje stvari te iz njih nedvojbeno proizlazi da je postupak trebalo obustaviti, sud je primjenom odredbe čl. 117. st. 1. ZUS-a poništio osporavano rješenje te sam riješio upravnu stvar na način da se postupak po zahtjevu za izdavanje dozvole za boravak i rad obustavlja (t. I. i II. izreke presude). Vraćanje predmeta tuženiku na ponovni postupak bilo bi protivno načelu ekonomičnosti i učinkovitosti postupka jer tuženik, uz ovako utvrđeno činjenično stanje, ne bi mogao donijeti drukčiju zakonitu odluku.

18. Budući da je sud već utvrdio postojanje nezakonitosti osporavanog rješenja zbog odlučivanja o zahtjevu nakon nastupanja procesnih pretpostavki za obustavu postupka, nije bilo potrebno posebno ispitivati ostale tužbene navode koji se odnose na navodne povrede prava sudjelovanja tužitelja u upravnom postupku te druge nedostatke osporavanog rješenja jer oni ne mogu utjecati na drukčiji ishod ovog spora.

19. U odnosu na prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe, sud je isti ocijenio neosnovanim.

20. Čl. 42. ZUS-a propisano je da tužba nema odgodni učinak (stavak 1.) te da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu (stavak 2.).

21. U konkretnom slučaju sud ocjenjuje da tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje teško popravljive štete u smislu navedene zakonske odredbe. Iako tužitelj navodi da bi mu izvršenjem osporavanog rješenja nastala šteta u vidu gubitka mogućnosti rada i izvora egzistencije u Republici Hrvatskoj, takve posljedice u konkretnom slučaju ne proizlaze neposredno iz izvršenja osporavanog rješenja, već iz činjenice da je tužitelju ranije odobrena dozvola za boravak i rad istekla 11. prosinca 2025. Stoga ni u slučaju određivanja odgodnog učinka tužbe tužitelj ne bi stekao pravo na daljnji zakoniti boravak i rad u Republici Hrvatskoj, niti bi se odgodnim učinkom moglo produžiti važenje dozvole koja je istekla protekom vremena na koje je izdana.

22. Okolnost što je sud u ovoj presudi utvrdio nezakonitost osporavanog rješenja ne mijenja navedeni zaključak jer se odluka o odgodnom učinku tužbe donosi prema posebnim pretpostavkama propisanim čl. 42. ZUS-a koje odredbe ne propisuju vjerojatnost uspjeha u sporu kao samostalan uvjet za određivanje odgodnog učinka.

23. Slijedom navedenoga, kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za određivanje odgodnog učinka tužbe u smislu čl. 42. st. 2. ZUS-a, sud je prijedlog tužitelja odbio kao neosnovan te je na temelju odredbe čl. 42. st. 4. ZUS -a odlučeno kao u t. I. izreke rješenja.

24. Odluku o troškovima spora sud je donio na temelju odredbi čl. 144., čl. 147. st. 1. te čl. 148. st. 1. ZUS-a. Tužitelj je uspio u sporu u kojem je zastupan po opunomoćeniku koji je odvjetnik pa mu je priznat trošak prema Tbr. 27/1 i 27/2 te Tbr. 52/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23., 107/25.; dalje: Tarifa) za sljedeće radnje: sastav tužbe i zastupanje na ročištu od 2. lipnja 2026., svaka radnja u iznosu od po 1.000,00 eura, odnosno ukupno 2.000,00 eura, što uvećano za PDV od 25% (Tbr 42. Tarife) iznosi 2.500,00 eura. Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno odredbi čl. 151. st. 2. ZUS-a. Prema odredbi čl. 144. st. 4. ZUS-a troškovi spora obuhvaćaju i zatezne kamate koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova do isplate, ako ih stranka kojoj je naloženo plaćanje troškova ne podmiri u ostavljenom roku. Slijedom, odlučeno je kao pod t. II. izreke rješenja.

25. Tužitelj je, pored navedenog troška, zatražio i naknadu troška za sastav podneska od 11. lipnja 2026., međutim, prema ocjeni ovog suda, ne radi se o opravdanom izdatku u smislu odredbe čl. 144. st. 1. ZUS-a. Naime, navedenim podneskom tužitelj u bitnome ponavlja navode iz tužbe, ne iznosi nove odlučne činjenice niti predlaže izvođenje novih dokaza. Ujedno, iako je sud pozvao tužitelja da se očituje na mogućnost donošenja odluke bez održavanja rasprave, u istom pozivu tužitelju je jasno naznačeno (str. 31 spisa) da će se, u slučaju neizjašnjenja u ostavljenom roku, smatrati da nije suglasan s takvim načinom odlučivanja. Slijedom navedenog, nepodnošenje podneska ne bi za tužitelja imalo nikakve nepovoljne procesne posljedice pa se njegovo podnošenje ne može smatrati radnjom nužnom za vođenje spora niti troškom koji bi teretio protivnu stranku. Stoga je zahtjev tužitelja za naknadu troškova zastupanja u tom dijelu, uvećan za PDV, odbijen kao neosnovan. Slijedom, odlučeno je kao pod t. III. izreke rješenja.

26. Obzirom da tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelju nije nastala obveza plaćanja sudskih pristojbi sukladno odredbi čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18., 51/23.).

U Rijeci 30. lipnja 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske (čl. 127. st. 1. ZUS-a). Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).