REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

57. Povrv-799/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Nelli Stipaničev, u pravnoj stvari tužitelja ŽUPANIJSKA UPRAVA ZA CESTE SPLIT, Split, R. Boškovića 22, OIB: 65117231356, zastupano po: Odvjetničko društvo Jajaš i Vukelić d.o.o., Rijaka, protiv tuženika HRVATSKOG TELEKOMA d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, kojeg zastupa Tin Lovrić, odvjetnik u Bogdanović, Dolički & Partneri, odvjetničkom društvu d.o.o., Zagreb, Miramarska cesta 2, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27. svibnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika Jelene Maržić Benzia, poslovni broj UPP/OS-Ovrv-1137/2024 (Općinski građanski sud u Zagrebu, poslovni broj Ovrv-82653/2024) od 28. studenoga 2024. te se tužbeni zahtjev u cijelosti, kako u odnosu na glavnicu i zatezne kamate, tako i u odnosu na troškove ovršnog i parničnog postupka, odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 175.663,61 EUR s zateznim kamatama, s zateznim kamatama od 7. srpnja 2026. do isplate, po stopi po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.

Na prijedlog tužitelja (tada ovrhovoditelja) javni bilježnik Jelena Maržić Benzia, donijela je dana 28.11.2024. rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-82653/2024, nakon kojeg je predmetno rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage u dijelu kojim je određena ovrha te su ukinute sve provedene radnje, a određeno je da će se postupak nastaviti kao povodom prigovora protiv platnog naloga, nakon čega se ovršni prijedlog tužitelja smatra tužbom, a prigovor tuženika odgovorom na tužbu.

2.

U prigovoru tuženik (tada ovršenik) navodi da tužitelj, u okolnostima konkretnog slučaja, nema pravo naplaćivati naknadu za pravo puta, u smislu odredaba čl. 63. st. 8. Zakona o elektroničkim komunikacijama (Narodne novine, broj: 76/2022., 14/2024., dalje u tekstu: ZEK/22) i čl. 8. st. 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta (Narodne novine, broj: 152/2011., 151/2014., 95/2017., dalje u tekstu: Pravilnik/11). Ovo stoga, što prema tim odredbama infrastrukturni operator (ovdje tuženik) ne plaća upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine (ovdje tužitelj) naknadu za pravo puta u slučaju kada je infrastrukturni operator ujedno i vlasnik te nekretnine ili ima kakvo stvarno pravo na toj nekretnini ili drugi pravni odnos s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine kojim je uređeno korištenje općeg dobra ili nekretnine. U konkretnom slučaju da su stranke sklopile 13. prosinca 2013. Ugovor F4-1-517/2013 s Dodatkom ugovora, o osnivanju prava služnosti na javnim površinama (dalje u tekstu: Ugovor) čije je postojanje i obvezatnost potvrđeno pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-6658/2019 od 11. svibnja 2021. S obzirom da tuženik uredno plaća tužitelju naknadu za pravo puta temeljem sklopljenog Ugovora, to da mu nije dužan istu plaćati temeljem rješenja HAKOM-a na koja se tužitelj poziva u ovom postupku.

3.

Nadalje, tijekom postupka tužitelj je naveo da je Rješenjem Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti (dalje: HAKOM), Klasa: UP/I -344- 03/18-11/740, Ur.broj: 376-10-18-20 od 31. listopada 2018. g. (dalje: Rješenje) utvrđeno HT, infrastrukturni operator i ima pravo puta na županijskim i lokalnim cestama na području Splitsko- dalmatinske županije navedenim u Odluci o razvrstavanju javnih cesta (NN br. 103/2017 i 17/18) i popisu županijskih i lokalnih cesta na području Splitsko-dalmatinske županije koji su sastavni dio ovog rješenja, koje ceste se nalaze u vlasništvu Republike Hrvatske i pod upravljanjem Županijske uprave za ceste Split, a na kojim cestama HT ima izgrađenu elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu (dalje: EKI) prema podatcima o EKI navedenim u Elaboratu za pravo puta Županijska uprava za ceste Splitsko-dalmatinske županije, oznake 38/2018 (dalje: Elaborat), koje nekretnine koristi za pristup, postavljanje, korištenje, popravljanje i održavanje svoje EKI. Elaborat je u dijelu o količini, vrsti i prostornom položaju EKI 2 sastavni dio ovog rješenja. Utvrđuje se godišnja naknada za pravo puta za korištenje nekretnina iz točke I. ovog rješenja prema površini zemljišta na kojem se nalazi EKI sukladno podatcima navedenim u Elaboratu uz primjenu iznosa i načina obračuna određenog u članku 6. i 7. stavcima 2), 3) i 4) Pravilnika o potvrdi i naknadi o pravu puta (NN br. 152/11, 151/14 i 95/17). Županijska uprava za ceste Split, Ruđera Boškovića 22, Split, ima pravo na godišnju naknadu za pravo puta iz točke III. ovog rješenja od 12. rujna 2018. Obvezuje se HT u roku od 8 (osam) dana od primitka ovog rješenja napraviti obračun godišnje naknade za pravo puta temeljem parametara iz točaka I., II. i III. ovog rješenja te obračun sa svim podatcima koji su primijenjeni, dostaviti HAKOM-u i Županijskoj upravi za ceste Split. sukladno točki V. Rješenja tuženik je sačinio obračun i dostavio ga tužitelju, te je sukladno obračunu tuženika utvrđeno da godišnja naknada s osnova prava puta koju je tuženik dužan plaćati tužitelju iznosi 6.964.818,47 kuna, a koju naknadu je tuženik uredno podmirio. Tuženik u bitnom ističe da postojanje uređenog pravnog odnosa između ovdje stranaka temeljem postojećeg Ugovora o služnosti kao drugog prava, da je nesporna činjenica koja, sukladno čl. 63. st. 8. Zakona o elektroničkim komunikacijama i čl. 8. st. 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta ex lege isključuje iz primjene pravo puta i obvezu plaćanja naknade utvrđene po toj osnovi (ovdje Rješenja).

4.

Nadalje, tijekom postupka tuženik je naveo da je ustaljeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da u slučaju postojanja ugovornog odnosa vlasnik zemljišta (ovdje tužitelj) nema pravo naplaćivati naknadu (za pravo puta) preko ugovorenog iznosa, a infrastrukturni operator (ovdje tuženik) nije dužan plaćati naknadu (za pravo puta) preko tog ugovorenog iznosa. Podnošenjem prijedloga za ovrhu tužitelj upravo pokušava naplatiti naknadu preko ugovorenog iznosa, što je suprotno od onoga što je utvrdio VSRH i suprotno od onoga kako je propisano čl. 63. st. 8. Zakona o elektroničkim komunikacijama (NN 76/22, 14/24; dalje: ZEK) i čl. 8. st. 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta (NN 152/11, 151/14 i 95/17; dalje: Pravilnik) Zahtjev tužitelja za naplatu naknade za pravo puta u ukupnom iznosu od 3.295.299,89 EUR je neosnovan jer primjenom prisilnih odredbi čl. 63. st. 8. Zakona o elektroničkim komunikacijama (NN 76/22, 14/24; dalje: ZEK) i čl. 8. st. 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta (NN 152/11, 151/14 i 95/17; dalje: Pravilnik), tužitelj nema pravo naplaćivati potraživanje u vezi kojeg je pokrenuo predmetni ovršni postupak, a sve uzimajući u obzir nespornu odlučnu činjenicu postojanja drugog (predmnijevanog) stvarnog prava odnosno drugog pravnog odnosa (u smislu niže citiranih odredbi ZEK-a i Pravilnika) kojim je između tužitelja i tuženika uređeno pitanje plaćanja naknade za korištenje zemljišta pod upravom tužitelja. U ovoj pravnoj stvari ključno je da su tužitelj i tuženik još 2013. godine sklopili Ugovor o osnivanju prava služnosti na županijskim i lokalnim cestama na području Splitsko-dalmatinske županije br. F4. 1-517/13 od 13. prosinca 2013. s Dodatkom 1. i 2. od 21. srpnja 2017. (dalje u tekstu: Ugovor o služnosti ili Ugovor). Predmetnim Ugovorom o služnosti je u smislu čl. 63. st. 8. ZEK-a uređeno korištenje javnih cesta pod upravom tužitelja i to u odnosu na upravo one iste javne ceste i isto korištenje na koje se odnosi rješenje Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti (dalje u tekstu: HAKOM), KLASA: UP/I-344-03/18-11/740, URBROJ: 376-10-18-20 od 31. listopada 2018. (dalje u tekstu: Rješenje HAKOM-a ili Rješenje), kojim je tuženiku utvrđena obveza plaćanja naknade na ime prava puta. Postojanje predmetnog Ugovora o služnosti utvrđeno je i potvrđeno pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Splitu, poslovni broj: P-559/18 od 30. kolovoza 2019. (dalje: Pravomoćna presuda), odnosno presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž6658/19-a od 11. svibnja 2021., kao i presudom VSRH, broj Rev-179/2023 od 6. ožujka 2025. Postojanje uređenog pravnog odnosa između tužitelja i tuženika temeljem postojećeg Ugovora o služnosti kao drugog prava (koje je potvrđeno Pravomoćnom presudom) je nesporna pravna činjenica koju je, u smislu čl. 9. Zakona o obveznim odnosima i čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima, kao izvor obveze tužitelj dužan poštivati, a čije postojanje u smislu čl. 63. st. 8. ZEK-a i čl. 8. st. 4. Pravilnika isključuje iz primjene pravo puta i obvezu plaćanja naknade utvrđene po toj osnovi (ovdje temeljem rješenja HAKOM-a). Tuženik je za cijelo sporno razdoblje obuhvaćeno ovom tužbom tužitelju već platio naknade za služnost pa u tom smislu tuženik nije dužan tužitelju još jednom plaćati naknadu za pravo puta utvrđenu Rješenjem HAKOM-a na kojima tužitelj temelji svoje neosnovano potraživanje iz vjerodostojne isprave. S obzirom da je nesporno kako je predmetni Ugovor o služnosti u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu (kao i danas) na snazi, tada proizlazi da se tužitelj (kao ovrhovoditelj) poziva na Rješenje HAKOM-a radi naplate naknade za pravo puta, iako na to nema pravo. Nadalje, tuženik ističe da čak kada bi temeljem predmetnog Rješenja HAKOM-a tužitelj i bio ovlašten provesti ovrhu, tada bi ovrha, zbog primjene jedinične cijene od 2,4, kn/m2 /0,32 EUR /m2 iz Odluke o visini naknade za osnivanje prava služnosti i prava građenja na javnoj cesti (NN 87/14, na snazi od 29. srpnja 2014.; dalje: Odluka Vlade RH) također bila neosnovana. Naime, dana 4. siječnja 2022. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o cestama (NN 144/21, dalje: Izmjene ZOC-a) kojim je, između ostalih, izmijenjen čl. 86. st. 2. ZOC-a i kojim je propisano da se visina naknade koja se ima plaćati na ime prava služnosti, prava građenja i prava puta ili nekog drugog prava koje se odnosi na korištenje cestovnog zemljišta, plaća u visini iznosa koji je određen Odlukom o visini naknade za osnivanje prava služnosti i prava građenja na javnoj cesti. Navedene odredbe ZOC-a su prisilne naravi, što znači da se odredbe o isključivom plaćanju naknade za služnost, uključujući i kad se radi o pravu puta, moraju primjenjivati na sve osobe kod plaćanja cijene utvrđene navedenom Odlukom Vlade RH, i to s učinkom od stupanja predmetne odredbe na snagu, tj. od 4. siječnja 2022. ubuduće. Ovakva prisilna norma, koja predstavlja jedinstvenu i isključivu naknadu propisanu Odlukom Vlade RH, djeluje ubuduće s učinkom da se takvom sada propisanom cijenom imaju uskladiti i obveze plaćanja naknade iz predmetnog Rješenja HAKOM-a, na način da se naknada za korištenje cestovnog zemljišta za period od 4. siječnja 2022. obračunava po jedinstvenoj i isključivoj cijeni od 2,4 kn/m2 / 0,32 EUR, kako to određuje ZOC u svom čl. 86. st.1. toč. 12., st. 2. i 3., čl. 86. u vezi s čl. 87. st. 6. i čl. 139. st. 3. alin. 3. važećeg ZOC-a, a u vezi cjenika iz toč. 3. Odluke Vlade RH. Svi moraju poznavati pravo, pa tako i tužitelj. Tužitelj je znao ili je barem morao znati da su na snagu stupile navedene prisilne norme ZOC-a po kojim je zakonodavac odredio jedinstvenu visinu plaćanja naknade za korištenje javnih cesta za potrebe EKI i to u visini cijene utvrđene navedenom Odlukom Vlade RH. Nesporno je da je tuženik primio navedenu godišnju naknadu za utuženi period, no on i pored toga zahtjeva da mu tužitelj dodatno plati višestruko veći iznos u ukupnoj visini od 3.295.299,89 EUR na koji nema nikakvo pravo. Navedeni iznos naknade za pravo služnosti predstavlja umnožak jedinične cijene od 2,4kn/m2 /0.32 EUR m/2 sa stvarno utvrđenim količinama EKI iz elaborata o pravu puta iz Rješenja HAKOM-a / elaborata o pravu puta, pri čemu je jedinična cijena od 2,4kn/m2 /0.32 EUR m/2 ujedno i u skladu čl. 86. st. 2. ZOC-a Zakona o cestama. Dakle, s obzirom na prisilnu i obvezujuću primjenu cijene od 2,4 kn / 0,32 EUR /m2 iz navedene Odluke Vlade RH koja se ima primjenjivati od 4. siječnja 2022. pa ubuduće, a što je tužitelj znao ili je morao znati pa je svoje potraživanje za utuženi period bio dužan uskladiti sa važećom visinom naknade od 2,4 kn / 0,32 EUR / m2 propisanom Odlukom Vlade RH, a sve sukladno Izmjenama ZOC-a. Da je tužitelj u svom ovršnom prijedlogu uskladio visinu zahtjeva sa jediničnom cijenom naknade iz Odluke Vlade RH, tada bi njegovo godišnje potraživanje iznosilo upravo onoliko koliko je tuženik već platio tužitelju, kako to uostalom nesporno proizlazi iz priloženih potvrda o plaćanju naknade. Sve naprijed navedeno potvrdilo je Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture koje je svim županijskim upravama za ceste (pa tako i ovrhovoditelju) izdalo obveznu uputu, KLASA: 401-01/24-01/466 od 6. veljače 2025 (dalje u tekstu: Obvezna uputa Ministarstva) kojom je u odnosu na visinu naknade za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu (dalje: EKI) položenu na javnim cestama svim županijskim upravama za ceste (pa tako i ovrhovoditelju) naloženo obvezno postupanje i primjena Odluke visini naknade za osnivanje prava služnosti i prava građenja na javnoj cesti odnosno primjena jedinične cijene od 2,4 kn/ 0,32 EUR /m2, što potvrđuje neosnovanost pokrenutog postupka prisilne naplate od strane ovrhovoditelja. Stoga je očito kako, ne samo da u slučaju postojanja ugovornog odnosa upravitelji javnih cesta nemaju pravo naplaćivati naknadu preko ugovorenog iznosa, već da i slučaju kada takvog ugovornog odnosa nema, upravitelj javnih cesta su ovlašteni naplaćivati isključivo naknadu u visini propisanoj Odlukom Vlade RH, a ne Pravilnikom, kako to pogrešno tumači i zahtjeva tužitelj.

5.

Tužitelj osporava pravna stajališta tuženika. Navodi da za tužitelja Rješenje HAKOM-a nema apsolutno nikakvu pravnu snagu u pogledu određene mu obveze plaćanja godišnje naknade za pravo puta za EKI – elektronička komunikacijska infrastruktura - (opseg kojeg konkretnog EKI-ja je sadržan u tom Rješenju), ali ga je istovremeno pobijao pokretanjem upravnog spora u roku od 30 dana, počev od njegova donošenja 31. listopada 2018. U tom kontekstu tuženik se podneskom (niti uopće u ovom postupku) nije decidirano izjasnio zastupa li tezu, ili da mu je obveza plaćanja naknade za pravo puta za 2 EKI prestala ili da ne postoji (da nikada nije postojala). Naime prva teza logički nužno isključuje onu drugu. Ako tužitelj zastupa stav da mu je ta obveza prestala (dok istovremeno tužitelj tvrdi da je ta obveza tuženiku nastala točno 31. listopada 2018. s danom donošenja Rješenja HAKOM-a i traje kontinuirano i sada), tada se tuženik neophodno (radi smislenosti svoje argumentacije) svakako mora izjasniti / navesti kojeg točno datuma mu je ta obveza prestala. Ako pak tužitelj zastupa stav da njegova obveza plaćanja naknade za pravo puta za EKI ne postoji, dakle ne od nekog datuma pa pro futuro, nego da nikada uopće i nije postojala, tada je tužiteljevo postupanje kontradiktorno u segmentu podnošenja pravnog sredstava protiv Rješenja HAKOM-a (tužbe Visokom upravnom sudu RH sa zahtjevom za poništaj tog Rješenja koji predmet je rezultirao presudom pod posl.br. UsII-504/18-11 od 25. rujna 2019.g.). Naime, radnja podnošenja pravnog sredstva (pravnog lijeka) sadrži na strani podnositelja svijest / znanje (kao subjektivne elemente) da je određena odluka doista donesena (od strane ovlaštenog tijela u zakonom reguliranoj proceduri) i kako bi otklonio negativne pravne učinke po svoju pravnu poziciju, tu istu odluku pobija. Dakle, on ju percipira (priznaje) da je doista donesena, međutim sadržaju te odluke se protivi i to eksplicitno pokazuje podnošenjem žalbe, tužbe, prigovora, ili bilo kojeg daljnjeg pravnog sredstva, i to baš u okviru upravo tog postupka, sa ciljem ostvarenja suprotnog pravnog efekta od onog koji nastaje ako se odluči pravno ne protiviti toj odluci. U konkretnoj situaciji u okviru upravnog postupka / spora tuženik je pokušao poštujući zakonsku proceduru podnošenjem pravnog sredstva (upravna tužba) ishoditi njegovo poništenje pa kada u tome u konačnici nije uspio onda je počeo iznositi teze da Rješenje HAKOM-a od 31. listopada 2018. zapravo nema pravnih učinaka na njega i to sadržajem argumenata potpuno jednako onako kao da se dogodilo (ali nije!) da je upravnom tužbom ostvario uspjeh i poništio Rješenje koje je napadao. Dakle, neprijeporno je da je tuženik u pokušaju poništenja predmetnog Rješenja odbijen sa svojim zahtjevom i ta činjenica se ne smije ignorirati. Povrh svega, nema nikakvog spora među strankama da je tuženik par godina uredno vršio plaćanja naknade za pravo puta za EKI iz Rješenja od 31. listopada 2018., iako sada tvrdi da nikad nije imao, niti da ima obvezu plaćati tu naknadu prema obračunu kojeg je on sam izradio poštujući tako naloge (kondemnacije) iz tog Rješenja HAKOMa. Potpuno je jasno, životno i logično da na takav način postupa jedino onaj tko zna, odnosno svjestan je da je obvezan izvršiti (tj. periodično izvršavati) dužnu činidbu iz izvršnog upravnog naslova. Predmetno Rješenje HAKOM-a od 31. listopada 2018. kao upravni akt nije izgubilo ni u jednom trenutku počev od dana donošenja svoje pravne učinke koji slijede iz sadržaja njegove izreke, a s time u direktnoj svezi i svoje svojstvo pravomoćnosti i ovršnosti, a najreprezentativniji dokaz da je tome upravo tako jest činjenica što tuženik uopće ne iznosi točan datum, tj. dan kada bi se suprotno dogodilo pa da bi mu iz tog donesenog, postojećeg i učinkovitog Rješenja, obveza plaćanja naknade prestala. To Rješenje je proizvelo javnu obvezu tuženiku da plaća u njemu navedene periodične naknade i ta obveza traje sve dok se to Rješenje ne ukine ili ne izmijeni. Prema načelu zakonitosti upravnih akata, upravni akt vrijedi i mora se izvršavati sve dok postoji. ZEK je HAKOM-u dao ovlaštenje i nadležnost da utvrđuje pravo puta za EKI, određuje naknadu i utvrđuje obveznike. Dakle, kada je HAKOM donio Rješenje dana 31. listopada 2018., postupao je tada u okviru zakonskih ovlasti. Ako bi se u okviru parnice utvrdilo da ugovor stranaka o služnosti iz 2013. sprječava primjenu HAKOM-ovog rješenja, a na što se svode tuženikovi navodi, tada bi se time faktički ukinuo upravni akt i to izvan okvira postupka (tj. upravnog spora) u kojem do ukidanja / poništavanja jedino može doći, dakle bez ikakvog pravnog osnova i mimo propisanog postupka (upravni spor / obnova / postupak nadzora). Navedeno bi predstavljalo povredu načela podjele vlasti, procesnih jamstava i načela pravne sigurnosti. S obzirom da je pravomoćnim i izvršnim Rješenje HAKOM-a (nadležnog tijela) utvrđeno da postoji tuženikova obveza na godišnje isplate naknade za pravo puta za EKI, sud u parničnom postupku ne može utvrđivati da takva obveza ne postoji. Dakle, parnični sud nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćne i izvršne odluke donesene u upravnom postupku (čl. 12. st.1. ZPP-a). Tvrdnje tuženika da nije dužan plaćati naknadu za pravo puta za EKI, određenu Rješenjem HAKOM-a zapravo predstavljaju preispitivanje pravilnosti predmetnog HAKOM-ovog Rješenja, a što je isključeno u okviru parnice, odnosno parnični sud to nije ovlašten. Tužitelj ima pravno priznato i valjano određeno pravo na godišnju naknadu za pravo puta za EKI temeljem pravomoćnog i izvršnog rješenja HAKOM (kvalificirana upravna odluka kojom je utvrđena obveza tuženika na plaćanje). Predmetni račun kao vjerodostojna isprava je izdan i glasi na točno one novčane iznose koje je uostalom sam tuženik obračunao prihvaćanjem te svoje obveze, u to vrijeme, tj. tada uredno i pravovremeno poštujući predmetno Rješenje HAKOM-a i u njemu sadržane rokove.

6.

Tijekom dokaznog postupka pročitani su računi (list 12-19. spisa), izvadak iz sudskog registra ( list 23-37 spisa), Ugovor o osnivanju prava služnosti na županijskim i lokalnim cestama sklopljen 13.12.2013. između tužitelja i tuženika kao korisnika (list 62-65. spisa), Dodatak ugovoru ( list 68-75 spisa), rješenja HAKOM-a (list 130-139, 332-336, 557-562 spisa), izvadak po računu ( list 140-148 spisa), potvrde isplata ( list 296-300 spisa), dopis ( list 337 spisa), te sva sudska praksa u spisu.

7.

Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., 146/2025., dalje u tekstu: ZPP), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

8.

Predmet spora jest isplata naknade za pravo puta za razdoblje od 2021. do 2024. u visini određenoj pravomoćnim i izvršnim rješenjima HAKOM-a.

9.

Među strankama je nesporno da je tuženik infrastrukturni operator koji na nekretninama u vlasništvu ili pod upravom tužitelja koristi EKI bez sudskog spora s tužiteljem u razdoblju duljem od tri godine od početka njezinog korištenja te da je na tim nekretninama temeljem samog zakona stekao pravo puta, kao i da je rješenjima HAKOM-a iz 2018. i 2020. određena visina naknade za to pravo puta s obzirom na vrstu i količinu EKI postavljene na nekretninama tuženika, koju je tuženik dužan plaćati tužitelju svake godine, koja rješenja su pravomoćna, konačna i izvršna.

10.

S druge strane, nesporno je i da su stranke sklopile Ugovor kojim su regulirale pravo tuženika da na nekretninama tužitelja drži EKI te su ugovorile visinu naknade koju je tuženik dužan plaćati tužitelju svake godine s obzirom na vrstu i količinu postavljene EKI koji ugovor je i dalje na snazi.

11.

Nesporno je i da tuženik plaća tužitelju naknadu za korištenje njegovih nekretnina u svrhu postavljanja i držanja EKI u visini određenoj Ugovorom, koja je znatno manja od visine naknade za pravo puta određene rješenjima HAKOM- a.

12.

Tuženik je pravo puta na nekretninama u vlasništvu tužitelja te općim dobrima pod upravom tužitelja stekao ispunjenjem zakonskih pretpostavki iz ZEK/08, a koje su bile ispunjene već u trenutku njegova stupanja na snagu.

13.

Prema odredbi čl. 28. st. 4. ZEK/08 infrastrukturni operator plaća upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta u skladu s odredbama čl. 29. toga zakona, osim ako je infrastrukturni operator ujedno i vlasnik te nekretnine ili ima koje drugo stvarno pravo na toj nekretnini ili drugi pravni odnos s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine kojim je utvrđena obveza plaćanja odgovarajuće naknade za korištenje općeg dobra ili nekretnine.

14.

Navedena odredba je donekle izmijenjena Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim komunikacijama (Narodne novine, broj: 90/2011.) na način da je bilo određeno da je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, a upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine mu je obvezan omogućiti ostvarivanje prava puta, bez navođenja situacija u kojima obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje, kao što je to bilo navedeno u ZEK -u/08 te je takvo zakonodavno stanje ostale sve do donošenja novog, aktualnog Zakona o elektroničkim komunikacijama (Narodne novine, broj: 76/2022., dalje u tekstu: ZEK/22).

15.

Međutim, to ne znači da je naknada za pravo puta prestala imati supsidijarni karakter u odnosu na naknadu koja se plaća za sadržajno istovjetno pravo temeljem ugovora s vlasnikom nekretnine odnosno upraviteljem općeg dobra, samo što je razdoblju od 2011. do 2022. ta supsidijarnost bila propisana Pravilnikom o potvrdi i naknadi za pravo puta (Narodne novine, broj: 152/2011., 151/2014., 95/2017., dalje u tekstu: Pravilnik/11), koji je i danas na snazi.

16.

Tako je odredbom čl. 8. st. 1. Pravilnika/11 bilo najprije određeno da obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje ako infrastrukturni operator zasnuje koje drugo stvarno pravo na nekretnini za koju je izdano pravo puta ili zasnuje drugi pravni odnos s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine za koje je izdano pravo puta, kojim je utvrđena obveza plaćanja odgovarajuće naknade za korištenje općeg dobra ili nekretnine, da bi ta odredba izmjenama iz 2014. bila sadržajno premještena u čl. 9. st. 1 . Pravilnika/11, a da bi u konačnici izmjenama iz 2017. bila brisana odredba čl. 9., a unesena nova odredba čl. 8. st. 4. Pravilnika/11, koja je na snazi i danas, a kojom je određeno da obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje ako na nekretnini posto ji koje drugo pravo temeljem kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu za korištenje općeg dobra ili nekretnine.

17.

Danas je to izričito propisano i na razini zakona. Tako je odredbom čl. 63. st. 8. ZEK/22 određeno da infrastrukturni operator ne plaća upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta u slučaju kada je infrastrukturni operator ujedno i vlasnik te nekretnine, ili ima kakvo stvarno pravo na toj nekretnini, ili drugi pravni odnos s upraviteljem općeg dobra ili vlasnikom nekretnine, kojim je uređeno korištenje općeg dobra ili nekretnine.

18.

Iz citiranih propisa proizlazi da je narav prava puta, od njegovih početaka u 2008. do danas, supsidijarna u odnosu na druga stvarna ili obvezna prava koja su uspostavljena ugovorom između vlasnika nekretnine i/ili upravitelja općeg dobra te infrastrukturnog operatora, a koja mu omogućuju da koristi te nekretnine za postavljanje i održavanje EKI.

19.

S obzirom da je utuženo razdoblje u ovom postupku od rujna 2021. do srpnja 2024., a da je ZEK/22 stupio na snagu 12. srpnja 2022., proizlazi da se na pravni odnos stranaka imaju primijeniti kako odredbe ZEK-a/08, tako i odredbe ZEK-a/22 te odredbe Pravilnika/11, međutim, sva ta tri pravna izvora na jednaki način uređuju supsidijarnu narav prava puta.

20.

Predmetne parnične stranke su 13. prosinca 2013. sklopile Ugovor F4-1- 517/2013 o osnivanju prava služnosti na javnim površinama (dalje u tekstu: Ugovor).

21.

U Ugovoru se navodi kako je njegov predmet osnivanje prava služnosti na javnoj cesti tužitelja kao upravitelja, u korist tuženika u svrhu korištenja javne ceste, površine korištenja obračuna i načina plaćanja naknade za služnost. Dok je Dodatkom Ugovora ( list 68-71 spisa), ugovoreno razvoja i korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme tuženika (čl. 4. Dodatka Ugovora).

22.

Temeljem tog Ugovora i Dodatka Ugovora tuženik ima pravo služnosti na svim županijskim i lokalnim cestama u Splitsko dalmatinskoj županiji u kojima je izgrađena Korisnikova elektronička komunikacijska infrastruktura i povezana oprema s trajanjem dok je elektronička komunikacijska infrastruktura i povezana oprema u funkciji zbog koje je izgrađena.

23.

Nadalje, navodi se da tužitelj daje pravo služnosti na svim županijskim i lokalnim cestama U splitsko-dalmatinskoj županiji u kojim a je izgrađena Korisnikova elektronička komunikacijska infrastruktura i povezana oprema s trajanjem dok je elektronička komunikacijska infrastruktura i povezna oprema u funkciji zbog koje je izgrađena. ( Čl. 2. Ugovora), te da tužitelj dozvoljava tuženiku da temeljem tog Ugovora ishodi upis prava služnosti u zemljišnim knjigama na predmetnim nekretninama u svoju korist (čl. 2. st. 5. Ugovora).

24.

Za osnivanje prava služnosti na javnim površinama stranke su utvrdile godišnji avans u iznosu od 1.001.693,52 kn, s time da će za prethodno razdoblje, do 30. prosinca 2013., te za tekuću 2013. tuženik platiti tužitelju jednokratnu naknadu u iznosu od 1.001.693,52 kn, a od 1. travnja počevši od 2014. g. nastaviti će plaćati avans godišnje za tekuću godinu u iznosu od 1.001.693,52 kn. Također ugovoreno je da će se predmetne naknade korigirati nakon suglasnog utvrđenja točnih površina javnih cesta na kojim a je izgrađena Korisnikova elektronička komunikacijska infrastruktura i druga povezana oprema a u roku od 6 mjeseci od dostave dokumentacija.

25.

Napominje se da se pravo korištenja tužiteljevih nekretnina koje je za tuženika zasnovano Ugovorom iz 2013. ne može poistovjetiti s pravom služnosti u smislu odredaba Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 90/2010., 143/2012., 152/2014., dalje u tekstu: ZVDSP), jer se ne može raditi niti o stvarnoj služnosti, u smislu odredbe čl. 186. ZVDSP-a, budući da se ista uspostavlja u korist svagdašnjeg vlasnika povlasne nekretnine i služi potrebama te povlasne nekretnine, koja u konkretnom slučaju ne postoji (tuženik nije vlasnik nikakve povlasne nekretnine, već je izgraditelj EKI i u svrhu izgradnje, održavanja i daljnjeg razvoja te EKI se koristi tužiteljevim nekretninama), a niti se može raditi o osobnoj služnosti, u smislu odredbe čl. 199. ZVDSP-a, jer sadržaj uspostavljenog prava korištenja ne odgovara sadržaju osobnih služnosti – prava plodouživanja, prava uporabe i prava stanovanja.

26.

Pravo korištenja koje je za tužitelja zasnovano Ugovorom iz 2013. po svom se sadržaju podudara s pravom puta kojeg je tuženik stekao na tužiteljevim nekretninama stupanjem na snagu ZEK-a/08, što su stranke i konstatirale u čl. 1. Ugovora, a pravo puta jest zakonska služnost, u smislu odredbe čl. 185. ZVDSP-a.

27.

Odredbom čl. 185. ZVDSP-a određeno je da ako neki posebni zakon određuje da pod određenim pretpostavkama neke služnosti terete one stvari glede kojih su te pretpostavke ispunjene (zakonske služnosti), onda su to zakonska ograničenja prava vlasništva na koja se ne primjenjuju pravila o služnostima, ako zakonom nije drukčije određeno. Radi se o zakonskom ograničenju prava vlasništva u interesu Republike Hrvatske, u smislu odredbe čl. 50. st. 2. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj: 56/1990., 135/1997., 113/2000., 28/2001., 76/2010., 5/2014.).

28.

U svakom slučaju, predmetnim Ugovorom iz 2013. je za tuženika uspostavljeno pravo korištenja koje mu omogućuje da koristi nekretnine u vlasništvu ili pod upravom tužitelja za postavljanje, održavanje i razvoj EKI, slijedom čega je prema važećim propisima tuženik dužan tužitelju plaćati naknadu za to korištenje u skladu s tim Ugovorom, sve dok je taj Ugovor na snazi, budući da je pravo puta i naknada koja se za isto plaća tek supsidijarne naravi.

29.

Iz stanja spisa proizlazi da između stranaka predmetni Ugovor nije otkazan, stoga je predmetni Ugovor i dalje na snazi te to među strankama niti nije sporno.

30.

HAKOM u rješenju (list 130-139, 332-336, 557-562 spisa), između ostalog, navodi da tužitelj ima pravo na godišnju naknadu za pravo puta na nekretninama iz tog rješenja prema površini zemljišta na kojemu se nalazi EKI sukladno podacima navedenim u Elaboratu uz primjenu iznosa i načina obračuna iz Pravilnika o potvrdi i naknadi o pravu puta, te je naloženo tuženiku napraviti obračun godišnje naknade za pravo puta temeljem parametara iz točaka I., II., i III. rješenje te obračun sa svim podacima koji su primijenjeni dostaviti HAKOM i tužitelju.

31.

Visina godišnje naknade za pravo puta jasno proizlazi iz tih rješenja ( rješenje HAKOMA od 31. listopada 2018), te obračuna samog tuženika i ista ukupno iznosi 6.964.818,47 kn godišnje.

32.

Navedena rješenja HAKOM-a su i dalje na snazi, međutim, njihova primjena je uvjetovana nepostojanjem druge pravne osnove temeljem koje tuženik koristiti predmetne nekretnine u istu svrhu te temeljem koje već plaća naknadu za to korištenje, a ta druga pravna osnova je konkretni Ugovor.

33.

Tuženik ne može biti u obvezi istovremeno plaćati naknadu za opisano korištenje tužiteljevih nekretnina i temeljem Ugovora i temeljem rješenja HAKOM-a, a kako je pravo puta i naknada koja se za isto plaća tek supsidijarne naravi, to u okolnostima konkretnog slučaja predmetni Ugovor ima prednost, a koji Ugovor je i dalje na snazi.

34.

Sve dok je predmetni Ugovor na snazi, rješenja HAKOM-a koja uređuju visinu naknade za pravo puta se ne mogu primijeniti (tako i VSRH, u presudi Rev-937/2024- 2 od 11. veljače 2026.).

35.

Budući da je nesporno da tuženik uredno plaća tužitelju naknadu za korištenje njegovih nekretnina temeljem Ugovora, to je valjalo u cijelosti ukinuti predmetni platni nalog te tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan (čl. 451. st. 3. ZPP-a).

36.

S obzirom da je tužitelj u cijelosti izgubio predmetnu parnicu, nema pravo na naknadu troškova parničnog postupka, a dužan je iste naknaditi tuženiku (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

37.

Prema vrijednosti predmeta spora i sadržaju postavljenog zahtjeva, tuženiku pripada naknada troškova parničnog postupka za prigovor protiv rješenja o ovrsi u zatraženom iznosu od 20.000,00 EUR (Tbr. 11/1 i Tbr. 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023, 107/2025., dalje u tekstu: OT/), za podnesak 11.12.2025., 7.4.2026., 20.4.2026., 26.05.2026. svaki u iznosu od 20.000,00 EUR (Tbr. 8/1 i Tbr. 46 OT-a), za ročište od 15.04.2026. i 27.05.2026. svaki u iznosu od 20.000,00 EUR (Tbr. 9/2 i Tbr. 46 OT-a) dakle, ukupno mu pripada 140.000,00 EUR uvećano ua iznos PDV-a 35.500,00 EUR. Također tuženiku pripada i trošak pristojbe u iznosu od 663,61 EUR, dakle ukupno iznos od 175.663,61 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

38.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 30. lipnja 2026.

SUDAC:

Nelli Stipaničev

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i u jednom primjerku za svaku protivnu stranku.

DNA:

1. ŽUPANIJSKA UPRAVA ZA CESTE SPLIT, Split, R. Boškovića 22 , OIB: 65117231356, zastupano po: Odvjetničko društvo Jajaš i Vukelić d.o.o., Rijaka,

2. HRVATSKI TELEKOM d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, kojeg zastupa Tin Lovrić, odvjetnik u Bogdanović, Dolički & Partneri,

odvjetničkom društvu d.o.o., Zagreb, Miramarska cesta 2