REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-25/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Andreju Garić, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupana po Branku Bulat, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šavorić i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđena ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 21. svibnja 2026., u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja Andreja Garića, odvjetnika, i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 30. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl.6. st.1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2003 od 23. travnja 2023., u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a premda Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% (jedan zarez pedeset posto) jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, da tužitelju ĐŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 188,44 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 8. svibnja 2003. po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a počev od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 225,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Tužitelj se oslobađa plaćanja pristojbi u ovoj pravnoj stvari.

Obrazloženje

1. Tužitelj uvodno u tužbi navodi da je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d.

1.1. Navodi da su 23. travnja 2003. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2003, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 12.500,00 eura prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke, na rok otplate u trajanju od 10 godina, sve kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti.

1.2. Ističe da je navedenim ugovorom u članku 6. ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 1,50 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, tako da je temeljem navedene odredbe tuženik prilikom isplate kredita 7. svibnja 2003. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 1.419,80 kn, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije iznosi 188,44 eura.

1.3. Navodi da se o ugovornoj odredbi za ulaznu naknadu nije pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetne te ne proizvodi pravni učinak.

1.4. Zaključno tužitelj navodi da s obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takove dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Traži od suda u postupku utvrditi ništetnost odredbi o ulaznoj naknadi i povrat stečenog bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredabe.

2. Tuženik se u odgovor na tužbu protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti.

2.1. Ističe kako osporava osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva a ne spori visinu tužbenog zahtjeva.

2.2. Ističe prigovor zastare navodeći da je sporna naknada naplaćena 8. svibnja 2005. a tužitelj je tužbu podnio 19. siječnja 2026. te je razvidno da je nastupila zastara potraživanja sukladno odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima i predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka. Poziva se na opći zastarni rok koji je propisan članom 371. Zakonom o obveznim odnosima iz 1978.

2.3. Navodi da tužitelj nije priložio nijedan konkretan dokaz kojim bi dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva.

2.4. Osporava tužitelju status potrošača

2.5. Ne osporava da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu, kao i da je odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu bila ugovorena naknada za obradu kredita. Osporava sve tvrdnje tužitelja vezane uz ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i ističe kako su naprijed navedene tvrdnje tužitelja u potpunosti neosnovane jer ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,50 % iznosa kredita nikako nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužitelj priložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje navode.

2.6. Jednako tako ugovaranjem jednokratnih troškova obrada kredita u iznosu od 1,50 % iznosa kredita nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 3. ZOO-a odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03., da je tuženik ima troškove obrade kredita te su troškovi obavljanja bankarskih usluga navedeni u točno određenom iznosu u odredbi članka 6. Ugovora o kreditu, kao i način na koji će tuženik naplatiti navedene troškove. Također ističe da su troškovi obrade kredita propisani u tarifnom stavku 6.2. Odluke o naknadama koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (Odluka o visini naknada u poslovanju s građanima).

2.7. Smatra da je odredba članka 6. Ugovora o kreditu u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu samim čitanjem navedene odredbe bio upoznat s obvezom i novčanim iznosom obveze koju preuzima. Slijedom navedenog, smatra kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, jasno je kako navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2. ZZP/03 odnosno ništetna.

2.8. Navodi da je tuženik prilikom pregovora radi sklapanja Ugovora o kreditu i prilikom samog sklapanja Ugovora o kreditu postupao prema zakonu, sukladno prisilnim propisima i da je djelatnost tuženika pod kontrolom regulatora Hrvatske narodne banke te sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose kako to paušalno navodi tužitelj. Također se naglašava da je Ugovor o kreditu na temelju odredbe članka 59. Zakona o javnom bilježništvu solemniziran kod javnog bilježnika, slijedom čega se, sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, smatra da je tužitelj potpisom Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju.

2.9. Poziva se na odredbu članka 1022. stavka 2. ZOO-a, odredbu članka 59. st. 1. alineje 3. ZZP/03-a i članka 61. stavka 1. ZZP/03-a prema kojima je nesporno da banka osim ugovorene kamate ima pravo naplatiti i druge naknade. Nadalje, da se troškovi obrade kredita iskazuju se kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS) i da je prema članku 173. stavku 1. Zakona o bankama banka dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima. U stavku 3., točki 5. tog članka, propisano je: Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: (…) efektivne kamatne stope koje odražavaju ukupnu cijenu kredita, izračunate sukladno propisima Hrvatske narodne banke. Prema odredbi članka 174. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka može propisati jedinstveni način izračunavanja i iskazivanja cijene kredita i depozita (efektivne stope iz članka 173. stavka 3. točke 5. i stavka 4. točke 5.). Na temelju tog članka Hrvatska narodna banka donijela je Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite (Narodne novine broj 74/03). I nakon toga je Hrvatska narodna banka nastavila donositi odluke o iskazivanju kamatne stope, što čini i danas.

2.10. Predlaže zatraži očitovanje (pomoć) Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni.

2.11. Smatra da tuženik ima valjani pravi temelj za naplatu jednokratne naknade radi obrade kredita. Odredbom čl. 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio, donio je Odluke o naknadama kako je naprijed opisano, te je posljedično odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu s tužiteljem suglasno utvrdio uvjete kredita (iz članka 1022. stavka 2. ZOO-a), koji iznos se novčano iskazuje kao efektivna kamatna stopa.

2.12. U odnosu na tužiteljeve navode da tuženik nije obrazložio tužitelju strukturu sporne naknade, tuženik upućuje na presudu Suda EU C-621/17 od 3. listopada 2019. u kojoj je taj Sud zauzeo stajalište da sporna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu teko da tuženik smatra da strukturu naknade tuženik nije dužan obrazložiti potrošaču.

2.13. Tuženik pojašnjava svoje navode o strukturi troškova obuhvaćenih naknadom za obradu kredita i ističe da troškovi osoblja uključenih u pregovaranje sa strankama podrazumijevaju: (i) sastanak s klijentom koji prvi put dolazi informirati se o uvjetima i mogućnostima sklapanja ugovora o kreditu, (ii) pribavljanje osnovnih informacija o klijentu i njegovim potrebama (vrsta financiranja, podaci o primanjima klijenta, podaci o radnom odnosu i dr.). Predviđeno minimalno vrijeme ovog sastanka iznosi 20 minuta. Nadalje, da slijedi stadij obrade u kojem zaposlenik tuženika iznosi klijentu što od te vrste kredita banka ima u ponudi, s pružanjem informacija o kamatama, ročnosti, valuti, i drugim pravnim sastojcima s kojima se pojedini kreditni proizvod odobrava, odnosno sklapa ugovor o kreditu. Zaposlenik tuženika također pruža podatke klijentu o očekivanoj kreditnoj sposobnosti klijenta i dokumentaciji koju je potrebno pribaviti radi daljnje obrade kredita. Na ovaj stadij obrade tuženik troši minimalno vrijeme od 30 minuta. Nakon toga slijedi stadij postupka obrade u kojem klijent, koji se odlučio za sklapanje ugovora o kreditu, potpisuje dokumentaciju potrebnu za obradu zahtjeva za kredit, pa se ta dokumentacija interno pregledava, obrađuje i unosi u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih prijedloga kojim trenutkom se zahtjev klijenta, odnosno predmet dostavlja na obradu i po udovoljenju svih preduvjeta na odobrenje nadležnom tijelu tuženika. Ovaj stadij obrade s opisanim radnjama traje minimalno 2 sata. Također, prije nego što se predmet upućuje na odobrenje, zaposlenik pravne službe tuženika daje pravno mišljenje o sredstvima osiguranja plaćanja, pa se potom predmetu prosljeđuje na utvrđivanje kreditne sposobnosti i zatim na odobrenje. Nakon internih odobrenja kredita zaposlenik pravne službe tuženika sastavlja ugovor o kreditu i isprave o pravnim poslovima kojima se osigurava ispunjenje obveza (vraćanja kredita, kamata i troškova) tj. osiguranje plaćanja po ugovoru o kreditu. Minimalno vrijeme potrebno za rad naveden u ovoj i prethodnoj točki iznosi 2 sata. Nakon toga slijedi pozivanje korisnika kredita na sklapanje ugovora, priprema isprava, pri čemu se ugovor čita, tumači i potpisuje zajedno s instrumentima osiguranja plaćanja, obavlja se i dogovor oko isplate kredita, a ukupno minimalno trajanje ovog stadija iznosi 1 sat. Naprijed navedenom treba dodati i trošak odjela tuženika koje obavlja obradu kredita nakon odobravanja kredita, (tzv. „Back office“), a on podrazumijeva: (i) otvaranje kreditne partije s provjerom ovlaštenja za odobravanje kredita, (ii) provjera da li je ovlaštena osoba potpisala isplatni nalog (u trajanju obje stavke od 30 minuta). Zatim (u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, 2007. godine) ovaj ured tuženika je obavljao i radnje: (iii) provjera podataka u bazi klijenta i eventualne dopune u bazi podataka, (iv) za sve sudionike ugovora se obavljao unos i ažuriranje podataka o poslodavcu, unos napomena (v) provjera odluke o odobrenju kredita i ugovora o kreditu, s kontrolom ovlaštenja, (vi) provjera sastojaka iz kupoprodajnog ugovora i naloga klijenta (tj kontrola usklađenosti), (vii) u slučajevima kada je prodavatelj bila pravna osoba provodila se i kontrola eventualne blokade računa, (viii) provjera postoji li potpisan isplatni nalog (kontrola pravnog savjetnika, dva potpisa djelatnika odjela maloprodajne mreže), (ix) najava isplate u aplikaciji s unosom elemenata ugovora u „Core sustav“ koji se u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora zvao „Omega“, (x) unos naloga za isplatu kredita u „Core sustav“ tj. „Omega“ i verifikacija naloga, odnosno verifikacija od dva djelatnika za naloge veće od sto tisuća kuna, po potrebi i dodatna verifikacija od treće osobe kada je bilo propisano, (xi) ispis elemenata ugovora i otplatnog plana radi arhiviranja, (xii) slanje obavijesti klijentu o isplaćenom kreditu i dostava otplatnog plana (poštom), (xiii) unos kolaterala u sustav (CP) i povezivanje s kreditnom partijom. Ukupno vrijeme rada po ovim točkama se može procijenit na daljnjih 1 do 2 sata vremena.

2.14. Zbog naprijed opisanih troškova tuženika ne bi se mogle primijeniti niti presude Suda Europske unije broj: C-224/19 i broj: C-259/19 jer naknada radi obrade kredita odgovara troškovima tuženika. Uostalom, djelatnost tuženika je pod kontrolom regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta postupanju protivno propisima koji reguliraju obvezne odnose kako to paušalno navodi tužitelj.

2.15. Zaključno, navodi da s obzirom na to da je Ugovorom o kreditu, koji je otplaćen 2013. godine, tužitelj dobio na raspolaganje 12.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, a naknada za obradu kredita naplaćena je u iznosu od 188,44 EUR, tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti sporne odredbe (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu članka 326. ZOO-a odnosno člana 107. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima iz 1978.

2.16. Tuženik osporava osnovanost i tijek zakonskih zateznih kamata kako je to tužitelj naznačio u tužbi. Građanski odjel Vrhovnog suda RH zauzeo je pravno shvaćanje da u slučaju ništetnosti ugovora o zajmu, zatezne kamate teku od dana podnošenja odgovarajućeg zahtjeva. U Izvodu iz zapisnika Građanskog odjela VSRH poslovni broj Su-IV-222/04 od dana 5. ožujka 2004 godine je navedeno: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“

2.17. Predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti i ujedno obvezati na naknadu troškova parničnog postupka.

3. U nastavku postupka stranke su u bitnome ostale kod svojih prvotnih navoda.

4. Tužitelj se u podnesku od 20. ožujka 2026. očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu i istakao da vezano uz prigovor zastare tužiteljevog potraživanja da je VSRH svojim pravnim shvaćanjem Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. potvrdio kako tužiteljevo potraživanje nije u zastari, a da na to ukazuje i priopćenje navedenoga objavljeno na web stranici VSRH dana 28. travnja 2021. u kojemu se obavještava da je SUD EU u presudi C-485/19 od 22. travnja 2021. zauzeo identično stajalište kao i VSRH, a prema kojemu se: zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti računa od takovog utvrđenja, a ne od izvršnog plaćanja.

4.1. Nadalje tužitelj ukazuje kako ciljevi Direktive vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5.4.1993.g. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima nisu implementirani isključivo u Zakon o zaštiti potrošača već i u odredbe članaka 295. i 296. ZOO-a i to, radi ostvarenja zaštite jednakosti prava šireg kruga sudionika obveznopravnih odnosa (čl.16. ZOO-a) u ugovarnju općih uvjeta ugovora. Sukladno čl. 295. ZOO-a, Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) obrascu ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Prema odredbi čl. 296. ZOO -a, ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

4.2. Tužitelj ukazuje kako je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu (tužitelju) radi solemnizacije ugovora, kako je isti formularni, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora. U konkretnom slučaju se nije pojedinačno pregovaralo o odredbi o troškovima tzv ulazne naknade niti je tužitelj na bilo koji način uopće mogao individualno pregovarati o takovim odredbama obzirom da su iste bile unaprijed formulirane od strane tuženika pa tužitelj nije imao niti mogućnost utjecaja na njihov sadržaj.

4.3. U odnosu na (ne)transparentnost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi ističe da s obzirom da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga (osobito u vidu razine obaviještenosti), po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača, već i da: sukladno točki 67. Poziva se na presude Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16.7.2020. u kojima se navodi: “ugovor transparentno opisuje konkretan način funkcioniranja mehanizma na koji se ista odnosi kao i odnos između tog mehanizma i onoga predviđenog drugim odredbama i to tako da - potrošač na temelju preciznih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze.”

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 7.savak 1. Ugovora o namjenskom kreditu uz depozit br. [broj depozita]/2006 sklopljenog 10. listopada 2006. između tužitelja i prednika tuženika, u dijelu odredbe koji glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a premda Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% (jedan zarez pedeset posto) jednokratno, unaprijed.“ i s tim u svezi isplata stečenog bez osnove temeljem navedene ništetne odredbe.

6. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 23. travnja 2023. tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Podružnica Slavonski Brod, zaključili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2003, prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 12.500,00 eura protuvrijednosti u HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita (članak 2.), koji kredit je tužitelj bio u obvezi otplatiti u roku od 10 godina (članak 3.1.),

-da je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u skladu s Odlukom o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed (članak 6.1.),

- da je kredit odobren kao stambeni kredit za adaptaciju kuće (članak 2.),

- da je naknada naplaćena 7. svibnja 2003. iz realiziranog kredita, u iznosu od 1.419,80 HRK.

7. Sporno je da li je odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita, sadržane u članku 6. stavak 1. Ugovora o kreditu, ništetna. Sporno je da li tužitelj ima status potrošača i sporno je da li je nastupila zastara potraživanja.

8. U dokaznom postupku sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2003 od 23. travnja 2023. (str. 7-14 spisa), u podnesak tužitelja od 7. siječnja 2026. (str. 6 spisa), u odgovor na zahtjev - potvrdu tuženika (str. 4 spisa), u Odluku o visini naknade u poslovanju s građanima od 31. svibnja 2002. (str. 29-30 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

9. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25, dalje u tekstu: ZPP) sud je ocijenio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

10. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da se sjeća da je u 2003. realizirao predmetni kredit za adaptaciju obiteljske kuće koju je koristio za privatne potrebe i na sebi nije imao nikakav obrt, niti udjela u trgovačkom društvu, jer je radio kao policajac. Nadalje, iskazao je da je kredit realizirao nakon razgovora u banci tuženika kojom prilikom nije bilo govora o ničemu osim o visini kredita i periodu otplate , da se prodajni razgovor svodio uglavnom na prikupljanje dokumentacije potrebne za dokazivanje kreditne sposobnosti. Tvrdio je da nije bilo govora o nikakvoj naknadi za koju nije niti znao da će banka nešto ustegnuti, tako da ne znam niti u kojem iznosu je naknada obračunata. Ugovor o kreditu je inače bio sastavljan unaprijed od strane banke i on nije mogao ništa mijenjati niti dodavati, pa tako niti ugovornu odredbu o naknadi. Kredit je u cijelosti otplatio iz svojih primanja u visini kako mu je to naloženo u banci. Ugovor je pročitao u dijelu u kojem ga je zanimao i koji je razumio, odnosno znao je koji iznos realizira i na koji rok ali nije bilo nikakvog pojašnjavanja i razgovora vezanog uz ugovorne odredbe a posebno ne uz odredbu o naknadi za obradu kredita.

11. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit realizirao za osobne potrebe, za adaptaciju stambenog objekta, kako je to i navedeno u ugovoru o kreditu. Uvažavajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u odluci broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. koje glasi: „Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.“ Iz navedenog shvaćanja slijedi predmnijeva da fizička osoba koja sklapa s bankom ugovor o kreditu ima status potrošača, a banka koji tvrdi drugačije mora tu tvrdnju dokazati.

12. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra dokazanim da je tužitelj u predmetnom ugovornom odnosu imao status potrošača.

13. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem iskazuje da se prodajni razgovor vodio samo vezano uz uvjete za realizaciju kredita, da mu nije pojašnjeno na što će se naknada trošiti, da nije mogao utjecati na njezinu visinu i da je odredba o naknadi bila predviđena u osnovu i visini na unaprijed sačinjenom ugovoru.

14. Nadalje, ovaj sud smatra da je sporna odredba čl. 6. stavak 1. Ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 - dalje: ZZP), te i pozivom na odredbe čl. 4. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO).

15. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

16. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s odredbama o ugovornim naknadama, niti mu je pojašnjeno kako se iste formiraju i koji troškovi su njima obuhvaćeni, odnosno na čemu tuženik temelji osnovanost potraživanja ugovornih naknada u naznačenoj visini.

17. Na ove okolnosti tuženik je predložio uvid u Odluku o visini naknade u poslovanju s građanima od 31. svibnja 2002. (str. 29-30 spisa) koji dokaz ovaj sud nije prihvatio kao relevantan za donošenje odluke o glavnoj stvari. Ovo iz razloga što se radi o internoj odluci tuženika kojom se reguliraju pojedine visine naknada za usluge banke što nije niti sporno u ovom postupku. Ne osporava se da je banka imala odluku temeljem koje je mogla naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini kao u ugovoru. Sporno je što o istoj odredbi nije pregovarano sa strankom i što mu nije pojašnjeno čime banka opravdava ustezanje iznosa naknade. Nadalje, nije prihvaćen niti dokaz predložen u odgovoru u tužbi da se zatraži očitovanje (pomoć) Hrvatske narodne banke o tome što je efektivna kamatna stopa i jesu li troškovi obrade kredita njome obuhvaćeni. Ovo iz razloga što je nesporno da je banka imala određene troškove koje je mogla obračunati i naplatiti korisniku kredita ali, ponavlja se, u svezi navedenih troškova banka nije u prodajnom razgovoru obavijestila korisnika kredita i na jasan i razumljiv način mu pojasnila u čemu se isti sastoje.

18. I tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi da pozivom na praksu suda EU da banka ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu teko da tuženik smatra da strukturu naknade tuženik nije dužan obrazložiti potrošaču.

19. Nadalje, Vezano uz navod tuženika da je navedeni ugovor solemniziran kod javnog bilježnika ističe se da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu potrošaču nije mogao objasniti ništa o ulaznoj naknadi, njezinoj namjeni a čak niti o visini, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom pravu. Sve navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja iz odluke Ustavnog suda RH broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021. prema kojem se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora.

20. Tužitelj je sadržajem ugovora bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje iste naknade (koje usluge i koji troškovi su obuhvaćeni naknadom i u kojoj visini svaki od njih). Tužitelj je prije sklapanja ugovora imao informaciju o obvezi plaćanja naknade i mogao je razumno izvesti zaključak o visini ulazne naknade ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

21. U kontekstu svega navedenog, potrebno je ukazati i na odluku Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, kojom je odlučeno:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

22. Pojedine direktive se ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

23. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

24. Ugovaranje naknade kao troška obrade kredita je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri koji jasno i transparentno opravdavaju njezinu visinu, pa je odredba o naknadi za obradi i prijevremeno zatvaranje kredita nepošteno ugovorena. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužitelja utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o trošku obrade kredita i tužitelju kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz naknade (konkretne usluge, materijalnih troškova i dr.).

25. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužitelj je po zanimanju policajac, tako da nije imao financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati.

26. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovornih odredaba o naknadama. Naime, odredbe čl. 6. st.1. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja naknada prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

27. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu činjenicu da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njihovog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iz iskaza tužitelja je nesporno da je za visine naknade doznao naknadno, da na istu nije mogao utjecati jer je kredit mogao realizirati samo pod tim uvjetima koje je nametnula banka.

28. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije imao nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora jer mu je predmetni ugovor ponuđen kao takav, iz čega se može zaključiti da je imao mogućnost ili prihvatiti takav ugovor koji je banka unaprijed sastavila, ili odustati od realizacije tog pravnog posla. Dakle, neprihvaćanjem predmetne ugovorne odredbe tužitelj bi bio onemogućen u sklapanja pravnog posla sa tuženikom.

29. Vezano uz navod tuženika da u slučaju ništetnosti odredbe o naknadi, da bi se zbog njezine visine (188,44 eura) radilo o zabrani manjeg značaja, za istaći je da se postojanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a iz iskaza tužitelja proizlazi da nije imao nikakve mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora jer mu je predmetni ugovor ponuđen kao takav, iz čega se može zaključiti da je imao mogućnost ili prihvatiti takav ugovor koji je banka unaprijed sastavila, ili odustati od realizacije tog pravnog posla. Dakle, neprihvaćanjem predmetne ugovorne odredbe tužitelj bi bio onemogućen u sklapanja pravnog posla sa tuženikom.

30. Kako se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i prijevremeno zatvaranje kredita), sud je odlučio kao pod I. izreke presude.

31. Tuženik nije osporavao visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, koji se temelji na potvrdi tuženika (str. 4 spisa) iz koje je nepobitno da je ulazna naknada naplaćena 7. svibnja 2003. iz realiziranog kredita, u iznosu od 1.419,80 HRK, sada 188,44 eura.

32. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO, da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

33. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

34. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. ZOO). Neosnovan je tuženikov prigovor zastare i u odnosu na kondemnatroni dio tužbenog zahtjeva jer potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi članka 371. ZOO-a a kako se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem odredbe članka 104. stavka 1. ZOO-a, u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je tek ovom presudom utvrđena ništetnost ugovorne odredbe članka 6. Ugovora o kreditu i tuženik obavezan na isplatu kako je to zatraženo, i kao nesavjesni stjecatelj uz obvezu plaćanja zakonskih zateznih kamata od stjecanja do isplate. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

35. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod II. izreke presude.

36. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev i sud je tužitelju dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.

37. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 225,00 eura. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora , priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 50,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištu 21.5.2026. u iznosu od 50,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 25,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife) i trošak sastava podnesaka od 20.3.2026. kao očitovanja na odgovor na tužbu u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife) i troška sastava zahtjeva za dostavom podatka od tuženika u iznosu od 50,00 eura ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 225,00 eura.

38. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod III. izreke presude.

39. Na priznati trošak tužitelju su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

40. Tužitelj je oslobođen plaćanja troškova pristojbi na tužbu i presudu pozivom na čl. 11. st. 1. t. 5. Zakon o sudskim pristojbama ("Narodne novine 118/18, 51/23), što dokazuje iskaznicom Hrvatskog ratnog vojnog invalida Domovinskog rada od 8. ožujka 2010.

41. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

Slavonski Brod, 30. lipnja 2026.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. Andrej Garić, Slavonski Brod,

2. OD Šavorić i partneri, Zagreb.