REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-594/2023-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, po sucu Jeleni Habulin, u pravnoj stvari tužiteljice SŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa Lana Humljak Gugić, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojeg zastupaju odvjetnik Branko Bulat i ostali odvjetnici iz OD Šavorić & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 26. svibnja 2026., u prisutnosti tužiteljice i njezine punomoćnice, odvjetnice Lane Humljak Gugić te zz punomoćnika tuženika ČŠ, dana 30. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 da tužiteljici SŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 6.080,85 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14.lipnja 2023. do isplate, po stopi koja se do 29. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II . O d b i j a se tužiteljica s tužbenim zahtjevom koji glasi: "Utvrđuje se odredba čl. 1. Ugovora o kreditu br. 028-50-4031756, od 12.04.2007. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u ništetnom.

III. O d b i j a s e tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu u iznosu od 12.384,79 EUR, te sa zahtjevom za zatezne kamate tekuće na dosuđeni iznos pod I. izreke ove presude za razdoblje od 01.listopada 2015.g. do 13.lipnja 2023.godine.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 da tužiteljici SŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove postupka u iznosu od 500,00 EUR , sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.lipnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Svaka stranka snosi svoje troškove zastupanja.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je Općinskom građanskom sudu u Zagrebu 14.lipnja 2023.godine podnijela tužbu u kojoj navodi da je s tuženikom sklopila dana 12.04.2007. Ugovor o kreditu broj 028-50-4031756 (dalje u tekstu – Ugovor) s valutnom klauzulom. Smatra da je odredba čl. 1. Ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula nepoštena i ništetna ugovorna odredba obzirom je tuženik tužiteljicu, iako mu je bilo poznato da se radi o najrizičnijoj valuti, nagovorio na sklapanje citiranog kredita uvjeravajući ju da je isti za nju najpovoljniji. Navodi da tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja citiranog Ugovora nije upozorio tužiteljicu na rizičnost tečaja CHF, iako je o rizičnosti najrizičnijeg tečaja tuženik itekako imao i morao imati saznanja , pa da je navedeno postupanje tuženika rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana koja se ogleda u jednostranom divljanju tečaja CHF na štetu tužiteljice te je time kreditor postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o platnom prometu te Zakona o obveznim odnosima. Ističe da tužiteljica nikada ne bi sklopila predmetni ugovor o kreditu da je znala da se radi o najrizičnijem tečaju .

2.Kako je radi navedenog tužiteljica oštećena za iznos u visini od 14.622,09 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama, a koji će biti utvrđen nalazom i mišljenjem sudskog vještaka za računovodstvenu i financijsku struku, predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi odredbu čl. 1. Ugovora o kreditu br. 028-50-4031756, od 12.4.2007. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetnom i naložiti tuženiku da joj isplati iznos od 14.622,09 EUR, koji otpada na pretplatu temeljem nezakonite odredbe o valutnoj klauzuli, a koji će iznos biti specificiran po izradi nalaza i mišljenja financijskog vještaka, sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, kao i naložiti tuženiku da joj naknadi trošak parničnog postupka sa zateznim kamatama od dana donošenja presude do isp late.

3.Rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-223/2023- 6. od 25. rujna 2023. za postupanje u ovom predmetu određen je Općinski sud u Zlataru.

4.U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbeni zahtjev kao neosnovan u pogledu pravne osnove i visine, kao i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa, te smatra da se tužitelj u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog zastare, niti zbog razloga propisanog čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), jer odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete. Dakle, nije moguće na temelju utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova dolaziti do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti tražiti isplate po nekim drugim osnovama osim naknade štete ,a u ovoj parnici, tužitelj traži isplatu radi (navodno) stečenog bez osnove.

5.Nadalje, tuženik također smatra da ovaj sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“ niti zato što je Ugovor o kreditu sklopljen 26. kolovoza 2006. godine, prije nego što je na snagu stupio čl 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (NN broj 79/07, dalje u tekstu: „ZZP/07“) a koji je stupio na snagu tek Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/09), tj. 16. srpnja 2009. godine. Shodno tome, nema mjesta pozivanju od strane tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi, budući da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tada važeći Zakon o zaštiti potrošača nije sadržavao odredbu čl. 138a ZZP 79/09 o obvezujućem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovu i druge individualne postupke.

6.Tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK/15“) te je dana 4. veljače 2016.. sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR . Navodi da tužitelj tužbom potražuje razliku s osnove promjene tečaja umanjen za iznos koji mu je vraćen prilikom konverzije, što je suprotno s odredbama zakona i recentnom sudskom praksom Vrhovnog suda.

7.Tuženik smatrad a je tužba u cijelosti neosnovana te da tužitelj nema pravo zahtijevati razliku po osnovi valutne klauzule po Ugovoru o kreditu i poziva se na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pravnim učincima sporazuma o konverziji održanoj dana 13. i 20. prosinca 2022. godine iz kojeg proizlazi da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navodno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK. Prema mišljenju tuženika iz navedenog proizlazi, a suprotno navodima iz tužbe, da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka.

8.Nadalje, tuženik navodi da je tužiteljev tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti i isplatu nakon provedene konverzije premda odredbama Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu: „ZID ZPK NN 102/15“) nerazumljiv najmanje zbog razloga što je provedbom konverzije promijenjena osnova pravnog odnosa među strankama i on više nije baziran na Ugovoru o kreditu, a potom i što su ugovorne strane stvorile pravnu osnovu kojom uređuju međusobne odnose u cijelosti i konačno. Što se tiče instituta stjecanja bez osnove, čak i u slučaju zaključka da su određene odredbe Ugovora o kreditu prije konverzije bile ništetne, pravna osnova naknadno je stvorena intervencijom zakonodavca – ZID ZPK/15. Smatra da u ovom slučaju, a zbog činjenice da je Ugovor o kreditu konvertiran, nisu ispunjene osnovne pretpostavke za osnovanost zahtjeva za povrat stečenog bez osnove. Naime, čak i u slučaju da se utvrdi da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne prije izvršene konverzije (iako navedeno više nije ni moguće, jer se smatra da te odredbe nikad nisu ni postojale zbog njihove retroaktivne izmjene) - upravo intervencijom zakonodavca, odnosno donošenjem ZID ZPK NN 102/15, stvorena je pravna osnova po kojoj je tuženik primio ispunjenje svih anuiteta koje mu je tužitelj dugovao na ime Ugovora o kreditu.

9.Tuženik navodi da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno ZID ZPK NN 102/15, te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: „Aneks“). Iz navedenog proizlazi, a suprotno navodima iz tužbe, da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka, a u svakom slučaju nema pravo na bilo kakvu daljnju isplatu budući da su svi iznosi koje potražuje ovom tužbom već uračunati u provedenu konverziju temeljem odredbi ZID ZPK NN 102/15.

10.Tuženik smatra da se njegova pravna shvaćanja o učincima provedene konverzije temeljem odredbi ZID ZPK NN 102/15 podudaraju s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju broj: Gos 1/2019-36, od 4. ožujka 2020. godine.

11.Ako bi sud na prijedlog tužitelja, usprkos obrazloženju o neosnovanosti tužbe zbog provedene konverzije temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju odredio financijsko vještačenje na okolnost visine tužbenog zahtjeva, tuženik se tome protivi i opreza radi dostavlja isprave o provedenoj konverziji. U tom slučaju tuženik predlaže da vještak utvrdi je li tuženik za iznos koji tužitelj potražuje tužbom već umanjio obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu.

12.Nadalje, iako tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes voditi navedeni postupak, tuženik je iznio i argumente iz kojih, prema njegovom mišljenju proizlazi kako odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu nisu ništetne te kako tužitelj nema pravo na isplatu potraživanog iznosa. Tuženik ističe kako materijalni propis koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne jes t Zakon o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP), osobito čl. 96., 99. i 102., Međutim, sukladno odredbi čl. 99. ZZP nije se dopušteno uopće upuštati u ocjenjivanje poštenja odnosno valjanosti odredbi o predmetu i cijeni kao što je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu ako su takve odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

13.Prema mišljenju tuženika odredba Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana standardnim slovima u Ugovoru o kreditu. U navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita, pa zbog navedenog, nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno odredbi čl. 99. ZZP.

14.Tuženik osporava navode tužitelja da istom od strane tuženika ne bi bile pružene dostatne i jasne informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF. Naime, tuženik je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli u CHF. Prije svega, tuženik je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti CHF te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također, i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom u CHF.

15.Tuženik smatra da odredba čl. 1. Ugovora o kreditu (o valutnoj klauzuli u CHF), ne može biti nepoštena u smislu čl. 97. ZZP budući da je tu odredbu tužitelj kao potrošač jednostrano mogao derogirati, odnosno izmijeniti izborom druge ugovorne odredbe (tj. valutne klauzule u EUR). Tužitelj ne može tvrditi da se nije pojedinačno pregovaralo o valutnoj klauzuli CHF ili da mu doseg te odredbe nije bio jasan, kao niti da bi mu tuženik nametnuo valutnu klauzulu u CHF, odnosno da je tuženik na bilo koji drugačiji način postupao nepošteno, kada je tu valutu bilo kada mogao zamijeniti za valutnu klauzulu u EUR . Također smatra da ne može biti govora o neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana (na štetu tužitelja) kada je upravo tužitelj mogao izvršiti promjenu sadržaja Ugovora o kreditu u dijelu valutne klauzule. Shodno tome, prema mišljenju tuženika neosnovana je i tužiteljeva tvrdnja da bi tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj u tužbi i ne tvrdi da se koristio ovlaštenjem iz č lanka 9. Ugovora o kreditu.

16.Tuženik ističe da iz svega naprijed navedenog proizlazi kako on nije postupao nepošteno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu na što aludira tužitelj u tužbi, odnosno tuženik je postupio savjesno i pružio sve informacije tužitelju kojima je u tom trenutku raspolagao vezano za tečaj švicarskog franka. S tim u vezi tuženik ističe kako čak i da je tuženik, kako tvrdi tužitelj, propustio pružiti tužitelju sve informacije vezane za rizik sklapanja Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom švicarski franak, napr ijed navedena činjenica ne bi utjecala na samu razumljivost i poštenje odredbe Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu sukladno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP -a, već bi ista pod određenim uvjetima propisanim čl. 284. ZOO-a upućivala da je postojala mana volje (zabluda) na strane jedne ugovorne strane u kojem slučaju bi tužitelj mogao tražiti poništaj ugovora, ali samo u roku od tri godine od sklapanja Ugovora o kreditu. Međutim, tužitelj nakon sklapanja Ugovora o kreditu i usprkos činjenici što je u razdoblju od pet godina nakon sklapanja Ugovora o kreditu tečaj švicarskog franka rastao nikada nije ukazivao na činjenicu da je u zabludi izazvanoj od strane tuženika.

17.Tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja, a osobito na način da se kao početna kamatna stopa primjeni početna kamatna stopa iz Ugovora o kreditu, kao i da se svi anuiteti kredita preračunaju u kune po početnom tečaju za CHF, te predlaže, odredi li se ipak vještačenje, da se kao početna kamatna stopa odredi ona koja je u vrijeme sklapanja ugovora vrijedila za kunske kredite. Nadalje, tuženik također predlaže da vještak, u slučaju da sud odredi vještačenje po početnom tečaju, uzme u obzir i iznose koje je tužitelj manje plaćao u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog te ih oduzme od ukupnog zbroja.

18.Nadalje, tuženik ističe da u ovom slučaju uopće nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Sukladno odredbi čl. 1111., st. 1. ZOO -a, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. S obzirom na to da nije utvrđena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu koje tužitelj u tužbi navodi, a da se tužitelj u predmetnoj parnici radi vraćanja stečenog bez osnove nije ovlašten pozivati na utvrđenja iz Presude TS, Presude VTS 1, Presude VTS 2 i Presude VSRH, tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao zašto bi se trebalo smatrati da pravne osnove nema ili da je otpala. Nadalje, tuženik tvrdi da tužitelj nije dokazao da je došlo prijelaza njegove imovine u imovinu tuženika odnosno nije pružio dokaz da je sve utužene iznose po Ugovoru o kreditu platio tuženiku. Uz to navodi da se tužitelj poziva na odredbe ZOO koje uređuju pravni institut stjecanja bez osnove i da pogrešno traži da sud naloži tuženiku da mu isplati i zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju od isplate pojedinog anuiteta, dakle od početka otplate kredita. Tako postavljeni tužbeni zahtjev pretpostavlja da bi tuženik bio nepošten stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO. Međutim tuženik nije nepošten, niti tužitelj izlaže razloge o toj odlučnoj činjenici.

19.Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva kao i obračun navodne preplate koji je tužitelj dostavio uz tužbu. Pored navedenog, tuženik osporava i metodu kojom tužitelj postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužitelj potražuje iznose koji predstavljaju preplaćeni iznos na ime rasta tečaja CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita. Prema ovome, tužitelj, koji je svjesno, slobodno i izričito odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, smatra da je zapravo ugovorio kunski kredit, čime se gubi smisao ugovaranja valutne klauzule, a koje je potpuno zakonito. Zaključno, tuženik osporava i tijek zateznih kamata i predlaže da sud odbije u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja te da tužitelja obveže na naknadu parničnog troška tuženiku sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske odluke.

20.Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je u skladu s istim podneskom od 06.03. 2026.godine precizirala tužbeni zahtjev za isplatu te potražuje iznos od 18.465,64 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 01.listopada 2015.do ispalte, a tuženik se u podnesku od 23.04.2026.protivio preinaci ( povišenju) tužbenog zahtjeva i istaknuo je prigovor zastare i za preinačeni tužbeni zahtjev.

21.Sud je na ročištu 26.svibnja 2026. godine dozvolio preinaku tužbe u skladu s odredbom čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/2019, 80/2022, 114/2022,155/23,146/2025-u daljnjem tekstu ZPP-a) , budući je tužiteljica tek nakon provođenja financijskog vještačenja, a koje je predloži la u tužbi, dok je zadatak vještačenja odredio sud na pripremnom ročištu, mog la znati koji je točno iznos preplatila zbog valutne klauzule, slijedom čega je preinaka tužbe usprkos protivljenju tuženika dopuštena, temeljem odredbe čl. 190. st. 2.i 3. ZPP -a, jer tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, a preinaka tužbe je svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

22.U toku postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu od 12.4.2007.br. 028-50- 4031756, otplatni plan s valutnom klauzulom u CHF , izjavu o prihvatu konverzije, novi otplatni plan s valutnom klauzulom u EUR, Dodatak broj konv-01/2016 , provedeno je financijsko vještačenja po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o., vještak Ručević pisanim putem se očitovao na prigovre tuženika i saslušana je tužiteljica .

23.Tužbeni zahtjev djelomično je osnovan.

24.Nesporne su činjenice da je tužiteljica 12.travnja 2007.godine s tuženikom sklopila ugovor o kreditu, broj br. 028-50-4031756, kojim je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 225.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora važećom na dan korištenja kredita , kao i da se radilo o stambenom kreditu i da je ugovoreno da se isti otplaćuje u 336 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća .

25.Isto tako nije sporno da je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjan tečaj CHF u odnosu na HRK, odnosno da je isti uglavnom rastao.

26.Nesporna je činjenica da je tužiteljice s tuženikom dana 04.02.2016. godine sklopila Dodatak broj konv-01/2016 ( dalje Dodatak 1) navedenom ugovoru o kreditu, kojim je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015-dalje ZID ZPK/15) i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

27.U čl.4. ovog Dodatka 1 sporazumno je utvrđeno da je tužiteljica prema izračunu konverzije od 30.rujna 2025.g. uplatama po kreditu u CHF preplatila konvertirani kredit u EUR za iznos od 5.533,26 Eur ( 42.230,27 kn), a čl.8. ugovoreno je da će se taj iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR, dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

28.Nadalje, u čl.5.st.2. navedenog Dodatka 1 utvrđeno da nakon što se provede konverzija, novčana obveza tužiteljice prema tuženiku u odnosu na dio glavnice kredita u visini od 52.314,09 EUR prestaje, a preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30.09.2015. iznosi 117.037,39 EUR u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na taj dan.

29.Sporno je , u bitnome, jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i kakvi su učinci sklopljenog Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF .

30.Iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da je ona 2007. namjeravala kupiti stan za sebe i svoju obitelj, jer ima troje djece, te se kod tuženika raspitivala o uvjetima kreditiranja i ponuđen joj je kredit s valutnom klauzulom u CHF kao najpovoljniji te joj je rečeno da se radi o stabilnoj i pouzdanoj valuti. Navodi da je ona vjerovala djelatnicima banke i nije se raspitivala o drugim kreditima te je uzela kredit s valutnom klauzulom u CHF. Tužiteljica ističe da nju prilikom dogovaranja uvjeta kreditiranja nitko nije upozorio da bi tečaj CHF prema kuni mogao nešto jače oscilirati nego što to oscilira tečaj eura te joj isto tako nije rečeno da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF kao što ga štiti u odnosu na druge valute. Ističe da u banci nije mogla pregovarati o odredbama ugovora, već ju je dočekao gotov tekst ugovora koji je mogla ili prihvatiti ili odbiti. Prilikom potpisa ugovora dali su joj otplatni plan i rečeno joj je da će po tom otplatnom planu kredit otplaćivati. Za vrijeme otplate kredita zbog rasta tečaja njoj su rate počele jako rasti pa su tako sa 4.000,00 kuna narasle na preko 7.000,00 kuna. Kad su joj rate počele rasti zbog rasta tečaja, dva puta je išla pitati u banku, ali joj je rečeno da je to privremeno i da će se tečaj stabilizirati. Ona je kredit konvertirala 2016., a nakon konverzije digla je drugi kredit u Zagrebačkoj banci kojim je otplatila predmetni kredit. Koliko se sjeća ona prilikom razgovora oko konverzije s djelatnicima banke nije razgovarala o prošlim odnosima, već samo o budućim. Ne sjeća se da li joj je i koji iznos uzet kao preplata. Tužiteljica navodi da nikad nije bila vlasnica ni poduzeća, ni obrta , a predmetni stan je kupila za svoje privatne potrebe i u njemu još uvijek živi i dodaje da ona ovaj kredit ne bih uzela da je ja znala da će rate zbog rasta tečaja CHF toliko rasti.

31.Sud je prihvatio iskaz tužiteljice , jer je ista iskazivala logično i uvjerljivo, njezin iskaz je životan i u skladu je s dokumentacijom u spisu, napose s Ugovorom o kreditu u kojem je navedeno da se radi o stambenom kreditu za kupnju , te je iz ugovora vidljivo da se radi o tipskom ugovoru, kakav je banka u to vrijeme sklapala s većim brojem korisnika, a tuženik ničim nije dokazao da se nije radilo o tipskom ugovoru, niti je predložio dokaze na ovu okolnost.

32.Kako je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba, za kupnju stana za privatne potrebe, to je ona prilikom sklapanja Ugovora imala status potrošača u skladu s odredbom čl. 3.st.1.t.1. Zakona o zaštiti potrošača(„Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013; -dalje ZZP/07) .

33.Tuženik , suprotno odredbi članka 96. stavak 4. ZZP/07, nije dokazao činjenicu navodne pune obaviještenosti tužiteljice kao potrošača u fazi pregovaranja odnosno predugovornoj fazi i njezin pristanka na takav o kreditu ugovor, a pri čemu bi tužiteljica bila potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF .

34.Nesporno je da je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 o dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 4. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i tuženik: „u razdoblju od 1. 01. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003), u razdoblju od 01. 06. 2004. do 6. 08. 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 133/2009) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prednik tuženika, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

35.Ovakva odluka u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013; ) odnosno članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika, odnosno radi isplate.

36.Uz to i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 155/2023- dalje ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pa je stoga sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe tuženika o valutnoj klauzuli.

37.Međutim, u konkretnom slučaju, zbog između stranaka sklopljenog Dodatka broj konv-01/2016. ugovoru o kreditu od 04.02. 2016.g., obveza isplate eventualne razlike po osnovi tih ništetnih odredbi ne potpada pod direktni učinak navedene presude posl.br.P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

38.Naime, nitko od stranaka ne dovodi u pitanje pravnu valjanosti predmetnog Dodatka 1 ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

39.Glede valjanosti ovakvog dodatka ugovora Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio se u odluci poslovni broj Gos-1/2019 -36 od 3. ožujka 2020. donesenoj povodom oglednog postupka radi davanja odgovora na pitanje je li ugovor o konverziji koji je zaključen valjan unatoč tome što je tijekom postupka pravne zaštite kolektivnog interesa i prava potrošača utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

40.Na postavljeno pitanje najviši sud dao je odgovor da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZID ZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega je za rješenje konkretnog spora odlučno kakvi su pravni učinci ugovora o konverziji. Stoga je neodlučno što u vrijeme sklapanja predmetnog Dodatka još nije bila donesena odluka Vrhovnog suda RH vezano uz ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u CHF.

41. Važno je naglasiti i da Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15 (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15) te je ocijenio da su oba zakona usklađena s Ustavom.

42. U navedenom je rješenju Ustavni sud Republike Hrvatske, pored dane ocjene formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

43.Nije sporno da je predmetni Dodatak 1 ugovoru o kreditu od 04.02. 2016. sklopljen sukladno glavi IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, člancima 19.a do 19. i. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16), koja je dodana u tekst temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15- dalje ZID ZPK/15).

44.Dakle, tužiteljica je prihvatila ponudu tuženika koji je u skladu s ZID ZPK/15 bio dužan potrošaču ponuditi konverziju u propisanoj formi i sadržaju, a potrošač nije bio obvezan prihvatiti izračun konverzije niti s vjerovnikom sklopiti sporazum o konverziji. Pravo izbora bilo je na tužiteljici, pri čemu nije od utjecaja njezina pobuda za zaključenje tog sporazuma.

45.Iako se Vrhovni sud u citiranoj presudi poslovni broj Gos-1/2019-36 od 3. ožujka 2020. izričito ne izjašnjava o tome da li bi potrošači koji su konvertirali ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF u ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u EUR imali pravo ostvarivati i kondemnatorne zahtjeve na temelju pravomoćnih utvrđenja iz kolektivne pravne zaštite kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, može se reći da se sugerira da bi ostvarivanje takovih zahtjeva trebalo omogućiti onim potrošačima koji su zaključili ugovor o konverziji u suprotnostima s posebnim odredbama ZID ZPK/15, a što ovdje nije slučaj, pa čak tužiteljica niti ne iznosi tvrdnju da bi dodatak ugovoru bio suprotan tom Zakonu.

46.S druge strane Vrhovni sud navodi da je cilj tog Zakona bio otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize na osnovi jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR-ima, time da se radi o jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca koja se provodila na način da se potrošač koji je bio zaključio ugovor uz valutnu klauzulu u CHF stavi u položaj kakav bi imao da je zaključio ugovor o kreditu vezan uz EUR.

47.Upravo iz tog razloga konkretni Dodatak 1 ugovoru o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu kojeg je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio suglasnim u Ustavom Republike Hrvatske.

48.Nadalje, budući da je tužiteljica sklapanjem tog Dodatka 1 dovedena u poziciju u kojoj bi bila da je zaključila ugovor o kreditu u EUR, našla se u situaciji kao da ništetnih ugovornih odredbi uopće nije bilo, što je u skladu s Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., to je valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužiteljica kojim ona traži da sud utvrdi ništetnima odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te je presuđeno kao u izreci pod I I.. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeto je i u odluci proširenog vijeća od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-457/2025-21 od 27.svibnja 2026.godine.

49. To stoga što je sklapanjem Dodatka 1 ugovora, odnosno sporazuma o konverziji, riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer na to jasno upućuje odredba članka 19.c stavak 1. točka 2. i 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavak 1. točka 4. i 5., koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu.

50.Naime, članak 19.c stavak 1. točka 1., 2. i 3. ZID ZPK/15 određuje način konverzije tako da se:

"1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,".

51.U konkretnom slučaju u čl.4. Dodatka 1 sporazumno je utvrđeno da je tužiteljica prema izračunu konverzije od 30.rujna 2025.g. uplatama po kreditu u CHF preplatila konvertirani kredit u EUR za iznos od 5.533,26 Eur ( 42.230,27 kn), a u čl.8. ugovoreno je da će se taj iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR, dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Dakle, uplate koje je tužiteljica kao potrošač izvršila po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu iskorištene su za namirenje budućih anuiteta. Nadalje, u čl.5.st.2. navedenog Dodatka 1 utvrđeno da nakon što se provede konverzija, novčana obveza tužiteljice prema tuženiku u odnosu na dio glavnice kredita u visini od 52.314,09 EUR prestaje, a preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30.09.2015. iznosi 117.037,39 EUR u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na taj dan.

52.Ovime, po stavu suda, nije narušena ravnoteža između tužitelj ice kao potrošača i tuženika kao kreditora, s obzirom da je od odlučnog značaja već ranije istaknuta činjenica da je tužiteljica u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15 informirana o posljedicama konverzije i da je u skladu s odredbom članka 19. e tog Zakona, ima la mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

53.Naime, za tuženika kao kreditora sadržaj odredbi Aneksa uz ugovor određen je ZID ZPK/15 i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac ,dok je tužiteljici kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužiteljica prihvatila te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Dodatka 1 za tužiteljicu. Oni iznosi koje je tužiteljica otplatila, a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZID ZPK/15 predstavljaju preplatu, vraćeni su u imovinu tužiteljice tako da su iskorišteni za namirenje budućih dospjelih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR,a i umanjena joj je glavnica .

54.Kao što je već rečeno, odredbama čl. 19.a do čl.19.e ZID ZPK/15 je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize, a na osnovi jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZID ZPK/15 bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

55.Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje. Na taj je način, prema ocjeni ovog suda, zaključenjem Dodatka 1 ugovoru o kreditu koji je zaključen prema pravilima posebnog propisa (ZID ZPK/15) uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c u vezi s čl. 19.e ZID ZPK/15 .Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužiteljica zahtijeva - unutar opsega obračuna izvršenog prema odredbi čl. 19.c u vezi s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja.

56.Stoga je sklapanjem Dodatka 1 ugovoru (sporazuma o konverziji), na koju ponudu tuženika je tužiteljica svojevoljno pristala, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su preplaćeni iskorišteni za namirenje budućih anuiteta .

57.Slijedom navedenog prema mišljenju ovog suda tužiteljica koja je sklopila sporazum o konverziji (Dodatak 1 ugovoru o kreditu) iz članka 19.e. ZID ZPK, nakon sklapanja tog Dodatka 1 nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi joj pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15. Međutim, tužiteljica je tužbenim zahtjevom zatražila i zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o deviznoj klauzuli

. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda taj dio nije obuhvaćen obračunom u konverziji niti je uređen u ZID ZPK/15 pa je u tom dijelu osnovan zahtjev tužitelja na temelju općeg propisa iz čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

58. Dakle, tužiteljici pripadaju od dana sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana prestanka obveze izvršenom konverzijom kredita (30. rujna 2015.) zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi o deviznoj klauzuli u CHF, što znači na sve one iznose koje je tužiteljica plaćala više od početnog tečaja . Kod toga je također potrebno dodati da tužiteljici te zatezne kamate pripadaju u cijelosti i bez oduzimanja od bilo kakve preplate utvrđene Dodatkom 1 Aneksom Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15.

59. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeto je i u odluci proširenog vijeća od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-457/2025-21 od 27.svibnja 2026.godine:

"Potrošač korisnik kredita koji je na temelju ZID ZPK/15 ugovaranjem Aneksa Ugovoru o kreditu konvertirao kredit ugovoren s valutnom klauzulom u švicarskom franku i promjenjivom kamatnom stopom u kredit s valutnom klauzulom u EUR nema pravo na utvrđenje i isplatu iznosa preplaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredaba iz temeljnog ugovora o kreditu s ništetnom promjenjivom kamatnom stopom i ništetnom valutnom klauzulom u CHF, ali ima pravo na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje od dana sklapanja temeljnog ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji.".

60.Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića iz Ručević vještačenja d.o.o. utvrđeno je da :

-ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. svibnja 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 17.989,71 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k1' Tabele 1 iz nalaza (samo pozitivni iznosi),

- nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 18.465,64 EUR (17.989,71 EUR glavnice i 475,93 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata),

- ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. svibnja 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 17.868,11 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k1' Tabele 1 iz nalaza (svi iznosi),

-nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 18.222,00 EUR (17.868,11 EUR glavnice i 353,89 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata),

- je tuženik prilikom konverzije kredita umanjio obvezu tužitelja u odnosu na valutnu klauzulu, a taj iznos iskazan je u okviru preplate po konvertiranom kreditu u EUR. .

61.Nadalje, prema rekapitulaciji na dan 30.rujna 2015. ( samo pozitivne razlike) tečajne razlike iznose 17.989,71 euro, zatezne kamate na tečajne razlike iznose 6.080,85 eura, a preplata po konverziji 5.604,92 eura.

62.Tužiteljica nije imala primjedaba na izračun vještaka Ručevića, dok je tuženik prigovorio izračunu navodeći da je vještak prilikom izračuna uzeo u obzir i dan 30.09.2015., što nije ispravno, jer je ovaj dan uključen u konverziju. Ostali prigovori tuženika odnose se na zadatka vještačenja i pravna pitanja.

63.Vještak Zrinko Ručević u svojem pisanom očitovanju navodi da jedini prigovor tuženika u smislu matematičkog izračuna je obračun zateznih kamata do 30. rujna 2015.,što tuženik smatra pogrešnim jer je dan 30. rujna 2015. uključen u konverziju. U odgovoru na navedeno, vještak ističe da se kod izračuna zateznih kamata iste obračunavaju do dana plaćanja ili do dana s kojim se međusobne tražbine susreću, što je u konkretnom slučaju 30. rujna 2015., kao jedini ispravan datum do kojeg se izračuni trebaju sačiniti. Stoga je vještak u cijelosti ostao kod svojeg pisanog nalaza i mišljenja.

64.Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Ručevića , kao i njegovo dopunsko očitovanja, jer je isti izrađen od strane stalnog sudskog vještaka, po pravilima struke, temeljem vjerodostojne dokumentacije, vještak je nalaz i mišljenje izradio prema zadatku suda , te su neosnovani prigovori tuženika, jer se i prema mišljenju ovog suda kod izračuna zateznih kamata iste obračunavaju do dana plaćanja ili do dana s kojim se međusobne tražbine susreću, što je u konkretnom slučaju 30. rujna 2015.

65.Vezano uz navode tuženika s pripremnog ročišta kada je tuženik predložio da vještak utvrdi i eventualnu " negativnu razliku", potrebno je reći da je vještak Ručević u svom nalazu i mišljenju, utvrdio razdoblje u kojem je tečaj CHF bio manji u odnosu na tečaj na dan stavljanja kredita u opticaj, a što je vidljivo u stupcu " k" u tabeli 1 njegovog nalaza i mišljenja, jer je za te mjesece utvrđena negativna razlika, međutim sud tuženiku ove iznose niti kamatu na iste nije dosudio, te ih nije prebio s potraživanjem tužitelja, budući da tuženik nije, u skladu s odredbama ZPP-a, istaknuo prigovor prijeboja, niti je postavio protutužbeni zahtjev, niti bilo kakav zahtjev za isplatu ovih iznosa, već je samo predložio da se utvrdi "negativna razlika" , a nakon zaključenja prethodnog postupka predložio je da se ista uzme u obzir.

66. Prigovor zastare nije osnovan.

67.Naime, prema „Objedinjenom pravnom shvaćanju“ donesenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluka kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Nije sporno da je tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetnu poslovni broj P-1401/12 podnesena 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare, te je zastara ponovno počela teći 14.lipnja 2018. kada je presuda u postupku kolektivne zaštite potrošača vezano uz valutnu klauzulu postala pravomoćna, a tužba u ovom predmetnu podnesena dana 14.lipnja 2023. godine.

68.Dakle, od dana 14. lipnja 2018. pa do dana podnošenja tužbe u ovom postupku 14. lipnja 2023.g. nije protekao rok zastare od 5 godina propisan člankom 225. ZOO- a. Nije u zastari ni precizirani tužbeni zahtjev, jer je zastara prekinuta podnošenjem tužbe u ovom predmetu, pa je prigovor zastare neosnovan.

69.Slijedom svega navedenog osnovan je dio tužbenog zahtjeva za isplatu koji se odnosi na zatezne kamate na preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu zbog valutne klauzule u CHF za razdoblje od dana sklapanja ugovora kreditu pa do utvrđenog dana prestanka obveze izvršene konverzijom kredita (30. rujna 2015.) i to u punom iznosu, bez oduzimanja od preplate utvrđene u konverziji, koje prema nalazu i rekapitulaciji vještaka Ručevića iznose 6.080,85 eura. Potrebno je napomenuti da se iznos od 475,93 eura iz mišljenja vještaka odnosi na dospjele zatezne kamate nakon uračunavanja efekata konverzije, dok prema nalazu vještaka ( stupac "m") i rekapitulaciji na strani 5 nalaza i mišljenja zatezne kamate dospjele do 30.09.2015. iznose 6.080,85 eura.

70.Temeljem odredbe čl. 31.st. ZOO-a na dospjele, a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim kad je to određeno zakonom, a prema st.2. istog članka, na iznos neisplaćenih kamata mogu se zahtijevati zatezne kamate samo od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu .

71. Stoga je valjalo presuditi kao u izreci pod I. i naložiti tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 6.080,85 eura sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe ( 14.06.2023.g.), jer je tog dana podnesen zahtjev za isplatu glavnice i kamata, dok je tužiteljica odbijena s dijelom zahtjeva za isplatu u iznosu od 12.384,79 eur, te sa zahtjevom za zatezne kamate tekuće na dosuđeni iznos od 6.080,85 eura za razdoblje od 01.listopada 2015.g. do 13.lipnja 2023.godine.

72.Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29.st. 2. ZOO-a.

73. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl.154.st.4.ZPP-a, time da je tuženik dužan tužiteljici naknaditi troškove provedenog financijskog vještačenja u iznosu od 500,00 eura, budući je tuženik osporavao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti, a ovi su troškovi bili potrebni za uredno vođenje postupka, neovisno o konačnom uspjehu u postupku.

74.Nadalje, imajući na umu činjenicu da je tužiteljica u ovom postupku zatražila pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu te činjenicu da domaća sudska praksa o pravima potrošača u slučaju izvršene konverzije nije ustaljena, usprkos činjenici što je tužiteljica uspjela s manjim dijelom tužbenog zahtjeva, po ocjeni ovog suda primjereno je da svaka stranka snosi svoje troškove zastupanja, jer bi donošenje odluke o troškovima zastupanja razmjerno uspjehu u postupku poništilo i učinke dijela tužbenog zahtjeva s kojima je tužiteljica uspjela, pa je sud odlučio da svaka stana snosi svoje troškove zastupanja.

75.Naime, po ocjeni ovog suda tužiteljica u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh obzirom da se praksa sudova drugog stupnja razlikuje, zbog čega tužiteljica nije mogla biti svjesna da njezin zahtjev nema razumne izglede za uspjeh u cijelosti, zbog čega je, što je i sukladno praksi Europskog suda za ljudskih prava, utvrđeno kako postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene čl.154.st.2. ZPP, jer tužbeni zahtjev tužiteljice, kao potrošača, nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

76.Odluka o kamatama na trošak temelji se na odredbi čl. 151. st. 3 ZPP-a.

77.Slijedom svega navedenog presuđeno je kao u izreci.

U Zlataru 30. lipnja 2026.

S u d a c

Jelena Habulin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika