REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: P-25/2026-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Požegi, po sucu Snježani Polgar, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice BU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po opunomoćenici Almi Opačak, odvjetnici iz Slav. Broda. A. Cesarca br. 12, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupane po Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, Iblerov trg 10/VII, p.p.92, radi obavezno ništetnosti, v.p.s. 7.250,45 EUR, nakon glavne javne rasprave zaključene 25. svibnja 2026., u prisutnosti tužiteljice osobno i opunomoćenika stranaka, na temelju članka 335. stavak 4. ZPP-a, dana 30. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnima odredbe članka 1.st.2. , čl. 2. i čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu br. 241/2006 kreditna partija:7103118194 od 25. travnja 2006. zaključenog između tužiteljice BU , [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223474 kao davatelja kredita u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Utvrđuje se ništetnima odredbe članka 1.st.2. , čl. 2. i čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu br. 462/2006 kreditna partija:7103210150 od 17. srpnja 2006. zaključenog između tužiteljice BU , [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223474 kao davatelja kredita u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOJ BANCI d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223474 isplatiti tužiteljici BU , [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] , - iznos od 3.912,31 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena , a od 01. siječnja 2023. pa do konačne isplate u visini stope iz čl. 29. ZOO-a koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01.srpnja, na iznose od:

- 4,29 eur počam od 16.09.2012.g. do isplate

-110,30 eur počam do 16.10.2012. g. do isplate

-113,78 eur počam od 16.11.2012. g. do isplate

-111,48 eur počam od 16.12.2012. g. do isplate

-104,94 eur počam od 17.01.2013..g. do isplate

-107,77 eur počam od 16.02.2013. g. do isplate

-107,61 eur počam od 19.03.2013. g. do isplate

-114,33 eur počam od 17.04.2013. g. do isplate

-100,47 eur počam od 17.05.2013. g. do isplate

-101,67 eur počam od 20.06.2013. g. do isplate

-103,69 eur počam od 19.07.2013. g. do isplate

-104,66 eur počam od 22.08.2013.g. do isplate

-105,55 eur počam od 19.09.2013. g. do isplate

-107,30 eur počam od 17.10.2013. g. do isplate

-109,10 eur počam od 16.11.2013. g. do isplate

-113,26 eur počam od 16.12.2013.g. do isplate

-109,06 eur počam od 16.01.2014.g. do isplate

-104,57 eur počam od 16.02.2014..g do isplate

-107,10 eur počam od 16.03.2014. g. do isplate

-104,90 eur počam od 16.04.2014.g. do isplate

-101,73 eur počam od 16.05.2014.g. do isplate

-102,42 eur počam od 16.06.2014.g. do isplate

-104,68 eur počam od 16.07.2014. g. do isplate

-106,48 eur počam od 16.08.2014. g. do isplate

-106,94 eur počam od 16.09.2014.g. do isplate

-108,87 eur počam od 16.10.2014. g. do isplate

-111,65 eur počam od 16.11.2014.g. do isplate

-112,17 eur počam od 16.12.2014.g. do isplate

-112,58 eur počam od 16.01.2015.g. do isplate

-112,37 eur počam od 16.02.2015..g do isplate

-112,37 eur počam od 16.03.2015. g. do isplate

-112,37 eur počam od 16.04.2015.g. do isplate

-112,37 eur počam od 16.05.2015.g. do isplate

-112,37 eur počam od 16.06.2015.g. do isplate

-112,37 eur počam od 16.07.2015. g. do isplate

-112,37 eur počam od 16.08.2015. g. do isplate

-112,37 eur počam od 16.09.2015.g. do isplate

a sve to u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKOJ BANCI d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223474 isplatiti tužiteljici BU , [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] , - iznos od 2.595,16 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena , a od 01. siječnja 2023. pa do konačne isplate u visini stope iz čl. 29. ZOO-a koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01.srpnja, na iznose od:

-71,53 eur počam od 17.04.2013. g. do isplate

-82,00 eur počam od 17.05.2013. g. do isplate

-82,93 eur počam od 20.06.2013. g. do isplate

-84,52 eur počam od 19.07.2013. g. do isplate

-85,01 eur počam od 22.08.2013.g. do isplate

-85,96 eur počam od 19.09.2013. g. do isplate

-87,33 eur počam od 17.10.2013. g. do isplate

-88.74 eur počam od 16.11.2013. g. do isplate

-91,99 eur počam od 16.12.2013.g. do isplate

-88,71 eur počam od 16.01.2014.g. do isplate

-83,76 eur počam od 16.02.2014..g do isplate

-85,73 eur počam od 16.03.2014. g. do isplate

-84,02 eur počam od 16.04.2014.g. do isplate

-81,56 eur počam od 16.05.2014.g. do isplate

-82,09 eur počam od 16.06.2014.g. do isplate

-83,84 eur počam od 16.07.2014. g. do isplate

-85,25 eur počam od 16.08.2014. g. do isplate

-85,60 eur počam od 16.09.2014.g. do isplate

-87,11 eur počam od 16.10.2014. g. do isplate

-89,26 eur počam od 16.11.2014.g. do isplate

-89,67 eur počam od 16.12.2014.g. do isplate

-89,99 eur počam od 16.01.2015.g. do isplate

-89,82 eur počam od 16.02.2015..g do isplate

-89,82 eur počam od 16.03.2015. g. do isplate

-89,82 eur počam od 16.04.2015.g. do isplate

-89,82 eur počam od 16.05.2015.g. do isplate

-89,82 eur počam od 16.06.2015.g. do isplate

-89,82 eur počam od 16.07.2015. g. do isplate

-89,82 eur počam od 16.08.2015. g. do isplate

-89,82 eur počam od 16.09.2015.g. do isplate

a sve to u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za isplatu iznosa od 348,43 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01.10.2015. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena , a od 01. siječnja 2023. pa do konačne isplate u visini stope iz čl. 29. ZOO-a koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa oja je na snazi na dan 01.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01.srpnja, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

VI. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za isplatu iznosa od 394,55 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01.10.2015. do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena , a od 01. siječnja 2023. pa do konačne isplate u visini stope iz čl. 29. ZOO-a koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01.srpnja, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

VII. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.111,80 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana 30. lipnja 2026. do isplate u visini stope iz čl. 29. ZOO-a koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01.srpnja, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica BU podnijela je tužbu protiv Zagrebačke banke d..d. Zagreb radi utvrđenja djelomične ništetnosti i isplate.

1.1. Ističe da je kao korisnica kredita sa tuženikom kao davatelju kredita zaključila Ugovor o namjenskom kreditu br. 241/2006 kreditna partija: 7103118194 od 25. travnja 2006. za kupnju nekretnine kojim je tužiteljici odobren kredit u visini od 44.000,00 CHF s promjenjivim kamatnim stopama, a na dan zaključenja ugovora iznosila je 4,40 %.

Rok otplate kredita iznosi 10 godina.

1.2. Prema Sporazumu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju / Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 23.12.2015. utvrđenom preplatom u cijelosti je podmiren naprijed navedeni kredit.

1.3. Nadalje ističe da je kao korisnica kredita sa tuženikom kao davatelju kredita zaključila Ugovor o namjenskom kreditu br. 462/2006 kreditna partija: 7103210150 od 17. srpnja 2006. za adaptaciju nekretnine kojim je tužiteljici odobren kredit u visini od 34.300,00 CHF s promjenjivim kamatnim stopama, a na dan zaključenja ugovora iznosila je 4,40 %. Rok otplate kredita iznosi 10 godina.

1.4. Stranke su zaključili dana 23.12.2015. Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju, te je tužiteljici priznata preplata ali ne u iznosu u kojem je ona stvarno nastala i plaćena.

1.5. Prema čl. 1. st. 2. predmetnih ugovora korisnik kredita obvezan je vratiti iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatnim stopama. Prema čl. 2. predmetnih ugovora bila je ugovorena redovna kamata kao promjenjiva i vezana uz određenu jednostranu odluku banke i valutnu klauzulu. Člankom 7. ugovora ugovorena je valutna klauzula, kao i promjena kamatnih stopa bez posebnog zaključenja aneksa ugovora samo uz obavijest tužitelju kao korisniku kredita o povišenju ili sniženju kamatnih stopa.

1.6. Tuženik nije pri sklapanju navedenih ugovora upoznao tužiteljicu sa ugovornim odredbama i prilikom zaključenja samog ugovora nije upoznao tužiteljicu sa općim rizikom vezanim uz valutnu klauzulu kao i sa mogućnošću promjene visine kamate te je time postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima.

1.7. Tužiteljica ističe da je kao potrošač od strane djelatnika tuženika aktivno savjetovana da zaključi kredit u CHF kao povoljniji za nju uz usmeno obećanje da nikakva promjena anuiteta u iznosu od 100-tinjak kuna nije izgledna.

1.8. U vrijeme zaključenja ugovora tuženik je propustio upoznati tužiteljicu sa: općim rizikom vezanim za svaku valutnu klauzulu, o riziku vezanom za činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini prema EUR, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u EURO zonu potpuno izvjestan, na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

1.9. Zbog naprijed navedenog tužiteljica je došla u situaciju da se anuiteti kredita koji je plaćala povećavaju na mjesečnoj razini i koliko god plaćala najveći dio anuiteta odlazio je na kamate, a glavnica kredita se smanjivala u minimalnim iznosima.

1.10. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013, koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž- 7129/13-4 od 13.06.2014. godine koja odluka je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koju su podizali kredite u švicarskim francima.

1.11. Odredbom čl. 131.st.1. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana.

1.12.Presudom Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. odbijena je žalba tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7219/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

1.13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14.06.2018. pravomoćno je utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

1.14. Tužiteljica tužbom traži utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu br. 241/2006 kreditna partija:7103118194 od 25.travnja 2006. i Ugovora o namjenskom kreditu br.462/2006 kreditna partija:7103210150 od 17.srpnja 2006 sadržane u članku 1.st.2., čl.2. čl. 7. u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, te se obveže tuženik po osnovi razlike anuiteta zbog promjene valute, jednostrane promjene kamatne stope, te na ime razlike koja je nastala zbog promjenjive kamatne stope i promjene valute u odnosu na preplatu isplatiti tužiteljici iznos od iznos od 54.356,47 kn i iznos od 44.785,86 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na pojedinačne mjesečne iznose razlike teče od dana dospijeća do dana isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list br. 67-75) u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužiteljica obrazložila svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik osporava osnovu i tijek zateznih kamata.

2.1. Tuženik se protivi tužiteljičinom dokaznom prijedlogu o provođenju financijskog vještačenja i svih ostalih dokaza predloženih od tužitelja radi utvrđivanja činjenica s obzirom da se u konkretnom slučaju spor vodi u vezi s pravnim pitanjem.

2.2. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije dana 12. lipnja 2014.

2.3. Nadalje navodi da su predmetni krediti konvertirani sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“) s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 23.12.2015. godine sklopili Dodatke ugovoru o kreditu kojima je izvršena konverzija predmetnih kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljičine uplate ( i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i sa osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu sa odredbama ZID ZPK/15. Banka je izračun konverzije izvršila u skladu sa zakonom a što je potvrdio neovisni revizor. Nakon što je tužiteljica dobila od banke zakonom propisane iscrpne podatke za donošenjem informirane odluke hoće li ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o preplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, tužiteljica je svojom slobodnom voljom prihvatila konverziju. Sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužiteljice i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti. Sklopljeni pravni posao povodom tužiteljičinog prihvata konverzije koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužiteljice, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Dakle, sklapanjem dodatka, tužiteljica i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredili svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u koji je konverzijom ab initio otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor) temeljem koje je tužiteljica stekla na zakonu utemeljeno potraživanje preplate. To pak znači da tužiteljica u ovom postupku nakon konverzije ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF jer je izabrala izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je tužiteljica raniju pravnu osnovu s koje je primila i po kojoj je do tada otplaćivala kredit s retroaktivnim učinkom zamijenila posve novom pravnom osnovom. Stoga tužiteljica više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njezinom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF.

2.4. Nadalje, tuženik navodi da su tužiteljici povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne a nakon toga razdoblja, kamate su se ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite. Prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladnog ZID ZPK/15, potrošač više nije bio u poziciji da "ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze." odnosno da ne može predvidjeti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa.

2.5. Naime, u pravnom poslu koji je bio sklopljen među strankama u povodu konverzije, povijesne kamatne stope bile su izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje. Prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladnog ZID ZPK/15, potrošač naprosto više nije bio u poziciji da „ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze“, odnosno da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa. Pristajući, u takvim okolnostima, na izračun koji je sadržavao tako iskazane kamatne stope u EUR kreditima, pristao je na čvrsto definiranu prošlost, jer su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom (pa su u tom smislu sadržajno bile fiksne), ali i na budućnost u pogledu visine kamatne stope nakon konverzije, za koje je razdoblje naposljetku ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope.

2.6. Tužiteljičine tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također nisu osnovane, jer je preplata i po toj osnovi, uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15.

2.7. ZID ZPK/15 je propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR.

2.8. Prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom. Sklapanjem dodatka, tužiteljica i tužena banka su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja.

2.9. „Novi otplatni plan“ iz čl. 19.c, stavak (1) točka 3.) ZID ZPK/15, a koji je zamijenio „početno utvrđeni otplatni plan“, uključivao je „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa“, ali i „sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uzrokovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“.

2.10. Sve tužiteljičine uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv.

2.11. Izračun preplate uzeo je u obzir sve promjene CHF tečaja, kako je to razvidno iz kolone „primijenjeni CHF tečaj“ sadržanom u Izračunu konverzije na dan 30.09.2015. Nadalje, svi uplaćeni iznosi su, sukladno odredbi članka 19.c st.1. t. 4. ZID ZPK/15 preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate, i to točno, zakonom određenom tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

2.12. Upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja, koje su utjecale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta.

2.13. Naposljetku, sukladno izričitoj odredbi članka 19.c. st.1. t. 5. treća alineja ZID ZPK/15 na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih snosio potrošač.

2.14. Stoga, i u odnosu na ovo pitanje tuženik podredno ukazuje na odredbe čl. 19.c. ZID ZPK/15 iz koje proizlazi opisani način na koji je zakonodavac uredio, a tužitelj prihvatio, obračun takve preplate, a čime su, stranke, posljedice eventualno ništetne CHF valutne klauzule, također sporazumno, trajno i konačno uredile ab initio i nadomjestile EUR valutnom klauzulom.

2.15. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže da sud, nakon provedenog postupka, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnične troškove.

3. Očitujući se na navode tuženika, tužiteljica u podnesku do 23.10.2019 (list 96- 103) ističe da je konverzijom uređen odnos za ubuduće, dok se tužiteljica ne može otpočetka smatrati EUR korisnikom kredita, kada ona to nije bila, što više, nije joj niti bilo dozvoljeno uzeti EUR kredit, jer prema procjeni tuženika u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bila za njega kreditno sposobna, a za CHF je. EUR simulirani otplatni plan banci je poslužio samo za izračun nedospjele glavnice, a nipošto ne može značiti da se tužiteljica ima smatrati korisnikom EUR kredita otpočetka, kada to nije, nego je plaćala, i preplaćivala kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

3.1. Provedenom konverzijom tužiteljica nije ni približno obeštećena za preplaćene iznose do dana konverzije, iz razloga što je matematički izračun preplaćenih iznosa netočan.

3.2. Preplata kao posljedica ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope i odredbi kojima se glavnica kredita veže za valutnu klauzulu CHF, iznosi puno više, a preostali dio glavnice je puno manji. Točan iznos svih preplaćenih iznosa utvrdit će se vještačenjem u ovom postupku.

4. U podnesku od 13.2.2026. ( list 116-134) tuženik ističe da je ZID ZPK/15 na temelju kojeg je sklopljen Dodatak/Sporazum ugovoru o kreditu bio predmet ustavnopravne ocjene Ustavnog suda Republike Hrvatske koji je rješenjem broj U I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. odbio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu ZID ZPK/15 s Ustavom. Dakle, Ustavni sud Republike Hrvatske je zaključio kako je ZID ZPK/15 u cijelosti u skladu s Ustavom.

4.1. U navedenom je rješenju Ustavni sud, pored dane ocjene formalne i materijalne ustavnosti, istaknuo da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

4.2. Nakon što je Ustavni sud ocijenio da je ZID ZPK/15 usklađen s Ustavom, pokrenut je i ogledni spor koji se vodio pod posl. br. Gos 1/2019 u kojem je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020. godine potvrdio kako su Dodatci/Sporazumi koji su sklopljeni na temelju ZID ZPK/15 valjani te proizvode sve pravne učinke i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske je potvrdio pravne učinke i valjanost Dodataka/Sporazuma koji su sklopljeni na temelju ZID ZPK/15 za koji zakon je Ustavni sud Republike Hrvatske prethodno ocijenio da je u skladu s Ustavom.

4.3. Nakon što je ZID ZPK/15 prošao ustavnopravnu proceduru te nakon što su Dodatci/Sporazumi sklopljeni na temelju ZID ZPK/15 potvrđeni kao valjani sa svim pravnim učincima, Vrhovni sud Republike Hrvatske je krajem 2024. godine i početkom 2025. godine otpremio odluke po revizijama u predmetnima u kojima je predmet spora bio CHF kredit konvertiran iz CHF valute u EUR valutu sukladno ZID ZPK/15 u kojima je, u bitnome, zauzeo stav kako tužitelji koji su konvertirali kredit sukladno ZID ZPK/15 nemaju pravo na isplatu.

4.4. Nadalje tuženik ističe kako je u predmetu A. H- protiv Zagrebačke banke, C- 567/20, Sud Europske unije presudio sljedeće: „Članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima [odredbama] u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.

4.5. Takvu odluku Sud je utemeljio na zaključku da su odredbe glave IV.a ZID ZPK/15 odredbe nacionalnog prava koje imaju obveznu prirodu, u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13, tako da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba istog zakona, čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenom s potrošačem, ne podliježu odredbama te Direktive.

4.6. Sud EU je pritom u obrazloženju Presude utvrdio da se u konkretnom slučaju Direktiva 93/13 ne primjenjuje na originalni ugovor, ali da se primjenjuje na dodatak ugovoru koji je sklopljen nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, pa je Sud nadležan i ovlašten kako ratione materie tako i ratione temporis presudom dati tumačenje prava Unije u odnosu na primjenu Direktive samo u odnosu na dodatak.

4.7. Dakle, odluka Suda EU temelji se na okolnostima koje nisu sporne u postupcima koje pred hrvatskim sudovima vode potrošači koji su prihvatili konverziju, odnosno da su „odredbe glave IV.a navedenog zakona odredbe nacionalnog prava koje imaju obveznu primjenu“. Upravo zbog toga je Sud EU ocijenio kako u smislu čl. 1. stavka 2. Direktive 93/13, ugovorne odredbe koje su odraz odredaba ZID ZPK/15 „čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem, ne podliježu odredbama te direktive“.

4.8. S obzirom na prethodno navedeno, tehnika konverzije temeljila se na retroaktivnom obračunu kunskih iznosa koje je tužitelj platio banci po izvornom ugovoru denominiranom u CHF, i ex post obračunatih iznosa kao da je tužitelj izvorno uzeo kredit denominiran u EUR (pri čemu su tužitelju svi iznosi komparativnog eurskog kredita, odnosno glavnica i kamate, bili prezentirani u fiksnim kunskim iznosima), te je tužitelj raspolagao svim potrebnim obavijestima kako bi mogao donijeti informiranu odluku i tako ostvariti svoje zakonom uređeno pravo izbora: da prihvati konverziju u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR s retroaktivnim učinkom, ili da ju ne prihvati i ostane u ugovoru denominiranom u CHF i ostvaruje svoja prava koja mu pripadaju iz tog ugovora odnosno s osnove njegovog osporavanja.

4.9. Tužiteljica dakle neosnovano drži da simultano može ostvarivati koristi s obje osnove, mada je zakonodavac jasno propisao: izbor jedne od dvije ponuđene opcije, isključivo po izboru tužitelja, na koji izbor tužena banka nikako nije mogla utjecati.

4.10. Prema tomu, za tužiteljičin tužbeni zahtjev koji ističe u ovoj parnici ne postoji valjana pravna osnova, budući da je tužiteljica sama optirala za konverziju. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu obnovom (novacijom) je, i to retroaktivno, prestao postojati izvorni ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka, kao da ga nikad nije ni bilo, a svi su pravni odnosi između stranaka uređeni dodatkom, upravo s ciljem zamjene ništavih odredaba prvotnog ugovora valjanima.

4.11. Ističe da je Vrhovni sud u izreci Rješenja posl. br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine potvrdio kako „sporazum o konverziji“ sklopljen na osnovi ZID ZPK/15, „ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Do takvog stajališta najviši sud došao je uz opširnu, stupnjevitu raščlambu, sadržanu u obrazloženju Rješenja.

4.12. To pak znači da tužiteljica u ovom postupku, nakon konverzije, ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Time je tužitelj raniju pravnu osnovu, s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom. Stoga tužiteljica više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF.

4.13. Tuženik smatra vrlo bitnim istaknuti kako je Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr od 4. travnja 2017. odbio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – ZID ZPK/15) s Ustavom. Ustavni sud je zaključio da je navedeni Zakon usklađen s Ustavom Republike Hrvatske. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

4.14. Dakle, a imajući na umu da ZID ZPK/15, kao izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, predstavlja lex specialis u odnosu na opće odredbe obveznog prava u dijelu kojim se njime drugačije uređuju pojedini ugovorni odnosi i njihovi pravni učinci, njime je stvorena pravna osnova za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora. Stoga dodatak ugovoru svoje izvorište ima u tom prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (tako i VSRH u rješenju Gos-1/19 od 4. ožujka 2020.) pa se odredbe Dodatka zaključenog među parničnim strankama ne mogu ocijeniti nepoštenima niti posljedično ništetnima.

4.15. Konačno, dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu s navedenim ZID ZPK sadrži odredbe koje nisu bile predmet pojedinačnih pregovora, već su bile unaprijed definirane prisilnim zakonskim odredbama ZID ZPK/15 koje je propisao zakonodavac, a ne tužena banka. Stoga, sadržaj ugovora o kreditu iz dodatka, u skladu s člankom 49. stavkom 5. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježe primjeni odredbi o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima iz trećeg dijela tog Zakona niti tužitelj pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača može zahtijevati nekakvu daljnju isplatu.

4.16. Tuženik ističe da tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući se svrha ne podrazumijeva, na tužiteljici je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužiteljica činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočila tijekom postupka.

4.17. Ukoliko međutim Sud, unatoč svemu gore navedenom ipak odredi izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, tuženik predlaže da u tom slučaju vještak prilikom izračuna uzme u obzir i preplatu priznatu tužiteljici prilikom provođenja konverzije u iznosu od 26.135,67 kn ( za kreditnu partiju 7103210150) i 26.300,75 HRK ( za kreditnu partiju 7103118194) i negativne razlike.

6. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja, je li tužiteljica imala svojstvo potrošača, kao i je li tužiteljica obeštećen sklapanjem konverzije

Ugovora o kreditu od 23.12.2015 godine

7. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužiteljica i tuženik dana 17.7.2006. godine sklopili ugovor o namjenskom kreditu broj 462/2006 na iznos od 34.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, te da su sklopili ugovor o namjenskom kreditu broj 241/2006 na iznos od 44.000,00 CHF dana 25.4.2006., a dana 23.12.2015. sklopile dodatak ugovoru o kreditu te sporazum temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 102/2015.) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o namjenskom kreditu od 17.7.2006. (list 13-17), i od 25.4.2006., u dodatak ugovora o kreditu od 2.12.2015. (list 18-22), otplatni plan, pregled promjena kamatnih stopa, informativni sažetak izračuna konverzije (list 32), pregled otvorenih stavki po predmetnom kreditu na dan 30.9.2015., pregled izmjene ugovora o kreditu, sporazum temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju po partiji ugovora 7103118194 (list 50), nalaz i mišljenje vještaka Borisa Belunjak od 23.3.2026. (list 144-179) i od 23.3.2026. (list 180-215). Saslušana je tužiteljica te je izvršen uvid sve priloge spisu.

9. Nakon provedenog financijskog knjigovodstvenog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 20.4.2026. ( list 224-228) uskladila tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka tako da potražuje na ime ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutu iznos od 3.912,31 EUR, a to po kreditnoj partiji 7103118194 ( broj ugovora 241/2006) te po istim osnovama po ugovoru o kreditu broj (462/2006) kreditna partija 7103210150 potražuje iznos od 2.595,16 EUR. Nadalje potražuje razliku glavnice po kreditu broj 7103118194 između konvertirane glavnice u kunama 30.9.2015. i obračunate glavnice u CHF na dan 30.9.2015. sa srednjim tečajem HNB za CHF na dan isplate kredita u iznosu od 348,43 EUR, a za kredit broj 7103210150 iznos od 394,55 EUR.

10. Tuženik se u podnesku od 18.5.2026.(list 231) usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva ističući prigovor zastare na preinačeni dio. Navodi, naime, da je zastara za kamatu nastupila 13. lipnja 2019. za kamatu a za valutu 14.6.2023. tako da su tužiteljičini zahtjev zastarjeli jer je za računanje zastare odlučan dan preinake tužbe a ne dan podnošenja tužbe.

10.1. Također navodi da nije jasan početak tijeka zatražene zakonske zatezne kamate. Čak i da se može smatrati tuženika nepoštenim i nesavjesnim kako to tužitelj prikazuje, što dakako tuženik osporava, tuženik ukazuje sudu da je tužiteljica tek nakon uspjeha kolektivne tužbe pred TS u Zagrebu i uspjeha iste pred VTSRH istaknula svoj zahtjev i ukazala na nepoštenje predmetnih ugovornih odredaba, a do dana podnošenja ove tužbe tužiteljica nije ukazivala na ništetnost tih ugovornih odredbi zbog njihovog navodnog nepoštenja, te tuženik drži da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Prema tome, čak i da treba vratiti navodno stečeno bez osnove tužiteljici (a to tuženik osporava), vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu. Kod navedenog, tuženik se poziva na stav sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. g.

11. Sud je na glavnoj raspravi održanoj 25. svibnja 2026. dopustio preinaku tužbenog zahtjeva temeljem čl. 190. st. 2 i 3. ZPP-a, a imajući u vidu i Zaključak sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH prema kojima je u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem a i odluku Ustavnog suda RH broj: U-III/4474/2019 od 29.3.2022.

12. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim do presuđenog iznosa odbivši tužiteljicu sa zahtjevom na ime razlike konvertirane glavnice kredita u iznosu od 348,43 UER i u iznosu od 394,55 EUR.

13. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Nadalje presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom VSRH br. PŽ-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostavnom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom potvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime je tuženik u razdoblju do 6. kolovoza 2007. godine postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90 Zakona o zaštiti potrošača ( NN 66/03) a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13.1. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

13. 2. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

13.3. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

13.4. Uvidom Ugovor o kreditu od 17.7.2006. utvrđeno je da je prema čl. 1. ugovora kreditor stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 34.300,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita a korisnik kredita se obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Prema čl. 2. ugovora korisnik kredita se obvezao kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 34.300,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja kamatna stopa na dan sklapanja ugovora iznosi 4,40 % godišnje. Prema čl. 7. ugovora o kreditu korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF.

13.5. Uvidom Ugovor o kreditu od 25.4.2006. utvrđeno je da je prema čl. 1. ugovora kreditor stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 44.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita a korisnik kredita se obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Prema čl. 2. ugovora korisnik kredita se obvezao kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 44.000,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja kamatna stopa na dan sklapanja ugovora iznosi 4,40 % godišnje. Prema čl. 7. ugovora o kreditu korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF.

13.6. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, te potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, to su dakle ništetne odredbe predmetnih Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF te odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika (čl. 1. 2. i 7. ugovora o kreditu).

13.7. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

14. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je podigla 2006. kredit u iznosu od 44.000,00 CHF, u svrhu kupnje gradilišta i adaptacije kuće u koju je svrhu i kredit iskorišten. U trenutku kada je digla kredit kuća je korištena za privatne potrebe obitelji. Inače je radila u domu zdravlja a kasnije je otvorila ordinaciju u toj svojoj kući. U početku je živjela u toj kući, a ordinaciju u toj kući ima od 2008. godine. Bila je klijentica Zagrebačke banke i došla je u banku radi pregovora oko kupnje nekretnine. Kupila je zapravo česticu sa kućom koju je kasnije adaptirala. Htjela je podići kredite u eurima no u banci su je savjetovali da podigne kredit u francima jer je povoljniji, manja je kamatna stopa i tečaj je stabilan tako da je isključivo na savjet referenta digla kredit u francima. Nisu je upozorili na bilo kakav rizik dizanja kredita u francima jer ga u tom slučaju ne bi ni uzela. Samo joj je rečeno da je ovo bolja opcija ali nije upoznata sa tim da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kao što štiti u odnosu na EUR. Postojala je mogućnost da se mijenja tečaj ali nije očekivala da će otići gore tako drastično. Ne sjeća se da su joj u banci objasnili od kojih će parametra ovisiti promjena kamatne stope i na koji način će se mijenjati. Bilo joj je dovoljno da je to najpovoljniji kredit. Sama je otplaćivala kredit trajnim nalogom. Kad je dogovorili iznos kredita, banka je pripremila ugovore, iste je pročitala, a kao laiku joj je bilo jasno koji iznos kredita diže, koliko iznosi rata i na koji rok. Kad je dizala kredit izračunala je da joj je prihvatljiva rata oko 300,00 EUR. Rate su kasnije otišle na 4000,00 kuna a bile su oko 2000,00 kuna. Banka joj je ponudila konverziju i dostavila izračun. Konverzija joj je bila prihvatljiva upravo zbog visokih rata koje je imala. Prihvatila je konverziju iako je bila pri kraju otplate jer joj je to bilo povoljnije. U trenutku sklapanja ugovora o konverziji nije znala da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti. Bilo joj je bitno da što prije izađe iz toga . Kad su nuđene konverziji nije bilo aktualno pitanja o obeštećenju cilj joj je bio izbjeći daljnje povećanje rata. Ističe da nije mogla očekivati da će kamata i tečaj otići tako gore. Znala je da joj je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Ordinaciju ima još uvijek na toj adresi od 2008. pa do danas.

14.1. Iz iskaza tužiteljice, kao i iz samog Ugovora o kreditu (članak 6.), proizlazi da je namjena kredita adaptacija i kupnja kuće. Temeljem toga, nesporno je da je tužiteljica digla kredit kao potrošač za osobne potrebe te da podignuti iznos nije korišten za poslovne svrhe, a kreditor je sukladno čl. 23 E imao pravo kontrolirati namjensko korištenje kredita.

14.2. Iz iskaza tužiteljice kojem ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru proizlazi dakle da tuženik nije potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi.

14.3. Tuženik je naime po ocjeni suda propustio informirati potrošača o općem riziku uz svaku valutnu klauzulu, a osobito da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezano za EUR, budući da se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema EUR dok tečaj ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a. Tuženik također nije tužiteljici objasnio točne i razumljive kriterije glede promjenjivosti kamatne stope odnosno od kojih parametara ovisi promjenjivost kamatne stope.

15. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule i ugovaranja promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao stranke ugovor

15.1. Tužiteljica je dobila unaprijed sastavljene ugovore, koji su sadržavali unaprijed ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik nije dokazao da je potrošaču objasnio razloge i iznio točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredbi odnosno nije dokazao da je tužiteljici dao dostatne informacije kako bi mogao donijeti informiranu odluku.

15.2. Stoga je sud utvrdio ništetnim odredbe čl. 1. 2. i 7. predmetnih ugovora u dijelu koji se odnose na promjenjivost kamatne stope u skladu sa odlukom banke i ugovaranje valute u CHF odlučivši kao u točki I i II. izreke presude.

16. Obzirom da su stranke sklopile ugovore koji sadrže ništetne odredbe to se na sporne odnose stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

16.1. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

16.2. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da odredbe ugovora o kreditu zaključenih između tužiteljice i tuženika 17.7.2006. i 25.4.2006. kojima se korisnik kredita obvezao kreditoru vratiti iznos kredita uz promjenjivu kamatnu stopu, nepoštene, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi naplatio i primio od tužiteljice ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

17. U odnosu na konverziju kredita, sud nalazi da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u EUR. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

17.1. Sud nalazi dakle da tužiteljica, iako je izvršena konverzija kredita, ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

17.2. Sud je pri tome imao u vidu i citiranu Odluku Europskog suda (C-452/2018) te činjenicu da tužiteljica u trenutku sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu nije mogla znati za ništetnost spornih odredbi, a koje su utvrđene tek Odlukom Trgovačkog suda br.P- 1401/2012, a niti se tužiteljica odrekla zaštite koju joj pruža Direktiva vijeća br. 93/2013/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

17.3. Osim toga, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

18. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio temeljem Nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Borisa Belunjaka od 23.3.2026. koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim, a na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbe te je tužiteljica sukladno nalazu i mišljenju specificirala tužbeni zahtjev potražujući sa osnova ništetnih odredbi po kreditu broj 7103118194 iznos od 3.912,31 EUR, a po osnovi kredita broj 7103210150 iznos od 2.593,16 EUR, time da istim zahtjevom potražuje i razliku konvertirane glavnice u iznosu od 348,43 EUR te u iznosu od 394,55 EUR.

18.1. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka od 23.3.2026. godine ( list 144- 176) proizlazi da po ugovoru o kreditu broj 241/2006 sveukupne razlike samo više plaćeno ( uključen utjecaj povećanja kamate i povećanja tečaja) umanjene za preplatu po konverziji u iznosu od 26.320,70 HRK, iznose 3.912,31 EUR, a po kreditu broj 462/2006, umanjeno za iznos preplate od 26. 135,67 HRK, iznose od 2.595,16 EUR.

18.2. Prihvaćajući u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka, sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice te naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.912,31 EUR po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj 241/2006, a po osnovi ugovora o kreditu broj 462/2006 iznos od 2.595,16 EUR.

19. Sud je odbio tužiteljicu sa zahtjevom na ime razlike konvertirane glavnice kredita na dan konverzije 30.9.2015. po kreditu broj partije 7103118194 u iznosu od 348,43 EUR te na ime razlike konvertirane glavnice po kreditu broj 7103210150 u iznosu od 394,55 EUR jer je glavnica utvrđena sklapanjem dodataka ugovorima a koji ugovori su sklopljeni slobodnom voljom tužiteljice odnosno ona je prihvatila novi otplatni plan te time i utvrđenu glavnicu i po ocjeni suda nema pravo na nikakvu razliku glavnice.

20. Prigovor zastare utuženih potraživanja nije osnovan.

20.1. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2245/17-2), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, ( ovdje od 14.6.2014.) u odnosu na kamatnu stopu, a u odnosu na valutu 14.6.2018. dok jet tužba podnesena 6.6.2019. to nije nastupila zastara utuženog potraživanja.

20.2. Imajući u vidu da se radi o nepravoj preinaci to sukladno pravnom shvaćanju VSRH nije došlo do zastare potraživanja za preinačeni dio jer je zastara prekinuta danom podnošenja tužbe a ne danom kad je izvršena preinaka.

21. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje sud je odlučio kao u izreci presude pod točkom I, II, III i IV, a odbio tužiteljicu sa ostalim djelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 348,43 EUR pod točkom V. izreke presude i iznosom od 394,55 EUR pod točkom VI izreke presude.

22. Napominje se da je sud tijek zakonskih zateznih kamata odredio počev od plaćanja mjesečnih iznosa jer je tuženik koristio nepoštenu ništetnu odredbu prilikom sklapanja ugovora, tako da se isti može smatrati nesavjesnim stjecateljem.

23. Sud nije prilikom utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva uzeo u obzir potplaćene iznose jer tuženik nije istakao zahtjev u formi prijeboja ili protutužbe. Osim toga odredbom članka 323. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

23.1. U ovom postupku utvrđeno je da tužiteljica kao ugovorena strana ugovora o kreditu nije znala niti je mogla znati da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Isto tako, plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji ni obveza vraćanja što znači da se u konkretnom slučaju ne bi mogao primijeniti niti članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik je sam diktirao ugovorne odredbe pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Obzirom na navedeno, tuženik kao trgovac koji je kriv za ugovaranje navedenih ništetnih odredbi , nema pravo od tužitelja kao potrošača zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništenosti ugovora a jer takvo pravo, a sve u smislu čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužiteljica a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

24. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP- a u svezi s odredbom članka 155. ZPP.

24.1. Sud je priznao tužiteljici na ime troškova parničnog postupka nagradu za sastav tužbe u iznosu do 200,00 EUR, nagradu za sastav podneska od 23.10.2019. u iznosu od 200,00 EUR, nagrada za zastupanje na pripremnom ročištu od 24.2.2026. u iznosu od 200,00 EUR, nagrada za sastav podneska od 20.4.2026. u iznosu od 200,00 EUR i nagrada za zastupanje na ročištu glavne rasprave od 25.5.2026. u iznosu od 200,00 EUR, nagradu pristup pripremnom ročištu od 30.10.2019. ( ročište odgođeno) u iznosu od 50,00 EUR.Ukupno troškovi zastupanja s PDV-om iznose 1.050,00 EUR. Nadalje je priznat trošak vještačenja u iznosu od 1.061,80 EUR tako da su tužiteljici odmjereni troškovi parničnog postupka u iznosu od 2.111,80 EUR.

25. Zbog izloženog odlučeno je kao u izreci presude.

U Požegi 30. lipnja 2026.

Sudac:

Snježana Polgar

Pouka o pravu na žalbu:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda za županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

1. Alma Opačak, odvjetnica iz Slavosnkog Broda

2. OD Porobija & Porobija, odvjetnici u Zagrebu, Iblerov trg 10/VII