REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

Poslovni broj: P-1034/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, po sucu Jeleni Habulin kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice DL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa odvjetnik Karlo Novosel iz Zagreba, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB 87939104217, koju zastupa odvj. Ivo Šućur iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 11. lipnja 2026., u prisutnosti tužiteljice osobno, zz punomoćnika tužiteljice, odvjetnika Luku Mlinarića te zz punomoćnika tuženika, odvjetničkog vježbenika ZL, dana 30. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe i dijelovi odredaba ugovora o kreditu br. 312559 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama sklopljenog dana 10.04.2008. godine između tužitelja DL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Volksbank d.d.Zagreb, Varšavska 9, a kojima su tužiteljičine novčane obveze iz predmetnog ugovora o kreditu vezane uz valutnu klauzulu u valuti CHF, odnosno kojom je ugovoreno da je tužiteljica dužna iste podmirivati u kunskoj protuvrijednosti novčanog iznosa određenog u valuti CHF po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća za CHF i kojima je ugovoreno da svi rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa padaju na teret tužiteljice , a koje se odredbe i dijelovi odredaba nalaze u člancima 1. i 7. predmetnog ugovora.

II. O d b i j a s e tužiteljica s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku i to HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 87939104217, isplatiti tužitelju i to DL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos kredita preplaćenog uslijed primjene ništetnih odredaba ugovora o kreditu broj: 312559 sklopljenog dana 10.04.2008. godine, od ukupno 7.046,01 EUR (slovima: sedam tisuća četrdeset šest eura i jedan cent), i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se od dana 01.10.2015. godine do dana 31.12.2022. godine određuju za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju stopu određuje Hrvatska narodna banka, od dana 01.01.2023. godine do dana 30.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koju stopu objavljuje Hrvatska narodna banka, te od dana 31.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, koju stopu objavljuje Hrvatska narodna banka, i to sve u roku 15 (slovima: petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe.

2. Nalaže se tuženiku i to HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 87939104217, isplatiti tužitelju i to DL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.467,89 EUR (slovima: tisuću četiristo šezdeset sedam eura i osamdeset devet centi), po osnovi zakonskih zateznih kamata obračunatih do dana 30.09.2015. godine na pojedinačno preplaćene iznose uslijed primjene ništetnih odredaba ugovora o kreditu broj: 312559 sklopljenog dana 10.04.2008. godine između tužitelja i tuženika, o valutnoj klauzuli, i to sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe.

3. Nalaže se tuženiku i to HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 87939104217, isplatiti tužitelju i to ANICI PICEK Prudnica, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], s osnove razlike glavnice iznos od 2.058,76 EUR (slovima: dvije tisuće pedeset osam eura i sedamdeset šest centi), i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se od dana 01.10.2015. godine do dana 31.12.2022. godine određuju za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koju stopu određuje Hrvatska narodna banka, od dana 01.01.2023. godine do dana 30.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koju stopu objavljuje Hrvatska narodna banka, te od dana 31.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, koju stopu objavljuje Hrvatska narodna banka, i to sve u roku 15 (slovima: petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe.

4. Nalaže se tuženiku i to HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 87939104217, naknaditi tužitelju i to DLA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], trošak ovog postupka, a sve zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, koju stopu objavljuje Hrvatska narodna banka, a koje kamate teku od dospijeća svakog pojedinog dužnog iznosa pa sve do isplate, i to sve u roku 15 (slovima: petnaest) dana pod prijetnjom ovrhe."

III. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1.Tužiteljica je 14.lipnja 2023.g. protiv prednika tuženika Nova Hrvatska banka d.d. podnijela Općinskom građanskom sudu u Zagrebu tužbu u kojoj navodi da je dana 10.04.2008. sklopila s tuženikom ugovor o kreditu br. 312559 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama ( dalje Ugovor ) kojim je ugovorena obveza tuženika isplatiti tužiteljici iznos kredita koji odgovara kunskoj protuvrijednosti od 80.325,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, dok se tužitelj ica obvezuje vratiti tuženiku kredit uz pripadajuću kamatu, a sve uz primjenu valutne klauzule te na način kako je dalje uređeno predmetnim ugovorom.

2.Nadalje navodi da je u međuvremenu, od dana sklapanja predmetnog Ugovora do dana podnošenja tužbe, došlo do promjene tvrtke tuženika i to u dva navrata. Prvi put je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Tt-13/1253 od dana 18.01.2013. godine promijenjena tvrtka tuženika iz Volksbank d.d. u Sberbank d.d. dok je dalje rješenjem istog suda posl. br. Tt-22/18434-2 od dana 14. travnja 2022. godine upisana promjena tvrtke iz Sberbank d.d. u Nova hrvatska banka d.d.

3.Tužiteljica ističe da je riječ o tipskom ugovoru o čijim pojedinačnim odredbama ona i tuženik nikada nisu pregovarali te su joj sve odredbe ugovora nametnute od strane tuženika. Smatra da predmetni ugovor sadržava odredbe koje su, sukladno Zakonu o obveznim odnosima, Zakonu o zaštiti potrošača te drugim odredbama pozitivnih propisa koji su na snazi u Republici Hrvatskoj, a sve u kontekstu kako izričitih i jasnih kogentnih odredbi tih propisa, tako i aktualne i recentne sudske prakse kako svih domaćih, tako i europskih i drugih sudova, nepoštene i kao takve ništetne, a pri čemu se osobito imaju u vidu sve odredbe tog ugovora koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu. Smatra da je navedeno u konkretnom slučaju imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama nje i tuženika kao ugovornih strana, što predstavlja povredu općih načela obveznog prava.

4.Nadalje navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012 od dana 04.07.2013. godine donesenu u povodu podnesene tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koja je postala pravomoćna presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. br. br. Pž-6632/2017 od dana 14.06.2018. godine pravomoćno suđeno utvrđeno da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u ugovorima koje je sklapao prednik tuženika u razdoblju od 01.06.2004. do dana 31.12.2008., unutar kojeg razdoblja je sklopljen i sporni ugovor.

5.Naime, tužiteljica i tuženik ugovorili su u predmetnom Ugovoru da se obveza tužiteljice na vraćanje predmetnog kredita u mjesečnim anuitetima koji uključuju glavnicu i kamatu te druge novčane obveze tužiteljice veže za stranu valutu u CHF, i to tako da ih je tužiteljica dužna podmirivati u valuti HRK, a prema tečaju za valutu CHF. Konkretno, odredbom čl. 1 Ugovora tužiteljica i tuženik ugovorili su:«... Kreditor će isplatiti Korisniku kredita iznos od 80.325,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize Kreditora....» dok je čl. 7 Ugovora ugovoreno da «Prvi anuitet dospijeva na naplatu mjesec dana od dana iskorištenja kredita u cijelosti, a iznosi CHF 456,08...,a plativo u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća», te tužiteljica smatra da je riječ je o odredbama tipskog ugovora koje su joj nametnute od strane tuženika i koje su sukladno propisima o zaštiti potrošača, kao i gore citiranoj presudi i drugoj recentnoj sudskoj praksi, nepoštene i ništetne , jer ona i tuženik nikada nisu pregovarali o sadržaju tih odredaba ugovora. Na taj način tuženik je vezao njezinu obvezu za stranu valutu CHF tako što ju je obvezao na plaćanje anuiteta čiji iznosi, kao i iznosi kamata u anuitetu, su bili određivani s obzirom na odnos između valute CHF i domaće valute HRK u kojoj je tužiteljica stvarno vršila plaćanja tijekom cijelog razdoblja otplate te u kojoj je zapravo, sukladno pozitivnim propisima, to jedino i mogla činiti te je tako na tužiteljicu, kao potrošača, nepoštenom ugovornom odredbom prevalio u cijelosti valutni rizik koji s tim u vezi nesporno postoji.

6.Navodi da ona u vrijeme kada je ugovarala kredit nije znala ništa o valutnom riziku koji za nju predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula. Iako je ona tek načelno bila informirana od strane tuženika da bi se moglo dogoditi da tečaj CHF valute naraste odnosno da padne u odnosu na valutu HRK te da će u skladu s time rasti i padati anuiteti kod otplate, no tu činjenicu da je tečaj varijabilan i da tečaj svake valute može rasti i padati u odnosu na HRK doista zna svatko i ona je notorna te to zapravo i nije nešto što bi uopće prosječnom potrošaču i bilo nepoznato i o čemu je uopće trebalo tužitelja prilikom ugovaranja kredita posebno informirati. S druge strane, ono o čemu je tuženik morao informirati tužiteljicu, i to dokazno pisanim putem, jesu rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF te moguće pojave tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza u predmetnom ugovornom odnosu na štetu tužitelja. Tužiteljica nikada od strane tuženika nije bila upozorena niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF.

7.Tužiteljica stoga smatra da je tuženik u konkretnom slučaju ugovorio s njom nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli te da je stoga dužan vratiti tužiteljici sav onaj iznos koji je stekao po osnovi te odredbe, odnosno posljedično na ništetnost te odredbe – bez osnove, a sve temeljem članka 1111. Zakona o obveznim odnosima, a radi se o iznosu koji odgovara zbroju svih razlika između anuiteta u HRK koje je tužiteljica stvarno platila tuženiku na ime otplate predmetnog kredita i anuiteta izraženih u HRK koji bi tužiteljica prema početnom otplatnom planu bio dužna platiti da nije bila ugovorena valutna klauzula.

8.Nadalje navodi da su ona i tuženik naknadno dana 25.01.2016. godine sklopili Aneks br 1.Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita iz valute CHF u valutu EUR. Navedeno se spominje u kontekstu toga da je tom prilikom uzet u obzir kunski novčani iznos koji je na ime otplate glavnice kredita tužiteljica do tada platila tuženiku te je isti iznos uspoređen s kunskim novčanim iznosom koji bi na ime otplate kredita trebao do tada biti plaćen na ime otplate glavnice kredita da je bilo riječ o analognom kreditu u valuti EUR, a prilikom čega je tužiteljici od strane tuženika priznata preplata glavnice u visini od 6.989,12 HRK. Smatra da uzme li se u obzir ništetnost odredbi Ugovora čija je ništetnost predmet utvrđivanja u ovom postupku trebalo bi kunski novčani iznos koje je na ime otplate glavnice kredita tužiteljica do sada platila tuženiku uspoređivati s kunskim novčanim iznosom koji bi na ime otplate glavnice trebao do tada biti plaćen sukladno početnom otplatnom planu dolazi se do toga da je u tom trenutku stvarna preplata glavnice kredita iznosila 4.296,34 HRK/32.370,76 HRK.

9.Stoga tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da su ništetne odredbe ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, te da naloži tuženiku da joj zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli isplati iznos od 7.493,18 eura, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose od dana plaćanja pa do isplate , da joj zbog razlike glavnice isplati iznos od 4.296,34 eura , kao i da joj naknadi troškove postupka sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

10.Rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-223/2023- 6. od 25. rujna 2023. za postupanje u ovom predmetu određen je Općinski sud u Zlataru.

11.Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te u bitnome ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani :jer je potraživanje tužitelj ice u zastari, jer je provedena konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju, jer utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, jer su tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu neosnovane i neutemeljene . Nadalje smatra da sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenj iva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a, a uz to ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač. Tuženik smatra da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je metoda kojom tužiteljica postavlja zahtjev za isplatu neosnovana .

12.Tuženik ističe da je na sjednici vijeća VSRH održanoj 4.3.2020. doneseno rješenje, poslovni broj: Gos-1/19 kojim se daje konačna i obvezujuća potvrda Sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

13.Prema mišljenju tuženika, među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove, jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora. Sukladno navedenom, tužbeni zahtjev tužiteljice u kojem ističe i nepostojanje, tj. utvrđenje ništetnosti svih aneksa Ugovora o kreditu je također neosnovan.

14.Nadalje, ako sud smatra da postoji mogućnost utvrđivanja valjanosti ugovora o kreditu, odnosno pojedinih odredbi istog ugovora koje su izmijenjene voljom tužitelja i prisilnim zakonskim normama, tuženik ističe da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljičinog ugovora o kreditu nepoštene, te tužiteljica, mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložila nikakve dokaze. Tuženik ističe da je sporna odredba tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15.Tuženik smatra da je za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Stoga smatra da pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Nadalje, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

16.Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjeva može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo sud u okviru parničnog postupka. Tuženik osporava i anticipiranu metodu kojom tužiteljica navodno postavlja zahtjev na isplatu. Naime, tužiteljica potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita.

17.Podredno i isključivo u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja (unatoč provedenoj konverziji dugovanja tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu i očitoj neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja), tuženik ističe prigovor radi prijeboja tužiteljeva potraživanja koje je predmetom ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po osnovi Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu , kojim je utvrđena preplata tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu od 920,98 EUR, a koji iznos je tuženik koristio za umanjenje dijela budućih anuiteta tužitelja. Stoga, obzirom da je tuženik u korist tužitelja već isplatio iznos preplate po Ugovoru o kreditu utvrđene u postupku konverzije, te da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatom preplate po Ugovoru o kreditu tužitelj dva puta bio namiren za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi, podredno i isključivo ako sud utvrdi tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom osnovanim, tuženik ističe prigovor radi prijeboja te predlaže sudu utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 920,98 EUR uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 26.01.2016. do 31.12.2022 i donijeti konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeva i tuženikova uzajamnih potraživanja, te odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i naložiti tužitelju da mu da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

18.Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je u skladu s istim podneskom od 25.ožujka 2026.godine precizirala tužbeni zahtjev za isplatu, kako je to navedeno u izreci pod II.

19.U toku postupka pročitan je Ugovor o kreditu broj 312559, od 10.04.2008. sklopljen između tužiteljice i prednika tuženika Volksvbank d.d., Aneks br. 1 tom ugovoru od 25.01.2016., sklopljen između prednika tuženika Sberbank d.d. i tužiteljice, izračun konverzije, otplatni plan, prometna kartica po kreditu, tablica , provedeno je financijsko vještačenja po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. te je saslušana tužiteljica .

20.Tužbeni zahtjev djelomično je osnovan.

21.Nesporne su činjenice da je tužiteljica s prednikom tuženika Volksbank d.d. 10.travnja 2008 .godine sklopila ugovor o kreditu broj br. 312559 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama ( dalje Ugovor ). kojim je ugovorena obveza tuženika isplatiti tužiteljici iznos kredita koji odgovara kunskoj protuvrijednosti od 80.325,00 CHF obračunato prema kupovnom kreditora važećem na dan korištenja kredita, za kupnju stana u [adresa] ( jer je to navedeno kao namjena kredita u čl.2.), kao i da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po prodajnom tečaju za CHF kreditora na dan dospijeća.

22.Ista tako nije sporno da je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjan tečaj CHF u odnosu na HRK, odnosno da je isti uglavnom rastao, kao i da se više puta mijenjala i kamatna stopa.

23.Nesporna je činjenica da je tužiteljica s prednikom tuženika Sberbank d.d. 25.01.2016. godine sklopila Aneks br.1. navedenom ugovoru, kojim je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015-dalje ZID ZPK/15) i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR.

24.U čl.II. ovog Aneksa sporazumno je utvrđeno da je ukupni iznos uplaćen radi namirenja početno utvrđenih anuiteta po Ugovoru primjenom izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF sukladno odredbama Zakona veći od ukupnog iznosa anuiteta s valutnom klauzulom u EUR i iznosi 6.989,12 kn te da će se taj iznos koristiti za sukcesivno namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR, dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

25.Nadalje, u čl.III.st.2. navedenog Aneksa utvrđeno je da temeljem izračuna konverzije preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30.09.2015. iznosi 44.956,77 EUR u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na taj dan.

26.Sporno je , u bitnome, jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i kakvi su učinci sklopljenog Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF .

27.Nesporno je da je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 o dana 4. srpnja 2013. u dijelu točke 8. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih banaka i prednik ovdje tuženika. „u razdoblju od 1. 06. 2004. godine do 31. 12. 20008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003), u razdoblju od 01. 06. 2004. do 6. 08. 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. 08. 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 133/2009) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prednik tuženika, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovaral i i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

28. Ovakva odluka u postupku zaštite kolektivnih interese i prava potrošača, prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013; ) odnosno članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika, odnosno radi isplate.

29.Nadalje, i članak 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 155/2023- dalje ZPP), određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona / tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava/ da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pa je stoga sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe tuženika o valutnoj klauzuli.

30.Nadalje, iz iskaza tužiteljice utvrđeno je ona 2008. trebala stambeni kredit za kupnju stana za osobne potrebe te se prvo obratila Zagrebačkoj banci, preko koje je primala plaću, ali su joj u banci rekli da zbog niske plaće ne može dobiti stambeni kredit u iznosu koji joj je bio potreban. Nakon toga, išla je u tadašnju Volksbank gdje su joj, nakon što su vidjeli platne liste, rekli da može dobiti samo kredit s valutnom klauzulom u CHF. Budući joj je kredit za stan hitno trebao, prihvatila je kredit s valutnom klauzulom u CHF, jer joj je takav jedini ponuđen. Navodi da ju prilikom sklapanja ugovora o kreditu nitko nije upozorio da bi joj rate kredita zbog rasta tečaja CHF mogle nešto znatnije rasti te da nije bila upozorena da tečaj CHF puno jače oscilira od tečaja drugih valuta. Isto tako nije joj rečeno da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF kao što to štiti u odnosu na druge valute. Tužiteljica navodi da prilikom sklapanja ugovora, ona s djelatnikom banke nije pregovarala o odredbama ugovora, već ju je dočekao gotov tekst ugovora koji sam je pročitala, ali ga kao laik nije najbolje razumjela. Sredstvima kredita kupila je stan za svoje privatne potrebe i u njemu još uvijek živi i navodi da nikad nije bila vlasnica ni poduzeća, ni obrta. Za vrijeme otplate kredita, rate kredita su joj zbog rasta tečaja znatno porasle , pa su tako s početnih 2.000,00 kuna narasle na čak 2.800,00 kuna, zbog čega je prihvatila konverziju kad joj je ponuđena, jer je smatrala da je to za nju najbolje. Otkad je kredit konvertirala, rate su stabilne.

31.Sud je prihvatio iskaz tužiteljice, jer je ona iskazivala logično i uvjerljivo, njezin iskaz je životan i u skladu je s dokumentacijom u spisu, napose s Ugovorom o kreditu u kojem je navedeno da se kredit odobrava za kupnju stana u [adresa] , te je iz ugovora vidljivo da se radi o tipskom ugovoru, kakav je banka u to vrijeme sklapala s većim brojem korisnika, a tuženik ničim nije dokazao da se nije radilo o tipskom ugovoru, niti je predložio dokaze na ovu okolnost.

32.Kako je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba, za kupnju stana za privatne potrebe, to je ona prilikom sklapanja Ugovora imala status potrošača u skladu s odredbom čl. 3.st.1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09. - dalje ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora.

33.Tuženik , suprotno odredbi članka 96. stavak 4. ZZP/07, nije dokazao činjenicu navodne pune obaviještenosti tužiteljice kao potrošača u fazi pregovaranja odnosno predugovornoj fazi i njezinog pristanka na takav o kreditu ugovor, a pri čemu bi tužiteljica bio potpuno obaviještena o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi .

34.Stoga su i prema mišljenju ovog suda odredbe predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika dana 10.04. 2008.g., ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF.

35.Naime, nije sporno da je prednik tuženika sklopio s tužiteljicom standardni ugovor o kreditu, koji je kao takav opisan u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, u kojem ugovoru je sadržana odredba o valutnoj klauzuli u CHF. Da se radilo o standardnom ugovoru o kreditu kakvog je prednik tuženika sklapao s većim brojem potrošača, te da se o pojedinim odredbama ugovora nije pregovaralo, utvrđeno je iz iskaza tužiteljice koja navodi da joj je u banci ponuđen samo ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF , da ona s djelatnicima banke nije pregovarala, već joj je ponuđen gotov tekst ugovora, te je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da ju nitko u banci nije upozorio na mogućnost rasta tečaja CHF u odnosu na kunu izvan nekih uobičajenih granica. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetnih odredbi nedvojbeno je na štetu tužiteljice kao potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. U navedenom tipskom ugovoru, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a nuđenjem najniže ugovorne kamate ( prilikom sklapanja ugovora) za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima, pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

36.Stoga je valjalo presuditi kao u izreci pod I. i utvrditi da su ništetne odredbe predmetnog ugovora iz čl.1. i 7.u dijelu koji si odnosi na valutnu klauzulu u CHF .

37.Međutim, u konkretnom slučaju zbog između stranaka sklopljenog Aneksa ugovora o kreditu od 25.01.2016.g., obveza isplate eventualne razlike po osnovi tih ništetnih odredbi ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

38.Naime, nitko od stranaka ne dovodi u pitanje pravnu valjanosti predmetnog Aneksa 1. ugovora o kreditu kojom je izvršena konverzija u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

39.Glede valjanosti ovakvog dodatka ugovora Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio se u odluci poslovni broj Gos-1/2019 -36 od 3. ožujka 2020., donesenoj povodom oglednog postupka radi davanja odgovora na pitanje je li ugovor o konverziji koji je zaključen valjan unatoč tome što je tijekom postupka pravne zaštite kolektivnog interesa i prava potrošača utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

40.Na postavljeno je pitanje najviši sud dao je odgovor da sporazum o konverziji sklopljen na temelju ZID ZPK/15 ima pravne učinke i da je valjan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega je za rješenje konkretnog spora odlučno kakvi su pravni učinci ugovora o konverziji. Stoga je neodlučno što u vrijeme sklapanja predmetnog Dodatka još nije bila donesena odluka Vrhovnog suda RH vezano uz ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u CHF.

41.Nije sporno da je predmetni Aneks ugovoru o kreditu od 25.01. 2016. sklopljen sukladno glavi IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, člancima 19.a do 19. i. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16), koja je dodana u tekst temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15- dalje ZID ZPK/15).

42.Dakle, tužiteljica je prihvatila ponudu tuženika koji je u skladu s ZID ZPK/15 bio dužan potrošaču ponuditi konverziju u propisanoj formi i sadržaju, a potrošač nije bio obvezan prihvatiti izračun konverzije , niti s vjerovnikom sklopiti sporazum o konverziji. Pravo izbora bilo je na tužiteljici, pri čemu nije od utjecaja njezina pobuda za zaključenje tog sporazuma.

43.Iako se Vrhovni sud u citiranoj presudi poslovni broj Gos-1/2019-36 od 3. ožujka 2020. izričito ne izjašnjava o tome da li bi potrošači koji su konvertirali ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF u ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u EUR imali pravo ostvarivati i kondemnatorne zahtjeve na temelju pravomoćnih utvrđenja iz kolektivne pravne zaštite kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, može se reći da se sugerira da bi ostvarivanje takovih zahtjeva trebalo omogućiti onim potrošačima koji su zaključili ugovor o konverziji u suprotnostima s posebnim odredbama ZID ZPK/15, a što ovdje nije slučaj, pa čak tužiteljica niti ne iznosi tvrdnju da bi dodatak ugovoru bio suprotan tom Zakonu.

44. S druge strane Vrhovni sud navodi da je cilj tog Zakona bio otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize na osnovi jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR-ima, time da se radi o jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca koja se provodila na način da se potrošač koji je bio zaključio ugovor uz valutnu klauzulu u CHF stavi u položaj kakav bi imao da je zaključio ugovor o kreditu vezan u EUR.

45.Upravo iz tog razloga konkretni Aneks ugovoru o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu kojeg je Ustavni sud u svojoj odluci U-III-3685/2015 od 4. travnja 2017. ocijenio suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.

46.Nadalje, budući da je tužiteljica sklapanjem tog Aneksa ugovoru dovedena u poziciju u kojoj bi bila da je zaključila ugovor o kreditu u EUR, našla se u situaciji kao da ništetnih ugovornih odredbi uopće nije bilo, što je u skladu s Direktivom 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.godine.

47.To stoga što je sklapanjem Aneksa ugovora, odnosno sporazuma o konverziji, riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer na to jasno upućuje odredba članka 19.c stavak 1. točka 2. i 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavak 1. točka 4. i 5., koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu.

48.Naime, članak 19.c stavak 1. točka 1., 2. i 3. ZID ZPK/15 određuje način konverzije tako da se:

"1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta .".

49.U konkretnom slučaju u čl.II. Aneksa sporazumno je utvrđeno da je ukupni iznos uplaćen radi namirenja početno utvrđenih anuiteta po Ugovoru primjenom izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF sukladno odredbama Zakona veći od ukupnog iznosa anuiteta s valutnom klauzulom u EUR za iznos od 6.989,12 kn te da će se taj iznos koristiti za sukcesivno namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR, dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

50.Nadalje, u čl.III.st.2. navedenog Aneksa 1 utvrđeno je da temeljem izračuna konverzije preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30.09.2015. iznosi 44.956,77 EUR u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na taj dan.

51.Dakle, uplate koje je izvršila tužiteljica kao potrošač po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu iskorištene su za namirenje budućih anuiteta.

52.Ovime, po stavu suda, nije narušena ravnoteža između tužitelj ice kao potrošača i tuženika kao kreditora, s obzirom da je od odlučnog značaja već ranije istaknuta činjenica da je tužiteljica u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15 informirana o posljedicama konverzije i da je u skladu s odredbom članka 19. e tog Zakona, ima la mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

53.Naime, za tuženika kao kreditora sadržaj odredbi Aneksa uz ugovor određen je ZID ZPK/15 i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac, dok je tužiteljici kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK, kojeg je tužiteljica prihvatila te je postignut sporazum o korištenju više plaćenih iznosa , ne može se osporavati restitucijski učinak Aneksa 1 za tužiteljicu.

54.Kao što je već rečeno, odredbama čl. 19.a do čl.19.e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize, a na osnovi jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije, odnosno banke, su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

55.Stoga je sklapanjem Aneksa 1. ugovoru (sporazuma o konverziji), na koju ponudu tuženika je tužiteljica svojevoljno pristala, nastala nova pravna osnova, temeljem koje su oni anuiteti koji su preplaćeni iskorišteni za namirenje budućih anuiteta .

56.Slijedom svega navedenog prema mišljenju ovog suda tužiteljica koja je sklopila sporazum o konverziji (Aneks 1. ugovoru o kreditu) iz članka 19.e. ZID ZPK, nakon sklapanja tog Aneksa nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi joj pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15. Ovakav stav zauzeo je i Vrhovni suda Republike Hrvatske u svojoj odluci posl.br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.

57.Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića iz Ručević vještačenja d.o.o. utvrđeno je da :

- razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (23.5.2008.) do dana izračuna konverzije (30.9.2015.), a koja proizlazi iz razlike izmenu tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 7.046,01 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza,

- zatezne kamate na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, obračunane za razdoblje od prvog dana nakon dana plaćanja pa do dana izračuna konverzije (30.9.2015.), iznose 2.395,51 EUR,

-nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 8.513,90 EUR (7.046,01 EUR glavnice i 1.467,89 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata),

- iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita iznosi 2.058,76 EUR (konvertirani iznos),

- je tuženik u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su regulirale način konverzije kredita denominiranih u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

58.Stranke nisu imale primjedaba na izračun vještaka Ručevića, time da tuženik i dalje osporava osnovu potraživanja tužiteljice. Uz to tuženik smatra da je iznos tzv. pozitivne preplate potrebno umanjiti za tzv.negativnu razliku u preplati.

59.Sud je nalaz i mišljenje vještaka Ručevića ocijenio stručnim i objektivnim, ali je isti s obzirom na pravna shvaćanja ovog suda o spornim pravnim pitanjima u ovom predmetu neodlučan.

60.Naime, kao što je već naprijed detaljno obrazloženo, ocjenjujući provedene dokaze, te imajući u vidu odredbe ZID ZKP/15, rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos 1/2019-36. od 4. ožujka 2020. , budući da je doneseno oglednom sporu svrha kojeg je upravo osiguravanje jedinstvene primjene prava u sličnim sporovima, rješenje kojih ovisi o istom pravnom pitanju, ovaj sud smatra da potrošač koji je prihvatio konverziju (a što, za razliku od banaka, nije bio dužan) nema pravo potraživati i isplatu, bilo po osnovi naknade štete, bilo po osnovi stjecanja bez osnove, koje bi se temeljilo na ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer je osnovna svrha donošenja ZID ZPK/15 bila otklanjanje neravnoteže između banaka i potrošača nastale uslijed primjene ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno dovođenje potrošača koji su takve ugovore sklopili u ravnopravan (dakle, ne i bolji) položaj s potrošačima koji su sklopili ugovore o kreditu denominiranom u EUR, odnosno denominiram u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.b ZID ZPK/15).

61.Dakle, budući da se radi o "…izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca" na koju se prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu primijeniti opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, te da je tako uspostavljena nova pravna osnova i to ne neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – konverzije, sukladno odredbama ZID ZPK/15, po mišljenju ovoga suda, potrošač koji je konverziju prihvatio nema pravo na isplatu eventualne razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platio pod pretpostavkom primjene početnog tečaja CHF na dan puštanja kredita ,a koja razlika prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka za financije u konkretnom slučaju postoji.

62.Naime, omogućavanjem potrošačima koji su prihvatili konverziju da, uz to dobiju i isplatu razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platili pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i tečaja CHF na dan puštanja kredita (a na što imaju pravo potrošači koji konverziju nisu prihvatili), ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena te bi takvi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu denominiranom u EUR, denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što bi bilo u izravnoj suprotnosti s kogentnim odredbama ZID ZPK, koje su bile preispitane i od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske pa bi ignoriranje tih odredbi od strane redovnih sudova bilo suprotno vladavini prava i trodiobi vlasti.

63.Zbog svega navedenoga, valjalo je u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev za isplatu.

64.Imajući na umu činjenicu da je tužiteljica u ovom postupku zatražila pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu te činjenicu da domaća sudska praksa o pravima potrošača u slučaju izvršene konverzije nije ustaljena, usprkos činjenici što je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, po ocjeni ovog suda primjereno je bilo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka na temelju odredbe čl.154. st. 4. ZPP.

65.Po ocjeni ovog suda tužiteljica u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh obzirom da se praksa sudova drugog stupnja razlikuje, zbog čega tužiteljica nije mogla biti svjesna da njezin zahtjev nema razumne izglede za uspjeh zbog čega je, što je i sukladno praksi Europskog suda za ljudskih prava, utvrđeno kako postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene čl.154.st.1. ZPP, jer tužbeni zahtjev tužiteljice, kao potrošača, nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

66.Slijedom svega navedenog presuđeno je kao u izreci.

U Zlataru 30. lipnja 2026.

S u d a c

Jelena Habulin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika