Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-285/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nenadu Mamula, odvjetniku u Karlovcu, protiv tuženika ZĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao vl. obrta za proizvodnju i trgovinu „[obrt]“, [adresa], zastupanog po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Janković i Burazin iz Karlovca, radi mobinga i naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-99/2021-46 od 13. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj dana 30. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-99/2021-46 od 13. ožujka 2026. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke kao i pod točkom III. izreke kojem tužiteljici nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 890,25 €.

II. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-99/2021-46 od 13. ožujka 2026. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojom je tužitelj ici dosuđeno na ime naknade neimovinske štete iznos od 2.250,00 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. ožujka 2026. do isplate, kao i u dijelu pod točkom III. izreke kojom je tužiteljici dosuđen parnični trošak u iznosu od 451,25 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. ožujka 2026. do isplate.

III. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-99/2021- 46 od 13. ožujka 2026. u dijelu točke I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev preko iznosa od 2.250,00 € (za iznos od 2.250,00 €) kao i u dijelu odluke o parničnom trošku pod točkom III. izreke kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove preko iznosa od 451,25 € (za iznos od 439,00 €) i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete u iznosu od 2.250,00 € sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 13. ožujka 2026. do isplate kao i zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova u iznosu od 439,00 € s zateznim kamatama tekućim od 13. ožujka 2026. do isplate, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 208,98 €, u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici ime naknade neimovinske štete s osnova povrede prava osobnosti novčani iznos od 4.500,00 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. ožujka 2026., dok je pod točkom II. izreke tužiteljica s preostalim dijelom zahtjeva u iznosu od 1.472,53 € sa pripadajućim kamatama odbijena. Nadalje, pod točkom III. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 890,25 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. ožujka 2026. do isplate.

2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I. i III. kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, žali se tuženik zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 155/23, dalje: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Isto tako, protiv dijela navedene presude pod točkom II. kao i pod točkom III. u dijelu u kojem joj nije dosuđen parnični trošak preko iznosa od 890,25 €, žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. ZPP te predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje odnosno podredno da se preinači u skladu sa žalbenim navodima uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana dok žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti zbog narušenog duševnog zdravlja protiv tuženika kao poslodavca zbog mobinga i zlostavljanja odnosno maltretiranja na radu od strane tuženika kao poslodavca u čijem obrtu je bila zaposlena kao šivačica i krojačica.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tužiteljica jer su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o tome zbog čega prvostupanjski sud utvrđuje kolika bi trebala biti naknada za počinjenu povredu prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje.

7. Isto tako, tužiteljica žalbenim navodima osporava činjenično stanje utvrđeno od strane suda prvog stupnja, te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja.

8. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno;

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu šivačica i krojačica u njegovom obrtu od 22.8.2013. na određeno vrijeme, a od 1. siječnja 2017. na neodređeno vrijeme kako to proizlazi iz priležećeg Aneksa ugovora o radu;

- da tužiteljica od listopada 2017. više nije zaposlena kod tuženika, a protiv tuženika vodi spor u predmetu ovoga suda broj: Pr-1207/2021 (ranije broj: Pr-913/17) radi utvrđenja nedopuštenosti Sporazuma o prestanku ugovora o radu od 17.10.2017. i isplate neisplaćene bruto plaće, a koji nije pravomoćno dovršen;

- da iz pravomoćne kaznene presude K-414/2018 od 13. ožujka 2023. (pravomoćna 12.2.2024.) proizlazi da je tuženik proglašen krivim što je u vremenu od 9. listopada 2017. do 17. listopada 2017., u [adresa], kao vlasnik obrta za proizvodnju i trgovinu [obrt], na zaposlenicu u obrtu PĆ koja je tražila objašnjenje zbog naloženog prekovremenog rada vikao pred ostalim radnicama, a potom je u svojoj kancelariji psovao i nazivao pogrdnim imenima, te joj u jednom trenutku dok je PĆ sjela na stolicu rekao da ne može sjesti bez njegovog odobrenja, a potom ju uhvatio za ruku i izgurao iz kancelarije govoreći joj da se gubi šivati, nakon čega je PĆ zbog jake uznemirenosti odmah zatražila liječničku pomoć te joj je liječnica otvorila bolovanje, a kako je za vrijeme trajanja tog bolovanja jednom prilikom ugledao PĆ u prodavaonici, istu je ondje fotografirao bez njenog pristanka što je PĆ još dodatno uznemirilo, nakon čega je PĆ zbog straha da ne dobije otkaz zaključila bolovanje i prijevremeno došla na posao 17. listopada 2017. kada ju je pozvao u kancelariju i rekao joj da ne može trpjeti njeno negodovanje i da joj zbog toga daje otkaz, te da je istraživao njen osobni život i da je saznao s kime je bila u ljubavnoj vezi, uslijed kojeg njegovog postupanja se PĆ liječi kod liječnika specijaliste zbog simptoma poremećaja prilagodbe, pa da je dakle, na radu drugoga vrijeđao, ponižavao i zlostavljao i time narušio njegovo zdravlje, čime je počinio kazneno djelo protiv radnih odnosa i socijalnog osiguranja – zlostavljanje na radu, označeno i kažnjivo u čl. 133. stavku 1. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17 – dalje u tekstu KZ/11) i izrečena mu je uvjetna kazna odnosno kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci time da izrečena kazna zatvora neće biti izvršena ako okrivljeni u roku od 2 (dvije) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo;

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je prije kritičnog događaja imala obiteljskih problema i obiteljski liječnik joj nije propisivao nikakve lijekove zbog toga, da su ti obiteljski problemi bili mjesec, dva prije spornog događaja i nije zbog toga uzimala nikakve tablete, tablete je počela uzimati nakon predmetnog događaja;

- da iz iskaza tuženika proizlazi da je dok je tužiteljica kod njega radila bilo problema s njenim suprugom, da je zbog tužiteljice i njenog supruga dolazila policija na posao, koliko zna njen je suprug pravomoćno osuđen, kako mu je tužiteljica rekla, zbog psihičkog i obiteljskog nasilja, da su on i supruga pomagali tužiteljicu u pogledu njene obiteljske situacije pomagali tj. situacije kada je bila policija, znali su je otpeljati doma, otići joj po djecu u vrtić, nudili su joj smještaj ako je suprug maltretira i sl.;

- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka psihijatra dr. Gorana Arbanasa proizlazi da je tužiteljica razvila karakterističnu kliničku sliku poremećaja prilagodbe koji se manifestira smetnjama spavanja, nervozom, napetošću, somatizacijskim simptomima, problemima s koncentracijom, gubitkom na težini i cijelo vrijeme dobiva odgovarajuću terapiju antidepresiv i anksiolitik, a iz medicinske dokumentacije je vidljivo da do značajnijeg poboljšanja dolazi sredinom siječnja – strah slabog intenziteta kroz simptome poremećaja prilagodbe trajao je tri mjeseca. Zatim, što se tiče toga jesu li trajne posljedice isključivo u uzročno posljedičnoj vezi sa štetnim događajem , vještak utvrđuje da se može zaključiti na temelju raspoložive medicinske dokumentacije i pregleda tužiteljice da postoji uzročno posljedična veza, da naime tužiteljica nikada ranije nije bila psihijatrijski liječena i nije uzimala psihijatrijske lijekove pa iako se u psihijatrijskim nalazima spominju i drugi stresovi koje je tužiteljica navela, ona zbog tih stresova nikada nije ranije tražila psihijatrijsku pomoć i uspijevala je održati psihičku stabilnost, akutna reakcija na stres, poremećaj prilagodbe kao i povremena stanja anksioznosti koje će tužiteljica i dalje doživljavati isključivo su u uzročno posljedičnoj vezi sa utuženim događajem;

- da iz nalaza i mišljenja proizlazi da je tužiteljica osjećala strah nakon događaja od 9. i 17. 10. 2017., da je strah jakog intenziteta trajao ukupno i kumulativno dva sata, strah srednjeg intenziteta dva tjedna i slabog intenziteta tri mjeseca, kao i da tužiteljica doživljava trajne posljedice kroz povremene i privremene simptome anksioznosti na podsjetnike na stresni događaj, u situacijama kad je se podsjeća na ovaj događaj (npr. kad sjedne za šivaću mašinu, kad dobije sudski dopis ili kad je netko pita o ovim događajima) za očekivati je da će imati kratkotrajne u trajanju od nekoliko minuta do par sati anksiozne simptome te da obzirom na vremenski slijed, na uobičajeni tijek poremećaja prilagodbe, te opisima navedenim u medicinskoj dokumentaciji, akutna reakcija na stres i posljedični poremećaj prilagodbe, kao i povremene trajne posljedice u uzročno su posljedičnoj vezi s utuženim događajima na poslu koji su se dogodili u listopadu 2017.

9. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da su u konkretnom slučaju kumulativno ispunjene pretpostavke za odgovornost tuženika za štetu i da se radi o mobingu na radnom mjestu jer kraj postojeće pravomoćne kaznene presude kojom je tuženik pravomoćno presuđen zbog kaznenog djela protiv radnih odnosa i socijalnog osiguranja – zlostavljanje na radu tužiteljice pri čemu je izrekom kaznene presude opisano u čemu se sastojalo zlostavljanje tužiteljice u vremenskom periodu od 9. listopada 2017. do 17. listopada 2017., prvostupanjski sud zaključuje da se radilo o protupravnom postupanju tuženika koje ima obilježja ponižavanja i šikanoznog postupanja prema tužiteljici s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, odnosno da se radilo o mobingu, jer se kroz navedeni period radilo o sustavnom i učestalom psihičkom zlostavljanju tužiteljice s ciljem eliminacije s radnog mjesta tužiteljice jer je tuženik najprije kada se pobunila zbog prekovremenog rada vikao na nju pred ostalim radnicima, zatim ju je u svojoj kancelariji psovao i nazivao pogrdnim imenima, nije joj dao sjesti na stolicu bez njegovog odobrenja, izgurao je iz kancelarije, zatim dok je bila na bolovanju jednom prilikom je fotografirao bez njene suglasnosti, a kada se vratila s bolovanja (17.10.2017.) rekao joj da joj daje otkaz, govorio joj je da je istraživao njen osobni život, s kim je u ljubavno j vezi, kod čega je uslijed takvog postupanja tuženika, došlo i do narušavanja psihičkog zdravlja tužiteljice, a što je nesporno utvrđeno temeljem nalaza psihijatrijskog vještaka iz čijeg nalaza proizlazi da je akutna reakcija na stres i posljedični poremećaj prilagodbe, kao i povremene trajne posljedice u uzročno su posljedičnoj vezi s utuženim događajima na poslu koji su se dogodili u listopadu 2017.

10. Dakle, prvostupanjski sud zaključuje da se radilo se o protupravnom šikanoznom ponašanju tuženika prema tužiteljici, ponižavanju tužiteljice, i kumulativno su ispunjene sve pretpostavke za odgovornost tuženika za štetu, a nedvojbeno proizlazi da se radi o šteti koju je tužiteljica pretrpjela na radu i u svezi s radom i koju je u smislu čl. 111 st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, dalje ZR) poslodavac, u konkretnom slučaju tuženik koji je štetu i počinio, dužan naknaditi tužiteljici po općim propisima obveznog prava, a ispunjene su kumulativno pretpostavke odgovornosti za štetu tj. protupravna štetna radnja tuženika (zlostavljanje na poslu), šteta i uzročno posljedična veza, slijedom čega prvostupanjski sud odlučuje kao u izreci pobijane odluke pod točkom I.

11. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća djelomično i ovaj sud.

12. Naime, prema odredbi čl. 7. st. 2. ZR poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao, poštujući njegova prava i dostojanstvo, te zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od neželjenih postupanja nadređenih, suradnika itd. koja su protivna zakonu dok je odredbom čl. 7. st. 5. ZR dužan zaštiti dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s ovim Zakonom i posebnim zakonima. Isto tako, odredbama čl. 111. st. 1. i 2. ZR propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava, a pravo na naknadu štete iz stavka 1. ovoga članka odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

13. S obzirom na osnovu tužbenog zahtjeva (naknada štete zbog posljedica uznemiravanja i mobinga od strane tuženika kao poslodavca), u ovom slučaju se radi o odštetnoj odgovornosti poslodavca po općim propisima obveznog prava. Za takve štete poslodavac odgovara po načelu krivnje (čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 dalje - ZOO) za koju je potrebno kumulativno postojanje svih općih pretpostavki za postojanje odštetne odgovornosti (protupravna štetna radnja, šteta i adekvatna uzročno posljedična veza). To nadalje znači da bi poslodavac bio u obvezi naknaditi utuženu štetu radniku, potrebno je, između ostalog, postojanje određenih protupravnih postupaka poslodavca – tuženika, koji imaju obilježja mobinga i da su ti protupravni postupci u uzročnoj vezi s nastalom štetom.

14. Tijekom postupka je utvrđeno, što proizlazi i iz pravomoćne kaznene presude od K-414/2018 od 13. ožujka 2023. da je tuženik u dva navrata 9. i 17. listopada 2017. tužiteljicu vrijeđao, ponižavao i zlostavljao i time narušio njezino zdravlje što je dovelo i do povrede dostojanstva radnika odnosno njegovo uznemiravanje je dovelo do štetne posljedice u vidu narušenja zdravlja tužiteljice. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika vještak je u svom nalazu detaljno utvrdio da iako se u medicinskoj dokumentaciji osim utuženog događaja navode i drugi stresni, sama simptomatologija i javljanje psihijatru povezano je sa dva konkretna događaja, dok se drugi samo spominju u anamnezi, a isto tako povod simptomima je situacija vezana uz radno mjesto, a i uvođenje farmakoterapije od strane liječnice obiteljske medicine podudara se vremenski sa konkretnim događajima.

15. U odnosu na žalbene navode da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl.111.st.1. ZR-a iz razloga što tuženik nije nanio nikakvu štetu tužiteljici, već da joj je pomagao u njezinom životu kada je bila u lošim odnosima sa suprugom, valja reći da iz pravomoćne kaznene presude jasno proizlazi da je tuženik tužiteljicu vrijeđao, ponižavao i zlostavljao i time narušio njegovo zdravlje, a navedeno potvrđuje i nalaz i mišljenje vještaka psihijatra u ovom predmetu. Naime, vještak je decidirano utvrdio da iako se u konkretnom slučaju u medicinskoj dokumentaciji osim utuženog događaja navode i drugi stresni događaji, sama simptomatologija i javljanje psihijatru povezano je sa dva konkretna događaja, te se može zaključiti na temelju raspoložive medicinske dokumentacije i pregleda tužiteljice da postoji uzročno posljedična veza, da naime tužiteljica nikada ranije nije bila psihijatrijski liječena i nije uzimala psihijatrijske lijekove. To stoga jer neposredno nakon stresnih događaja na poslu uslijedila je reakcija na stres zbog koje je tužiteljica potražila liječničku pomoć, a psihijatar u svom nalazu opisuje da su simptomi posljedica događaja na poslu, a i vremenski slijed razvoja poremećaja prilagodbe odgovara događajima na poslu kao i postupno popravljanje simptoma tijekom vremena nakon što je prestala raditi, te se zbog svega navedenog može zaključiti da su akutna reakcija na stres i poremećaj prilagodbe u uzročno posljedičnoj vezi sa stresnim događajem u listopadu 2017. na poslu, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi da tuženik nije počinio štetu tužiteljici.

16. Također, vještak je u svom nalazu i mišljenju utvrdio da tužiteljica doživljava trajne posljedice kroz povremene i privremene simptome anksioznosti na podsjetnike na stresni događaj, u situacijama kad je se podsjeća na ovaj događaj (npr. kad sjedne za šivaću mašinu, kad dobije sudski dopis ili kad je netko pita o ovim događajima) pa je za očekivati da će imati kratkotrajne u trajanju od nekoliko minuta do par sati anksiozne simptome, a obzirom na vremenski slijed, na uobičajeni tijek poremećaja prilagodbe, te opisima navedenim u medicinskoj dokumentaciji, akutna reakcija na stres i posljedični poremećaj prilagodbe, kao i povremene trajne posljedice u uzročno su posljedičnoj vezi s utuženim događajima na poslu koji su se dogodili u listopadu 2017. , slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi da nije nastala nikakva šteta tužiteljici koja traži popravak štete koja je u uzročnoj vezi između štetne radnje i štete kao posljedice.

17. Nadalje, u odnosu na žalbene navode da u konkretnom slučaju tužiteljica nije dokazala kontinuitet mobinga kod tuženika niti je dokazala da je ugrožen njezin status, a isto tako da nije dokazala da ju je tuženik psihički zlostavljao i ponižavao, a niti je ugrozio njezin čast i ugled ljudskog dostojanstva i integriteta, valja reći da je sud vezan pravomoćnom kaznenom presudom kojom je utvrđeno da je tuženik tužiteljicu vrijeđao, ponižavao i zlostavljao i time narušio njezino zdravlje, a činjenica da se radi od dva događaja odnosno da je uznemiravanje trajalo od 9. listopada 2017. do 17. listopada 2017. nije od utjecaja na činjenicu da je kod tužiteljice do povrede prava osobnosti na duševno zdravlje radom kod tuženika.

18. Isto tako, u odnosu na daljnje žalbene valja reći ponašanjem tuženika prema tužiteljici na način da ju je psovao i nazivao pogrdnim imenima, te joj u jednom trenutku dok je sjela na stolicu rekao da ne može sjesti bez njegovog odobrenja, a potom ju uhvatio za ruku i izgurao iz kancelarije govoreći joj da se gubi šivati , povrijeđeno je njezino dostojanstvo jer su opisane radnje takve da bi povrijedile dostojanstvo svake osobe prema kojoj su usmjerene, a ne samo tužitelj icu jer predstavljaju opće neprihvatljivo ponašanje, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da postupanja tuženika predstavljaju uznemiravanje koje u svojoj ukupnosti ima obilježje mobinga, a na navedeno nije od utjecaja ni činjenica što je tužiteljica nakon sporazumnog prestanka ugovora o radu od 17.10.2017. zasnovala novi radni odnos. Za takvu svoju ocjenu sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje u cijelosti prihvaća ovaj sud. Stoga je u konkretnom slučaju činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, a nije niti počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP, koju sadržajno ističe tuženik.

19. U odnosu na žalbene navode da prvostupanjski sud nije imao u vidu doprinos zdravstvenog stanja tužiteljice prilikom odlučivanja o visini štete kao i da vještak u svojoj dopuni navodi da obiteljsko nasilje kod tužiteljice može znatno utjecati na njezino zdravstveno stanje, valja reći da je vještak u svom nalazu i mišljenju utvrdio da je neposredno nakon stresnih događaja na poslu kod tužiteljice uslijedila reakcija na stres zbog koje je potražila liječničku pomoć, a psihijatar u svom nalazu opisuje da su simptomi posljedica događaja na poslu, a i vremenski slijed razvoja poremećaja prilagodbe odgovara događajima na poslu kao i postupno popravljanje simptoma tijekom vremena nakon što je prestala raditi, te da se zbog svega navedenog može zaključiti da su akutna reakcija na stres i poremećaj prilagodbe u uzročno posljedičnoj vezi sa stresnim događajem u listopadu 2017. na poslu. Dakle, iako se u psihijatrijskim nalazima spominju i drugi stresovi koje je tužiteljica navela, valja naglasiti da ona zbog njih nikada nije ranije tražila psihijatrijsku pomoć i uspijevala je održati psihičku stabilnost tako da akutna reakcija na stres, poremećaj prilagodbe kao i povremena stanja anksioznosti koje će tužiteljica i dalje doživljavati isključivo su u uzročno posljedičnoj vezi sa utuženim događajem. Navedeno proizlazi i iz dopunskog usmenog očitovanja vještaka u kojem ističe da u konkretnom slučaju u medicinskoj dokumentaciji osim utuženog događaja se navode i drugi stresni događaji međutim sama simptomatologija i javljanje psihijatru povezano je sa dva konkretna događaja, dok se drugi samo spominju u anamnezi pa je tako i psihijatar u dokumentaciji izričito naveo da da je povod simptomima situacija vezana uz radno mjesto, a i uvođenje farmakoterapije od strane liječnice obiteljske medicine podudara se vremenskim vremenski sa konkretnim događajem, slijedom čega su žalbeni navodi neutemeljeni i ocijenjeni kao neosnovani.

20. U odnosu na daljnje žalbene navode tuženika u kojima preocjenjuje dokaze te iznosi vlastitu ocjenu dokaza i viđenje pravne situacije, valja reći da na isto nije ovlašten, jer u skladu s odredbom čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio jer je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost.

21. Slijedom navedenog, utvrđeno je da postupanjem poslodavca povrijeđeno pravo tužiteljice na području rada uznemiravanjem te povredom dostojanstva radnika.

22. Međutim, iako je sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, sud prvog stupnja je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 1100. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO) kada je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom neimovinske štete u iznosu od 4.500,00 € usvojio. Pravilnom primjenom odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO, imajući u vidu da je tužiteljica osjećala strah nakon dva događaja od 9. i 17. 10. 2017., da je strah jakog intenziteta trajao ukupno i kumulativno dva sata, strah srednjeg intenziteta dva tjedna i slabog intenziteta tri mjeseca dok trajne posljedice tužiteljica doživljava kroz povremene i privremene simptome anksioznosti na podsjetnike na stresni događaj, u situacijama kad je se podsjeća na ovaj događaj (npr. kad sjedne za šivaću mašinu, kad dobije sudski dopis ili kad je netko pita o ovim događajima) , tužiteljici je trebalo dosuditi naknadu od 2.250,00 € (umjesto 4.500,00 €), koji iznos po shvaćanju ovoga suda predstavlja adekvatnu satisfakciju tužiteljici za navedene povrede, a vodeći računa o svim pojedinostima konkretnog slučaja pri čemu valja naglasiti da povreda osobnosti nije takvog intenziteta niti trajanja da bi opravdala dosuđenje veće novčane naknade iz članka 1100. ZOO-a.

23. U odnosu na žalbene navode tuženika da iz obrazloženja pobijane presude nije razvidno što je s osnove pretrpljene boli i s osnove trajno smanjene životne aktivnosti dosuđeno odnosno da li je taj dio tužbenog zahtjeva prihvaćen ili odbijen te da sud nije odlučio o svim vidovima prava osobnosti, valja reći da su neosnovani. Naime, prema Zakonu o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006., a koji prihvaća objektivnu koncepciju neimovinske štete, pretrpljeni fizički bolovi i strah, te duševni bolovi zbog smanjenja životne aktivnosti i naruženosti više nisu vidovi neimovinske štete, već su samo kriteriji i mjerilo težine povrede prava osobnosti, te se uzimaju, pored drugih okolnosti, pri utvrđivanju visine pravične novčane naknade. Slijedom toga, nije bilo osnove da se za pretrpljen i strah te za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti odmjeravaju i dosuđuju zasebno za svaki taj kriterij pojedini iznos pravične novčane naknade, već se pravična novčana naknada za povredu prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje dosuđuje u jednom ukupnom iznosu pri čemu su, sukladno čl. 1100. st. 2. ZOO, pretrpljeni fizički bolovi i strah, te duševni bolovi, samo mjerila koje sud uzima u obzir prilikom odlučivanja o visini pravične novčane naknade.

24. Isto tako, žalbenim navodima tužiteljica osporava primjenu materijalnog prava smatrajući da dosuđen iznos tužiteljici je prenizak odnosno da s obzirom na okolnosti slučaja nije u skladu s orijentacijskim kriterijima jer da postoje jasna pravila Vrhovnog suda Republike Hrvatske o novčanoj vrijednosti za svaki dan pretrpljene boli, straha i tuđe pomoći i njege pa je i specificirani tužbeni postavljen prema navodima psihijatrijskog vještaka.

25. Međutim, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je tužiteljici povrijeđeno pravo osobnosti te je pravilno ocijenio da težina povrede prava osobnosti kao i ostale okolnosti slučaja, opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade koja je po stavu ovog suda primjerena u visini od 2.250,00 € , dok se navodi žalbe tužiteljice ne mogu prihvatiti, a niti su njezina shvaćanja o tome koliko bi predstavljala pravična novčana naknada za povredu prava osobnosti u konkretnom slučaju opravdana.

26. Slijedom svega navedenog, prvostupanjska presuda je preinačena sukladno odredbi čl. 373. toč. 3. ZPP na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelj ice za iznos od 2.250,00 €, dok je u preostalom dijelu žalba tuženika odbijena kao neosnovana sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP.

27. Isto tako, kako žalbeni navodi tužiteljice nisu od utjecaja na zakonitosti i pravilnost pobijane odluke, valjalo je žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku odluku u pobijanom dijelu kao pod točkom II. izreke.

28. Obzirom na izmijenjen uspjeh stranaka u parnici, temeljem odredbe čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 2. ZPP, preinačena je i odluka o troškovima postupka koja o uspjehu u sporu ovisi.

29. Tužiteljica je u pogledu visine naknade štete s obzirom na zahtjev koji je postavi la uspjela sa 38% svog zahtjeva dok je glede osnove uspjela sa 100% zahtjeva što ukupno iznosi 138%, podijeljeno s dva (pravna osnova i visina) je 69%, dok s druge strane tuženik je uspio u dijelu osnove zahtjeva od 0%, a u odnosu na visinu je uspio s 62%, a što je podijeljeno s dva (pravna osnova i visina) 31%. Kada se nakon toga oduzme veći postotak od 69% s kojim je uspjela tužiteljica od manjeg postotka uspjeha tuženika od 31%, dobije se 38% te tuženik treba tužiteljici naknaditi 38% opravdanog i potrebnog troška.

30. Stoga, trošak parničnih radnji tužiteljice iznosi 950,00 € uz PDV od 25% u iznosu 237,50 €, odnosno ukupno 1.187,50 €, a što sukladno uspjehu od 38% iznosi 451,25 €. Kako je tužiteljici na ime parničnog troška dosuđen iznos 890,25 € to je valjalo odbiti tužiteljicu na ime parničnog troška za iznos od 439,00 € te odlučiti kao pod točkom III. izreke.

31. U odnosu na žalbu tužiteljice glede parničnog troška, valja reći da pravilno prvostupanjski sud nije priznao trošak sastava podneska od 14. 10. 2021. kao niti trošak sastava podnesaka od 13. 5. 2025. i 11. 7. 2025. jer i po stavu ovog suda navedeni podnesci nisu bili potrebni radi vođenja postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, dok podnesci 13. 11. 2023. i 10. 3. 2024. ne priležu spisu pa nije nastao niti trošak tužiteljici. Također, pravilno nije tužiteljici kao potreban trošak priznat trošak sastava žalbe od 26. 1. 2023. jer s tom žalbom nije uspjela, a niti joj je priznat trošak zastupanja na ročištu 1. 2. 2024. jer ročište s tim datumom nije održano pa joj nije niti nastao trošak potreban radi vođenja parnice.

32. Tuženiku je valjalo dosuditi trošak žalbenog postupka na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a sukladno uspjehu u žalbenom postupku od 50% odnosno u ukupnom iznosu od 156,25 € uz trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 52,73 € odnosno ukupno 208,98 € te je odlučeno kao pod točkom IV.

33. Zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspjela te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. V. izreke.

U Zagrebu 30. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić