Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1560/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Andree Boras-Ivanišević kao predsjednice vijeća, Ivane Madunić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Borisa Mimice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IU, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB 87939104217, zastupan po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku iz Vinkovaca, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1545/2025-8 od 24. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj dana 30. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1545/2025-8 od 24. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1545/2025-8 od 24. ožujka 2026.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom utvrđena je ništetnom odredba članka 6. stavak 1. Ugovora o kreditu broj 737252, zaključenog dana 24. 09. 2007. god. između tužitelja i pravnog prednika tuženika Volksbank d.d. Zagreb, koja glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10% (jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“ (točka I. izreke). U točki II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 77,46 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 25. 09. 2007. pa do isplate, dok su u točki III. izreke tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 227,32 EUR sa zateznom kamatom od 18. ožujka 2026. do isplate.

2. Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda odbijen prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku kao neosnovan.

3. Protiv navedene presude i rješenja žalbu je podnio tuženik, a iz svih žalbenih razloga predviđenih članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 , 155/23i 146/25 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i vratiti predmet na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Prije svega valja navesti da je odluka suda prvoga stupnja kojom je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti pravilna i zakonita. Činjenice bitne za odluku suda u tom dijelu pravilno su utvrđene, a na tako utvrđeno činjenično stanje materijalno pravo pravilno je primijenjeno. Pritom, nije počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a, koju čini sud ako je u povodu prigovora stranaka pogrešno odlučio da je stvarno ili mjesno nadležan. Isto tako prvostupanjski sud nije počinio niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer je za svoju odluku dao jasne razloge te je istu moguće ispitati.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud ocjenu nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe nije donio bez prethodno provedenog kontradiktornog postupka u pogledu iste, jer iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti dostavio tužitelju radi očitovanja, da se tužitelj očitovao na taj prigovor, dakle da su stranke o istome raspravljale i da je sud na ročištu od 27. veljače 2026. odlučio kako će o prigovoru mjesne nenadležnosti odlučiti s odlukom o glavnoj stvari, pa je stoga je neosnovan i žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP -a.

7. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je ugovorna odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti ništetna.

8. Nije sporno da je u članka 11. točka 3. Ugovora o kreditu koji je među ovdje parničnim strankama sklopljen 24. rujna 2007., u slučaju spora ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagreb; da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora imao prebivalište u [adresa] na adresi [adresa].; da je predmetni ugovor sklopljen u podružnici tuženika u Osijeku, a ovjeren kod javnog bilježnika čije je sjedište u [adresa].

9. Ugovor koji je među ovdje strankama sklopljen potrošački je ugovor, pa su za odlučivanje o prigovoru tuženika u pogledu ugovorene mjesne nadležnosti relevantne odredbe Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003. - dalje: ZZP/03), koji je usklađen s pravnim aktima Europske unije, među ostalim s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) - članak 1.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/2012. - dalje: ZIDZZP). U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru, kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Odredbom člana 81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.), a odredba članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Dakle, da bi se neka ugovorna odredba mogla ocijeniti nepoštenom treba da je protivna načelu savjesnosti i poštenja, da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, te da je uzrokovala znatnu neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama.

11. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen je u podružnici tuženika u Osijeku, a ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu, je unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženika i tužitelj nije mogao utjecati na niti jednu odredbu iz ugovora, već samo prihvatiti ugovor ili ne, a isto proizlazi i iz iskaza samoga tužitelja kome je sud pravilno poklonio vjeru. Ugovaranjem nadležnosti suda njegovog sjedišta za sve sporove, tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužitelja kao korisnika kredita, s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena, što bi za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sud pa i po njegovom punomoćniku odvjetniku, jer se radi o troškovima koje mora financirati tužitelje, a što u svojoj ukupnosti uzrokuje znatnu neravnotežu o položaju ugovornih strana, na štetu tužitelja.

12. Obzirom da je iz predmetnog ugovora o kreditu u povodu kojeg je nastao ovaj spor, razvidno je da je isti sklopila tuženikova podružnica u Osijeku, te se ima smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti te poslovne jedinice tuženika, slijedom čega je, sukladno odredbi članka 59. ZPP-a (izberiva mjesna nadležnost), za suđenje u ovom sporu mjesno nadležan Općinski sud u Osijeku, budući da je tužitelj podnošenjem tužbe Općinskom sudu u Osijeku iskoristio svoje pravo izbora u smislu navedene zakonske odredbe.

13. Obzirom na navedeno, nije osnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti suda prvoga stupnja, pa valja reći da sud prvoga stupnja nije počinio niti bitnu povredu postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZZP-a donošenjem predmetnog rješenja.

14. Stoga je žalbu tuženiku u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu (članak 380. stavak 2. ZPP-a) te potvrditi prvostupanjsko rješenje.

15. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 24. rujna 2007., u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu i administraciju kredita jednokratno u visini od 1,10% od iznosa kredita, te zahtjev za povrat iznosa (tzv. ulazna naknada) koji je naplaćen prilikom korištenja kredita temeljem te odredbe.

16. Među strankama nije sporno: da su prednik tuženika Volksbank d.d. Zagreb i tužitelj 24. rujna 2007. zaključili Ugovor o kreditu br. 737252 u poslovnici tuženika u Osijeku, Vijenac Murse 1; da je člankom 6. stavak 1. Ugovora ugovoreno da za obradu kreditnog zahtjeva Banka obračunava i naplaćuje naknadu u visini od 1,10 % od iznosa odobrenog kredita; da je 25.09.2007. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 77,46 €.

17. U žalbenoj fazi postupka sporna je pravilnost zaključka o ništetnosti odredbe člankom 6. stavak 1. Ugovora o kreditu, prigovor zastare, tijek zakonskih zateznih kamata.

18. U odnosu na žalbene navode treba reći da je u okviru ocjene poštenosti, u skladu s člankom 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 125/07 i 79/07 – dalje: ZZP/07), koji se u ovom slučaju primjenjuje, s obzirom na vrijeme nastanka obvezno pravnog odnosa, sud u dovoljnoj mjeri ispitao moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača i svoj zaključak dostatno obrazložio.

19. Naime, sukladno odredbi članka 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“,broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 - dalje: ZZP/07), na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje tuženiku platiti troškove obrade kredita u iznosu od 1,10 % jednokratno prije isplate kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba članak 6. stavak 1. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe članka 96. ZZP/07, te ništetna u smislu odredbe članka 102. stavak 1. ZZP/07.

20. Nadalje, na žalbene navode tuženika da je predmetna ugovorna odredba jasna, razumljivo izražena u postotku i smještena na vidljivo mjesto pa da nije nerazumljiva ili teško uočljiva valja odgovoriti da činjenica da je sporna odredba transparentna ne znači da je ujedno i poštena. Iz načina na koji je u članku 6. Ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita naplaćuje naknada za obradu i administraciju kredita u iznosu od 1,10 % iznosa kredita, prije svega ne može se zaključiti o kojim troškovima se radi, a niti su troškovi određeno navedeni, odnosno odredba ne sadrži nikakvih podataka o troškovima stvarno pruženih i nastalih tuženiku na koje se odnosi. Puko navođenje visine ulazne naknade bez da su pri tome tužitelju kao potrošaču pojašnjene svrha i sa istom dovedena u vezu visina troškova potrebnih za obradu kredita mogu istu odredbu učiniti jasnom na gramatičkoj razini što nije dovoljno za zaključak da bi se radilo o razumljivoj odredbi. Da bi se udovoljilo ovakvom zahtjevu potrebno postupanje prilikom kojega bi trgovac pojasnio (specificirao) sve parametre i dao potrebne obavijesti kako bi potrošač na temelju istih mogao donijeti informiranu odluku sa saznanjem od kakvog će to utjecaja biti na njegovom ekonomsku sferu. U konkretnom slučaju ugovoren i postotak koji ovisi o visini kredita odnosno naknada od minimalnih 500,00 kuna što samo po sebi nije dovoljno da bi prosječan potrošač mogao shvatiti zašto su troškovi ulazne naknade ovisni o visini odobrenog kredita, koji sve troškovi tuženiku nastaju prilikom obrade kredita i bi li visina naknade predstavljala ekvivalent pruženoj usluzi.

21. Isto tako pravilno je utvrđeno da među strankama nije bilo pregovora. Da je tome tako potvrđuje činjenica da je Ugovor sastavljen na standardiziranom obrascu, što je vidljivo iz same isprave i utvrđeno iskazom tužitelja. Obveza je trgovaca da sukladno načelu savjesnosti i poštenja pruži potpunu informaciju o usluzi koju pruža i naknadi koju naplaćuje. Konačno da bi se potrošač mogao dodatno informirati morao bi imati bitne informacije koje mu je dužan pružiti trgovac, jer u suprotnom potrošač nema znanje o tome ima li potrebu nešto pitati ili razjašnjavati. Ovakvo je postupanje prema rezultatima dokaznog postupka izostalo, jer je tužitelj došao u banku, gdje mu je djelatnik banke preporučio kredit u chf kao najpovoljniji zbog kamatnih stopa , da ga nije upozorio na visinu ulazne naknade, te koji parametri čine tu ulaznu naknadu, niti od čega se sastoji, ugovor da je sačinila banka po svojim uvjetima i da nije mogao utjecati ni na jednu odredbu iz ugovora već isti samo prihvatiti ili ne, dok na upit da mu se objasni ulazna naknada da mu je rečeno da se naplaćuje svima koji podižu kredit. Tuženik je taj koji je imao dokazati da je pružio sve potrebne obavijesti u čemu nije uspio. Naravno da je u dio Ugovora bio personaliziran u ovisnosti od osobe tužitelja kao korisnika kredita, ali ne u dijelu ugovaranja ulazne naknade jer to ne potvrđuju rezultati dokaznog postupka.

22. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tužena nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim članak 6. stavak 1. Ugovora o kreditu.

23. Na temelju prednjih utvrđenja, pravilno je sud prvoga stupnja naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 77,46 eura naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu i to uz pripadajuću zateznu kamatu jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

24. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio tuženikov prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Posljedica ništetnosti je obveza vraćanja stečenog bez osnove, pa zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), pa nije osnovan niti prigovor zastare.

25. Odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita, jer je donesena na temelju članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi sa članka 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23).Tuženik u žalbi ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, osim za pristojbu, a drugostupanjski sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

26. Neosnovano tuženik u žalbi ukazuje da su tužitelju neopravdano priznati troškovi sudske pristojbe na tužbu i presudu, jer da su prema članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23) plaćanja sudske pristojbe oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Ovo stoga jer predmetni postupak nije pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

27. Obzirom na navedeno, valjalo je odbiti žalbu tuženika te je temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu, 30. lipnja 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Andrea Boras -Ivanišević