1                                  Poslovni broj Gž-471/2023-6

 

 

 

 

 

 

 

             

 

             

 

              Poslovni broj Gž-471/2023-6

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. K. iz Z., OIB: ...., koju zastupa punomoćnik G. D., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Z. b. d.d. Z., OIB: ...., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u O. d. P. & P. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5890/2019-37 od 9. siječnja 2023., na sjednici vijeća 18. siječnja 2024., 

 

p r e s u d i o   j e

              I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5890/2019-37 od 9. siječnja 2023.             

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška u povodu žalbe.

 

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 2.344,85 eur / 17.66,24 kn[1] sa zateznim kamatama koje teku na pojedine dijelove tog iznosa s dospijećem kako je to pobliže navedeno izrekom te presude. U točki II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.858,37 eur/ 14.001,89 kn sa zateznim kamatama koje teku na pojedine dijelove tog iznosa s dospijećem kako je to pobliže navedeno izrekom te presude te je u točki III. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 10.532,13 eur / 79.354,32 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose i s tijekom kako je to navedeno u toj točki izreke. Točkom IV. izreke obvezan je tuženik nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 5.219,29 eur / 39.324,73 kn sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22– dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen. 

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora je restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi u iznosu od 2.344,85 eur, 1.858,37 eur i 10.532,13, eur (temeljem preplate po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule), sa zateznim kamatama.

 

6. U provedenom je postupku utvrđeno da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao bankovnom institucijom sklopila 25. siječnja 2007. Ugovor o namjenskom kreditu kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 215.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, uz rok otplate od 20 godina i s kamatnom stopom od 4,30% godišnje, a koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika. Nadalje, da su stranke dana 29. travnja 2009. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojom su promijenile valutu osnovnog ugovora iz CHF u EUR i kojim se tužiteljica obvezala vratiti tuženiku iznos od 134.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja zajedno sa redovnom kamatom po stopi od 6,20% godišnje, a koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika.

 

7. Prvostupanjski sud, pozivom na čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15., 14/19, dalje: ZZP/14), a cijeneći da su u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača donesene presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te na temelju provedenih dokaza u postupku (sadržaja iskaza tužiteljice, Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovoru o kreditu), zaključuje da ugovorne odredbe koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno banke, bez da ista istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, isto kao i ugovorne odredbe kojima iznos kredita i anuiteta vezani za valutu švicarski franak, a da tijekom pregovora prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora banka nije tužiteljicu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer je tuženik bio u poziciji da jednostrano određuje obvezu tužiteljice koja takvu promjenu nije mogla predvidjeti, niti je mogla provjeriti pravilnost promjene budući da za to nije imala potrebne kriterije i parametre, te da su stoga nepoštene i ništetne. Pri tome, prvostupanjski sud utvrđuje da i Dodatak Ugovoru o kreditu sadrži nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci tuženika bez da su istovremeno precizno određeni uvjeti promjenjivosti, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača budući da je tuženik i dalje bio u poziciji da jednostrano određuje obvezu tužiteljice koja takvu promjenu nije mogla predvidjeti, niti je zbog nedostatka potrebnih kriterija i parametra mogla provjeriti pravilnost promjene kamatne stope.

 

8. Kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da bi u slučaju da je kamatna stopa po predmetnom kreditu ostala na razini iz Ugovora o kreditu (inicijalno ugovorena od 4,30%) te da nije bilo porasta tečaja švicarskog franka od početka realizacije kredita pa do otplate istog, tužiteljica bi manje platila iznos od 2.344,85 eur/17.667,24 kn (po osnovi promjenjive kamatne stope) i iznos od 10.532,13 eur /79.354,32 kn (po osnovi valutne klauzule) te iznos od 1.858,37 eur / 14.001,89 kn (po osnovi promjenjive kamatne stope prema inicijalno ugovorenoj Dodatkom ugovora o kreditu od 6,20%),  to prvostupanjski sud utvrđuje da je time nastala razlika u otplati kredita zbog primjene nepoštenih odnosno ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za navedeni iznos za koji se tuženik neosnovano obogatio. Pritom je sud uzeo u obzir po financijskom vještaku utvrđene samo pozitivne iznose navedenog potraživanja, kod kojih je tečaj na dan dospijeća anuiteta bio veći od tečaja isplate kredita, a u odnosu na promjenu kamatne stope prema Dodatku ugovora o kreditu kada je ta stopa bila mijenjana na više.

 

9. Nastavno, prvostupanjski sud odbija tuženikov prigovor zastare pozivom na čl. 241. i 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18- dalje: ZOO), cijeneći da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. došlo do prekida zastare, a da je od pravomoćnog okončanja tog spora 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i 14.  lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) zastara započela teći iznova.

 

10. Stoga, sud prvog stupnja prihvaća kao osnovan zahtjev za isplatu naznačenih iznosa u primjeni čl. 1111. ZOO-a sve sa zateznim kamatama prema čl. 29. ZOO-a s tijekom sukladno čl. 1115. ZOO-a, dok o troškovima postupka odlučuje pozivom na čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

11. U donošenju pobijane presude nije počinjena ni jedna od bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju neosnovano ističe tuženik u žalbi, s obzirom da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

 

11.1. Neosnovano tuženik sadržajem žalbe ukazuje na bitnu postupovnu
povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 190. ZPP-a uz tvrdnje da je tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe raspolagala svim podacima za postavljanje urednih tužbenih zahtjeva, ali da je podneskom od 3. ožujka 2020. preinačila tužbu na način da je dodala novi kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 111.362,37 kn sa zateznim kamatama s osnove primjene CHF valute, a potom da je to učinila i podneskom od 26. kolovoza 2020. na način da je dodala novu činjeničnu osnovu i ukupno zatraženu tražbinu povisila na iznos od 113.853,00 kn, te da se tuženik protivio preinaci, s time da je tužiteljica u daljnjem tijeku postupka ponovo preinačila tužbu nakon zaključenja prethodnog postupka 19. kolovoza 2021. te da se u odnosu na taj zahtjev posebno ne može prihvatiti obrazloženje prvostupanjskog suda da bi razlozi svrsishodnosti to opravdavali, pa da je donošenjem pobijane presude prekoračen tužbeni zahtjev.

 

11.2. Naime, iz obrazloženja prvostupanjske presude i stanja spisa proizlazi da je tužiteljica podnescima od 3. ožujka 2020. i 31. kolovoza 2020. dodavanjem točke 3. tužbenog zahtjeva preinačila tužbu budući da je time zatražila iznose na ime tečajnih razlika zbog ništetnosti valutne klauzule u CHF, pored već istaknutih i neizmijenjenih zahtjeva za isplatu iznosa s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu i Dodatku ugovora o kreditu (18.718,05 kn i 14.002,26 kn). Pri tome je tužiteljica u podnesku od 31. kolovoza 2020. snizila prvotno zatraženi iznos preplate s osnova tečajnih razlika s 111.362,37 kn na iznos od 81.132,69 kn, a nakon toga je prvostupanjski sud na pripremnom ročištu od 21. siječnja 2021. dopustio takvu preinaku i tuženih bez osnove smatra da navedeno raspravno rješenje ne može biti relevantno za ovaj postupak budući da je prvostupanjski sud preinaku tužbe dopustio sukladno čl. 190. st. 1. i 3. ZPP-a, kako je to pravilno naveo i u obrazloženju presude. Osim toga, protivno shvaćanju žalitelja, tužiteljica je podneskom od 19. kolovoza 2021. snizila zahtjeve za isplatu utuženih iznosa na iznos od 17.667,24 kn, 14.001,89 kn i 79.354,32 kn te je tijek kamata na pojedine dijelove tih iznosa odredila s kasnijim dospijećem od prvotno utuženih te time nije preinačila tužbu ( čl. 191. st. 3. ZPP-a), pa prvostupanjski sud nije prekoračio tužbeni zahtjev donošenjem pobijane presude, već je u skladu s čl. 2. ZPP-a odlučio o zahtjevu tužiteljice unutar (konačno) postavljenog tužbenog zahtjeva u tom podnesku.

 

12. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („ Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07) i čl. 118. ZZP/14 te čl. 502.c ZPP-a.

 

13. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tuženik Z.b. d.d., povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

 

14. Nadalje, istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženik Zagrebačka banka d.d., povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

 

15. Odredbom čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

 

16. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje na zabranu retroaktivne primjene odredbe čl. 502.c ZPP-a, koja da se prije izmjena ZID ZPP/19 odnosila samo na postupke naknade štete. Pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na što ukazuje i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, na temelju čl. 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da tuženik do zaključenja prethodnog postupka 21. siječnja 2021. nije pružio dokaze da bi postojao informirani pristanak tužiteljice na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi joj prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi za određivanje njezine obveze i da je tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora, naime tuženik je tek u podnesku od 22. rujna 2021. predložio saslušanje osobnog bankara na okolnosti da je korisnicu kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF, međutim tuženik nije dostavio podatke o osobnom bankaru tužiteljice, odnosno zaposleniku banke koji je sudjelovao u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog Ugovora te prvostupanjski sud nije ni imao procesne mogućnosti  postupati po tako nepotpunom prijedlogu tuženika (čl. 241. ZPP-a).

 

17. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kao i žalbeni navodi da bi valutna klauzula iz čl. 22. ZOO-a kao dispozitivna norma hrvatskog nacionalnog prava bila izuzeta od primjene Direktive vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29). U vezi potonjeg prigovora, treba napomenuti da odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a, nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Ovo stoga što predmetni Ugovor o namjenskom kreditu (list  6-11 spisa) sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa (čl. 23. toč. S), koja stipulacija prema shvaćanju ovog žalbenog vijeća nije odraz te zakonske odredbe kojom je propisano: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti". Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kraj činjenice da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13/EEZ.

 

18. Protivno daljnjim žalbenim tvrdnjama, sud prvog stupnja utvrđenje o ništetnosti odredbe Dodatka ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nije temeljio isključivo na utvrđenju iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., već je na konkretnoj individualnoj razini utvrdio nedopušteno postupanje tuženika na štetu tužiteljice kao potrošača prilikom ugovaranja odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i naveo je odlučne razloge za takvo utvrđenje.

 

19. Pri tome, pravilno je prvostupanjski sud analizom sadržaja iskaza tužiteljice, sporne ugovorne odredbe Dodatka ugovora o kreditu utvrdio da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi kao ključna ugovorna odredba koja je u konkretnom slučaju ovisila isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke (za koju nisu navedeni istodobno i precizno određeni uvjeti promjenjivosti) uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Tuženik je naime kao vjerovnik jednostrano odredio obvezu tužiteljice kao dužnika koja tu promjenu nije mogla predvidjeti i takva utvrđenja opravdavaju zaključak suda prvog stupnja o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom se jednostranom odlukom banke mijenja kamatna stopa, te je pravilno prvostupanjski sud utvrdio ništetnom tu odredbu Dodatka ugovoru o kreditu prema čl. 96 st. 1. u vezi s čl. 97. ZZP/07.

 

20. Bez osnova tuženik u žalbi tvrdi da tužiteljica nije dokazala da bi imala status potrošača budući da je prvostupanjski sud pravilno na temelju sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu i Dodatka te iskaza tužiteljice utvrdio da je tužiteljica predmetni kredit ugovorila radi kupnje stana, da je dobivena sredstva iskoristila za navedenu svrhu i da je kupljenu nekretninu koristila isključivo za stanovanje, pa proizlazi da ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da bi tužiteljica ugovor sklopila u svrhe koje su namijenjene njezinom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, već u svrhu rješavanja privatnog pitanja, slijedom čega tužiteljica ima status potrošača u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 26/03-dalje: ZZP/03) i čl. 3. st. 1. ZZP/07, kojima je (istovjetno) propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

 

21. Stoga, kako su sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, te  Dodatka ugovora o kreditu prema odredbama čl. 96. st. 1. i 97. ZZP/07, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužiteljici, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog Ugovora o kreditu i Dodatka, pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle pravo na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja Ugovora, odnosno Dodatka, odnosno razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

 

22. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava dosuđeni iznos tužiteljici pozivajući se na tzv. negativnu razliku u preplati koja je nastala zbog manje plaćenih iznosa pojedinih mjesečnih anuiteta zbog pada tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, nisu od odlučnog značaja budući da tuženik u odnosu na tu razliku tijekom postupka nije podnio protutužbu, niti je istaknuo građanskopravni prigovor prijeboja (compensatio civilis), a niti prigovor radi prebijanja (compensatio per judicem) kao procesni prigovor, kako to pravilno cijeni i prvostupanjski sud. U tom smislu neosnovani su i daljnji žalbeni prigovori kojima tuženik osporava i tražbinu tužiteljice s osnova preplate kamata prema Dodatku ugovora o kreditu uz tvrdnju da je vještak uzimao samo razdoblja kada je kamatna stopa bila viša od početno ugovorene jer da tužiteljica od 1. svibnja 2013. uživa kamatnu koja je niža s obzirom da tuženik ni u tom pravcu nije istaknuo određeni zahtjev, odnosno prigovor. S obzirom da je tuženik u osnovi u postupku prigovarao nalazu i mišljenju vještaka na prethodno opisani način, pravilna su utvrđenja prvostupanjskog suda proizašla iz nalaza i mišljenja vještaka, te je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge kada je prihvatio navedeni nalaz i mišljenje koji se odnosi na utvrđenu razliku preplaćenih iznosa.

 

23. Neosnovano tuženik u žalbi ponavlja prigovor zastare predmetnih tražbina. Pri tome je prvostupanjski sud taj prigovor koji se tiče tražbina prema Ugovoru o kreditu pravilno otklonio u skladu s pravnim shvaćanjem Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

 

16. 1. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužiteljice prema Ugovoru o kreditu nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) odnosno 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe 10. lipnja 2019. i preinake tužbe 31. kolovoza 2020. u ovome predmetu nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl.
225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja.

 

16. 2. Međutim, pogrešan je zaključak suda prvog stupnja o prekidu zastare podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (iako to ne dovodi u pitanje zakonitost pobijane presude) jer se kolektivna tužba odnosi samo na ništetnost odredbi ugovora o kreditu sklopljenih u valuti CHF dok je dodatak Ugovora o kreditu sklopljen u eurima. Neovisno o tom utvrđenju predmetna tražbina nije zastarjela jer prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva,  iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je kroz odluku suda o prethodnom pitanju ustanovljena  ništetnost odredbe Dodatka Ugovoru o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ukupna predmetna tražbina je tek dospjela i nije zastarjela.

 

17. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužiteljici na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom čl. 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

 

18. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio osnovanost i visinu troškova tužiteljice u primjeni čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 dalje: Tarifa), koje utvrđenje određenim žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje.

 

19. Slijedom navedenog, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

20. Tuženiku nije odmjeren trošak u povodu žalbe jer nije uspio u žalbenom postupku.

 

 

U Rijeci 18. siječnja 2024.

 

 

Predsjednik vijeća

Duško Abramović